Quantcast
Channel: The Cult of Ghoul
Viewing all 1307 articles
Browse latest View live

A GOOD DAY TO DIE HARD (2013)

0
0

            Brus Vilis je omatorio pa počeo da bira: te ovaj dan mu dobar za umiranje, te onaj mu pa nije, kao da ga neko uopšte pita! Anyway, ne izgaram preterano za ovim usiljenim sikvelom, jer kritike su slabe a reditelj je višestruko dokazani imbecil (BEHIND ENEMY LINES, THE OMEN rimejk...), ali kad se jednom sluče okolnosti pogledaću ga samo kako bih mu se smejao - pardon: kako bih stručno analizirao po svemu sudeći još jedno američko "filmsko" ismevanja Rusije – dakle, iz sasvim vanfilmskih razloga.
            Do tada, evo šta je o ovome imao da napiše povremeni, nestalni, skoro-zaboravljeni saradnik ovog bloga, Marijan Cvetanović.
            Da budem iskren, već prvi pasus njegovog rivjua koji sledi bio bi dovoljan da ga doživotno banujem odavde, ali ajde, pustiću ga samo kako bih još jednom dokazao širinu svojih nazora i poslovičnu toleranciju prema neistomišljenicima...

Rating: ** (2)

Pre ravno 25 godina sa prijateljima iz osnovne škole, pri izboru koji ćemo film gledati u bioskopu, polovina je odabrala da gleda tadašnji akcioni hit UMRI MUŠKI, a druga polovina, kojoj sam i ja pripadao, otišla je da gleda KIŠNOG ČOVEKA. I danas bih učinio isto.
Naravno, u mesecima i godinama koji su dolazili, odgledao sam sa zadovoljstvom prvi i drugi deo. Treći je već bio slabiji, četvrti bljuzga, a peti... pa peti nije morao ni biti snimljen. Bolje da su ga abortirali na vreme.
Zaplet je poznat, videli smo ga milion puta, naročito tokom Reganove administracije: negativci su Rusi, uvređeni osvetnici Ameri, a žrtve gledaoci širom sveta, koji trpe torturu 90 minuta, zbunjeni i zakovani za bioskopske stolice.
Stepen naivnosti sa kojim John Moore režira akcione scene (koje počinju bukvalno od prvog minuta) uvreda su za zdrav razum. Bruce Willis se valja u kamiončiću jedno 10 puta, izlazi neogreban, malo ugruvan i nastavlja da juri negativce ulicama Moskve, za koje smo samo par minuta pre toga čuli, od taksiste, da su zapravo zakrčene. No, tamo gde se naši junaci jure nema saobraćaja. To je prva stvar koju smo naučili – o Rusiji i Moskvi. Jipi-kaj-jej maderfakars!
U sedištu CIA sve vrvi od skupocene tehnike, modernih liftova, pa do blistavog enterijera koji krasi slika modernog tamnoputog predsednika. U Rusiji su zgrade velike i prazne, krasi ih plafonski vitraž crvene petokrake. Na zidovima slika Gorbačova, a u liftovima Astrud Gilberto i Devojka iz Ipaneme. Retro stajl. Lekcija br. 2. Jipi-kaj-jej madafakars.
A šta li CIA uopšte traži u Moskvi? I gde je zloglasni KGB? Mislim, jebote, aman Rusi, CIA nadleće glavni grad u malom aviončiću! Mejdej, mejdej... Medvedev, Putin, bilo ko? Lekcija br. 3: Rusi su prljavi, zli i nesposobni da zašitite svoj grad, sudnice, svedoke, ljude, pa to moraju Ameri, pa još špijuni... Jipi-kaj-jej maderfokers.
I kada se napokon tata Meklejn (američki detektiv na odmoru) i sin Meklejn (infiltrirani CIA agent) dočepaju glavnog negativca (usred Ukrajine, pa još u Černobilu), koji je, BTW, do pre par sekundi bio pozitivac, pitao sam se gde li će da ga vode: 1. Ujedinjene Nacije, 2. Brisel, 3. natrag u Moskvu, ili 4. kod Dačića na Miljacku???
Aman, bre, pa gde su harizmatični negativci? Gde su likovi kao Alan Rickman, Franco Nero, William Atherton, Jeremy Irons...?
Ako stavimo na stranu moralni i etički aspekt holivudske obesti, tržišne gramzivosti i milionskog rasipanja novca, i usredsredimo se isključivo na umetnički aspekt ovog filma, doći ćemo do jednostavnog zaključka, a to je: OVAJ FILM JE SRANJE! I to ne malo, nego ono volovsko! 
UMRI MUŠKI 5 zaudara od momenta kad uđete u bioskop, i prati vas dugo pošto napustite salu. A onda kada napokon dođete kući morate odmah pod tuš. A noću vas prate košmari. Toliko je loš da liči na slikovnicu za mentalno retardirane, ili kao da je pravljen isključivo za napaljene morone koji dobiju erekciju na pomen fraze – Hladni rat!
John Moore bi trebalo da zna da je Rusija za 30 godina prošla više nego SAD za 100. Gospodine Moore, ovo nisu osamdesete, Gorbačov i perestrojka; nisu ni devedesete, Žirinovski, Jeljcin, tranzicija i tajkunizacija; hej, nisu čak ni dvehiljadite...; Rusija je otprilike prošla u periodu od 1980-2010, ono što i SAD otprilike pre tačno sto godina. Zar je mnogo tražiti uverljiv i verodostojan scenario, koji nije satkan od stereotipova, klišea i predrasuda. Ali, koga to briga?
Sigurno ne Brusa Vilisa.
Taman kad pomisliš da su tamo neke matore holivudske face zaslužile epitet legendi, i da stoje rame uz rame sa veličinama zlatne ere, oni pokažu da su zapravo truli industrijski produkti koji služe isključivo i samo za zaglupljivanje širokih masa.. po mogućstvu inostranih. Naravno, većina njih će se retorički braniti i skrivati iza otrcane fraze: to je samo film! Ili još gore, iza floskule "umetnička sloboda"!
A gde će i koga sledećeg ganjati John McLane: da li jakuze po Japanu, da li trijade po Kine, ili što da ne – Srpske teroriste po Kosovu, kladim se da nećemo dugo čekati da saznamo.
            A u međuvremenu - jipi-kaj-jej motherfuckers!

             
Hint: A možda će u šestom delu ganjati Kustu po Mećavniku i dizati u vazduh njegov Drvengrad? PLENTY OF WOOD TO DIE HARD! 

MALTEREGO – Marko Šelić

0
0
Malterego, Knjiga prva: Rubikova stolica
Beoštampa, 2012.
260 str.

            Evo jednog romana koji, na prvi pogled, ne bi trebalo da spada u interesni krug ovog bloga i onoga čime se ovde obično bavim. Kao prvo, autor -poznatiji pod umetničkim imenom Marčelo- slavni je izvođač hip-hopa, vrste muzike koju nimalo ne volim. Kao drugo, zaplet, ukratko prepričan, može zvučati kao tek još jedan od krimića kakvima se pune ionako šundom prepune police naših knjižara. Kad ja tamo, a ono – em je roman odličan, em je i te kako relevantan za ljubitelje mraka, ludila, horora, fantastike i ostalih ghoulish stvari.
            I to ne kažem samo zbog toga što je njegov autor takođe i urednik strip-izdanja u kući  "Veseli četvrtak" i što stoji iza niza nadahnutih propratnih tekstova za DILANA DOGA (uvodi u redovnim izdanjima; prateći, u DD knjigama), niti samo zato što je hororičnu koricu i hororične unutrašnje kolor ilustracije u svom prepoznatljivom maniru izradio Ivica Stevanović. MALTEREGO je, zapravo, vrlo originalna (možda donekle i nesvesna?) transpozicija sveta i svetonazora Ticijana Sklavija i njegove Dilan Dog mitologije u svet izgubljene, beznadežne, pred- (ili post-) apokaliptične Srbije, i čita se kao neka od boljih psiho epizoda DILANA DOGA – jedna od onih bez čudovišta, bez duhova i pipaka i mutanata, gde svi mrakovi potiču iz psihe junaka, uključujući (naročito) glavnog...
            Mladi roker Leo ima običaj da frustracije neživotom u Srbiji danas proživljava i pročišćuje piskarajući u beležnici avanture svog alter ega pod imenom Malterego: to je antisuperjunak koji se u fikciji surovo sveti onima što truju život i zdravlje našem junaku, nemoćnom da im doaka u stvarnosti. Što bi rekli psihijatri, klasični poriv za kompenzacijom, tako prirodan u sredini u kojoj je neizbežno da se, zbog ove ili one stoke, bar jednom dnevno osetiš kao jebana stranka. A onda, posle "nezgodnog" TV intervjua i grdnih obostranih prozivki sa voditeljkom na ivici incidenta, ovu već sutradan nađu mrtvu – i to, šljusnutu s velike visine na mestu gde nema okolnih zgrada s kojih bi skočila ili bila bačena. Otkud ona baš tu? Pala s Marsa, il' Venere? I ko je ubi? Ima li to kakve veze s Leom / Malteregom, i nagoveštajima njegove mračne strane? Da li je beležnica postala nedovoljna da sakupi (i zadrži) nagomilane porive da se stoki najebeš majke – naživo, a ne samo u mašti? 
            Da je cela stvar samo jedan whodunit, teško da bih ovo uopšte uzeo u ruke, Marčelo ili Ne-Marčelo. Koga je briga ko je ubio tamo neku TV dronfulju? Međutim, ovo uopšte nije roman o tome. Čak i na nivou zapleta, taj slučaj relativno brzo padne u pozadinu, a mnogo važnije postane nešto mnogo bliže i intimnije našem Leu: povratak džukele koja je njemu i Brani, njegovom prijatelju i kolegi iz benda već ranije zatrovala život (a potonjega i doslovno žigosala, tj. zasekla mu obraz). Nove pretnje drugaru okidač su za pretnju još ozbiljniju: da Leo odlepi i razulari svoj alter ego, odnosno pretvori se u Radovana III, da ubije govno i gotova stvar! U tome leži glavni konflikt i saspens ovog romana: da li i kako, i po koju cenu, čovek može odabrati da (ne) bude životinja.
            Ali, čak i dok ga ovako opisujem, osećam da prepričavanjem ne uspevam da prenesem zašto je MALTEREGO drugačiji, jer njegovi osnovni kvaliteti nisu toliko u onome ŠTA koliko u KAKO (i ZAŠTO). Pošto je već i sama knjiga napisana izrazito jasno, direktno, bez trunke opisa, skroz u dijaloškoj formi, maltene kao strip-scenario (kako je u blurbu opisa Deksa Pantalejski) i ja ću probati da jasno i pregledno izlistam ono što ovu knjigu čini posebnom i pažnje vrednom.
            - Pre svega, glavni lik. Bez njega – ništa. Esencijalna dobričina u zlom svetu. Unikatno redak slučaj u srpskoj prozi: junak s kojim bih se rado naživo družio. U moru jebivetara, kretena, izgubljenih, samosažaljivih ili pak naduvanih wish-fulfillment fantazija sklepanih od ofucalih fraza što napučuju srpsku prozu, Leo je ne samo lik od krvi i mesa, nego likčina vredna poštovanja. A opet, nema u njemu ništa naduvano, ništa preterano, veće od života: on je poseban na način na koji je dašak zdravlja redak u kužnoj sredini; poseban kao zrak sunca u memli i paučini nekrofilne kripte zvane Srbija.
            - S tim u vezi je i čvrsta, jasno definisana moralna dimenzija romana, izvajana sa vrlo malo popovanja, vanredno ubedljivo i proživljeno: dakle, očigledna je iskrenost i vera, a ne mahanje ispraznim frazama, u beskompromisnoj posvećenosti tome da se bude Čovek, čak i među neljudima koji jedva čekaju izgovore tipa "Eh, šta ću, takva su vremena... Ne bih ja to, ali, kud svi Turci tu i mali Sulejman..." A to se najbolje vidi upravo u Leovoj nesebičnoj brizi za drugoga, a ne za svoju guzicu (koja je motivacijski faktor protagonista većine novijih srpskih romana, uključujući tu, ehm, i moje).
            - Tečno, pitko i nimalo smaračko pisanje, potpomognuto dijaloškom formom, ali još i više autorovim pronicljivim zapažanjima iznetim kroz jasne i upečatljive fraze i sa smislom za humor (naročito kroz igre reči, tipa "Videćemo čija majka crni vudu prede", ali ne samo kroz njih). Prosto rečeno, retko koja strana ovog romana nema sa strane mojom olovkom obeleženu bar neku simpatičnu rečenicu ("Veterani su oni koji o ratu pričaju sa jezom u očima, mašući patrljcima dok govore, a on, pa njemu su to najlepše uspomene") ili frazu ("Kamo sutra"), bilo da se radi o dobroj pošalici ("Odelo ne čini čoveka, ali idiota, o, još kako!") ili o odlično sažetoj definiciji ("Imam hobi koji me i prazni i ispunjava"), a nađe se, vala, i poneka mudrolija lepo iskazana ("Mi ni govor nismo smislili dok nismo hteli da lažemo. Sve drugo smo mogli da kažemo i rukama"). 
            - Sposobnost da se piše angažovano, a da to ne bude previše napadno ili smarački i trulo. Ovo je vrlo pipav posao, i ovde je obavljen sa respektabilnim uspehom. Volim da vidim srpski žanrovski roman koji je o nečemu– od autora sa budnom i aktivnom svešću o svojoj sredini, o tome ko je i šta je i gde je. Naročito imponuje što je slojevit presek Srbije danas izveden na nepretenciozan način, bez bombastičnih metafora, bez mnogo mudrijašenja i izdrkavanja. Za moj ukus, istina, postoji jedno ili dva mesta u knjizi gde je piščev angažman malkice preočigledan – mislim pre svega na razgovore sa dizel-skin-"patriotskim" unukom njegove susetke. 
No, u ovom kontekstu čak i one mi ne škripe, jer kontam ovako: Marčelo je popularan i ima svoju publiku. Gomila mladeži će ovu knjigu uzeti u šake zato što je ON to napisao, a ne zbog korice, žanra, Dilana, zapleta ili ne znam čega. E pa, kad je već tako, lepo je da neko ko ima bar nekakav mali uticaj na mlađe naraštaje tu poziciju upotrebi da im na ubedljiv i živopisan način predoči kakva su pošast nakaradno (ne)shvaćeni patriotizam, nacionalizam, te ksenofobija, homofobija i druge fobije i paranoje što haraju među današnjom omladinom.
Omladinom? Da, to su oni što na prvi podstrek krenu da ruše, razbijaju, tuku i lome, a onda dušebrižnici kažu: "Eh, deca su to, šta ćete? Boys will be boys! Nisu oni krivi." Kurac nisu! Svako može da birada li će biti životinja ili čovek (upravo o tome je ovaj roman!), i mladost-ludost nije alibi ni za kakvo nasilje, pretnje i slične svinjarije prema neistomišljenicima ili pripadnicima grupa koje se doživljavaju kao pretnja sopstvenoj. Dakle, možda će nešto starijem čitaocu ponešto u MALTEREGU delovati kao truizam ali, nažalost, mnogom junoši danas i ovde neće: jezive ankete i statistike o preovlađujućim stavovima današnjih srednjoškolaca pokazuju da neće! Zato je okrepljujuće u moru popularne literature gde haraju ili beslovesni eskapizam ili jedva prikriveno desničarstvo naići na roman sa pozicije koju neću etiketirati kao "liberalnu" već prosto kao ljudsku i zdravorazumsku. Ako baš hoćete, i hrišćansku – ali u njegovom izvornom obliku a ne u smislu "Ajde da idealizujemo popove, crkvu, rituale i obrede, da fantaziramo o svetloj tradiciji, ajde da eksploatišemo 'sveca' koji je ozakonio Hrišćanstvo" i sl.
U kontekstu naklapanja o "dve Srbije" MALTEREGO donosi sasvim jednostavnu poruku: Budimo ljudi iako smo Srbi!
- Svaku pohvalu zaslužuju i zamisao i realizacija zlikovcau ovom romanu. On je originalan upravo po tome što NIJE originalan, što je govance u kakvo je svako od nas u nekom trenutku života ugazio barem jednom, a mnogi se od nas takvim i isprljao, jer teško ih je zaobići. Radi se o vrlo osobenoj vrsti – netalentovani površni skorojević ubeđen da nije prazan i da ima šta da kaže. Takav je Hordak, nešto kao poor man's Salieri za našeg skromnog Mocarta (Leo): nabeđena veličina puna grandioznih planova koja se, kada bude fino odgurnuta u stranu, pretvori u najljućeg neprijatelja.
"Ti nisi zlikovac o kome se pišu debele knjige i snimaju grandiozni filmovi, jer nisi talentovan čak ni za zlo. Ti si sićušno, sićušno govno koje prolazi ispod ozbiljnog radara policije, ispod radara sudija, verovatno i ispod radara svačijeg imaginarnog prijatelja zvanog Pravda, Bog ili kako već. Ti is pakost koja ne zaslužuje ničiju ozbiljnu pažnju, jer je tako nemaštovita i... svakodnevna. A opet, ironično, upravo ti si dovoljan za trajno upropašćenje nečijeg običnog života."
Tačno tako! Ne Helingeni, ne Ksabarasi, nego sitne, neiživljene gnjide s manijama veličine su one koje će najverovatnije da vam se, što bi današnja mladež rekla, "poseru u život".
- MALTEREGO, dakle, uspeva da živo i zanimljivo prozbori o mislima i osećanjima svima poznatim ali retko kada tako živopisno uhvaćenim: nema šanse da se ne prepoznate ili ne složite sa nizom opservacija, procena, definicija, situacija, misli i problema ovde prikazanih – a opet su svakodnevica i prepoznatljivost taman toliko oplemenjeni da ne dobijemo dosadni komad "realizma" ili prepis iz dnevnih novina, nego pažljivo konstruisanu i stilizovanu triler-storiju koju je uživanje čitati.
- Što se tiče žanra, za one kojima je najvažnije ima li ovde fantastike i horora ili nema, reći ću prosto: MALTEREGO nije pisan kao horor, ali isti ovaj zaplet mogao bi se ispričati na horor način bez ikakvih većih menjanja, dodavanja ili oduzimanja, samo sa malim senčenjem ovde-onde. To nije horor roman, ali lako bi mogao poslužiti kao predložak za horor film u rukama pravog reditelja voljnog za takvo što. Ima tu nagoveštaja fantastike: Leova susetka, baba-vračara, kako izgleda, poseduje moći koje nadilaze prirodne; njegov alter-ego možda stvarno postoji izvan njega kao zasebni entitet a ne kao fragment šizo-psihe; a u narednim delovima planirane trilogije tek treba da vidimo kako je novinarka i odakle doletela na pločnik daleko od najbliže zgrade.
Rekao sam već, i potpisujem, da bi Sklavi veoma voleo ovu knjigu, kad bi je neko preveo i nekako mu je doturio: glavni junak je anahroni i pomalo autsajderski romantik; suočava se sa zlom u drugima i mračnom stranom u samom sebi (dakle, ima džekilhajdovski problem); suočava se sa pitanjima Stvarnosti i Mašte, Dobra i Zla, sa velikim slovima; tekst sadrži mestimične pesme, i na par mesta opasno prilazi patetici, baš kao i DD; ima nelinearnu strukturu pripovedanja i mnogo eksperimentalnih zahvata (odlomci iz dnevnika, zapisi iz beležnice, članci iz novina, povremeno nadahnuto organizovan tekst...); najzad, ima nekoliko aluzija i posveta DILANU DOGU.
Konkretno: doslovce se pominje čuvar koji na radnom mestu čita DILANA; na drugom mestu pominje se Tartini (nešto opskurnija, indirektnija aluzija na DD, ali pravi fanovi će je prepoznati); najzad, najvažnije, imidž Malterega preslikan je od Sklavijevog NEVIDLJIVOG ČOVEKA ("Uspomene nevidljivog", i kasnije): dugi kišni mantil, šešir, i crnilo (praznina?) umesto lica...
Zanimljivo je, dakle, da iako MALTEREGO nije pisan kao žanrovski roman per se, on to jeste, ali na slobodniji, neopterećeniji način. Odnosno, ako mu priđete kao krimiću, on će vas raditi kao krimić; ako želite triler, on i to jeste. Čitate ga kao horor roman? On i to može da bude; i fantastika; i romansa; i komedija... A opet, sve je to skladno ukomponovano, prirodno se pretapa jedno u drugo, bez kalkulacija o zadovoljenju što više ciljnih grupa – zapravo, dobar primer slipstrima kome mnogi teže ali ga retki postižu: roman koji se lako čita a teško zaboravlja.

            PS: Pre nego što se javi neki Šerlok, priznaću ono što ionako nije nikakva tajna: Marčelo mi je urednik u Veselom Četvrtku, gde pišem propratne tekstove za DILAN DOG knjige. Istina, do sada sam tim povodom sarađivao isključivo sa onim drugim urednikom u VČ (poznatim pod umetničkim imenom Dušman), ali viđao sam se i sa Markom i nešto malo družio na odbrani mog doktorata, i kasnije, na sajmu knjiga. Prema tome, neki Hordak bi mogao da pomisli: "Aha, ortaci su, ili barem urednik-saradnik – sve mi je jasno! Naručena kritika! Pa naravno da će da pohvali knjigu, neće valjda da opljune onog ko ga koricom suvog leba narani jednom na svaka 3-4 meseca!"
            Neću da se pravdam. Ko mi veruje – verovaće, ko mi ne veruje, neverovaće i kenjaće. Knjiga je, što rek'o Molder, OUT THERE, već je prodato 4000 komada za 4 meseca otkako je izašla, pa požurite da nabavite sebi komad dok ih još ima i proverite sami da li je Dr Ghoul lagao.

Poslednji pozdrav Dinku Tucakoviću

0
0
             Napustio nas je jedan od najvećih i najpozitivnijih filmofila, divan čovek i zvezda vodilja, dobri duh srpskog filma, Dinko Tucaković. Ugaslo je jedno od najjačih svetala u tami srpske filmofilije i kulture uopšte, nepojmljivo prerano...
            To što je do svoje 53. godine uradio mnogo više nego neki dugovečni za dva svoja veka nije baš nikakva uteha: niko ne bi smeo da ode tako rano, a naročito ne neko tako vredan, u svakom smislu te reči.
            Neću ovde da kopiram i prepisujem njegovu bogatu bio-bibliografiju koju, ovom nesrećnom prigodom, možete naći u nekrolozima svuda na netu. Umesto toga, izvući ću, sasvim subjektivno, nekoliko slikovitih detalja i opservacija najrelevantnijih za ovaj blog i njegovu tematiku, a kroz njih se prelama i odražava i opšta slika o tom čoveku i njegovim raznorodnim aktivnostima.
            Dinko je bio jedan od većih poklonika žanrovskog filma u ovoj zemlji, i sa žarom je pisao o de Palmi i drugim Novoholivuđanima u vreme kada su ih ovdašnje starije kolege (aka "filmski kritičari") uglavnom ignorisali ili ignorantski otpisivali svojim napisima. Tragovi tog entuzijazma i misije krasili su stranice DŽUBOKSA i RITMA, a pečatirani su prevratničkim zbornikom SVETLO U TAMI (1991), čiji je urednik bio (priredili Pajkić i Jeličić).
            U spomen na taj aspekt njegovog delanja, evo njegovog prikaza de Palminog BLOW OUT iz DŽUBOKSA br. 165, od 13. maja 1983.
(click or save to see bigger)
            Režirao je kratki film BERNISA JAČA OD SMRTI– gotski horor po uzoru na Poove adaptacije Rodžera Kormana iz 1960-ih. Trebalo je da od toga nastane horor-omnibus (a la TALES OF TERROR), ali građanski rat i sankcije i ludila pomeli su te planove, i ostalo je samo na ovoj maloj ali vrednoj epizodi.
            U spomen na to, evo članka koji sam sačuvao iz vremena snimanja BERNISE, 1990. godine.  
(click or save to see bigger)
            Kao upravnik Muzeja Kinoteke, Dinko je uvek bio otvoren za saradnju i svaku vrstu pomoći mladim snagama. Upravo sam njegovom zaslugom promovisao svoju prvu esejističku knjigu, FAUSTOVSKI EKRAN, u Muzeju Kinoteke, uz učešće njegovo i još nekolicine znamenitih imena.
            Isto mesto ugostilo je i promociju moje druge knjige, U BRDIMA, HORORI. Tu smo promovisali i časopis FILAŽ, i NIŠKI KRITIČARSKI KRUG, sve to uz njegovu pomoć, saradnju i učešće. Dinko je FILAŽ obogatio sa nekoliko ekskluzivnih izveštaja sa svetskih festivala na kojima je bio redovni gost. Bio je veoma naklonjen niškoj ekipi (Dabić, Savić & Ghoul) i odlično smo sarađivali. Bio je dragi gost i učesnik niških Filmskih susreta, a kod NKC-a je objavio knjigu Senke filmskih predaka ili aveti digitalne budućnosti (2011).
            Kad smo Ivan i ja priređivali NOVE KADROVE, Dinko nam je pomogao svojom preporukom i prosledio nas gde treba za fotografije iz filmova i za pres kliping. Kad je knjiga izašla, jedina beogradska promocija (bez predstavnika izdavača, koji ionako za tu knjigu prstom nije mrdnuo) desila se, naravno, kod Dinka, u Kinoteci. Ta su vrata, barem dok je on tamo bio, uvek bila otvorena za sve mlade, nove kadrove.
            Aktivno je podržavao Festival srpskog filma fantastike, davao je prostor i filmove za revije srpskih horora koje su imale za cilj promovisanje drugačijeg, skrajnutog, žanrovskog... Bilo je dovoljno doći kod njega doći sa idejom, a on bi na nju dodao još jednu, svoju, i pružio sve što treba da se stvar uradi kako valja.
            Na primer: Dinko je bio taj koji je inicirao i omogućio maraton horor filmova koje sam odabrao za Noć veštica 2008. godine: ne samo tako što mi je dao taj termin i slobodu izbora, nego je još obezbedio i sponzore za vina i sokove za posetioce, pa smo taj Halloween fino proslavili u Muzeju Kinoteke uz koktel i dobre filmove. Bilo je takvih i sličnih stvari milion, i neka mi ne bude zamereno ako sam neku u ovom osvrtu preskočio.
            Na slici - mladi horor-lavovi uslikani na Noć veštica u Kinoteci (Ivan V, Dejan O, M. Pišev i Milosh): 
Već i iz ovoga nabrojanog jasno je zašto sam kazao da je Dinko bio dobri duh srpskog filma i melem na ranu kakav se retko nalazi... Ovo što sam ovde naveo samo je delić šire priče, i teško da postoji neko ko se u Srbiji u poslednjih dvadesetak godina bavio nečim vezanim za film a da ne može da, iz svog ugla, navede niz sličnih iskustava o saradnji sa Dinkom i o njegovoj uvek nesebičnoj pomoći.
Nažalost, tek sada, kad treba da se suočim s činjenicom da ga više nema, shvatam koliko je on bio neko ko se podrazumeva, čiji su prisustvo i pomoć neupitni, ko je uvek tu kad zatreba ali i koliko će bez njega nadalje biti teže i praznije.
Dinka ću pamtiti kao dragog, retko dobrodušnog i dobronamernog čoveka, prijatne naravi, spremnog za šalu, prepunog anegdota iz sveta filma, kako inostranog tako i domaćeg, jer poznavao je i jedan i drugi kao malo ko. Družili smo se na Grosman festivalu; zajedno smo putovali do Slovenije i nazad, što je bila još jedna od prilika za slušanje njegovih neformalnih predavanja iz tajne istorije filma
I dalje ne mogu da poverujem da je to sve, da se te priče neće nastaviti, da je druženje s ove strane okončano, naglo prekinuto neshvatljivo indiferentnim prstima McFate-a koji kao da je hteo još jedanput surovo da ilustruje stihove "Only the good die young..."
U moru crnila, u poplavi loših vesti ovih dana, ovo je zaista jedna bez koje smo mogli. Uvek je teško, i kad odu značajni ljudi na zalasku karijere ili odavno penzionisani, a kamoli u slučaju poput ovoga, kada čovek bude doslovno otrgnut, što bi rekao Birs, in the midst of life.
Nažalost, nemoćni smo da promenimo nepromenjivo. Ostaje nam da Dinka čuvamo u svojim srcima i u pamćenju, ali i u svojim delima, i da se trudimo da budemo vođeni njegovim primerom.
Slava mu i hvala za sve.

HITCHCOCK and THE GIRL

0
0
         Počeo je FEST. Na njemu, pored ostalog, možete pogledati travestiju koja se, navodno, bavi Hičkokom i pravljenjem PSIHA – a indirektno i mehanizmima koji su pokretali tog genija (čitaj: ženica u senci i nekro-ubica Ed Gein u glavi).
            Ja sam o toj tvorevini rekao, onako blogerski, šta sam imao OVDE(kliknite da se podsetite). Sada imam zadovoljstvo da obznanim nešto ozbiljniju, za novine pisanu uporednu analizu oba recentna "filma" koji se, nominalno, bave Hičkokom, iz tastature Aleksandra BEČANOVIĆA, pisca i filmskog kritičara, povremenog dragog gosta ovog bloga. 
Izvorno je ovaj mini-esej objavljen u podgoričkim VIJESTIMA, ali samo u print izdanju, a ne i na internetu. Pošto je šteta da ovaj tekst jednog od najvećih poštovalaca i znalaca Hičkoka u celoj regiji čami samo u tom broju novina (koje srpski čitaoci ionako nisu mogli imati u rukama), ovo što sledi je njegova za THE CULT OF GHOUL ekskluzivna internet verzija koja zaslužuje da dopre do još više čitalaca.
 

© Aleksandar BEČANOVIĆ forTHE CULT OF GHOUL, Inc.


U razmaku od samo nekoliko mjeseci, pojavila su se dva filma koja za svoju temu uzimaju Alfreda Hitchcocka: televizijsko ostvarenje The Girl (Djevojka, 2012) Juliana Jarrolda i Hitchcock (2012) Sache Gervasija. Ovakvo ’sinhronizovano’ interesovanje za ’majstora saspensa’, i to baš u godini kada je Vertigo (1958) konačno detronizovao Citizen Kane(1941) sa vrha najuticajnije, Sight and Sound liste najboljih filmova svih vremena, mora biti znakovito. Bez dileme, u akademiji i serioznoj filmskoj kritici autor Notorious (1946), Rear Window (1954) i Psycho (1960) je bez premca kada je u pitanju hermeneutički fokus, interpretacijska koncentrisanost i na najsitnije detalje filmskog teksta: dok o nekim istorijski važnim režiserima (recimo, Murnau, Rossellini, von Sternberg) imamo tek po koju publikaciju na engleskom, o Hitchcocku svake godine izlazi bar po nekoliko knjiga, što je tendencija koja teško da će biti prekinuta u doglednoj budućnosti. 
Ali, kada je riječ o široj javnosti, Hitchcock više nema status najpoznatijeg i najprepoznatljivijeg svjetskog režisera koji je stekao tokom pedesetih godina prošlog vijeka, dobrim dijelom i zahvaljujući televizijskoj seriji Alfred Hitchcock Presents(1955): kako naglašava Thomas Leitch u eseju ’Hitchcock and Company’, ako uzmemo kao parametar popularnosti i prisutnosti u mejnstrimu google pretragu, onda je Hitchcock iza Quentina Tarantina, Petera Jacksona ili Stevena Spielberga. Da li to znači da najnovije generacije filmske publike ipak trebaju i neku vrstu fikcionalnog stimulansa da bi obratile pažnju na legendarnog autora, posebno zato što njegov ’slučaj’ sadrži elemente – pored podrazumijevane filmofilske nostalgije – koji mogu biti, pa i iz potpuno pogrešnih razloga, intrigantni za današnji preovladavajući estetski i politički ukus?
I The Girl i Hitchcock se bave velikim režiserom u njegovom umjetnički i personalno najturbulentnijem periodu života, što ima snažnu refleksiju u trima filmovima gdje vrhuni auteurska poetika: Psycho, The Birds (1963) i Marnie (1964). Ali, Jarroldov i Gervasijev pristup su simptomatično disparatni, upravo na estetsko-ličnosnoj osi:  baš je kvalitet spomenute refleksije – kako se i koliko biografija upisuje u umjetnički tekst – ono što suštinski određuje The Girl i Hitchcock kao projekte koji djeluju na sasvim različitim nivoima, iako i jedan i drugi film vrlo slobodno, da ne kažemo neodgovorno i neprofesionalno, preuzimaju i tumače ’činjenice’ iz Hitchcockovog života.
Odmah valja reći da oba filma – bazirani na knjigama Spellbound by Beauty: Alfred Hitchcock and His Leading Ladies Donalda Spotoa (o kojoj su Vijesti već pisale) i Alfred Hitchcock and the Making of ’Psycho’Stephena Rebella – otvoreno falsifikuju i iskrivljuju podatke i svjedočanstva, ali je njihova intencija drugačija: The Girl sramotno nadopisuje i preuveličava određene indikacije, Hitchcock, pak, prilično hrabro izmišlja i projektuje nešto što se, u konačnici, nikada i nije desilo, to jest nije se ni moglo desiti na takav način. 
Zašto je onda – mada su oba filma daleko od adekvatnog opisa ili uvida u misteriju Hitchcocka – The Girltek odurna paškvila, a Hitchcock svakako nezgrapni, ali makar zanimljivi pokušaj da se ’približi’ ozloglašeno povučeni i uzdržani režiser? Kako to da The Girl nije ništa više od primitivne, krajnje tendenciozne defamacije koja nastoji da manipulatorno profitira u vremenu veće senzibiliziranosti za problem zlostavljanja žena (u filmskoj industriji), a Hitchcock je – iako ultimativno neuspješan projekt – maltene ludistička ’rekonstrukcija’ posebnih hičkokijanskih poetičkih tačaka i momenata, mada je u njemu količina dezinformacija, pogrešnih interpretacija i nesputanih neistina nemjerljivo veća?
The Girl se bavi ’burnim’ odnosom između Hitchcocka i njegove posljednje velike zvijezde i plavuše, Tippi Hedren, heroine iz The Birds i Marnie. No, Jarrold i scenaristica Gwyneth Hughes čak se i ne trude da ponude koliko-toliko uvjerljiv opis koji bi pokazao barem djelić ambivalentnih, pomiješanih osjećaja između već proslavljenog režisera i glumice što je pripremana da postane definitivno uobličenje hičkokijanske plavuše: The Girl posramljujuće jednostrano i idiotski tendenciozno gradi sliku o Hitchcocku kao perverznom predatoru čija opsesija prema Hedren prelazi razumljive granice ponašanja zaljubljene osobe. Po meritornim izvještajima, Hitchcock jeste bio neprijatno usredsređen na Hedren, povremeno upadajući u nešto što se danas može nazvati seksualnim uznemiravanjem, ali u toj relaciji nikada nije bilo fizičke agresije. No, Jarrold i Hughes misle da to već samo po sebi nije osuđujuće, pa ničim potkrijepljeno zaoštravaju situaciju i promovišu eksces tamo gdje je postojala samo mutna sugestija. 
Najeklatantniji primjer nalazi se u mučnoj sceni u kolima u kojoj Hitchcock (patetično neubjedljivi Toby Jones) napada Hedren (Sienna Miller, koja niti izgleda niti govori kao poznata glumica). Autorima ove travestije nije, po svemu sudeći, bilo dovoljno što su film utemeljili na Spotovoj knjizi, inače najkontroverznijem sagledavanju Hitchcockove karijere, bez konsultovanja sa drugim izvorima, već su ostrašćeno odlučili da odu i dalje: u Spellbound by Beauty, sama Hedren će za cijelu situaciju reći da se radilo o ’nasilnom zagrljaju’, dok se u The Girlpokazuje direktni pokušaj silovanja! Sa ovakvom grotesknom deformacijom činjenica, ne želi se samo postići da se Hedren pozicionira kao apsolutna žrtva (što je ona bila, ali ne u toliko drastičnom obimu), već prevashodno da se Hitchcock prikaže kao nepatvoreno seksualno čudovište.
Tako The Girl stiže do perverznog paradoksa po kojem je, od svih mogućih egzemplara seksualnog iskorištavanja u filmskoj industriji, baš eto izabran jedan maltene djevičanski režiser kao paradigma holivudske eksploatacije, što bi valjda posljedično moralo biti dostatno da, u doba političke korektnosti, i na njegovo djelo gledamo drugim očima. Naravno, film, pa bio on i biografski, ne mora uvijek da zadovoljava standarde objektivnosti ili pravovjernosti, podrazumijeva se da određena količina ’imaginarnog’ materijala mora manifestovati u bilo kojoj umjetničkoj postavci, ali sve intervencije koje pravi The Girl– čak i prema izvoru odakle su crpljene inkriminisane informacije – nemaju niti kakav drugi cilj nego isključivo bezočnu denuncijaciju, naknadno blaćenje slavnog režisera. Kao takav, The Girl je bezvrijedno smeće.
Sa druge strane, u Hitchcock su očigledne neistine, nategnute poluistine i jedan broj tačnih anegdota ipak privedene široj filmofilskoj ili metapoetičkoj svrsi. Dobijeni rezultat je, nesumnjivo, problematičan, ali Gervasijeva metoda da pokuša – pa i simplifikovano – da pročita Hitchcockov život iz njegovih filmova, da sve svede i prevede u auteurov kinematografski opus, ima specifičnu relevantnost, budući da se time odmah naglašava fikcionalna intonacija, za razliku od navodne ’mimetičnosti’ koju drsko propagira The Girl.
Otud u filmu, u svom prvom pojavljivanju, Hitchcock (Anthony Hopkins) i nije dat u nekom realističkom ambijentu, nego preko njegove najpoznatije uloge kao najavljivača – sve sa pratećom, Gounodovom muzičkom temom ’Posmrtni marš za marionetu’ – iz Alfred Hitchcock Presents: susrećemo se, dakle, sa jednom javnom personom, žovijalnom i ironičnom figurom, u stvari, Hitchcockovom konstrukcijom i kreacijom, maskom koja je efektno skrivala intimnu stranu genija. Sa tako ustanovljenom retorikom, Hitchcock može da uđe u poigravanje sa citatima, apokrifnim storijama i (ne)provjerenim legendama sa seta Psycho u tolikom obimu da će čak i manje upućeni gledalac teško baš pomisliti da je Hitchcock špijunirao glumice kroz zid kao Norman Bates ili vitlao nožem na Janet Leigh (u spektakularno preciznoj izvedbi Scarlett Johansson!), a nekmoli da je bio u telepatskoj vezi sa Edom Geinom. 
U Hitchcock je evidentna nasilna, a ponekad i besmislena potreba da se svi aspekti podrede prilično doslovnoj filmskoj kontekstualizaciji i motivaciji što može da proizvede neukusne reperkusije, ali makar nema želje za namjernom uvredljivošću. Istinitost događaja se valorizuje samo kroz njihovu podložnost brzoj kinematografskoj (zlo)upotrebi, eda bi se stvorila ’koherentna’ slika gdje se svi (van)dijegetički detalji iz Hitchcockovog života i njegovih filmova podudaraju i poklapaju. Tako, kada Anthony Perkins (James D’Arcy) – tada skriveni gej – dođe na razgovor za ulogu Normana Batesa kod Hitchcocka, on hvali, predvidljivo, Rope (1947) i Strangers on a Train (1951), Majstorove filmove o homoseksualcima.
Čuvenu režiserovu izjavu iz intervjua sa Truffautom, ’Psycho ima veoma interesantnu konstrukciju i ta igra sa publikom je facinantna. Upravljao sam gledaocima. Može se reći da sam ih svirao, poput orgulja’, po istoj logici Gervasi ’bukvalizuje’ pa Hitchcock diriguje – uz Herrmannove vrišteće violine – publikom koja je terorizovana za vrijeme famozne scene ispod tuša. To bi, ukratko, bila simbolna ekonomija filma Hitchcock: nada da čak i falsifikovane ili apsurdne situacije i epizode ipak otkrivaju ili ilustruju neku dublju ’istinu’ o samom režiseru.
Što se naročito očituje u tretmanu Alme Reville (Helen Mirren), Hitchcockove supruge. Njena ljubavna afera sa Whitfieldom Cookom (Danny Huston) se, makar po tvrdnjama Patricka McGilligana u Alfred Hitchcock: A Life in Darkness and Light, desila krajem četrdesetih a ne krajem pedesetih, a njen je uticaj na scenario za Psycho, kako svjedoče sve Hitchcockove biografije, kao i nedavno izašla knjiga koja se bavi režiserovim odnosom sa scenaristima, Scripting Hitchcock: ’Psycho’, ’The Birds’, and ’Marnie’  Waltera Raubichecka i Waltera Srebnicka, bio minimalan. Ali, ovo pretjerivanje u emocionalnom i umjetničkom smislu za Gervasija ima dramaturšku funkciju kroz kondenzaciju, čime se opet naglašava metafilmska perspektiva. 
Naime, ako The Girl nema drugu sem repulzivnu tabloidsku agendu, onda Hitchcock– u okviru svoje retorike – hoće da ’normalizuje’ sliku o režiseru (iako se indicira i njegova sadistička, neurotička, mračna dimenzija), upravo na način klasične holivudske kinematografije, dakle, (re)konstituisanjem dijegetičkog para kroz romantičarsku vizuru, što je inače estetska procedura koja je najkonsekventniju edipalnu realizaciju baš dobila u North by Northwest (1959), filmu nakon koga dolazi Psycho. Hitchcockova opsesivna tema jeste kako se, unutar sila sudbinske arbitrarnosti i saspensa, formira ljubavni par, i Hitchcock u suštini i jeste – sa ’relaksiranim’ pristupom činjenicama i srećnim bračnim završetkom – primarno neka vrsta comedy of remarriage. Zato su Gervasi i scenarista John J. McLaughlin trebali ići do kraja: film je – po ugledu na režiserovu jedinu screwball komediju i njegov najslabiji američki film – preciznije bilo nazvati: Mr. and Mrs. Hitchcock.

AMOUR (2012)

0
0
***
3-
             Priča o ljubavi obično ugnjavi, rekao je Pesnik, a ja se složio.
            Ali ima još jedna evergrin mudrost primenjiva na ovaj film: u dobru je lako dobar biti – na muci se poznaju junaci. Odnosno, pravi ljubavnici.
            Hanekeov najnoviji film alternira između efekta ugnjavljenosti i svežine otkrovenja, i zbog toga od mene ima polovičnu ocenu, ni tamo ni ovamo. Obrazložiću.
            Ljubav je nešto što se marketinški plasira i eksploatiše kao stvar za decu i omladinu: zagrljeni tinejdžeri, poljupci među omladinom, vitki mladi i glatki ljubavnici pred zalaskom sunca... Dojke čvrste i nadignute, stomaci glatki, guzovi loptasti, mišići tvrdi i zategnuti... draže nas sa "Volim te" čestitki i razglednica. Uostalom, ne zaboravimo da najčuveniji ljubavni par – sinonim zaljubljenosti – sačinjava dvoje iz današnjeg ugla kriminalno premlade dece: 13-godišnji Romeo i Julija.  
Da, za slučaj da odavno niste čitali Šekspira, ili ste ga primili samo kroz medijaciju Holivuda (gde su ove zaljubljenike igrali više nego punoletni glumci), poster boy & girl za LJUBAV su, zapravo, deca. Što, na neki način, ima smisla, jer ta vrsta izbezumljenosti potpaljene biološkim nagonima ima smisla dok je raspiruju uzburkani mladalački hormoni, dok se posle toga obično transformiše u nešto drugo: posvećenost, požrtvovanje, dužnost, poštovanje, naviku itd. To, u skoro-idealnim uslovima kakvi se sreću jedva jednom u sto slučajeva. O preostalih 99 često čitamo u novinama: preljube, razvodi, ubistva i samoubistva...
Embrouz Birs je ljubav definisao kao "privremeno ludilo koje se može izlečiti brakom ili sklanjanjem pacijenta od uticaja pod kojim se razboleo." U jednom od sto slučajeva čak ni brak ne uspeva sasvim da zgasne onaj izvorni plam, i baš o takvome govori Hanekeov film. On dekonstruiše najmanje dva opšta mesta, ili barem klišea vezana za tzv. "ljubavne" filmove. Prvi, da je to stvar omladine, sa omladinom, za omladinu. On za protagoniste uzima par čije udružene godine iznose negde oko 170. Drugi kliše je onaj "a onda su živeli dugo i srećno do kraja života." Haneke kao da kaže: "Happily ever after? E pa, neće da može! Niko ne živi srećno, a naročito ne do samog kraja." Otud bi kao alternativni naslov ovoga mogao poslužiti naziv jednog od meni najomiljenijih ljubavnih (?) filmova ikada: KRAJ JEDNE LJUBAVNE PRIČE (THE END OF THE AFFAIR) Nila Džordana.
Znači, umesto da nam, kao i 99% drugih filmadžijskih eksploatatora nagona zaljubljene mladalačke publike za povlađivanjem njihovim hormonima, prikazuje ŠTA SE ZGODI KAD SE LJUBAV RODI, Haneke govori o tome ŠTA SE ZGODI KAD SE ŠLOG DOGODI: kad ljubljena žena počne da se pretvara u senilnu, moždano oštećenu i telesno nepokretnu ljušturu a kad njen voljeni, umesto da se bori sa nenaklonjenim roditeljima, društvenim konvencijama, njenim kretenskim dečkom (čije mesto želi da zauzme) ili već tako nekom oveštalom preprekom iz žanra "ljubavnih" filmova – ovde ima da se bakće sa njenim hranjenjem, zapiranjem i menjanjem pelena za odrasle. E, na toj muci se poznaju pravi junaci.
Vaš odnos prema ovom filmu zavisiće od mnogih faktora, a pored ostalih i od toga koliko duboko i iskreno ste voleli + kontemplirali nad ljubavlju i drugim, s njom indirektno povezanim životnim pitanjima. Ako ste do sada pretežno obitavali u izmaglici seksualnog nagona i njegove šminke, ne misleći mnogo o tome šta donosi sutra (a kamoli – šta donosi 30 ili 50 godina od sada), i ako ste dopustili da vam Industrija Ljubavi Inc. ugradi svoje šablone kao većini parova čije uzidane fraze slušamo i pavlovljevski ugrađene reflekse gledamo u emisijama 48 SATI SVADBA ili SVE ZA LJUBAV, onda će vašim holivudizovanim i sapunskooperizovanim svestima Haneke doneti pravi ŠOK (da ne kažem: ŠLOG) svojim filmom. S druge strane, pametnijima i promišljenijima teško da će reći ili pokazati nešto novo. Odnosno, njegova relativna novost sastoji se samo u suprotstavljanju oveštalim filmskim klišeima – ali teško da postoji neki čitalac ovoga (a naročito na Balkanu, gde zbog načina života i premasne ishrane šlog predstavlja jedan od tri glavna uzroka smrti) koji ne zna za sličnu životnu priču iz svog najbližeg, porodičnog ili barem komšijskog okruženja.
Hanekeova LJUBAV, dakle, razara neke oveštale klišee, ali to ne znači da sebi ne "namešta karte" tako da proizvede jednu drugačiju vrstu veštačkog ambijenta u kome jedino ova priča može da funkcioniše. Recimo, ma koliko tragična ova konkretna situacija, zamislite koliko bi još mučnija bila da protagonisti nisu imućni buržuji kojima novac nije nikakav problem? Ili da glavni junak nije visokoobrazovani, kulturni Europejac nego tamo neki, šta ja znam, mlekar, pekar, apotekar? Šta da oni nemaju uslova da egzistiraju u MEHURU, u KAPSULI izlovanoj od ostatka sveta, u skoro samodovoljnom mikrokosmosu? Čitav AMOUR, budite upozoreni, dešava se u jednom jedinom prostranom stanu! Kako bi ova priča funkcionisala preneta u Srbiju – u prosečan službenički stančić, u prenatrpane ambulante, u deprimirajuće čekaonice po bolnicama, u nesnabdevene apoteke, u nemogućnost da sebe ili nekog svog iole zalečiš ili barem lekaru približiš ako nemaš adekvatnu "vezu" ili dovoljno para za mito? Kako? Od koje penzije? Itd itd.
Dakle, s jedne strane imamo dobro napravljen, odlično odglumljen, umereno intrigantan film koji teško da vas neće, bar u pojedinim scenama, emotivno dotaći: iako se lako sprdati sa ovim zapletom (a naročito nama, mlađima, koji imamo još deceniju ili dve do senilnosti, šloga, infarkta ili tako nekog usuda), valja priznati da je AMOUR ipak gledljiv, sa prijemčivim junacima i pričom koji vuku na praćenje do kraja. Takođe, sve i da vas ceo film ugnjavi do smrti (!), morate priznati da tu postoji najmanje jedna apsolutno genijalna scena zbog koje vredi izdržati preko dva sata ovoga – scena ka kojoj sve vodi i koja mi je, priznaću, naterala suze na oči. Neću da spojlujem, reći ću samo: jastuk. I zamisao, i izvedba, i impakt su izuzetni. Aplauz od mene.
S druge strane, teško mi je da se oduševljavam prozaičnom dramaturgijom, ili odsustvom iste – jer ovde i ne postoji pravi dramski konflikt kao jedan od preduslova za ozbiljan zaplet. Već prva scena nam ubija nadu za hepiendom (kao da natpis: Režija – Mihael Haneke to već nije učinio svakome ko išta zna o filmu), ali time i svaki saspens po pitanju ishoda. Već u prvih par minuta vidimo kako će se to okončati. Takođe, nema saspensa ni u tome da li će On da poklekne i u nekom trenutku ostavi Nju. Od početka je jasno da neće.
Dešavanja su prozaično linearna, a antagoniste ovde i nema, odnosno "konflikt" se odigrava između Starca i galopirajućeg propadanja Starice što je puka biološka činjenica protiv koje nikakva Akcija ne može baš Ništa. Iako je Haneke previše dobar filmmejker da svoje delo svede na prepis iz novina, na banalni soc-realizam, on je tome ovde bliže no ikada – bliže čak nego što je to bio onda kada je doslovno ekranizovao članak iz novina (slučaj samoubilačke familije u SEDMOM KONTINENTU). Zaplet AMURA svodi se na: Oni se Vole. Sranje se desi. Ona propada i umire. On nemoćno gleda i čini šta može, što je nedovoljno da bilo šta promeni. Naravno, jedina uteha, i jedina poenta svega toga jeste u pokušaju očuvanja dostojanstva, njegovog i njenog. Ostati Čovek u neljudskim okolnostima, u iskušenjima na kakva iluzorni "Dobri Bog" nikoga ne bi trebalo da stavlja – a ipak to čini, na stotine iskušenika svakodnevno, u daleko gorim okolnostima nego u ovom filmu prikazanim.
I mada Haneke pomalo "vara" u svojoj priči, moram priznati da je uspeo da postigne solidan balans između otkrivanja tople vode (starost = sranje) i nečega dosad retko viđenog, između foliranja i autentičnosti, između prozaičnog i univerzalnog... Napokon, između nihilističkog i humanog. Uspeo je da napravi film koji će mračnjacima, ako samo zažmure na jedno oko, potvrditi sve ono najcrnje što uopšte mogu da zamisle o univerzumu i čovekovom neslavnom mestu u njemu, dok će istovremeno neizlečivim optimistima i vernicima u Hramu Ljubavi, pod uslovom da zažmure na jedno oko (a ljubav je ionako slepa), pokazati da LJUBAV (može da) nosi dozu oplemenjenja čak i u najgorim okolnostima, i ako već ne može da pruži spas u doslovnom, životnom smislu, može barem da omogući nekakav jadni metaforički ekvivalent, što je slamka za koju se moramo držati, jer čvršću nemamo.
Uspešnim sedenjem na dve stolice Haneke je postigao svoj do sada najveći uspeh, bar što se tiče zvaničnih nagrada (Zlatna de Palma, Oskar...), iako AMOUR nikako nije njegov najbolji film. Tu titulu, bar za mene, neprikosnoveno nosi PROFESORKA KLAVIRA (čija se Izabel Iper ovde javlja u sporednoj, nezahtevnoj ulozi). AMOUR, ma koliko "svež" i drugačiji delovao nekima, ipak ne donosi mnogo toga ni na konotativnom ni na audiovizuelnom planu što bi ga činilo mnogo boljim od blago natprosečnog. Nema tu mnogo originalnosti a kamoli slojevitosti: kvaliteta je dovoljno za jedno gledanje, ne za više. Nema tu misterije, nema izazova, nema WTF (a la CACHE) – sve što je imao da (po)kaže, (po)kazao je vrlo jasno i direktno, bez mnogo mistike i metafora, u prvom planu, a između redova nije ostalo ništa.
Za moj groš daleko uzbudljiviji, izazovniji, u svakom smislu zabavniji, idejno i emotivno pregnantniji, beskrajno iznova-gledljiv, a nadasve originalniji i slojevitiji film na temu ljubavi, starenja i smrti, odnosno o iskušenjima što ih TELO sa svojim nekontrolisanim prohtevima stavlja pred LJUBAV (ali tretirano metaforički) jeste Kronenbergov masterpis MUVA. Now, THAT's cinema! U poređenju s tim "monster muvijem", AMUR je tek prozaična skica, pipanje u mraku, prilog iz Beogradske hronike...
PS: AMOUR sadrži jednu odličnu scenu čistog horora. Iako se radi o košmaru, moram reći da spada u neke od najjezivijih scena viđenih u poslednjih par godina... Ujedno, još jedan dokaz moje teze da su često reditelji nehorora uspešniji u pravljenju prave, efektne strave od oveštalih žanr-majstora, a naročito ako se radi o dokazanim mračnjacima poput Hanekea.
PPS: Ako vas ovaj film i ovaj moj rivju bace u totalni bedak i beznađe, ima leka! Obavezno bacite pogled na Lažni Tviter nalog M. Hanekea: neki šaljivdžija svakog dana na Twitter kači apsolutno smehotresno genijalne postove, navodno iz ugla Hanekea, koji ne samo što dubinski ismevaju i Hanekea i Holivud i svekoliko filmotvorstvo i njegove hipokrizije i narcisizme, nego ingeniozno parodiraju i samu formu te dživdžanske "društvene mreže"! Potpuno prajsles stvar – OVDE!
Ili, ako vas format Twittera smara, evo rekapitulacije iz poslednjih 7 dana ovde.

Ghoulish EMITOR 483

0
0
           Izašao je novi broj fanzina EMITOR, zvaničnog glasila društva ljubitelja fantastike Lazar Komarčić iz Beograda /broj 483/ februar 2013.
            Ima tu odličnog sadržaja i stvari baš vrednih čitanja, i pritom ne mislim samo na moje napise! Evo šta je unutra:

PRIČE:

- Dejan Ognjanović — ZADUŠNICE (ekskluzivni odlomak)
- Dragana Matović — PRIDOŠLICA
- Pavle Zelić — ROĐEN SPREMAN
- Dragan Cvetanović — ČUVARI PORTALA

POEZIJA:
- Milan Jovanović, iz ciklusa Crni Beograd: PLAVI MOST; GROBLJANSKA; BLOKOVI

PRIKAZI:
- U ZNAKU VAMPIRA (priredio Goran Skrobonja) (Uroš Smiljanić)
- Ratko Radunović — ISTORIJA LJUBAVI MEĐU MIKROBIMA (Dejan Ognjanović)
- Marko Šelić Marčelo — MALTEREGO (Dejan Ognjanović)

FLICKER:
- TWILIGHT — BREAKING DAWN, PART I & 2 (Aleksandar Janjić)

            Što se tiče mojih stvari, ova dva književna prikaza već ste čitali ovde na blogu. Ali zato niste – ekskluzivni odlomak iz moje naredne knjige, ZADUŠNICE. To je jedan moj dosad neobjavljivan rad – na temu zombija u Nišu, Niškoj Banji i okolini, ali ozbiljniji i duži od kratkih mi priča na istu temu koje ste mogli čitati u periodici (PRESSING/TAMNA ZVEZDA; ULAZNICA) i u knjigama (BELI ŠUM). Usput, i crteži zombija uz ovaj post takođe su mojih ruku nedelo (preminuli rad, iz 20. veka).
Što se mene tiče, to je po formi i sadržini kratki roman; za većinu (tj. za ove što samo znaju da broje slova) to će, zbog dužine, biti novela. Neka im bude: ako je SRCE TAME novela, ako je DŽEKIL I HAJD novela, ako je OKRETAJ ZAVRTNJA novela – onda su to i ZADUŠNICE! U svakom slučaju, to je moje najopširnije i najambicioznije bavljenje temom živih mrtvaca, odnosno moje dosad najsurovije obračunavanje sa rodnim mestom, rodnom zemljom i rodnom planetom. U EMITORU možete da pročitate poprilično parče (oko ¼ ukupnog teksta) i da tako odlučite da li biste to čitali do kraja kada, na proleće, bude izašlo kod Tardisa.
            Iz ostatka sadržaja izdvajam novu Zelićevu priču – na neviđeno, ali on je u zadnje vreme sve bolji, i verujem da je vredna čitanja. Preostale dve priče su anyone's guess, mada od Matovićke ne treba očekivati ništa dobro (njena priča u VAMPIRICAMA je izrazito amaterska i slaba). U pitanju je bukačica a ne pisačica...
Zatim, tu je opsežan, detaljan i lucidan osvrt na zbirku U ZNAKU VAMPIRA iz pera dokazanog majstora te vrste štiva (i to ne kažem samo zato što je pohvalio moju priču – a ni zato što ju je netačno nazvao mizoginom), "Meha Krljića"! Najzad, tu je i smehotresni Janjić (nekim forumdžijama poznat i kao Harvester), deklarisani ljubitelj loših filmova koji se, ovog puta, prepustio dražima poznijih SUMRAKA i vratio se da ispriča kako se tu proveo. Siguran sam da je uživao, a i vi ćete u njegovom tekstu.
Ako se još dvoumite, evo vam je reč urednika da vas prelomi!

Reč urednika
Ono po čemu je ovaj najnoviji broj Emitora poseban, osim zaprepašćujuće činjenice da je izašao svega dva meseca nakon prethodnog broja, jeste i to što je u međuvremenu završen drugi konkurs za najbolju SF&F priču Lazar Komarčić/Anomalija. I pre nego što, nadam se do kraja godine, budete čitali najbolje priče sa konkursa u „Anomaliji #2“, imaćete priliku da u narednim Emitorima pročitate nekoliko priča kojima je malo nedostajalo da se nađu u zbirci. Prva među njima je „Čuvari portala“ Dragana Cvetanovića, znanog nam po priči „Čarlijev svinjac“ („Anomalija #1“). Ponovo je u pitanju psihodelični horor, još dodatno obogaćen humorom ali i apsolutnom nebrigom za pripovedačke konvencije, što, zapravo, u ovoj priči ima nekog šarma (ali ne pokušavajte ovo kod kuće!). Međutim, to nije najveća ekskluziva ovog broja! 
Već na samom početku očekuje vas ne priča, već odlomak iz novele „Zadušnice“ Dejana Ognjanovića — samo u Emitoru — dok ćete novelu u celini moći da pročitate u istoimenoj zbirci priča (o zombijima) koja će se pojaviti u štampi tokom ove godine. Između ove dve priče, tj. odlomka i priče, nalaze se još dve nešto kraće: jedna je od autorke kojoj je ovo prva objavljena priča u Emitoru, a u pitanju je „Pridošlica“ Dragane Matović, dok je drugu priču potpisao naš stari znanac Pavle Zelić i ona se zove „Rođen spreman“. Još jedno malo iznenađenje jeste i to što nakon proznog sledi mali blok poezije. I ranije bi se u Emitoru pojavila po koja pesma, ali od ovog broja ideja je da tako nešto postane uobičajenije a možda čak preraste i u stalnu rubriku. U ovom broju predstavljamo vam tri pesme Milana Jovanovića iz ciklusa „Crni Beograd“ koje bi se mogle ukratko opisati kao urbani horor. Posle priča i pesama slede prikazi knjiga a na kraju i filmova, i ovde vas čekaju u tom poslu već iskusna piskarala — Uroš Smiljanić, Dejan Ognjanović i Aleksandar Harvester Janjić koji konačno dovršava svoj mazohistički obračun sa „Twilight“ serijalom (on ih gleda kako mi ne bi morali!), i to uz nezdravu duplu dozu poslednja dva filma. I to je to. Kraj sadržaja ovog broja, a ujedno i kraj ove, nadam se milosrdno kratke uvodne reči.
Do proleća, i novog Emitora…
Miloš Cvetković
 

           Kako nabaviti ovo blago, pitate se vi?
Lako!
Najlakše je da tu sektu savatate tokom njihovih okupljanja ponedeljkom u 19h u sali na I spratu Doma Omladine u Beogradu – ili da, sa omanjom maržom, primerak kupite u knjižari BEOPOLIS.
Dakle:
* ponedeljkom na sastancima Društva u Domu omladine Beograda
* knjižara Beopolis, Beograd
* Lemijeva knjižara, Novi Sad
* naručivanjem (imejl, Fejsbuk, Tviter (pošaljite ime i adresu na koju treba poslati broj)  
Cena: 200 dinara (+50din poštarina ako ne preuzimate lično, ukupan iznos uplatiti na tekući račun Društva „Lazar Komarčić“: 255-9118-69)
Besplatno preuzimanje

NAJOČEKIVANIJI HORORI 2013-te (2. deo) – Amerika i Engleska

0
0
             Već sam ovde najavio anglo-američke horore vredne čekanja i umerene nade, tačnije one kojima su datumi premijera već bili zakazani, a nekoliko njih je do sada već i izašlo. Videti tu najavu OVDE.
            U ovom delu – drugom od tri– prikazujem odabrane horore, takođe na engleskom, kojima se još ne zna kad će tačno izaći, ali očekuju se tokom ove godine. Ispod ćete naći neke manje izvikane naslove koje sam sakupljao ovde-onde, a nekolicina ih je prošla ispod radara horor sajtova koji su početkom januara kačili slične liste i obznane. Dakle, ovo je Ghoul-exclusive selekcija.

MILO - Jacob Vaughan
A man discovers that his chronic stomach problems are due to the fact that he has a demon baby living in his colon.With Peter Stormare.

RESOLUTION - Justin Benson and Aaron S. Moorhead
The title refers both to narrative solutions and visual clarity, which are slow in coming to Michael (Peter Cilella) after he travels to a dilapidated cabin on a Native American reservation to handcuff crackhead pal Chris (Vinny Curran) to a pipe to save him from an impending OD death. That Michael is compelled to take up this mission by an e-mailed video of Chris that the junkie couldn't possibly have sent (he has no computer) is only the first of many mysteries. When not confronting violent threats from Chris's druggie acquaintances and reservation security thugs, Michael becomes obsessed with a collection of increasingly high-res found media abandoned by French researchers. He believes these sources reveal a tale involving ghosts, telekinesis, demons, portals to alternate dimensions, and other supernatural phenomena.

IN FEAR - Jeremy Lovering
New couple Tom and Lucy are on their way to a music festival, to meet up with friends, camp, and explore their new relationship, when things go terribly awry. The film opens with Lucy in the loo of a pub, while unseen to her, a leering eye stares through a peephole. As she and Tom leave to get on the road, Tom explains there was a slight altercation with a local due to a spilled drink, which he smoothed over with a couple of pints and an apology... Soon Tom and Lucy are lost amidst a maze of overgrown, shrub-ridden back roads, misdirected by signs that have them going in circles, and gradually running out of gas. Let the games begin. The film then becomes an exercise in the cat-and-mouse/automotive terror sub-genre, as things become progressively worse, while we are trapped with Tom and Lucy in a confined space, shoved intimately into their paranoia and mounting questions of just who is out there fucking with their heads. Obvious comparisons to Spielberg's Duel, Campanile's Hitch Hike, and Starret's Race With The Devil.

S-VHS
            Originalnim VHS-om nisam bio impresioniran, kao što i stoji u mom rivjuu. No, ovog puta involvirana su za nijansu jača rediteljska imena (npr. GARETH EVANS – THE RAID!) a i donji rivju zvuči obećavajuće...
Where V/H/S was a raw, lo-fi and frightening odyssey via POV, its sequel is bigger, weirder and even reflective of its predecessor.
The protagonist is undergoing early testing of a sort of cyborg-eye (we are actually a part of him) connected to a chip in his brain and, for research purposes, will record his every move. As he moves about his lavish home, Wingard finds the tech tunes to a frequency he’s unprepared for.
Mixing the simple/classic with clever is often where S-VHS shines. Eduardo Sanchez and longtime producer Gregg Hale (THE BLAIR WITCH PROJECT) tell a tale of zombies by zombies. Some finely repulsive gore and a fantastic first-person car trampling.
Gareth Huw Evans, of THE RAID fame, alongside co-director Timo Tjahjanto (MACABRE, THE ABCs OF DEATH) craft a docu-like chronicle of an Indonesian cult that flies so high, its Fulci-esque destination will leave fists in the air. Quite probably the most insane, “Safe Haven” brings supernatural, demonic reckoning upon on a team of filmmakers who’re finally besieged by a climactic creature with an entrance so very gleefully, savagely rowdy, it’s unforgettable.
HOBO WITH A SHOTGUN’s Jason Eisener finally brings the house down with his penchant for both mischievous sweetness and reckless genre abandon. “Slumber Party Alien Abduction” breathes new life into the traditional design of grey, black-eyed extraterrestrials, as their elongated bodies, constantly creeping, are framed in stylish, eerie, chaotic silhouette. The key, though, is adoring the on-the-cusp-of-teenagedom kids wreaking havoc on an older sister with their parents gone.

UNDER THE BED - Steven C. Miller 
The Aggression Scale director Steven C. Miller returns with “Under the Bed”, an homage to the much loved creature features and Amblin films of the 1980s, in particular “The Goonies” and “Poltergeist”. Of course, with Miller being one of the rising stars of US indie horror, the film unsurprisingly also has a nightmarish quality, making for an intriguing mix that should catch the attention of genre fans who grew up during those heady days of kiddie danger cinema. The film follows a troubled youth called Neal (Jonny Weston, John Dies at the End) who returns to live with his father and younger brother Paulie in the house where their mother died years back – an event which Neal blamed on a monster under the bed which only Paulie has seen too. In the years since, his father has come to believe him to be mentally ill, though soon enough the beast is making its presence known once again, its attention focused on Paulie.

HELLBENDERS 3D - JT Petty
Blasfemija i ludilo!
A new horror comedy said to be in the vein of classics such as The Exorcist and Ghostbusters. Taking place in modern day New York, a team of holy men (consisting of ministers and priests) battle the forces of evil. A group of badass rogue exorcists are led by Clancy Brown.

CURSE OF CHUCKY - Don Mancini
Nisam ni znao da se ovo radi, a eto ga, spreman i gotov, direct to dvd! Piše i režira autor prethodnih nastavaka, pa bi trebalo da ima određen (gledljiv) nivo.
Chucky the killer doll returns to terrorize a family funeral. After the passing of her mother, a young woman in a wheelchair since birth, is forced to deal with her sister, brother-in-law, niece and their nanny as they say their goodbyes to mother. When people start turning up dead, Nica discovers the culprit might be a strange doll she received a few days earlier.

THE GREEN INFERNO - Eli Roth
Eli Rot u svom omažu Deodatu i srodnim kanibalističkim eksploatacijama... Krvi sigurno neće da fali, a mozga – videćemo.
Apparently inspired by Italo mondo films like Ruggero Deodato’s notorious 1980 Cannibal Holocaust and Antonio Climati’s 1988 Natura contro (also known as The Green Inferno and Cannibal Holocaust II), The Green Inferno follows an idealistic student and a group of naive do-gooders who are captured by cannibalistic Indios after their plane crash lands in the Peruvian jungle. In it, a group of student activists from New York City travel to the Peruvian amazon to stage a protest and save un-contacted tribes. Things do not go as planned.

THE QUIET ONES - John Pogue
 The Quiet Ones from Hammer Films tells the story of an unorthodox, but charismatic Professor (Jared Harris) who uses controversial methods and leads his best students off the grid to take part in a dangerous experiment: to create a poltergeist from negative human energy.

HORNS - Alexandre Aja
Prema hvaljenom romanu sina Stivena Kinga, Džoa Hila, posle niza rimejkova vraća nam se Aža u nešto (potencijalno) respektabilniji filmmejking...
Daniel Radcliffe will portray the number one suspect for the rape and murder of his girlfriend. He awakens one morning to find horns starting to grow from his own head and soon realizes their power drives people to confess their sins and give in to their impulses — an effective tool in his quest to discover the true circumstances of his late girlfriend’s tragedy.

SIGHTSEERS - Ben Wheatley
Kill List director Ben Wheatley is back with a bloody romp across the English countryside that sounds as much like Grant Morrison's Kill Your Boyfriendas it does Bonnie and Clyde in SIGHTSEERS.

            BYZANTIUM - Neil Jordan
            Ovo ima srednje-slabe kritike, ali hell, ipak je to Nil Džordanov povratak hororu! Gledaće se, pa makar ga svi živi sa'ranili!
Neil Jordan gets back to doing weird, Neil Jordan-y stuff with BYZANTIUM, a sexy vampire romp starring Gemma Arterton and Saoirse Ronan. So it's disappointing that "Byzantium," his first wade into vampire terrain since 1994's starry "Interview With the Vampire," should prove a lethargic and uninspired take that aims to be something different, but ultimately isn't. Lacking the requisite scares, and blood, that entice gorehounds, this handsome, femme-driven Irish-Brit co-production is likely to fall between mainstream and arthouse categories among the several territories in which it has sold (excluding North America); better returns await in ancillary.  

A FIELD IN ENGLAND - Ben Wheatley 
Follows a small group of deserters fleeing from a raging battle through an overgrown field. As they are captured by O'Neil, an alchemist, they are forced to aid him in... his search to find a hidden treasure he believes is buried in the field. Crossing a vast mushroom circle, which provides their first meal, the group quickly descends into a chaos of arguments, fighting and paranoia, and, as it becomes clear the treasure might be something other than gold, they slowly become victim to the terrifying energies inside the field.

KISS OF THE DAMNED - Xan Cassavetes
A sly tongue-in-cheek tribute to old-school horror films, especially Tony Scott's "The Hunger" and "giallo" maestros like Mario Bava and Dario Argento, Xan Cassavetes' vampire story "Kiss of the Damned" reps a fitting debut feature from the director of movie-buff-tastic docu "Z Channel: A Magnificent Obsession." Saucily thumbing its nose at the insipid teen-love of the "Twilight" franchise, "Kiss" reimagines its bloodsuckers as horny, supercilious Euro-trash with addiction issues, sucking the life blood from naive American thrill-seekers.

CRAVE - Charles de Lauzirika 
Aiden is a hungry, thirty-something, freelance crime-scene photographer who lives in Detroit, where hostility is seemingly everywhere. Like his old friend Pete, a longtime police officer, he’s seen some pretty gruesome things during his career. Aiden shoots kids’ birthday parties to help pay his rent. He’s also somehow plagued with bizarre fantasies, mixing sex and ultraviolence. All this makes Aiden a paranoid, delusional, yet very functional individual. But he’s also a romantic at heart, who fancies Virginia, a cute 22-years-old who lives next door. When things get a little hotter and heavier between them, everything gets twisted, leading to blackmail, drama and murder.
De Lauzirika’s stylized cinematography and themes recall the groundbreaking and influential turns of TAXI DRIVER’s and FIGHT CLUB, while its nicely bleak and gory humour is not too far from DEXTER’s. The film’s duo of Australian-born lead actors is stellar, with Josh Lawson (THE WEDDING PARTY) as the righteous yet disconnected broken main man, and sweet-and-sour Emma Lung (TRIANGLE) as both the object of his desire and reason for his downfall. Plus, you get a cool supporting cast including Edward Furlong (TERMINATOR 2) and genre giant Ron Perlman (HELLBOY himself!).

HEMORRHAGE - Braden Croft 
With an early hat tip to Hitchcock's "Psycho," helmer Braden Croft's micro-budgeted "Hemorrhage" initially hints at an innocent's view of evil. Instead, this thriller, birthed in darkest Canada (Edmonton), positions itself inside a man's schizophrenic hallucinations, never quite fessing up to which horrific episode is real or imagined, and keeping the viewer consistently off-balance. While some of the seams show, and Croft's approach is not entirely new (Lodge Kerrigan's "Clean, Shaven" comes to mind), it's an auspicious debut for a director with a creative eye, and could achieve cult status.

A NIGHT OF NIGHTMARES - Buddy Giovinazzo
The set-up is simple: a boy and a girl (an obscurist music blogger and the obscure singer he’s driven out to interview) are set to spend a peaceful night in a remote cabin in the mountains. Noises, mysterious messages, strange phone calls, and other bumps in the night start to freak them out. Then the girl’s deranged stalker shows up. Then some other things. Is somebody playing nasty tricks, or is there more to the cabin than meets the eye?
Its supernatural elements don’t seem to be subject to any rules, and so many of the various twists and revelations come off as arbitrary. But the film is a clinic in how to render that issue irrelevant.

TOAD ROAD - Jason Banker
Writer/director Jason Banker delivers a very realistic and somewhat depressing look into the world of a group of hard partying friends and the unfortunate results when their irresponsible behavior collides with a local urban legend.
Toad Road revolves around the life of James (James Davidson), a drug-addled slacker that spends the vast majority of his time puking on himself in a chemically-altered haze with his equally useless group of friends. We go from one location to the next so the group can have different experiences each time they drop acid or eat mushrooms. This brings us to Toad Road, an urban legend about a series of gates randomly placed in the woods near them that are rumored to be the actual Seven Gates of Hell. If one were to pass through them, they are (literally) walking the Highway to Hell. And it is around these gates that the true horror of the film happens.
Some nice work was done here on a very small budget. It's extremely trippy, with the characters (and, at times, the audience) questioning reality. Well acted and realistically directed, Toad Road is probably better described as a movie experience. It does take a very long time to get up and running, but if you're into reality bending films, you might dig this.

          U narednom nastavku dolazi glavno: šta nam sprema onaj deo sveta iz kojeg u poslednje vreme dolaze najbolji horori : Španci, Francuzi, Japanci i ostali...

ROZMARINA BEBA – Ajra Levin

0
0


Booka, Beograd, 2012
186 str.

Krajem prošle godine najzad je po prvi put na srpskom jeziku objavljen klasični horor roman ROZMARINA BEBA. On je sve do sada u ovim krajevima bio dostupan (i to vrlo teško) samo u pradavnom hrvatskom prevodu, kao ROSEMARYNO DIJETE (Mladost, Zagreb, 1972).
Uzgred moram da zapazim bizarnu činjenicu na potezu Srbija-Hrvatska vs Horror: u vreme SFRJ, Srbija je ubedljivo prednjačila na planu proizvodnje žanrovskih (horor) filmova, dok Hrvati na jedvite jade mogu da se pozovu na IZBAVITELJA, i tu priča maltene staje. S druge strane, dok se u Srbiji izdavalo malo ili nimalo horora (govorim o 1970-im i početku 1980-ih), upravo su Hrvati objavili sva tri ključna moderna horor romana – pored BEBE/DIJETETA, tu su još i Bletijev EGZORCIST (Otokar Keršovani, Rijeka, 1975) i Kingova VIDOVITOST (Mladost, Zagreb, 1981). Poslednja dva navedena tek su nedavno, u XXI veku, s višedecenijskim kašnjenjem, izašli i na srpskom (kao ISTERIVAČ ĐAVOLA, odnosno kao ISIJAVANJE). Šta to kazuje, i da li išta kazuje (Srbi horor snimaju ali ga ne čitaju? Hrvati horor izdaju ali ga ne snimaju...?), ostavljam vama da presudite. 
Činjenica ostaje da je DIJETE izašlo u pradavna vremena, pre 40 godina, i da je ovdašnjim čitaocima, a naročito mlađim generacijama, već duže vremena eventualno moglo biti dostupno samo preko kojekakvih požutelih, iskrzanih Kupindo-Limundo rariteta, uglavnom po preteranim cenama. Sada je ta istorijska nepravda ispravljena: umesto da dajete nerazumne novce za požutelo DIJETE, sada možete dobiti novu, lepu BEBU po pristojnoj ceni i u simpatičnom dizajnu, zahvaljujući izdavaču BOOKA. Da, to je ista ona kuća koja nas je već počastila izvanrednim hororima onog pametnijeg i zabavnijeg Murakamija – Rjua. Time mislim na romane U MISO SUPI i AUDICIJA.
O SUPI sam već pisao na blogu, pa kome je to promaklo, OVDEimate rivju tog izvanrednog horor romana, dok AUDICIJI valjda i ne treba naročita preporuka, jer po njoj je Takaši Miike snimio svoj najbolji (istoimeni) film. Btw. i sa Murakamijem su nas Hrvati pretekli, i par godina pre nas objavili su U MISO JUHI! Da li Srbija zaista misli da bude lider na Balkanu ako stalno kaska u horor izdavaštvu za Hrvatskom, pitam ja vas? Ravnoteža će možda uskoro početi da se uspostavlja, ako Bookaostvari svoju nameru da objavi roman najboljeg živog pisca horora, ali o tome – kasnije. Da se vratimo Levinu.
Da budem iskren, ni ja nisam žurio sa nabavljanjem DIJETETA – BEBE – BABY-ja tokom svih ovih godina kako pratim horor, i to pre svega zbog opšteg konsenzusa da je knjiga toliko dosledno preneta na film (u remek-delu Romana Polanskog) da, maltene, ako ste gledali film, kao da ste čitali i knjigu. To donekle stoji. Ako uporedimo slučaj sa gorenavedenim naslovima, videćemo da je Bletijev EGZORCIST morao da izgubi neke ne baš nevažne stvari na putu do ekrana (bez obzira što ga je sâm autor adaptirao), pa knjiga nudi obilje detalja i podzapleta kojih u filmu nema. A da i ne govorim o brojnim fundamentalnim izmenama koje je genijalni Kjubrik uradio pri adaptaciji Kingovog romana, u toj meri da se budalasti pisac praktično odricao tog filma, pa mu ga je kasnije "popravio" njegov kućni reditelj, antitalenat za horor, Mik Geris. King je, naravno, idiot, jer svakome ko ima trun ukusa i više od dve vijuge u glavi jasno je da je Kjubrik od jednog duboko problematičnog, melodramatičnog, senzacionalističkog palp romana napravio vrhunski masterpis i remek-delo filmske umetnosti. Drugim rečima, onaj ko je samo gledao film, biće zabezeknut time šta sve zapravo stoji u Kingovoj knjizi, kako je izvedeno, i ka kojem kraju vodi...
U slučaju BEBE nema iznenađenja: film Polanskog ne samo što je jedan od 10-15 najboljih horora ikada snimljenih, nego je bez ikakve sumnje i jedna od 10-15 najvernijih adaptacija neke knjige (bez obzira na žanr) u celoj istoriji sedme umetnosti! Zapravo, taj bi film, zajedno s ovom knjigom, trebalo predavati u školama kao odličan primer toga šta biva kada jedan genije uzme više nego solidnu knjigu, verno prenese sve što u njoj stoji (u smislu likova i dešavanja), a opet otkrije u njoj i neke potencijale koje oživi i oplemeni na retko viđen, smislen način, tako da njene kvalitete nadogradi, umesto da ih – kao u slučaju Kjubrika sa Kingovom knjigom – odbaci i uradi nešto sasvim drugačije, svoje. Polanski je, naime, poštovao sva dešavanja, ništa u zapletu nije dirao, a opet – uspeo je da značajno modulira intonaciju, da naglasi i pojača neke druge stvari, bukvalno dodavši elemente groteske, ironije i crnog humora tamo gde njih u izvorniku nema, ili su opazivi tek u tragovima.
Takođe, uneo je malkice više slatke dvosmislenosti u završnu scenu, koja je u knjizi duža i nepotrebno eksplicitna i razbrbljana (Levin nam pokazuje bebu, a Rozmeri eksplicitno artikuliše svoju odluku da nastavi da odgaja Sataninog sina kao svog...), iako je kraj u suštini isti. Or is it? Zapravo, ako se složite s mojim tumačenjem tog filma elaboriranom u FAUSTOVSKOM EKRANU, videćete da je kraj kod Polanskog prilično različit od onoga u Levinovom romanu, iako se tu događa, manje-više, isto... But, the devil is in the details, i tu je Polanski apsolutni majstor!
Sve ovo ne znači da roman ne treba čitati; naprotiv. On je vredan pažnje iz više razloga. Pre svega, film je film a knjiga je knjiga (za slučaj da niste primetili!), i tekst vam pruža više prostora da uronite u taj svet, među te ljude, da osetite više boja, mirisa, ukusa, da čujete više zvukova, da sve to plastičnije opipate i doživite nego što se to može za sat i po ili dva sata filma.
Zatim, ROZMARINA BEBA je izvanredan –školski!- primer vrhunskog saspensa i horora, građenog polagano, suptilnim nagoveštajima čija akumulacija vodi ka tom memorabilnom krešendu, i zaista je bilo uživanje (baš zato što znam zaplet i sve preokrete u njemu) čitati roman sada i pratiti majstora Levina kako lukavo, naoko uzgred, neobavezno, a opet tako pametno i promišljeno, ostavlja nevine "ključeve" i nagoveštaje kojima sprema teren za kasnije. Ovaj kratki i pitki roman zaista je vrhunska pokazna vežba za svakog pisca koji bi hteo da se okuša u pisanju horora: E, TAKOSE TO RADI! Takođe, i za čitaoca koji nema kreativnih (spisateljskih) sklonosti, može da posluži kao egzemplar o tome kako se gradi strava u prozi.
Ovaj roman je zgodan kao primer baš zato što je vrlo svedenog, linearnog zapleta, bez nepotrebnih vrludanja i sumnjivo relevantnih podzapleta i "repova" koji često umeju da vise čak i kod "kralja", tj. Kinga. Nema ovde beskrajnih samodovoljnih dijaloga i onanističkih monologa ili hipertrofiranih digresivnih epizoda koje jedu desetine stranica a ne služe ničemu naročitom: ovo je jedna dobro nauljena mašina koja glatko klizi ka svojoj poenti bez ikakvog rasplinjavanja. Relativna kratkoća, od skromnih 180-ak strana, idealna je za tu priču – dakle, Levin je to sve lepo odmerio, izvagao, i izložio kako valja PRE nego što su u modu ušle CIGLE OD ROMANA, od po 500-1000 stranica beskrajnog beslovesnog nagvaždanja i ceđenja suve drenovine sve u šesnaest, pa na kub.
Osim toga, ovo je komad istorije koji kraj sebe mora imati svaki pravi ljubitelj horora i fantastike: naime, radi se o pionirskom delu, bukvalno PRVOM horor bestseleru, ledolomcu i trailblazeru koji je utro put (nepravedno zaboravljenom) Tomasu Trajonu, zatim (one-hit wonder) Bletiju i naročito Kingu, koji je najviše od svih ovih inkasirao na formuli koju je upravo Levin ovde ne samo kreirao nego i vrhunski otelotvorio. Bukvalno SVE odlike, sve vrline i poneka mana, modernog horor romana, onakvog kakav poznajemo u poslednjih 40-ak godina, sve je to zacrtano ovde: ROZMARINA BEBA je arhetip i prototip modernog horora, i jedan o njegovih svetlijih egzemplara, a to je očigledno – kristalno jasno – čak i sada, tolike decenije kasnije. I mada se ponegde oseti malo patine, moram reći da je BEBA (smeštena u 1966. godinu) prilično dobro ostarila, i bolje se drži od nekih mnogo zastarelijih horor romana iz 1980-ih, recimo.
Uostalom, uverite se i sami. Ipak je ovo knjiga koju svaka domaćinska kuća neizostavno mora da drži kraj uzglavlja, odmah pored Biblije.
PS: Dizajn i štampa su odlični, i knjigu je milina držati u rukama. Prevod je dobar (Zoran Trklja), mada sam povremeno osećao engleske konstrukcije i fraze ispod srpske glazure; nisam siguran da li je to moja profesionalna anglistička deformacija, ili mestimična neminovnost, ili sam se prosto odvikao od čitanja engleske i američke proze u srpskom prevodu. Uglavnom, nisam prevodioca uhvatio ni u jednom stravičnom grehu, ali jesam našao 5-6 mesta gde je to moglo malo bolje i tačnije.
Na primer, "originalna" umesto "prvobitna" (str. 9: "originalna kuhinja... originalna spavaća soba..."); "torbica" umesto "kesica" (str. 15; "pružio joj plastičnu torbicu sa 85 dolara"; jasno je da je u originalu "plastic bag" i mada bag može da znači torbica, dajmo malo budnosti i praćenja konteksta...); "menadžer" umesto "nastojnik" (str. 16; "menadžerima stambenih zgrada"); "Oh, draga" nije baš najbolji prevod uzdaha "Oh, dear" kad čovek nešto prospe (str. 44); "udarivši ga bekhendom u ruku" (str. 80; ne znam šta je ovde stajalo u originalu, možda "backslapped", ali mi ovaj bekhend u kontekstu koji s tenisom blage veze nema nekako bode oči; na str. 135 više je nego očigledno da "room" znači prostor a ne "prostorija", elem, kaže nam se: "a dnevna soba im je u sredini prazna tako da imaju prostoriju" (kurziv prevodioca!)...
Na kraju, odnosno na početku, pitanje – zašto Rozmari a ne Rozmeri?
Možda ja preterujem sa cepidlačenjem i sa traženjem Đavola u detaljima, ali eto – ovo što sam naveo je svešto mi je bar malo zaškripalo, i nije reprezentativno za celinu, koja je inače sasvim korektna.

PRIČA IZGUBLJENE DUŠE – Dinko Tucaković

0
0

            U znak sećanja na nedavno iznenada preminulog Dinka Tucakovića, evo jednog ekskluzivnog priloga za još bolje upoznavanje ovog čoveka. Ovo što sledi je, takođe, novi prilog za osvetljavanje jednog opskurnog momenta u istoriji srpskog horora i fantastike na filmu.
            Naime, već sam ovde na blogu pisao o Dinkovom kratkom gothic filmu BERNISA, JAČA OD SMRTI, i napomenuo da je on prvobitno bio planiran ne kao kratki film, nego kao jedna od četiri epizode u dugometražnom omnibusu horor provenijencije. Avaj, bilo je to tik pred rat, propast zemlje, sankcije itd. pa su horori sasvim banalne vrste ugušili ovaj projekat, i na kraju od njega ostade snimljena samo ta jedna epizoda.
            Scenario za to delo napisao je Saša Radojević, koji je u to vreme (kraj 1980-ih i početak 1990-ih) još uvek naginjao žanru: podsećam na njegovu knjižicu (tačnije, esej u formi knjige) MIT O FRANKENŠTAJNU (Muzej Kinoteke, Beograd, 1991; 56 strana; urednik: Dinko Tucaković). U isto to vreme pisao je mini-esej o Džordžu Romeru za RITAM (u vreme kada je MONKEY SHINES igrao na FEST-u), a potpisao je i esej o ovom horor reditelju u SVETLU U TAMI (1991). Saša je bio poklonik žanr filma (u Ritmu je bio pretežno zadužen da pokriva porno filmove na tadašnjem repertoaru), pa je ovaj planirani omaž gotiku Rodžera Kormana bio u duhu tadašnjih njegovih stremljenja. Nažalost, kasnije se okrenuo pravljenju skoro negledljivih artsy filmova (POLJUPCI, itd) a u blizini horor žanra više nije bio viđen.
            Malo se zna o planiranom horor omnibusu koji je trebalo da se zove PRIČA IZGUBLJENE DUŠE. Stoga, u okviru omaža Dinku i kao nastavak aktivnosti začetih mojom knjigom U BRDIMA, HORORI: SRPSKI FILM STRAVE, evo jednog Dinkovog intervjua iz 1994. godine u kome on kazuje nekoliko zanimljivih fakata o tom, u to vreme još uvek planiranom filmu, kao i o drugim stvarima vezanim za svoje filmske aktivnosti.
            Zahvaljujem Dejanu Dabiću, autoru donjeg intervjua, koji je priložio taj članak ekskluzivno za ovaj blog.
            Ako poželite da ga citirate, evo kako:
Dinko Tucaković, "Priča izgubljene duše", Narodne novine, Niš, 19.11.1994. 
            Za lakše čitanje teksta, najbolje je ovaj jpgsačuvati, pa otvoriti u kakvom programu za tu vrstu fajlova.
 

Brian de Palma's PASSION (2013)

0
0

**(*)
2+

            Evo nama novog-starog de Palme: novog, u smislu da mu je ovo najnoviji film; starog u smislu da nam po ko zna koji put servira svoje podgrejane fazone, dvostruko bajatije zato što su ovog puta u okviru rimejka francuskog filma od pre samo par godinica. Znači, ovo je DÉJÀ VU na kvadrat: gledali smo već Francuza, oguglali smo već na Palmine fore, a sad – ajmo sve to još jednom, ispočetka! Njegova kvazi-STRAST nudi nam samo još jednom pomešane, promućkane pa iznova servirane zaostatke (leftovers) sa ranijih, svežijih i bogatijih gozbi.
            I što je najzabavnije, naći će se izgladnela sirotinja raja kojoj će i ovog puta ti ostaci i otpaci biti slađi od većine svežih gozbi; i to je, što bi reko Dimbo, "legitimno". Tim pre što zadrti fanovi de Palme, ako ništa drugo, barem ne moraju sada da izvode salto mortale da bi voleli ovo kao što su morali s onim jalovim, ispraznim, na svakom nivou promašenim mlitavim đokom od filma, CRNOM DALIJOM (a pravićemo se da REDACTED nije ni napravio, okej?). Ova STRAST, mada kilava i staračka, barem iz aviona može da zaliči na Palmu kakvog smo nekad voleli. Ipak, neophodan preduslov da vam ovo bude kolko-tolko svarljivo jeste da niste ranije već probali francuski kroasan zvani CRIME D'AMOUR (aka LOVE CRIME, 2010).
            Taj filmić je zasnovan na jednom simpatičnom gimiku, i sav postoji zbog njega. Nema to neki bitniji podtekst. Dobro, postoji taj kapitalistički backstabbing, korporacije su zle i proizvode neljude, a naročito u lažljivom svetu advertajzinga, bla-bla, ali to je tanko, u pozadini, kao dekor, sasvim tanka kulisa od pirinčanog papira; nije čak ni podtekst, nego samo jedan od (manje bitnih) slojeva u priči koja je, kako izvorni naslov sugeriše, o LJUBAVI, dok se u de Palminom tumačenju radi o STRASTI. Taj francuski LOVE CRIME je sasvim okej trilerčić za jedno gledanje; moje najveće iznenađenje, i nešto što zaista nisam očekivao, bilo je da je Palmin rimejk na kraju ispao slabiji od tog okej-ali-ništa-posebnog filma!
            STRAST počinje kao izrazito tupav TV film: tako izgleda (banalno, ravno slikan i osvetljen), tako se zapliće (bedasta sapunica), i tako gnjavi sve do polovine, a za sve to vreme izruči samo jedan dobar fazon (ASS-CAM: vintage de Palma humor!). Tek od sredine film postane neznatno zanimljiviji: kadrovi su iskošeni, počnu grdne neke noir igre senki, više je mraka, sve postane ekspresionistički zasenjeno senovitim igrarijama, a de Palma najzad, pošto se skoro sat vremena suzdržavao od toga, počne da vadi stare izlizane plastične igračke iz svoje uobičajene vreće sa trikovima, kao neki ofucani mađioničar koji nam po dvestoti put izvodi isti trik s kartama i po petstoti put pušta goluba iz šešira, misleći da će ovog puta biti zabavno zato što je na lice stavio masku klovna i što, kao, drži jezik u obrazu.
            I tako, za sve DePalmofile i adikte na njegove fazone, i ovde dobijamo split screen, upotrebljen u svrhu varanja gledalaca (ili barem onih koji nisu gledali original), pa onda jedno 5-6 dosadnih "u-snu-san" odnosno "it was only a dream" buđenja (od kojih je poslednje čak i snimljeno kao varijacija na ono iz KERI, s kamerom koja se diže od kreveta ka plafonu), a sve kulminira paralelnom montažom, uz usputnu aluziju na Hičovu VRTOGLAVICU, i još jedno vađenje davno prepariranog zeca iz šešira, premijerno iznetog u RAISING CAIN, pa repriziranog u FEMME FATALE, a ovde – ako se nisam zabrojao, jer onu sam ogavnu DALIJU uglavnom izbrisao iz sećanja – po treći put u opusu prezentira toliko mu drag fazon: kad lik čučne, a time se otkrije da  direktno iza njega stoji preteća figura!
            Do te scene sam se još i suzdržavao, ali kad je ofucani mađioničar de Palma tu pustio goluba i TO izvukao kao svoj pančlajn, nisam više mogao, i prsnuo sam spontano u grohot, i smejao sam se tokom cele odjavne špice i sve na putu do kuće vrteći u glavi taj njegov toliko-imbecilan-da-je-skoro-genijalan kraj!
            Od sada, pa nadalje u ovom rivjuu slede žestoki SPOJLERI, pa bih molio ljude koji ne žele da im otkrijem glavni gimik u ovom kao i u francuskom filmu, da nadalje ne čitaju.
            Otišli ste?
            Hvala.
            Dakle, što se tiče spojlera, CRIME D'AMOUR ima sledeći gimik: kad jednoj visokopozicioniranoj radnici dokurči iživljavanje njene šefice, ona je ubije, ALI tako što paralelno s time ubistvo namestisamoj sebi! Da, dobro ste pročitali: namerno ostavi svoj šal kraj tela, njenim mrtvim prstom krvlju napiše na podu prvo slovo svog imena, itd. itd. a kasnije, kad pajkani dođu po nju, ona čak i prizna ubistvo (mada, glumeći da je pod dejstvom lekova). Čitav saspens zasnovan je na čuđenju: čekaj, jel ova normalna, zašto sebi smešta to ubistvo, šta je motiv iza toga, kako misli da se izvuče?! A onda ispadne da šal izgleda isto, ali nije baš taj njen, da je uspela sebi da proizvede efikasan alibi, da je pravi šal prethodno podmetnula osobi čije ime počinje istim slovom (a koja ju je takođe prethodno zajebala, i zaslužila da trune u ćuzi)… I ovu na kraju oslobode, a ona se spanđa s momkom iz iste firme koji je pročitao njenu igru, ali mu to nimalo ne smeta…
            Šta je Palma novo uneo u ovo? Ništa bitno: sve do pola filma verno se drži originala, a onda počev od ubistva nadalje to postaje whodunit, jer nam on ne pokazuje KO je ubica, pa bi sad gledalac trebalo da se pita da li jeste ili nije ova naša (tj. Noomi Rapace). Tu involviranost je prilično teško izvesti, kao prvo jer nam je original suviše svež u pamćenju, zatim zato što naša junakinja i nema dovoljno čvrstu alternativu (ako nije ona – ko je onda ubica? onaj pijani skot? come on!), a najzad i zato što je Noomi prilično slaba u ovoj ulozi, pa tako ni sva Palmina zvonca i praporci ne uspevaju da ovo ožive više od utiska leša kojeg drmaju elektrode, pa on poskakuje i trese se, ali niko normalan to ne bi pobrkao sa životom.
            Palma se sasvim razulari tek u završnih 7-10 minuta, koji su potpuno njegov dodatak u odnosu na original – ali teško da bi se mogli nazvati originalnim! Tu on najbezočnije omažira/parodira samog sebe, praveći svojevrsni kondenzovani dajdžest svojih greatest (s)hits! Tek tu se stvarno oseti da je skor komponovao stari saradnikPino Donađio (ta tema koja ide uz kulminaciju filma jedina je zaista na nivou vintagemelodija ovog majstora), ali nepotrebnost i totalna besciljnost ovog filma tu dostiže kulminaciju, kao da tu i sam de Palma kaže: Hej, samo sam se zajebavao. Jedini problem je što treba izdržati preko sat i po prilično ispraznog i mlakog filmića da bismo došli do ove, paradoksalno (? kod nekog drugog, možda; kod de Palme, ne baš), i najapsurdnije, i najzabavnije deonice ovog de Palminog STRADANJA.
            Ne padajte na marketing, s tim strastvenim naslovom i još strastvenijim plakatima koji obećavaju obilje vrućih lezbijskih strasti: nećete se u ovom čednom i mlitavom filmu lezbijskog leba najesti. I time ne mislim samo na eksplicitne "vruće" scene (od kojih ima taman par sekundi /heterosexa a ne lezbosexa!/ tek kol'ko da se metne u napaljujući trejler: ništa više), nego i na bilo kakav ozbiljniji erotski naboj između dve glavne junakinje. Naravno, Palma voli žene, voli da ih slika, da ih fetišizuje, da ih gleda iz perspektive njihovih štikli, i toga ima kol'ko 'oćete. Ali dve protagonistkinje (sve vreme odevene!) suviše su slabe, i nema među njima nikakvih varničenja, a kamoli vatre ili pak eksplozije, je li, strasti! Jedina strast ovde biće, eventualno, ona -prema de Palmi- koju sami sa sobom od kuće donesete i projektujete je na platno, inače – ništa od toga u samom filmu.

MAMA (2013)

0
0
**
2+
            U okviru proslave Dana Žena, a pre svega Dana Majki, pravi je trenutak da kažem par reči o filmiću prikladno nazvanom MAMA – tim pre što je baš na dan uoči 8. marta krenuo da štreca publiku po srpskim bioskopima.
            Kada blentavi tatko (razumljivo uzbuđen pošto je ubio svoju nevernu ženu) zbog prebrze vožnje po klizavom putu sleti u jarak, njegove dve devojčice nađu se same u šumi. Njih prihvati i othrani MAMA – ne baš njihova, a ne ni Mama Priroda, nego… natprirodni entitet čiju pravu (prozaičnu) prirodu saznamo nešto kasnije.
            Elem, nekoliko godina kasnije curice budu pronađene i date na staranje stricu, ALI – zajedno sa njima novom domu se prišljamči i MAMA! Nešto po kući škrguće, nešto po zidovima krcka i šklopoće, nešto kvazi-ženoliko vrzma se po senkama… Ko je to, šta je to? MAMA!
            Premisa zvuči obećavajuće. Deca u dodiru sa nečim onostranim i stravičnim obično pojačavaju gledaočevu brigu i napetost. Giljermo del Toro je skoro čitav svoj opus izgradio na formuli deca + strava (čak i tamo gde to nije eksplicitno očigledno, kao u dva HELLBOY filma, ili nije u samoj srži zapleta, kao u MIMIC), a takav svoj pečat udara i na filmove koje producira. Već se ovde pisalo o njegovoj prethodnoj produkciji, DON'T BE AFRAID OF THE DARK, o devojčici koja sreće patuljke u kući, a sada je del Toro svoje ime, u svojstvu producenta, pozajmio i MAMI, o devojčicama koje sreću zločestu, natprirodnu MAMU.
            Nažalost, radi se o filmu sličnog profila i dometa. Odnosno, ako ste voleli MRAK, onda ne čitajte ovo dalje nego pohitajte i kupite sebi (i mami) karte za MAMU. A ako vas je (kao npr. mene) MRAK ugnjavio i iznervirao, to će vam još više uraditi MAMA. Zašto? Evo zašto.
            Koncept je banalizovan, struktura je toliko banalno ofucana da je iz aviona predvidiva, a formalni postupci za izazivanje strave su krajnje jeftini i uglavnom nedelotvorni (sem za najneprobirljivije i hororu najnevičnije). Sve u svemu, MAMA kao da je namenjena horor-vikendašima i drugim površnim, sporadičnim ili plitkoumnim gledaocima – širokim narodnim masama, a ne istinskim sladokuscima. Konkretnije? Evo, sad će.
            Banalnost koncepta ogleda se u inicijalno golicljivom nagoveštaju da su deca u šumi došla u kontakt s nekim elementalom ili tako nekim bizarnim, zlokobnim entitetom (patuljica? trolkinja?...) samo da bi se ovaj, ubrzo zatim, srozao na vulgarno prozaičnu sablast jedne sasvim konkretne žene sa ofucanom predistorijom koju saznamo iz ofucanih prastarih novinskih članaka.
            Pritom, film nam ne objašnjava (ili to čini usiljeno, bezveznjački) kako i zašto je od obične smrtne žene sa imenom i prezimenom nastalo ovo čudo izlomljenih udova, insekatske face i pokreta koje više voli da čuči ko lešinar ili da puzi po podu četvoronoške ko neko japansko GRUDGE čudo, umesto da hoda ili lebdi kao normalni duhovi na kakve smo navikli.
            Zatim, struktura zapleta je preslikana iz šablona koji je bio providan i iskrzan još u američkim TV filmovima iz 1970-ih, i nalazim uvredljivim da mi neko u 21. veku plasira ovako besramno te ofucanosti kao "nove". Drugim rečima, svaka tačka u zapletu nakon prologa, svaki "preokret", svaka naredna žrtva MAME, vide se na kilometar i nema tu ni trunke intrige, misterije a kamoli saspensa ili neizvesnosti u mehaničkom odvijanju svega toga ka svom bedastom krahu. Tome ne pomaže mnogo ni nesuđena Oskarovka, Džesika Častejn u glavnoj ulozi, jer scenario je jadan i ona tu nema bogzna šta da s njim radi u ulozi strine koja mora da se bakće s curicama i MAMOM nakon što joj muž zaglavi u bolnici, gde provede 90% filma (odavno nisam video ovoliko nebitnu "ulogu" i ovako smešno izbačenu iz filma!).
            Što je najgore u svemu, scene strave u MAMI uglavnom imaju izlizanu formu: nešto je mrdnulo u dubini kadra dok je u fokusu bio neko (najčešće Džesika) u prvom planu! Ili: dok je kamerman slikao nešto u dubini hodnika, MAMA nam je protrčala ispred nosa! BU! I svaki jebeni put je to praćeno uvredljivim glasnim zvučnim efketima za cimanje kretena kako bi ovi poskakivali u bioskopu sa svojih stolica i izašli napolje uvereni da su odgledali mnogo strašan horor a ne još jednu infantilnu deltorovsku gotsku vašarijadu, liciderski zaslađenu do PG-13 nivoa i krajnje bezbednu, bez ičega rizičnog, smelog, subverzivnog ili daleko bilo dvosmislenog u priči koja prosto vapije za nešto malo mozga! Umesto mozga, dobijamo još jedno moronsko satanizovanje žrtve (čest slučaj u hororu), odnosno situaciju da je nekadašnja patetična žrtva sada pretvorena u izvor strave i užasa, a njen prirodni materinski nagon je satanizovan dok je ona svedena na animalno, subhumano, pa su tim promašeniji fejk pokušaji "simpatije" prema zlehudoj sudbi što je od đece rastavi...
            U krajnjem saldu ovo je jedan srednjački, jedva-gledljiv, ali suštinski trivijalan hororčić sa nešto malo vizuelne kulture, solidno dizajniranim ali kretenski zamišljenim i motivisanim "monstrumom" i sa par scena koje će vam možda biti jezive, osim ako vas ne iznerviraju BAM!KRAŠ!ZINGGG! efekti kojima su praćene. Bila je tu negde u dubini svega ovoga skica nečega zanimljivog, ali Del Toro je sve to zatrpao patetikom, sirom (cheese), napadno fejk gotskim slikama (naročito u "bajkovitoj" kulminaciji), jeftinim, petparačkim fazonima i svojom trejd-mark infantilnošću, i zbog svega toga je zaslužio da mu MAMA dâ 25 po debelom turu!

NAJOČEKIVANIJI HORORI 2013-te (3. deo) – Evropa i Južna Amerika

0
0

            U prethodna dva nastavka ovog opsežnog pregleda najavio sam šta nam spremaju Amerika i Engleska, i njihovi engleski-govoreći sateliti. Naslovi sa zakazanim datumima premijere izlistani su OVDE, a oni kojima se još ne zna tačno kad će na DVD ili u bioskope opisani su OVDE.
            Sad je, najzad, kucnuo čas da obznanim šta nam od horora sprema nadahnutiji i svežiji deo sveta: u ovom delu predstavljam šta zabavno i excentrično arty-fartsy hororično stiže iz Evrope i Južne Amerike, a u narednom (poslednjem) nastavku razotkrivam šta nam kuva Azija... Vrlo malo ovih naslova mogli ste naći u godišnjim najavama na horor sajtovima zato što su oni bitches američkih studija i DVD distributera i bave se pretežno njihovim direktnim produktima. Ovo što sledi je moj izbor najzanimljivijih naslova na koje sam naleteo u izveštajima sa raznih letošnjih, jesenjih i zimušnjih filmskih festivala, pretežno nežanrovskih. 
Pošto je svima nama ovde engleski ipak maternji, naslovi su izlistani prema naslovu na engleskom (gde ga ima), a u zagradi je dat originalni za vas što parlate mađarski, nemački, francuski, španski, itd.
Poređao sam ih po visini očekivanja, od onih čije mi najave najviše draškaju Ghoulish-zonu, pa do onih koji mož-da-budu-al-ne-mora-da-znače.

HERE COMES THE DEVIL - Adrián García Bogliano
Mexico
Od reditelja PENUMBRE.
Another movie about creepy Spanish kids who may or may not have been touched by something evil after disappearing for a day. Both the ferocity of motherhood and the nightmare of lost children are explored in grim, all-too-real detail. But this dark, domestic treatise is goosed by a genuinely skin-crawling supernatural streak, one that does not negate the realities of the story, but rather serves to accentuate it, boiling to fever pitch that by its final, delirious reel is almost unbearably intense.
Echoing the ambiguous, sound-and-image-charged fury of cinema sensualists like Ken Russell and Nicolas Roeg, HERE COMES THE DEVIL hooks its audience immediately, with an intense, explicit lesbian sex scene followed by a vicious assault that sets the tone for the earthy, erotic and spastically violent texture that coats the picture like a sheen of greasy sweat. Sex and death and the dark link between the two are at the black heart of the film, with human coupling either preceding or accompanying bloodshed, and in many ways, it is sexuality that is responsible for the family’s nightmare to begin with.

THE OUTING - Mathieu Seiler
(Der Ausflug)
Germany
A young family in Berlin decides to go on an outing into the woods outside of town. Once in the countryside, the little daughter gets an unsettling feeling. Soon, this turns out as a dark foreboding. As the quiet afternoon progresses, for the young family, it will never be the way it was...
A weird and compelling horror/fairy-tale. Imagine if Alfred Hitchcock directed a Brothers Grimm fairy tale and asked Giallo-savants Goblin to score it. But that pitch is reductive, and it doesn't even take into account the unique balance Seiler manages between child-like wonder and near-relentless subtle tension. While Seller uses familiar elements like a family lost in the woods and "the big bad wolf," the simultaneously playful and sinister mood he creates is completely unique and absorbing.

SILENT ONES   - Ricky Rijneke
(A csendesek)
Netherlands / Hungary
Hallucinogenic, surrealist trip in the twilight zone between two worlds, debut by Dutch filmmaker. Young Dutch director Ricky Rijneke examines with meticulous shots the fragile dividing line between life and death in her feature debut.
Hungarian Csilla wakes up inside a crashed car, somewhere in the countryside. Her younger brother Isti is nowhere to be found. Dazed, Csilla leaves the spot to begin a second life, as she promised her brother she would. She’ll never return. Persuaded by the shady Gabor - he is involved in ‘import and export’ - she sets off with him in a freighter to Western Europe. During the endless journey, Gabor violates her and Csilla loses her only reminder of Isti. Slowly, she loses her grip. Life on board the freighter is like a vacuum in which Csilla finds herself - a surrealistic twilight zone.
For Silent Ones, a former CineMart project, Rijneke brought together dexterously a choice selection of prize-winning European film talent, including Gergely Pohárnok (Hukkle, Taxidermia) and Jean-Paul de Zaeytijd (Bouli Lanners’ regular DOP) for the camera work. Andrej Dergatchev (who worked on The Return and The Banishment by Andrej Zvjagintsev) sets the tone for the film with his dreamy-ominous soundtrack. With her expressive face and few words, the Hungarian Orsi Tóth (Delta, Women Without Men) portrays a young woman fighting herself and her past.

IXJANA  - Józef Skolimowski, Michal Skolimowski
Poland
The young, successful writer Marek tries to explain the puzzling death of his friend Arthur. In order to do that, he enters into an alliance with a sinister figure. Psychological thriller drama by the Skolimowksi Jr. brothers does not shy away from the occult.
The second film by the Skolimowski brothers, the sons of filmmaker Jerzy Skolimowski (Essential Killing). One of them, Józef Skolimowski, died in 2012 in India. The film is a dark and expressive glimpse into the soul of a young man plagued by guilty feelings. Faustian references and occult elements are amplified by the ominous soundtrack, written by Józef.
The writer Marek has completed a successful debut novel, but is tormented by the memories of his best friend, Arthur, who was found dead in the garden after an extravagant costume ball in the villa of Marek’s publisher. What happened on that night filled with drink and drugs? And what was Marek's role? He seeks advice from a soothsayer, the girl he and Arthur once quarrelled about. A mysterious figure with a black goatee beard also offers help. However, it comes at a price.
Opis ovoga zvuči genijalno, i bio bi mi film još više na listi očekivanja – da nisam pogledao trejler, koji me je malko ohladio...

PROFANE EXHIBIT
Uwe Boll (segment "Basement")
Ruggero Deodato (segment "Bridge")
Marian Dora (segment "Mors in Tabula")
Andrey Iskanov (segment "Tochka")
José Mojica Marins (segment "Viral")
Ryan Nicholson (segment "Goodwife")
Yoshihiro Nishimura (segment "The Hell Chef")
Michael Todd Schneider (segment "Manna")
Richard Stanley (segment "Coltan")
Sergio Stivaletti (segment "Tophet Quorom")
Nacho Vigalondo (segment "Sins of the Father")
 
Deep within the underbelly of Paris, there is a club which is the home of a secret, wicked society. At first it resembles an ordinary fetish or Goth nightclub, but within the cavernous building are many hidden rooms, one of which is known as "The Room of Souls," a private gathering place of the world's richest and most evil people. Their host is the elegant yet frightening Madame Sabatier. For their amusement each member takes a turn and spins a true tale of depravity:
A good wife learns that her husband goes out at night to abduct and murder young women; a botched suicide attempt leads to a drug-induced dream; a girl is believed to be possessed by a demon, and her overly religious parents enlist the help of a corrupt reverend who has his own sinister plans. We are invited inside the deranged mind of a respected surgeon as he takes us on a guided tour of life, death, and everything in between; a young street prostitute crosses paths with a charismatic flesh trader and is forced to take an unspeakable journey of sex, violence, and murder; a nun is abducted off the streets of Rome and held captive for over a year, turning her into a feral, murderous creature to be unleashed on society; a chance encounter on a fateful bus ride for an unsuspecting girl who dreams of riches and fame is her undoing; a man picks up a woman in a nightclub and soon finds himself at the mercy of a cult of women who believe consumption of their sacrifice will bring them to their highest form of female dominance; an unflinching look into darkest Africa where human life is traded for fortune and the most unspeakable atrocities are committed.

TULPA - Federico Zampaglione
Italy
With Italian director Federico Zampaglione’s 2009 outing Shadow being an unappreciated gem that really should be seen by more horror fans (2+ na Ghoulovoj skali; u pitanju je dobro režiran ali idejno i dramaturški imbecilan torture porn), the announcement that his latest effort would be a Giallo was cause for considerable attention. The film has a heady plot, revolving around a woman called Lisa (the stunning Claudia Gerini), a high powered company executive who spends her nights at the S&M club of the title, where she engages in orgies and all manner of perverse sex, urged on by a bizarre Tibetan guru to try and use her libido to reach a higher state of consciousness. Her life starts to spiral out of control when company politics turn nasty and people from her nightly couplings begin turning up viciously murdered, with all the signs pointing to the killer being somehow connected to the club. The only word which does Tulpa justice is simply ‘wow’, as it’s genuinely hard to remember a crazier, stranger or more mesmerising film.

FRANKENSTEIN’S ARMY - Richard Raaphorst
Netherlands
            Ovo je još pre pun udeceniju golicalo maštu sjajnim trejlerom, kad se zvalo Worst Case Scenario. Sad je najzad gotovo, i izgleda da deliveruje!
Using shocking vintage newsreel footage as his jumping-off point, Raaphorst has hit on a unique and bold premise. Toward the end of World War II, Russian soldiers pushing into eastern Germany stumble across a secret Nazi lab, one that has unearthed and begun experimenting with the journal of one Dr. Victor Frankenstein. The scientists have used the legendary’s Frankenstein’s work to assemble an army of supersoldiers stitched together from the body parts of their fallen comrades – a desperate Hitler’s last ghastly ploy to escape defeat. 
Frankenstein's Army really comes into its own when the disappointing first half gets capped with a very good and very funny second half. A lot of that has to do with the Frankenstein character appearing, a fantastic Karel Roden who seems wasted in the role until he suddenly starts to shine with an evil glee.
In fact, the finale comes closest to what we've been waiting for all these years: a creature-fest with an insane maniac in a Gothic laboratory. It takes a bit of a wait to get there, but at the end the icky gore goes through the roof, the monsters rock and the jokes connect.

ERRORS OF THE HUMAN BODY - Eron Sheean
U.S.A./Germany
Seeking a new laboratory to pursue his controversial genetic research, Dr Geoff Burton takes up a position at the world-renowned Institute for Molecular Cell Biology & Genetics in wintry Dresden, Germany. His contribution to their most top-secret project - a human regeneration gene - has the potential to make something extraordinary out of a personal tragedy that has haunted him for years. But when he uncovers a conspiracy amongst his colleagues, he finds instead something quite different: a terrifying new virus, with potentially both devastating and miraculous consequences for humanity - and for Geoff, who is not only its first victim, but its unwitting source. Perhaps best known as the writer of Xavier Gens' The Divide, Sheean makes his feature debut here. Michael Eklund stars.
Helmer Eron Sheean generates considerable suspense and sustains a sense of mounting dread throughout much of his debut feature, "Errors of the Human Body." So it's all the more disappointing when this sci-fi thriller starts to run out of steam somewhere around the three-quarter mark, and slowly sputters toward a confusing, unsatisfying conclusion. Michael Eklund's subtly drawn performance as a scientist seeking a cure for the rare malady that killed his infant son is undeniably impressive, but it's doubtful that will be enough for genre fans who'll be left scratching their heads.

GHOST GRADUATION - Javier Ruiz Caldera
(Promoción fantasma)
Spain
Imagine if Haley Joel Osment's Sixth Sensecharacter grew up and became a sad-sack high school teacher? And that the Breakfast Club ends with them all dying in a giant explosion, and that said sad-sack teacher ends up working in that school? Then, provided you're imagining it in Spanish, you're imagining GHOST GRADUATION.
A group of teens die in a fire that started during a school dance in 1987, and have been haunting the school since. There’s a jock, a bad boy, a pregnant girl, a nerdy girl and a dude who’s been permanently drunk since he died that way. When the school’s principal, Tina (Alexandra Jimenez) meets Modesto (Rail Aravalo), an unsuccesful teacher who’s got an unusual gift for seeing ghosts, she realizes he may be her only hope for ridding her school of the pesky spirits and restoring peace. Working under the assumption that the teens have unfinished business to take care of before they can move on, Modesto embarks on a plan to help them pass senior year and graduate. From this simple and ingenious premise, a genuinely funny and endearing comedy blossoms.
Već se sprema američki rimejk...

WHITE EPILEPSY -Philippe Grandrieux
France 
In faint light, a body slowly moves, breaking out from total darkness. Then a second body, a woman. Dream or nightmare? Archaic or essential? Desire or struggle? A journey through the night and the light to the confines of sense and vision.
They are ghosts - do they really exist? A film like a dream or a nightmare. In the middle of a forest, two naked bodies, those of a man and a woman, perform a very slow and hideous choreography. It looks like an age-old ritual about domination and submission. The male ghost withdraws, but the woman doesn’t let him go: she throws herself at him.
Philippe Grandrieux, the maker of Sombre(1999) and countless other films, often experimental, shows the ceremonial wrestling in slow motion, with the bodies sometimes seeming no more than a collection of muscles, tendons and pale flesh, as in paintings by Francis Bacon. Apart from being terrifying and violent, the dance occasionally looks sensual.
White Epilepsy, created in collaboration with dancer Hélène Rocheteau, is the first part of the trilogy Unrest. The theme linking the three films/installations is fear, with the viewer watching from a safe position - as if through a slit in a castle wall.

HALLEY -Sebastián Hofmann
Mexico
Beto is dead and can no longer hide this with make-up and perfume. Life stops. For zombies too, at some stage. But before we get that far, Beto experiences a special friendship with the vivacious Luly. Contemporary Gothic story with an unusual twist.
Comets that circle the sun in less than 200 years have a sell-by date. That also applies for Halley’s Comet, the best-known in our solar system, which was first described in 466 BC and which appears every 76 years. Until the sun swallows it up and its seemingly eternal life comes to an end.
Just like Halley, Alberto’s days are numbered. He has been dead for years, but can no longer hide the fact. Perfume and make-up don’t help to mask his physical decline; the end is now final for this silent zombie. He decides to withdraw from life, which for him primarily consists of working as a night watchman in a 24-hour gym and gazing at the TV in a cheerless flat. His manager Luly, however, takes an interest in him and takes him out. The rather stiff friendship that emerges ensures an unexpected upturn in Alberto's condition in the autumn of his undead existence.
At a fitting pace, Sebastián Hofmann shows us the world through the eyes of a zombie in decline, like a dislocating echoing-well filled with fading Christmas lights. There is not much contact between Alberto and his living neighbour. Yet Hofmann has no trouble in bridging the gap with the viewer. Halley is a contemporary Gothic story without spectacle, but with plenty of compassion.
You need to be very patient to get accustomed to the glacial pace set in Halley. While there is a difference between boring, sedate and meditative, director Sebastián Hofmann definitely takes his chances here.

POST TENEBRAS LUX - Carlos Reygadas
Mexico
Dreamlike, extremely personal and visually surprising film by the Mexican master. Also puzzling. Because what do these rugby playing kids have to do with that illuminated devil? And how is the relationship crisis related to the horses filmed distorted leg. Led to fierce debates in Cannes and won the prize for the best director.
Mexican master Carlos Reygadas juxtaposes computer-generated images of a fiery red devil moving like the Pink Panther with B-film horror (a man pulls off his own head); group sex in a sauna with fairytale-like, slightly distorted images of a young girl pacing through a majestic landscape; and an affluent man and his stunningly beautiful wife having existential discussions about their relationship(s) with shots of a junior rugby team.
Reygadas, whose feature debut Japón had its world premiere at the IFFR in 2002, compares the rough, associative and instinctive Post tenebras lux (‘light after darkness’) with an Expressionist painting in which he makes room for his deepest feelings, his memories, dreams, desires and fears.
At the Cannes festival the film was booed, but Reygadas took home the prize for best direction.

THE APOSTLE - Dirk Simon
(O apostolo)
Animated -- Spain
A convict who escaped from jail takes off to a remote village to recover an old loot that was hidden years earlier. But what he finds there involves him in a fate much worse than the one he had been doomed to. Sinister old people, odd disappearances, spirits, a strange parish priest and even the archpriest of Santiago de Compostela will all meet in a tale full of terror, humour, and fantasy.
Spain's first stop-motion feature, "The Apostle," mixes local folklore and time-honored horror into a distinctive, truly haunting whole. Fernando Cortizo's compelling debut is let down slightly by a storyline that cleaves too closely to the expected, but it's a small sacrifice for such wonderfully sinister characters and creepy atmospherics. Dark and troubling in the way that unexpurgated Grimm tales are, "The Apostle" may be unsuitable for the very young, but deserves exposure beyond the fest circuit, where its gospel is already spreading. Philip Glass gets a music credit.

DJINDJIĆ: Voleo je život, voleo je cveće...

0
0
            Voleo je život, voleo je cveće,
            al' toga proleća ne imade sreće...
           
Na današnji dan pre 10 godina dušmani mučki ubiše Zorana Đinđića i okrenuše točak istorije unazad, ka ovom hororu koji imamo danas: da Srbijom vladaju Toma i njegovi grobari, praščići i Slobina pitina deca, groteskni metuzalemi i alanfordovska bratija.
            Neću se ovde na blogu baviti politikom, kao što ni do sada nisam, barem ne u direktnom obliku. Umesto toga, skočiću na vagon Đikisploatacije i iskoristiti priliku da vas podsetim na remek-dela udvorničke praznopoezije najsrpskijeg živog pesnika, dr Žike Nikolića iz Aleksinca.  
            U pitanju je ekskluzivno otkrovenje ovog bloga, barbarogenije iz južne & tužne Srbije, čije pesme možda ne govore baš najbolje to što je pesnik hteo, ali zato kazuju mnogo, mnogo više, i ostaju više nego rečite i znakovite za one koji umeju da pametno čitaju!
            Za slučaj da vam je ovo blago promaklo kada je prvi put na blogu bilo plasirano, celokupnu zbirku ovog genija srpskog pesništva, posvećenu skoro u celosti ubijenom premijeru, možete naći i čitati u tri dela, ako kliknete na donje linkove.

PS: Gornji naslov je spelovan sa DJ a ne sa Đ zato što imbecilni Guglov blogger ne priznaje slovo Đ, i naprosto ga ignoriše, pa onda u adresi posta umesto Đinđić stoji – "Inic"!
PPS: Ceo dan danas možete da slušate bedne prišipetlje ("drugove i saborce") kojima su usta puna Đinđića a džepovi puni izdaje. Večeras, pak, možete da pogledate i TV emisiju u kojoj će o ovom političaru govoriti njegova nekadašnja učiteljica, drugovi, itd.
Druže Điki, mi ti se kunemo...da na donje linkove kliknemo!




EDGAR ALAN PO: otac modernog horora – u Nišu!

0
0
       Odavno se nisam obraćao niškoj javnosti putem predavanja, promocija, tribina i sličnih javnih nastupa, ali sada imam zadovoljstvo da vas pozovem na jedno takvo dešavanje, odnosno na veče za Niš neuobičajene vrste strave i užasa!
 Ovog meseca u bioskopu „Kupina“, u okviru serije interaktivnih književnih večeri, razgovaramo o E. A. Pou. Okupljanje je zakazano za petak 15. marta, s početkom u 20 časova, u sali br. 2.
Američki pisac, pesnik i kritičar, Edgar Alan Po, začetnik je modernog poimanja književne strave. Njegova dela ostala su živa i skoro dva veka kasnije, a ponajviše ona vezana za horor žanr. U ovom predavanju Poovo delo biće stavljeno u kontekst tradicije gotske proze i prikazano kao prelomno u istoriji žanra. Biće, takođe, reči o prenošenju njegove proze u druge medije, s posebnim naglaskom na film. 
Na koji način je E. A. Po obeležio horor prozu?
Zbog čega se filmski autori vraćaju njegovim horor pričama, i s kakvim rezultatima?
Na ova i druga pitanja pokušaće da, zajedno s publikom, odgovori dr Dejan Ognjanović, pisac i kritičar iz Niša koji je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Nišu sa temom "Gotski motivi u delu E. A. Poa" (2009) a doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu sa temom "Istorijska poetika horor žanra u anglo-američkoj književnosti" (2012).
Koncept „Kupina“ književnih debata ostaje isti, tako da će nakon debate publika imati prilike da pogleda jednu od poznatih filmskih adaptacija sa Vinsentom Prajsom u glavnoj ulozi.
Svaki posetilac će dobiti na poklon bukmarker sa najpoznatijim Poovim motivima – svako ko skupi pet bukmarkera sa različitih književnih večeri dobija knjigu!
Na ulazu će biti postavljena kutija u koju ćete moći da ubacujete svoje radove (crteže, tekstove...) koje ćemo objaviti na sajtu Kupine, ali i u štampanoj formi u vidu fanzina!
Cena ulaznice, koja uključuje predavanje i filmsku projekciju, iznosi 100 dinara.  
 
            U okviru priprema za DISKUSIJU o Pou, možete pročitati neke od tekstova vezanih za ovog genija na ovom blogu. Evo šta ovde možete naći:

- prikaz strip albuma Veselog Četvrtka po čuvenoj Poovoj priči UBISTVA U ULICI MORG;

- apstrakt rada pod naslovom "Pogubno dejstvo vremena u "Masci Crvene Smrti" E. A. Poa i u Vidovitosti Stivena Kinga" objavljenog u zborniku ASPEKTI VREMENA U KNJIŽEVNOSTI;

 - tirada o pokušaju feminsitičkog para-teoretičarskog silovanja Poove najbolje priče "Pad kuće Ašer";

- podsećanje na Poom inspirisani domaći kratki film Dinka Tucakovića, BERNISA: JAČA OD SMRTI (1990);

- slikoviti putopisno-autobiografski izveštaj jedne gothičarke koja je putujući po Americi otišla čak i E. A. Pou u pohode!


- čisto da znate da i to ima, evo još jednog bizarnog silovanja Poovog klasika: Gay HOUSE OF USHER (2008);

- izveštaj sa moje odbrane magistarskog rada o Pou, IZ UGLA NEVINOG POSMATRAČA;

- najzad, evo i kako tačno izgleda taj moj magistarski i šta u njemu ima: GOTSKI MOTIVI U DELU EDGARA ALANA POA.

Vidimo se u petak u KUPINI!

U ZNAKU VAMPIRA: Muške priče o krvopijama

0
0
Priredio Goran Skrobonja
PALADIN, Beograd, 2012
460+ strana  

            Prošlo je pola godine od izlaska ove obimne antologije (podeljene u dva toma: muškii ženski, prema polu autora) i tri meseca otkako sam je pročitao. Najzad sam se nakanio da napišem koju o njoj, ne zato što je loša – daleko bilo, zapravo je bolja od svih dosadašnjih Skrobonjinih antologija – nego zato što je početak godine bio zatrpan novim filmovima vrednim osvrta, pa godišnjim listama, pregledima, najavama i drugim prigodama koje su zahtevale brzo reagovanje, dok ova proza, ako išta valja – mora da valja za večnost, i nema razloga za žurbu.
            Možda je i bolje što mi je knjiga malko "odstojala", jer sad neću (bar se nadam!) biti onako opširan kako mi neki zameraju, nego ću probati što konciznije, i bez zalaženja u sitna crevca, da pružim pregled sadržaja ove zbirke.
            Uopšteno gledano, muška zbirka je prirodno, kako muškoj i priliči, mišićavija, krupnija, jača od ženske. Ima tu oko 460 strana teksta, i barem polovina toga je iznad proseka ili tu negde. Priče su nešto zanimljivije, čitljivije, sa manje gnjavaže nego ranije, sa više vrednih momenata koji olakšavaju probijanje kroz njih. Jednoj sam, čak, dao desetku, čime ne pamtim da je neko dosad bio pošastvovan u ovim antologijama; s druge strane, nema ocena manjih od 4-što je krupan napredak u odnosu na ranije (gde je bilo i jedinica, i dvojki...). Istina, nalaze se ovde dve priče koje uopšte nisam uspeo da se nateram da pročitam, ali čak ni one ne kvare bitnije prosek...
            Vampiri su ofucana tema, meni izrazito nezanimljiva, barem u njenom standardnom izdanju (zato i "vampir" u mojoj priči nije tipičan vampir). Ako imamo u vidu koliko je to otrcana tema, tim je veći uspeh zapaziti da su autori uglavnom solidno odgovorili na nju i, zajednički, proizveli prilično jaku zbirku.
            Začudo, s obzirom na suštinsku povezanost krvopija sa erotikom i seksom, moram zapaziti da su autori, barem ovi muški, pružili zaprepašćujuće čedne i pitome pričice: ne samo što tu ima vrlo malo karanja i taslačenja, nego je i vođenje ljubavi praktično nepostojeće, sem u jednom ili dva primera. Nadam se da su autorke bile bezobraznije, tj. smelije u istraživanju vampirskih potencijala za svakojaka sisanja i razmene telesnih tečnosti... Slično važi i za šikljanje krvi: ovoliko anemije i beskrvnosti u obradi tematike koja zahteva da krv pljušti na sve strane i da se s njom svašta nešto maštovito hororično radi zaista je fantastika po sebi! Nemrem bolivit da je dobrom delu današnjeg who's who srpske fantastike nelagodno, neprijatno da se bave vampirima, kao da ne znaju šta bi s njima... Niti ih jebu, niti ih kolju, nego sve nešto pipavo, polagano, fino, u rukavicama, s pincetama, izdaleka, metaforično, epizodično, u senci...


            Začudo br. 2: ako se ima na umu koliko se kurčimo da su baš Srbi izmislili i celom svetu podarili reč VAMPIR ("reč koja odjekuje", kako reče i svoju priču naslovi Skrobonja, pre par decenija, baš tim povodom), pa još ako se setimo koliko je u našem kolektivnom (ne)svesnom prisutna legenda o Savi Savanoviću i koliki kultni status ima LEPTIRICA, prilično iznenađuje (?) otkriće da je etno momenat u knjizi s ovom tematikom prisutan samo u prve dve priče (ajde, donekle i u trećoj), dok preostali autori uglavnom pišu o vampirima preslikanim iz američkih filmića i stripića, sa manje ili više uspeha transplantiranim na trulo tkivo leša zvanog Srbija. Ovo nije kritika, nego samo opservacija; uostalom, i za moju priču neki kažu da sledi tu trajektoriju (stranjci nakalemljeni na srbstvo) mada bih ja rekao da je ona ipak dublje i suštinskije srpska od nekih koje koketiraju sa implicitnim srpskim nacionalizmom i eskapističkim fantazijama o "zlatnom dobu" i izgubljenoj srpskoj slavi s početka veka...

            Evo, dakle, kratkog osvrta na priče iz ove knjižurine, po redosledu kojim se nalaze u sadržaju, praćene mojim ocenama u rasponu od 1(nečitljiva grozota) preko 5(čitljivo, ali zaboravljivo i nebitno) do 10(antologijsko remek-delo za višestruko meraklijsko uživanje).

Miomir Petrović: Vidosava
= 6+
            Jedini, ali krupan i nezaobilazan, problem ove folklorne, vrlo pismene i atmosferične pripovesti, jeste to što se radi o fragmentu, tj. prvom poglavlju planiranog romana, pa je stoga o ovom tekstu nemoguće suditi kao o priči, jer ništa nam tu nije ispričano: samo smo uvedeni i zagolicani. Taj koktizing je, istina, obavljen solidno, tako da ću knjigu koja iz ovoga bude izrasla svakako rado čitati.

Vasa Pavković: Vampirdžija
= 4-
            Pavković je u prethodnim zbirkama potpisivao nečitljive, vrlo slabe pričuljke. Ova mu je nešto bolja, ali ne zato što se on izveštio kao pisac nego zato što najbolje delove priče nije ni napisao on, nego daleko bolji pripovedač: narod. Da, Vasa je ovde vrlo ziheraški skrpio pačvork od nekoliko epizoda prepisanih iz klasične studije dr Tihomira Đorđevića o verovanjima u vampire u našim krajevima, i samo ih povezao u jedan usiljen okvir, kao da su se sve te anegdote desile jednom te istom lovcu na vampire kroz vekove. Ko nije čitao pomenutu knjigu O VAMPIRU ovo će mu sve delovati svežije i originalnije. Odnosno, ako poveruje da je Vasa sve ove "avanture" smislio i iz glave napisao, a ne prepisao iz te studije, i "priča" će mu biti zabavnija, mada njen okvir i dalje ostaje klimav. Nešto slično je svojevremeno uradio Skrobonja u već pomenutoj priči - "Reč koja odjekuje", koja je i sama ne mnogo više od tek neznatno fikcijski obrađene non-fiction (?) storije o čuvenom vampirskom slučaju u Srbiji s početka 18. veka koji je preko Austro-Ugara dospeo u EU, samo što je to ipak bilo čvršće i smislenije, ubedljivije utkano u pripovedačko tkivo (ili, srpski rečeno – to više liči na PRIČU od ovoga).

Ilija Bakić: Kameno saće
= 10
            E, ovo je već masterpis. Ako jednog dana budem priređivao antologiju najboljih srpskih horor priča svih vremena, nemam sumnje da će se ova naći u tom izboru. Ova, ili neka druga iz ciklusa o ovom istom junaku, jer čujem da ih (zasad) ima ukupno tri; dve su još uvek neobjavljene. Uživao sam u svakoj rečenici, svakom pasusu ove majstorski izvedene, atmosferične, pametne, originalne priče (tj. novele, na 40 strana). Alhemičari, biblioteke, starostavni spisi, ruinirani zamkovi Srbije u kasnom srednjem veku, zapravo, na pragu prosvetiteljstva, ali ne baš, pošto i ono kao i sve drugo u Srbiji malkice kasni... A sve je opisano živim, sočnim, blago arhaičnim jezikom koji opipljivom čini atmosferu minulog doba i daje dozu autentičnosti kakva se retko viđa, a naročito u jednom "period piece"-u. Možda tu ima malkice zapletu-nesvrhovitog (ne)dešavanja, ali čak i to je oprostivo kad je napisano ovako lepim, evokativnim jezikom. Ukratko, ovo je književni ekvivalent Avatijevog ARCANO INCANTATORE, i ja ovome ne mogu dati veći kompliment od toga. Ilija Bakić je održao lekciju!

Vule Žurić: Tajna crvenog zamka
= 6-
            Sreli se Tito, Nazor, Kurt Valdhajm i vampiri u jednom hrvatskom zamku za vreme Drugog svetskog rata i... i? I ništa. Ništa naročito. Pitak, tečan, čitljiv, mlako zabavan (zbog premise) ali u suštini isprazan vic bez poente.

Srđan Srdić: Golem
= ?
            Pucajte, ali ja ovo nisam uspeo da pročitam! Kad bi me neko plaćao za sve ovo, stegao bih zube i bio profesionalac: ali pošto ovo pišem za blog, za svoju dušu (i one koje ona zanima) mogu valjda sebi dopustiti da, ipak, ne napinjem svoje ganglije tekstovima koji su ovoliko user unfriendly! Pokušao sam, trudio se neko vreme, ali ne vredi: ova cigletina nabijenih apstraktnih napornih rečenica bez ikakvih pasusa ubila me je pre kraja prve strane, a to vam kaže neko ko se do imbecilnosti divi Tomasu Bernhardu! Dakle, nije stvar u tome da ovde nema pasusa no samo rečenica rečenicu stiže; stvar je u tome da su te nagomilane rečenice bez ritma, bez lepote, bez duha, naporne... Znači: ako me neko plati, pročitaću i stručno iskritikovati; do tada, ja se izvinjavam, al' duša mi potpuno besplatno neće u ovo, pa bog! Zašto bih joj nanosio bol nizašta?

Zoran Pešić Sigma: Glad
= 5+
            Još jedan kolaž Sigminih poetskih fragmenata, u načelu SF pripadnosti, ali krajnje eliptičnih, bez primetne poente u krajnjem zbiru svojih iscepkanosti – i bez vidljivog vampira. Nije to neprijatno dok traje – a, srećom, traje kratko, manje od 10 strana, kao neka pesmica u prozi čija vam poenta izmiče, ali bar ima lepih slika, pa makar se one i ne rimovale.

Oto Oltvanji: Stotinu sukanja krvari
= 5-
            Suknje krvare a Oto se i dalje napinje da američki palp preseli u Srbiju ali tako da to ne zvuči kao prevedena, nego domaća proza. Uspeh je polovičan, a involvement, kao i obično kod ovog pisca, na izrazito niskim granama zbog previše napadnog fejkeraja. Zamislite velike modne kuće u umirućoj SFRJ koje vode pravi špijunski rat oko najnovije modne kolekcije; zamislite palp mafijaše u tom biznisu; zamislite suviše pismenog i suviše pronicljivog junaka za ulogu trećerazrednog tabolidnog piskarala; zamislite redove kao što su: "Suzu sam na kraju pustio i ja. Bilo je moćno. Bilo je potresno. Bilo je samo taj jedan put" (str. 139). Zamislite jedva-zanimljivu priču sa kulminacijom toliko opskurantski napisanom da nije jasno ni šta se tu zapravo događa, a ni zašto se baš to događa, a još manje zašto bi nas za to bilo briga... samo nemojte da zamišljate stotinu sukanja kako krvari... jer to bi već bilo previše.

Filip Rogović: Pesma krvi
= 4+
            Kao i kod mnogih drugih priča u ovoj zbirci, i ovde su delovi koji nemaju veze s vampirima bolji, zabavniji, prirodniji – ali kad dođe stani-pani odgovoriti na postavljeni zadatak, autor kao da nema šta da nam kaže o vampirima, pa ih manje-više smandrlja, kad se baš mora. Dakle, slika srpske bede i gacanja kroz trivijalnosti i borbu za opstanak – kroz priču o radniku u jednoj prodavnici brze hrane u propadanju pod reketom sitnih mafijaša – barem zamiriše na nešto proživljeno, domaće, prepoznatljivo, a ne na fejk prepis američkih roto romana; a onda BAM! palp udari još jače kad čitanje jedne pesme (!) glavnog nejunaka pretvori u vampira, što ovaj smesta iskoristi da dođe glave kriminalcu što ga smara. Zašto baš pesma? Kako pesma? What the fuckvampirizacija pesmom?! Eto tako, originalno je: niko dosad to još nije napisao. Šta je sledeća "originalnost": čovek koji postaje vampir otvarajući konzervu sardina? Kupujući luk na pijaci? Gledajući desetu reprizu Boljeg života? U svakom slučaju, ako očekujete neku elaboraciju, ili barem opservaciju vezanu za "vampirizam" umetnosti, stvaralaštva, poezije... za muze što nesrećnim pesnicima ispijaju krv... – potražite to negde drugde.


Đorđe Bajić: Crna zvezda
= ?
           Bajićeva sklonost oveštalim i prozaičnim frazama i ofucalim motivima meni je nepremostiva prepreka, a konkretni pristup u ovoj glomaznoj noveli, sa liciderskom šotrijanskom fantazi-"Srbijom" između dva svetska rata dodatno me odbijao, tako da ovo nisam pročitao dalje od prve strane (od ukupno 30!). Za novce bih se na to još nekako i naterao, ali za dž – nema šanse. Pa ko ima srce toliko tvrdo (i još vremena za bacanje) da čita ovako jednostavne, prozaične rečenice kao iz neke pričice iz TIK-TAKA?

Dejan Ognjanović: Niotkuda
= !
           Moj subjektivni ponos na ovu priču samo je moja stvar. Umesto da ja pišem o njoj, evo šta kaže objektivni kritičar, Uroš Smiljanić, u svom osvrtu na ovu zbirku iz EMITORA 483, pa tako i na ovu moju Barkerijadu:

"Ognjanović, pak, svoju priču smešta u Srbiju sadašnjosti a u njoj caruju beda, materijalna i duhovna, oportunizam, korupcija i kontrast je, naravno ogroman! I dopustiću sebi da kažem i – potreban. Idealizovana bolja prošlost sa jedne strane i destilovana mučnina koju izaziva nikad (mislimo mi) gora sadašnjost sa druge, smeštaju se u pravi kontekst tek jedna naspram druge.
Ognjanović ovom prilikom ponovo uspeva da svoju ljubav ka američkim žanrovskim tropima prilično dobro transformiše u ubedljive lokalne slike. Stereotipni hajvej motel u američkoj pustinji ovde je pretvoren u motel “Romantika” negde na autoputu Beograd-Niš a likovi koji se oko njega muvaju su iako nesumnjivo američki u osnovi, dovoljno domaći da im verujemo. Sama radnja priče je brutalna i krvava, dobar primer mizoginog horora koji se fokusira na detalje da bi napravio svoje poente i radi posao u kontekstu te neke Srbije u koju je smešten. Pritom ne mislim da sugerišem da je i autor mizogin, već da su motivi takvi kakvi su nepraštajući, prepoznatljivi i, ako ne karakteristični samo za Srbiju, a ono bar sasvim prihvatljivi u kontekstu iste. Nema ovde neke “šire” rasprave o “zašto” i “dokle” i tako to, ali ovo je priča kojoj je cilj, reklo bi se, pre svega da efikasno uplaši i zgadi, kako na visceralnom tako i na socijalnom nivou i ona to i postiže. Molim lepo."
 Uroš je obično pronicljiv kritičar, ali moram reći da mu je ovo sa navodnim mizoginim elementima u ovoj priči promašeno; zapravo, ovo je jedna od mojih najfeminističkijih priča do sada.

Marijan Cvetanović: Kosovski faktor
= 5
            Pozdravljam pokušaj da se glavni grad južne srpske pokrajine tematizuje i čak upotrebi kao glavni junak horor priče: ima ovde nešto malo simpatične zlokobne atmosfere postapokaliptične Prištine naprasno (kako? zašto? otkud?) u vlasti vampira, ali previše je proizvoljnosti u ovom zapletu da bi se olako ignorisale, a i stil je rogobatniji nego što se može olako oprostiti. 
Pre svega, ispade da je cela Priština opustela i zaražena (preko noći?), a o tome NIKO, pa ni ovaj naš junak-muzikant i bivši srpski narko-diler u službi narko-šiptara ništa ne zna. Nije bilo na vestima? Nije bilo na internetu, na Fejsbuku, Tviteru…? Grdni stranci što sad haraju Prištinom nisu ništa primetili, na njihovo odsustvo (uključujući američke vojnike!) niko ne reaguje, a najbezveznije - čak i Niš-expres i dalje vozi redovno u opustelo apokaliptično zaraženi grad i iz njega kao da je sve biznis ez južual? Jes' da vozači autobusa nisu naročito obdareni pameću, ali svejedno, kako je logistički uopšte moguće da se dovezu busom u opustošeni grad i ne primete nikakvu razliku? Kako dođoše na bus-stanicu i ne primetiše da nema putnika? A šta je sa dispečerima i drugim osobljem na stanici? Kako u ovom kontekstu šofer uspeva da ignoriše ovoliku rupetinu u zapletu kad bi mu ceo autobus mogao upasti u nju?!
U svetlu te jame (sic!), zvučaće kao cepidlačenje pitanje da li je droga, umotana u novine, celih 10 godina kasnije još uvek dobra za bilo šta i vredna gnjavaže? Sumnjam. Ili: čemu ona "erotska" kulminacija – zašto ga teraju da se skida pred vampiricom, zašto se ona skida – ako se na to istog časa kad se skinuo ZABORAVI, i pređe se na obično kockanje (i to ne-erotično; ništa poker u skidanje!)? Zatim, ne znam zašto bi vozač Ni-expresa uopšte govorio šiptarski? Zašto bi Ni-expres u ovom konkretnom zapletu, gde se govori o šiptarskimvampirima, bio nekakav simbol zla i zaraze, i naravno – zašto oni I DALJE VOZE, I KOGA VOZE, u tom očigledno opustelom gradu???
         Nevezano za logičke rupe koje sam naveo, i ovde ima obilje totalno nepotrebnih prideva, bombastičnih fraza ("srce mi tahikardično štuca u sablasnom valceru"), suvišnih epiteta i preterivanja koja baš ŠTRČE ("Doputovao sam u smiraj dana, taman na vreme da propratim umiranje oštrog zimskog sunca sa čeljustima bele ajkule") iz inače sasvim pitkog texta kome takvi jaki začini ne trebaju, a ovako ga nepotrebno opterećuju i približavaju amaterizmu.

--- Nastavak (i kraj) u idućem broju---

Dario Argento's DRACULA 3D (2012)

0
0

*(*)
2-

            Za slučaj da neko ima ikakve sumnje, odmah da ih razbijem: ono 3D u naslovu znači: DARIO'S DREADFUL DRACULA. Film je užasan baš kako je to bilo očigledno još od prve najave, od promo postera, tizera, pa preko finalnih postera, kadrova iz filma i trejlera i apsolutno svega što je stizalo u vidu "promo" materijala. 
Da i ne govorim o užasnim kritikama onih koji su ga pogledali prošle godine u Kanu (!), nakon kojih su distributeri rešili da film ne daju na žanrovske festivale da se ne bi dalje brukali, nego su ga pustili, uz vrlo malo pompe, jesenas u Italo bioskope (gde je neslavno propao, ne povrativši ni desetinu svog budžeta) a sad ga evo na DVD-u, da hvata naivčine koje padaju na foru brend-nejmova. Dracula! Dario Argento! Asia! From the director of… A tragic, bloody love story… In 3-D! 
            Siroti dekica Dario… Stvarno je tužno što nema oko sebe dovoljno bliske i poverljive osobe koje bi ga smestile u starački dom, umesto što ga još podržavaju u ovim sve izgubljenijim i sve patetičnijim pokušajima da snimi film koji ne bi bio sramotno imbecilan… Pokušajima koji traju već više od jedne decenije, sa sporadičnim re-lapsovima u vidu NONHOSONNO (slab film, ali u poređenju sa svim ostalim u ovom milenijumu što je Dario pustio u bioskope, barem nije uvredljivo kretenski nego samo besciljan, šupalj i bezveznjikav, ali mlako-gledljiv) i dve podnošljive epizode za kablovsku TV iz serijala MASTERS OF HORROR.
            Od starog "maestra" nije ni M ostalo, i stvarno bi bilo najbolje, i za sirotog deku, i za poštovaoce njegovim radova od pre 30-40 godina, da mu se zabrani da više prilazi kameri, osim u eventualnim home movies (pod uslovom da potonji ne uključuju snimanje gole Asie Arđento – jer to je već patologija još crnje sorte)… 
            Stvarno nemam srca da se rugam ovoj tvorevini onoliko koliko ona, u načelu, zaslužuje, niti želim da ismevam film koji se praktično sam namešta za neviđeno izrugivanje, seciranje, klanje i čerečenje. Samo zbog minulog rada i kredita kakav je Arđento u prošlom veku stekao ovo neće biti 100% razulareno Ghoulish čerečenje™ nego jedna malkice suzdržanija varijanta toga, kroz faktualistički osvrt na neke aspekte ovog promašaja sa onoliko respekta i suzdržavanja koliko mi je to uopšte fizički izvodljivo (a to nije mnogo).
            Dakle, fakti… Fakat je da su se obrukali čak i oni od kojih to nismo smeli da očekujemo.
Asia "big tits" Arđento (koja ionako nije dobra glumica) "deliveruje" svoj apsolutno najgori performans koji sam imao nesreću da vidim, ne samo u tatinom filmu nego i inače. To je, naprosto, užasno. Delom je to zbog lošeg materijala (loš lik, loši dijalozi), ali i zbog tako postavljene uloge da mora da se veći deo filma ponaša kretenski, a tek na kraju, u poslednjoj sceni (kad je prekasno) zapravo vidimo nešto nalik motivaciji. 
Dario ionako nikad nije bio actor's director, ali ovde kao da se srozao na šotrijansko neinsistiranje ni na čemu, a ponajmanje na glumačkim izvedbama. Šta god da su mu ovi izveli pred kamerama, ma kakvu grimasu ili otaljan dijalog, u prvom tejku, on je viknuo: "Kupljeno! Idemo na sledeću scenu!" Zaista bih bio zapanjen ako bi mi neko rekao da je bilo koji kadar ovde bio vraćan ponovo, odnosno snimljen iz drugog ili trećeg pokušaja (ne računajući tehničke razloge, vezane za efekte, svetlo ili 3-D potrebitosti), a ne iz prvog.
Neki ozbiljniji reditelj malkice bi zauzdao, npr, Asijino potpuno nekontrolisano urlanje, kreveljenje i bacakanje u sceni u kripti, kad se vaskrsnuta vrati s detetom pod miškom kako bi je Van Helsing zatepao. Neko ko ima bar trunku reputacije stideo bi se ove scene. Za Asiu – ne znam. Njoj i tatici je ovo tragikomično eurotrash valjanje i bacakanje bilo okej, izgleda. Mislim, eno ga u filmu, niko nije tražio da se opet snimi, ili izbaci skroz…
A kad smo kod transfera neprijatnosti, teško je ne pomenuti (i slikama ilustrovati) scenu njenog nepotrebno eksplicitnog kupanja. Asia bez problema tatici pokazuje sise najduže i najotvorenije od svih sličnih scena do sada (a, vala, bila je gola, pa često i karana – npr. u FANTOMU i u STENDALU – u praktično svakom njegovom filmu osim u TERZA MADRE, ako nisam nešto zaboravio). 
Scene kupanja su inače lepa i dobrodošla vrsta eksploatacije žena, rekao bi moj muškošovinistički deo ličnosti, ali feminista u meni bio je malko zgađen blatantnom usiljenošću i nepotrebnošću te scene za bilo šta (kao, nije moglo drugačije da se otkrije da je Lusi ujedena u visini KOLENA nego da joj, osim kolena, vidimo još i golo dupe, sise i praktično sve ostalo)! 
A da i ne govorimo o tome da mi je teško da nepomućeno uživam u toj golotinji kad sve vreme zamišljam njenog ćaleta IZA kamere (ali ne smem da zamišljam šta je njemu u glavi u tom trenutku)! Bolesno, ljudi… Bolesno… 
            Rutger "will work for food" Hauer nije tuđin za tezge, ali čak i u tom svetlu – ovo je sramotno! Ovo je toliko očajno kataklizmatično loša uloga da bi samo zbog nje trebalo da mu oduzmu penziju i naplate mu neku globu iz glumačkog udruženja zbog ovolike bruke nanete profesiji. Ovo gluma? Molim vas! Čovek se tetura u kadru, ne zna gde je, ne zna šta govori niti kome… Mrmlja, mlitavo, s nekim kretenskim pauzama između svake 2-3 reči… 
Dal je pijan, dal ga sustiže demencija, dal mu mozak prosto odbija da upamti te besmislene rečenice dijaloga i monologa, teško je reći… To je toliko mlitavo, beživotno, jadno, otaljano, bez najmanje trunke energije, da ja nemam reči. Ovo nije ni auto-pilot, ovo je neka dimenzija ispod toga koju dosad još nisam registrovao zabeleženu na filmu. U diskusiji na Fejsbuku s nekim strancima jedan dade prilično slikovit opis Hauerove performanse: "his extended cameo is like watching an actor who's been pulled from a hostage situation, had the bag removed from his head and thrown into sunlight, and then told to deliver reams of exposition. It's not pretty." Ukratko, Hauer je ovime pao toliko nisko da me ne bi uopšte iznenadilo da dogodine baš on bude doveden da otvara FEST ili tako neku patetičnu manifestaciju u Srbiji. Možda Roštiljijadu u Leskovcu? Ili Dane Dekse Pantalejskog u niškom Narodnom Pozorištu?
            Muzika Klaudija GOBLIN Simonetija… Auh, majko mila! Zar je i s te strane morala da dođe ovakva BRUKA? Glavna tema i njene varijacije ne samo što su jezivo nenadahnute i banalne, nego su još opterećene neoprostivo imbecilno staromodnim lelezavijanjem U-UUU-U-U-U-UUU kakvo je bilo (ne)namerno komično još u hororima iz 1940-ih, a danas bi jedino bilo prihvatljivo u nekom retro-zezanju Tima Bartona. I taman kad posle preko 100 minuta audio-užasa pomislite da ste istrpeli najgori horor skor koji je Simoneti potpisao, strefi vas, kao crvljiva jagoda na bajato-buđavom šlagu – pop-pesmica preko odjavne špice da adekvatno sahrani i Simonetija kao kompozitora i čitav ovaj nesrećni "film".
            Najzad, među uzdanicama koje su se, neočekivano, obrukale, spada i direktor fotografije, Lučano Tovoli– čovek koji je uslikao madrfaking SUSPIRIJU! Razumem da su mu ruke bile donekle vezane snimanjem u 3D, koje nameće drugačije osvetljenje, i praktično ruinira većinu pokušaja građenja atmosfere u ovom previše svetlom, previše šarenom, nimalo gothic filmu. 
Razumem i da je bilo malo para, da je ovo low budget (mada, neki tvrde da je na DARIO'S DREADFUL DRACULA spiskano 10 miliona evrića; odbijam da u to poverujem, na platnu se naprosto ne vidi ni petina toga), pa zato Lučano nije imao bogzna šta da slika. Mnogo toga je naprosto nacrtano u kompjuteru pa izgleda fejk u kadru i nema te sile koja će piksele onog tragično neubedljivog "voza" ili onog "zamka" učiniti živim na ekranu! Možda u nekoj video-igrici, ali u filmu sa, nominalno, živim ljudima (ne računajući Hauera) – teško. 
Ajde što u kadru nema mnogo toga lepog za uslikati; ajde što to mora da se previše loše osvetli za 3-D, ali da li 3-D uslovljava i da sve bude frejmovano tako banalno i da se 95% filma slika televizijski (u starinskom, Sava Mrmak stilu, a ne u stilu ove današnje američke kablovske filmofilske televizije)? Sve iz jednog te istog ugla, u srednjem planu? 
Istine radi, na osnovu nekih kritika zamišljao sam da ovo sve izgleda još mnogo odvratnije i više fejk nego što jeste. U krajnjem saldu, ima ovde i nešto malo podnošljivih slika, ali zaista nijedna koja će nekoga navesti da pomisli: "Uh, ovo izgleda ko da je iz SUSPIRIJE!" To zaboravite: za sve u ovo uključene – i za Darija, i za Simonetija, i za Tovolija… – to je bilo u nekom drugom, lepšem, kreativnijemživotu. 
Toliko od uzdanica koje su se obrukale. Od onih koji su ovde pružili okej posao, ističem Serđa Stivaletija: on je uradio standardno solidan posao u efektima maske. Rasporeni vratovi, šikljanje krvi, kidanje glava, lopatanje – ništa što nismo već videli više puta čak i u njegovom opusu (npr. lopata u glavu u DELLAMORTE…), ali barem je izvedeno na profesionalnom nivou, da drži vodu, pa i više od toga.
Ima i tu nekih nepotrebnih arđentovskih gluposti, poput CGI metka koji vidimo kroz otvorena usta čoveka koji sebi puca u glavu (bilo je to bezvezno i u STENDALU, ali tada je barem bilo novo, neviđeno…).
Naravno, jedna od antologijskipromašenih ideja jeste to da se Drakula ovde preobražava svaki put u neku drugu CGI životinju: prvo je CGI sova, pa CGI vuk, pa CGI roj muva (!), a ultimativna apsurdnost je – Drakče kao džinovska zelena CGI bogomoljka! 
Jes' da to veze s mozgom nema, ali je barem jedan od onih antologijskih WTF momenata koji će se pamtiti i prepričavati, bez obzira što je u suštini samo promašeni "what were they thinking" momenat. Stivaleti mi je jesenas u razgovoru u Beogradu priznao da on nije odgovoran za taj bogomoljački efekat, već je Dario nekog drugog angažovao za crtanje toga, pa ovo čudo ne ide Serđu na dušu.
Tomasa Krečmana nisam naveo gore jer mi taj glumac ni u jednom trenutku nije bio uzdanica: od prve objave da će baš on igrati Drakulu, a još više od prvih fotki iz filma, bilo je više nego očigledno da se radi o jednom od najpromašenijih kastinga ikada. To je, pre svega, loše napisan lik (o tome malo niže) a zatim i napadno promašeno odigran, i pretežno loše uslikan. 
Niti Krečman ima potreban body language da bude stvarno impozantan i preteći (kao Hristifor Li), niti je egzotično tuđinskog izgleda kao Bela Lugoši, niti ima harizmu da bude efektan čak i dok je pokriven grotesknim perikama i kostimima kao Geri Oldman, niti je pak nakazno ružan (uz pomoć maske) kao Maks Šrek da bude animalno-monstruozan i jeziv, iako je njegov nenadahnuti kostim, po svemu sudeći, inspirisan onim iz izvornog NOSFERATUA (zašto? zato!). 
Nema tu ni tragičnog ljubavnika, ni čudovišta, ni ukletog nemtrvog čoveka, ni tuđinca i autsajdera, ni nakaze, ni natčoveka: tačnije, ima po mrvica svega ovoga, od scene do scene, ali bez ikakve ideje vodilje ili smisla… Tu, naprosto, ne postoji LIK, konzistentno osmišljena kreacija, nego samo jedna ikonografski neupečatljiva, čak banalna fizionomija bez memorabilnih šminkersko-kostimografskih dodataka da je pojačaju. U smislu karaktera, to je naprosto miš-meš svih dosad viđenih vampira, ubačenih u blender pa smućkanih u jednu bezličnu masu u kojoj se ovde-onde oseti sitni trag ovoga ili onoga, ali to nikad ne zaživi kao nešto svoje. U ionako bledunjavoj performansi baš bode oči Krečmanovo kreveljenje: svaki put kad treba da ugrize ili zakolje, on se mršti kao da to njega boli, ili da pati od težeg zatvora. WTF?
Oduži mi se ovaj tekst, a nisam ni zagrebao ono o čemu sam hteo najviše da divanim: o Dariovim intervencijama na Stokerovom tekstu i o njihovoj (be)smislenosti. Moraću to da sažmem, ukratko. Ako ste mislili da je Dario prišao nečemu što je već toliko stotina puta ekranizovano kao što je Drakulazato što "maestro" ima neki svoj originalni, dosad neviđeni tejk, zato što će ofucanoj temi da priđe iz nekog svog originalnog i nadahnutog ugla – to zaboravite. Šta je taj čovek uopšte mislio, šta hteo, i zašto – uglavnom mi izmiče, osim ako se nije radilo o komercijalnoj kalkulaciji: možda je u svojim deluzijama mislio da će za male pare da napravi veliki hit...
U kreativnom smislu ovo je potpuni ćorak. Nije samo lik Drakule smućkan iz svih dosadašnjih, nego su takvi i ostali likovi, dešavanja i lokacije: Dario kao da računa na to da ovu priču znamo, jer smo je čitali i gledali milion puta, pa ne oseća potrebu da uopšte bilo koga i bilo šta motiviše, objasni, uvede, razvije, da bilo šta zaplete… 
Lokacija je neodređena: nekakav Pasberg(!) usred Rumunije (?), inače užasno loše dizajnirano i fejk izvedeno "selo" CGI-ja i nešto malo kamena (šotrijansko-sirotinjski, kao "stari Niš" u ZONI ZAMFIROVOJ – 2-3 kućice, pola uličice, eto sela). Tu dolazi Harker, ne zna se odakle (ali čitali smo roman pa znamo da je iz Londona), ali onda – suprajz! – usred jebenog Pasberga zatiče svoju i ženinu prijateljicu, Lusi (Asia), koja ih je tu pozvala. Otkud jednom Londonjaninu prijateljica iz transilvanijskog Pasberga? Jel taj London u nekom obližnjem selu, dve voz-stanice dalje, ili šta? 
Potpuno je odbačena tematika sudara kultura (istok vs zapad) i vremena (prošlost vs sadašnjost, sujeverje vs nauka, atavizam vs razum…) koji su centralni za sve valjane adaptacije DRAKULE. Ovde uopšte ne postoje ti kontrasti jer su sve distinkcije izgubljene. Kakve crne distinkcije kad je ovo ultimativni anything goes! Ovde nema motiva infekcije i osvajanja (kolonizacije) jer Drakula uopšte ne planira da mrda iz svog selišta (Pasberga!) i zabole ga za London… 
Tu je nekakav "lik" popa, ali nejasno koje konfesije: ikonografski najviše liči na masnog bradatog pravoslavnog crnomantijaša, a opet, crkva mu ne liči na pravoslavnu ni najmanje (zapravo, ne liči ni na jednu; pre kao nešto što bi mali Đokica nacrtao pre nego što ga uopšte prinude na časove veronauke). Taj pop služi samo da a) preporuči da se pozove Van Helsing i b) da nam objasni da je Drakula "Zao! On je ZAO, čujete li me? ZAAAAAOOOOO!!!"
Van Helsing je, pak, nekakav samopodrazumevajući stock-character, kopipejstovan iz drugih filmova a da se niko, u ovome ovde, nije potrudio ni da nam kaže KO JE ZABOGA OVAJ ČIČA (doktor? okultista? lovac na vampire? profesor? grobar? wtf?), ODAKLE ON DOLAZI (iz Londona, ili iz susednog sela? Ma ovde između toga ionako nema neke razlike… London, Amsterdam ili Pasipoljana, svejedno) i ZAŠTO BI UOPŠTE TU DOLAZIO (ko je i šta je njemu ovaj pop, a kamoli ovi ostali, da se aka i život rizikuje zbog njih)? 
On naprosto dođe, zato što Van Helsing MORA da postoji u filmu o Drakuli i mora da se bori s njim na kraju, ali kako zašto krošto otkud… nema veze! Postoji tu čak i nekakav imbecilni flešbek prema kome ispada da se njih dvojica znaju od ranije: kao, Drakula sisao krv ludacima u njegovom azilu (dakle, ovaj je psihijatar?), ali to nije uklopljeno u zaplet ni poludupasto, i film ne sadrži ni onaj petparački stripovski "Aha, dakle opet se srećemo, stari zlikovče" momenat. To čak i Zagor zna da treba napomenuti, ali ne siroti Dario…
CHAOS REIGNS! Već u prologu vidimo da Drakula kolje i levo i desno oko svog zamka, a opet, na njega kao da niko ne sumnja, i kad Džonatan dođe u jebeni Pasberg (pas mu mater!) i kaže "Odoh ja malo do Drakulinog zamka" niko ga ni popreko ne pogleda. Usred filma Drakula pokolje nekoliko viđenih pasberžana, uključujući gostioničara i ŠEFA POLICIJE, i to usred lokalne krčme, posred sela. I? Nikom ništa. 
Niko u selu to ne primeti, žive ti ljudi i dalje kao da im neko nije upravo zaklao 5-6 seljana usred Pasberga(nije to Pasberg no se pas posr'o!), a ni policija se ne sekira mnogo što im je šef ubijen. Ma, idila i ljubav na seoski način: selo gori a babe se češljaju i sisate devojke kupaju… a rupe u "zapletu" se gomilaju (skarabudžila ga četvorica – Dario i još trojica nekih anonimusa).  
Zašto bi njihova prijateljica zvala Džonatana, a ubrzo za njim i Minu, mečki na rupu, u zmijsko leglo, u Drakulin zamak – kao fol, da mu ovaj bude bibliotekar? Ovo se nekako objasni (hvala bogu na malim milostima) tek na kraju, ali čak i tada je usiljeno. Naime, ispadne da je Dario na umu imao isti onaj jebeni kretenski motiv koji se provlači kroz desetine kvazi-adaptacija Stokera, iako u romanu nema ni senka od toga – naime, da je Mina reinkarnacija Drakuline davno izgubljene ljube, pa je vampir sad cima čak iz Londona putem elaborirane šeme, preko Lusi i Džonatana, kako bi je opet nekro-grlio posle tolikih vekova.
Bez obzira što je ovu foru superiorno obradio Kopola pre 20 godina, moglo je to da bude umereno zanimljivo kod deda Darija da je ovaj tu motivaciju (kao Kopola) otkrio na početku, i da mu je film dosledno fokusiran na aspekt mračne uklete romanse. Pošto je on odavno zainteresovan za motiv Lepotice i Zveri, gde je pružio neke poludupaste, bar u teoriji zanimljive varijacije (npr. u STENDALU, a najeksplicitnije u FANTOMU OPERE), u principu je moglo biti intrigantno da se usredsredio na Drakulu kao na Arhi-Zlikovca koji sebi ipak(!) privlači vrlu djevu. Kod Darija (kao i u životu) djeve često padaju na Zlikovce, pa se s tim moglo svašta nešto zabavno raditi tako da čak i ovaj, za njega netapični iskorak u period i u gothic i u otvoreno natprirodno, što je mudro izbegavao tokom većeg dela karijere, bude poetički opravdan i smisleno uklopljen u opus.
Ali ne! Dario sasvim promašeno ovu motivaciju čuva kao TWIST, i otkriva je tek na samom kraju, u poslednjih 5 minuta, a do tada imamo da gledamo uglavnom nenadahnuti splater, nenamernu tragikomediju, eurotrešijanu loših glumaca u lošim dijalozima i deža-vi varijacije i omaže na daleko bolje verzije DRAKULE, pa i na sopstvene filmove (npr. kad se roj insekata okupi s druge strane okna, kao u PHENOMENI; ili već pominjani metak kroz usta iz STENDALA…).
Ima u tom završetku jedna senka zanimljivosti, koja potraje celih deset sekundi: kada Mina, u Drakulinoj hipno-vlasti, grli ovoga i kaže mu: "Upucaj tog kretenskog Van Helsinga, dragi" I taman kad pomislite: oho, sad će Dario da pokrade Bedemovog DRAKULU i ovo okrene u "sve bi cure ljubile opake momke", što će njemu još bolje da legne nego Bedemu – sad ćemo da dobijemo jedan too little, too late, ali daj ga anyway zabavan preokret! – a ono i taj momenat prođe, a sve se okonča beslovesnom makljažom (Drakula, dotad koljač, naprasno počne da se pesnicama obračunava sa Van Helsingom!) i jednim jedinim metkom iz pištolja u Mininim rukama ("Sva sreća da sam imao dovoljno belog luka za jedan metak", uzdiše Helsing).
Šteta je što lik Mine nije bolje napisan i što se s njim ništa zanimljivije od ovoga ne dešava, jer je glumica Marta Gastini– ionako simpatična i dražesna – jedina u celom ovom kastu bila naivno ubeđena da učestvuje u respektabilnom filmu a ne u beslovesnom trešu, i pristojno se trudila tamo gde su svi ostali otaljavali i brukali se. Ode joj mas' u propas', ali ubilježićemo njeno ime u horor-bilježnicu: možda bude nešto od nje ako ubuduće izbegava treš poput ovoga.
Na kraju, šta reći, koju posluku porati? Film je loš u svakom zamislivom smislu reči, ali je uprkos tome gledljiv. Ako ništa drugo, barem ima dovoljno odstupanja od ofucanog DRAKULA-zapleta da se može pratiti bez mnogo dosade i predvidivosti razvoja akcije jer ne vidite unapred baš svaku scenu, npr. onu sa bogomoljkom! Ionako je sve to dovoljno dinamično i slikovito da ne gnjavi kao npr. imbecilni GIALLO nego se, eto, mrducka i tetura prema krahu taman toliko da najzadrtiji arđentofili i najneizlečiviji optimisti ("ma to mora da bude dobro, ipak je to Maestro!") mogu da to nekako podnesu bez suviše istrpljene boli.
A da li sam pomenuo da osim Asijinih tu imamo bar još dva para pozamašnih sisa? Vidi se u gornjim slikama (sikama), ali da pomenem i ovako da, eto, ima i toga, pa zato… You know who you are!
PS: U konfuznoj geografiji i istoriji i kulturi ovog filmića, gde nije jasno da li je ovo 19. ili 20. vek, da li se zbiva u Austriji ili Rumuniji, u germanskom ili slovenskom okruženju, da li su ti ljudi katolici ili pravoslavci, i ko tu koga za čije babe zdravlje, valja pomenuti da se među seljacima javlja i nekoliko srpskih imena: Miloš, Zoran i Tanja. Pritom je primetan uticaj SRPSKOG FILMA: ime Miloš postalo je na Zapadu sinonim za jebača, pošto se baš tako zove gejak koji na samom početku taslači jednu seljanku u senu, u najeksplicitnijoj sceni sexa. Naročito imponuje što mu ime izgovaraju Miloš, a ne Milos ili Majlos. Kad smo kod toga, lepo je i što Drakula svoje ime ovde izgovara Draaakula, a ne Dreeekjula (mada ga, avaj, neki drugi seljaci u filmu oslovljavaju baš - Drekjula).
PPS: Voleo bih da sam usamljen u gornjim sentimentima i evaluacijama, ali evo, u njima mi se pridružuje i dragi prijatelj i kolega iz Bara (CG), Aleksandar Bečanović, koji kaže:
"ja sam se nadao da ce argentov dracula makar uci u teritoriju trasha (toliko lose da je dobro, nadrealno, sublimno), ali ovo je zaista nepodnosljivo tuzno: skoro se i ti osjecas posramljeno i opsceno sto prisustvujes totalnom blamiranju nekadasnjeg majstora. i ne samo njega nego i svih ukljucenih: i tovolija, i simonettija, i glumaca (plus specijalni efekti, od kojih bi neke murnau za nosferatu odbacio kao staromodne)... teska depresija.
fulci je na kraju karijere pravio bezivotne, mizerabilne filmove, ali usred te demencije je ipak snimio un gatto nel cervello, i pored svih mana intrigantan, vulgarno konzistentni, anticipatorsko postmodernisticki, metapoeticki i autoironijski 'esej'. argento zavrsava svoju karijeru u anonimnom stuporu, kao mrtvac kome, iz nekog preostalog pijeteta, niko nece da kaze da je kreativno odavno pokojni..."

GOOGLE IMBECILI 2013

0
0
            
           Prošlo je više od 2,5 meseca od poslednjeg izbora iz statistike imbecilnih Gugl pretraga koje su neke nesrećnike dovele do posete mom blogu. Poslednji post ove vrste okačen je ovde za Novu godinu: kao što ćete ispod videti, samo je godina nova, sve ostalo je staro.
Baš se nagomilalo tog tragikomičnog šljama... Zbog toga ću morati da malko skratim ovaj izbor, a da vrlo uskoro okačim drugu, još noviju turu. Moroni, imbecili i idioti, očito je, sve više koriste kompjutere (!) za svoje moronske pretrage. Neke od novih, smehotresnih (kao i par neizbežnih evergrinova i dalje u opticaju) naći ćete odmah ispod.
Za one koji su se kasnije uključili u naš program, imate čitav poseban TAG za ovu vrstu štiva, pa smesta nadoknadite propušteno!
Upozorenje: slede vulgarnosti i pornićarstva tipično balkanske sorte: nije za fine, osjetljive i maloletne.
 
tajne vježbe slobodnih zidara

slika kurca naj veceg u coveka

sex pornic kako zena polomi kurac film

kako se zove lektira bolan dojcin

www.idioti snimaju porno.com

značenje reči excelsior

nastavnici jebu decu klipovi

golkonda golkonda šta će biti onda golkonda golkonda žena zvana blonda

žilijet binoš masturbacija na filmu

najbolji horor filmovi sa goblinima

 
konj jebe staru babu porno klipovi

ultra jurnjava motorom dawnlod

mirjana karanovic jebacina besplatna

amerikanu hajvej muzika

голе сељанке

праско гроблје

besplatan porno film sa makedonkom 10 do 25 godina

digao mu se kurac na drugaricu

pokazao kurac svima


zvuk svinje

ciganin jebe babu porno

ФИЛМ СТОКЕР ПАРК ЧАНА НА ФЕСТУ

pornici zena svrsava na kurac

zene se jebu svim isvacim filmovi

drkanje u drustvu

mi nismo andjeli povracanje

ukratko sta se desava u filmu strava i uzas

čovek i gola žena kako se karaju film

sex scene nikolas skejdz

visine snega u bihacu

 
karanje pedera u bulju video

zavodnik knjiga download

dejan ognjanovic antihrist

kako cestitati doktorat

velike gole sise

žene kepeci iz vojvodine za sex

zubi u guzu

jebanje u guzu objasnjenje i prikaz

MINI CRKVICE ZA DVORIŠTE

sjebane zene

smrt biske humor muzika

poenta filma blejd raner

el topo objasnjenje

volim da mi jebu suprugu a ja da gledam

pitate me zasto volim tita

karanje u kamijonima porno film

da li petlovac postoji

strasni goli penis

ozenio se jugoslav pantelic

kako pronaci filmove sa incest tematikom

muski penis slike erotske

dobar porno film sa konjem

kompilacija pas jebe zenu video

pesme na temu adjective

dragi dejane tesko je naci reci dinic

glupi ljudi paze

a gde je pecat

kada sam sebi siske osisas

balkanski pornći životinje jebu žene

porno filmovi sa gubavcima

najbolje jebanje udovice film

domaći film častom za ognjenku

sektaski pornici

napraviti kratez

igrice gdese jebu bas gole zene

tri brata nesrecna im majka

Sastav o Jovanki Orleanki

porno filmovi sa muslimankama

alien site:http://cultofghoul.blogspot.com

konji na stolovima

čudovišta jebu žene

postoje 2 verzije filma leptirica

zena jebe muskarca pedera pornici

besplatno uzivo jebanje zena sa psima i ostalim zivotinjama

porno film tuzni klovn

kako se kaže strava u ulici brestova

porno filmovi što naj duže traju jebačine

najsmešnija zombi kamera na svijetu

jebanje zene i kucici

najgadnije zene sveta

porno o ljudima koji gledaju da im drugi jebe zenu

tata drka u kupatilu

muski penisi u domacim filmovima

volim da jebem tinejdjerke porno

gugl porno animal sa zenama

prognana bica srpske mitologije zelim citati knjigu

srbin glupe slike

sociolosko psiholoski horor

porno film u prirodi klinke 1 film koji traje 75 min

dejan u miso supi

domaci film u kome devojčica se pretvara da je dečak

matori muskarci se jebu zivotinje

ajkulske igrice

crna zorica bez brkova

zene retardi

kako konj jebe muskarca

luis bunjuel-andaluzijski pas-film za gledanje sa prevodom

porno film žena se jebe sa konjem prikaz

najviša tinejdžerka na svetu

slika doktora dzekila

Реља Поповић bez majice na sebi

THE ACT OF KILLING (2012)

0
0


* * * * * 
5

           Ovo je, bez ikakve sumnje, remek-delo prvog reda i definitivno jedan od 10 najboljih dokumentarnih filmova koje sam ikada pogledao.Kad bolje razmislim, mogao bi biti i najbolji ikada, jer mi u ovom trenutku ne pada na um nijedan bolji!
            Indonezija 1965: vojni puč, uz pomoć zapadnih sila (čitaj: Američki zlikovci i njihovi sateliti) svrgava komunističku vladu i zavodi teror protiv svih elemenata za koje se posumnja da bi mogli da naginju ulevo. Na vlast dolazi (America-friendly) vojna diktatura uz srdačnu i izdašnu pomoć najgoreg kriminalnog šljama. Za godinu dana pobijeno oko milion ljudi. 
            Indonezija 2012: Na vlasti je i dalje vojna diktatura uz neprekinutu pomoć najgoreg kriminalnog šljama: gangsteri su obukli uniforme i izdaju se za branioce otadžbine. Mekdonalds vlada a Koka-kola je prava stvar.
            Twist:filmmejkeri dođu u Indoneziju s namerom da naprave film o svemu tome, ali tako što će pustiti nekadašnje egzekutore, koljače, pljačkaše i silovatelje ne samo da pričaju pred kamerama o svojoj slavnoj borbi protiv zlih crvenih, nego će najsočnije detalje i pred kamerama da insceniraju. 
Ti isti koji su pre više od 40 godina klali, mučili i genocidirali, danas sa sedim vlasima ali i još žilavi i s nepomućenom verom da su činili pravu stvar – bez trunke srama ili zazora, razotkrivaju šta su sve radili i kako. Narod, kao i uvek i svuda, tako i prilikom ovih rekonstrukcija ima ulogu statiste i dekora, pozadine i sirove građe, topovskog mesa za scene pljačke, torture, silovanja i paljevine. 
A zlikovci? Oni paradiraju i likuju: "Gospodine reditelju, spremni smo za naš krupni plan!"
            I reditelj ne da ga je ukrupnio nego im je jebo majku! Sve te gadosti su dvesta puta gadnije time što su date iz vizure samih zlikovaca, koji ponosno pričaju i pokazuju kako ubiti što više ljudi sa prolivanjem što manje krvi i druge fore i fazone kakvi samo iz prve (krvave) ruke mogu da dođu.
            Već čujem gunđanje: "Pih, Indonezija – ja i ne znam gde mu je to. Daleko joj lepa kuća. Koga je briga za priču o tome šta je u nekoj dalekoj zemlji bilo pre pola veka? Masakri se dešavaju svuda, svaki dan – što bi me zanimao baš ovaj film, baš o tome šta su ovi radili tamo? Ništa novo pod suncem… Imali smo mi i klanja u komšiluku, pa gde su genijalni dokumentarci o tome?"
            Verujte mi da ne bih davao čistu peticu filmu koji je "samo" verna slika i prilika mračnog perioda istorije tamo neke daleke zemlje. THE ACT OF KILLING je mnogo, mnogo više od toga. Kao i sva remek-dela i čiste petice, on transcendira povod i dostiže univerzalnost kakva se retko nalazi u ovako čistom obliku. Ovo nije film o Indoneziji – ovo je film koji apsolutno hirurški jasno ogoljava i denuncira funkcionisanje praktično svake vlasti, razotkriva mehanizme moći, načine funkcionisanja elementarnih pokretača i sila u društvu i međunarodnoj zajednici, tako da se pretvara, ali doslovno, u jedan genijalni groteskno crnohumorni jezivo užasni GOLI RUČAK posle GOLOG RUČKA!
            Ako ste ikada naseli na žvake o "neprijateljima sistema", o "patriotizmu", o "zastavi", o "žrtvovanju za bolje sutra", o "slobodi" – spremite se za šok. Spremite se da vam ovaj film razbuca – na jednom extremnom primeru – koncepcije o svakoj vlasti, o vlasti per se, jer ono što je kod nas kolko-tolko prikriveno iza nekih finijih fraza i na-papiru-i-pred-mikrofonom-proklamovanih ideala, kod ovih nesrećnih Indonežana je otkriveno, eksplicitno ogoljeno i pravim imenima nazvano: nema laži, nema prevare. 
Kakva demokratija, kakva ljudska prava, kakva Ženevska konvencija i Haški sud – nemojmo se zajebavati! Tko jači – tlači, eto kako se stvari u društvu rade. Ko nije sa nama, taj je protiv nas. Ako ne zatremo njih, oni će nas. 
Nađi jakog sponzora, uvuci se u prkno velikoj sili, pa vršljaj i pljačkaj kol'ko voliš, uz redovno plaćanje reketa Velikom Gazdi, i niko te ne dira. Pobij sve do kolevke, pa mirna Bačka. Pobednik piše istoriju, on deli pečate i ordenje zlikovcima / herojima, on odlučuje šta je Dobro a šta Zlo, šta je ratni zločin a šta herojski akt, ko je žrtva a ko zločinac. 
            A ako ste iz pravih razloga čitali i ispravno shvatili genije kao što su De Sad, Kafka, Barouz i Bernhard - THE ACT OF KILLING vam neće otkriti bog zna šta novo, ali će zato pružiti unikatnu potvrdu tih mračnih otkrovenja, i što je najbizarnije – zabaviće vas i nasmejati ovom gnusnom pričom i orgijom mraka između redova, razotkrivajući travestiju i farsu iza manipulacija moći i pokazujući ih kao ono što oni zaista jesu, u retko intrigantnom filmu! Traje skoro puna dva sata, a uživao sam bukvalno u svakom minutu!
 
            A radi se baš o mojoj omiljenoj vrsti uživanja: kada zapravo ne znam kako da reagujem, jer sam zapljusnut kontradiktornim signalima i emocijama, kad ne mogu da verujem svojim očima i ušima, kad ne znam da li da se smejem ili da plačem, da li da pljeskam šakom o čelo u neverici, da li da trljam oči, da li sam uopšte normalan što nalazim grohot-izazivajući humor u nečemu ovoliko mračnom!
            Dakle, otkrovenja koja ovaj film nudi po sebi nisu zemljopucatelna onome ko iole budne svesti i pameti prati dnevne novine, mada će sigurno biti i onih kojima će on otvoriti oči. Čitava ova naizgled "daleka" priča odjednom postaje jezivo intimna i prepoznatljiva ako samo izvedete mali mentalni eksperiment: samo povucite paralelu s Kosovom danas, recimo.  
Zamislite da ovaj Divlji Zapad, ova crna rupa koju je USA proizvela u južnoj srpskoj pokrajini uz pomoć šiptarskih kriminalaca nije na pragu Evrope nego u tamo nekoj azijskoj tunguziji ili na ostrvu, i da ovaj šljam dole nije prinuđen da, protivno sebi, papagajski recituje pesmice o demokratiji i ljudskim pravima, o ljubavi prema manjinama i idealima multietničnosti, nego da smeju otvoreno i iskreno, javno da govore ono što stvarno misle i govore i rade u svakodnevnoj praksi; 
zamislite da šiptarska para-"vlast" ne mora nikome više da se dodvorava (kao što ovi moraju, ako će da uđu u EU, UN itd) i da ih zabole patka javno kao što ih u privatno boli za Ženevu i Hag i Ujedinjene Nacije i Povelje o Pravima itd; zamislite da bulumenta ološa sakupljenog sa dna kace evropskog podzemlja sme da pred kamerama priča o tome šta su radili Srbima, i još da neko dođe da to usnimi, pa da ovi re-enaktuju kako su mučili zarobljenike i kako su im vadili organe, 
...i uz to još da se smeju i zajebavaju i dobacuju, i da sve to predstavljaju kao borbu za Slobodu, kao pravednu i opravdanu akciju njihovih "heroja"… i shvatićete koliko ovaj film nije (samo) o Indoneziji nego se itekako tiče svih nas, a naročito ovde na Balkanu.
            Ali, na stranu otkrovenja: ovo je takođe neopisivo duhovit film, ali na potpuno rudarski CRN način – najcrnji zamislivi (i nezamislivi) humor izbija iz ove orgije groteskne iracionalnosti i razularenog zlikovaštva, i to stvarno podseća na amalgam najcrnjih (i istovremeno najsmešnijih) deonica ALANA FORDA, GOLOG RUČKA, 120 DANA SODOME, PUTOVANJA NAKRAJ NOĆI koji su režirali naizmenično Verhoven, Hercog i Jodorovski! Zaista, ovi vrhunci nadrealizma (u svom najsurovijem vidu) nešto su unikatno, nešto što se retko viđa.
            Pogledajte kako zlikovci predano glume u inscenacijama svojih zločina!
            Pogledajte kako rekonstruišu paljevinu celog jednog sela, uz nošalantne opaske jednoga da je tom prilikom silovao sve što je bilo žensko. 
            Pogledajte ih kako mrtvo-ozbiljni na licima nose nekakve maske nejasne svrhe (njihove žrtve bi trebalo da budu unakažene i okrvavljene, pa ne znam zašto ubice nose izrazito neuverljivu šminku lažnih rana; ovako, oni /ne/namerno izgledaju još monstruoznije).
            Pogledajte kako se jedan debeli ex-mučitelj među ovima naročito primio na žensku ulogu, i s kakvim guštom oblači ekstravagantne kitnjaste ženske haljine!
            Pogledajte "patriotsko-umetničke" performanse pred jezerima i vodopadima u kojima beslovesne lepojke pevaju o odanosti otadžbini.
            Pogledajte kako glavešine ove banana-državice, za razliku od naših, balkanskih, otvoreno priznaju da jesu gangsteri!
            Pogledajte kako nasilni filmovi IPAK rađaju, ili barem inspirišu nasilje kod onih koji su mu inače skloni.
            Pogledajte kako dekica, nekadašnji mučitelj, zove unuke da zajedno pogledaju scene iz filma u kojima on, za promenu, igra žrtvu ispitivanja i mučenja, bez obzira što su ovi premladi da gledaju tu vrstu nasilja. 
Pogledajte kako se mediji (državna TV) uvlače u prkno zločincima i kako groteskno pravdaju njihove zločine.
Pogledajte HOROR scene u kojima ovi pokazuju kako se kolje i kako se glave seku; pogledajte artsyinscenacije KOŠMARA koji mučitelje i ubice proganjaju sve ovo vreme od tih "slavnih dana"…
            Otkrijte pravo značenje reči GANGSTER!
            I to nije sve!
            Neću da spojlujem, ali pred kraj se dešavaju neke zanimljive reakcije među mučiteljima, i film se okončava na brutalno iskren i dirljiv i rečima neopisiv način – to zaslužujete da sami otkrijete, prvom prilikom.
            Najvažnije: reditelj nijednog trenutka ne tretira ovo kao nekakav freak show, i uprkos svim ovim raspojasanim monstrumima uspeva da održi distancu prema njima i da sačuva respekt prema žrtvama, da održi integritet i moralno jezgro bez ikakvih komentara i naracije sa strane. Pametnim vođenjem priče i junaka, dopušteno im je da se sami razotkriju, i to na dosad na filmu neviđen način. Ma koliko vas pojedine ludosti ovde možda i nasmejale, nećete ni za tren zaboraviti koliko je gorak taj smeh, i koliko je crnilo, koliki ponor neljudskosti ispod njega.
            THE ACT OF KILLING je zaista jedinstveno i nezaboravno gledalačko iskustvo, vrhunski napravljen film koji uspeva da, kao malo koji, ilustruje da je ponekad (ređe nego što neki veruju, ali ponekad) stvarni život zaista groteskniji, nadrealniji i neverovatniji od bilo čijeg iskonstruisanog scenarija i fikcije!
            Verner Hercog je izvršni producent, zajedno sa još jednim dokumentarističkim genijem, Erolom Morisom. Hercog je izjavio da je ovo najjeziviji i istovremeno najnadrealniji film koji je video u ovom milenijumu. Ja s tim samo mogu da se složim i da to potpišem: žešći, potresniji, kompleksniji, luđi film u zadnjih 15-ak godina sigurno nisam video (a možda i dalje); u svakom slučaju ovaj nosi šnjur i pred CAPTURING THE FRIEDMANS i pred PARADISE LOST doku-remek-delima, i superlativi me izdaju u pokušajima da opišem koliki je ovo masterpis. 
            U trenutku dok ovo pišem, THE ACT OF KILLING nije dostupan na torentima niti ima linkova za skidanje na netu. Ja sam ga pogledao sa skrinera koji mi je ljubazno dostavljen kao znak poštovanja i podrške mom radu na ovom blogu. Ipak, upamtite ovaj naslov, i čim ga ugledate u net-ponudi, ne časite ni časa. Jer, ovo ima potpuni, apsolutni i neokrnjeni GHOUL'S SEAL OD APPROVAL!
            PS:Svi ovi kadrovi vidljivi su i u većem izdanju, ako kliknete na njih: osmotrite dobro te prajsles dijaloge u titlovima uz njih!

Kako sam ubio doktora Ognjanovića...

0
0
 Doktor Ognjanović je kontroverzna figura koja svojim brojnim aktivnostima provocira širok dijapazon reakcija, od sasvim prirodnog obožavanja pa preko pokretanja specijalnih blogova sve do isto tako razumljive militantne mržnje. Njegovo urođeno gnušanje prema ljudskoj gluposti i neznanju stvorilo mu je legije protivnika među glupacima i neznalicama kojima se drznuo da saopšti stanje stvari. Otud je i razumljivo da postoje oni koji bi voleli da dobrom doktoru prekrate životni put i svetu misiju.
Dakle, mnogi sanjaju da ubiju doktora Ognjanovića, ali malo je onih koji to čine ovako nadahnuto i iz ovako originalnih razloga kao što je to učinio Dorijan Nuaj, autor i inspirator nekih značajnih knjiga novog milenijuma o kojima je već pisano na ovom blogu (a tragaocima kojima je to promaklo, SEARCH opcija će pomoći).
Dorijan je nedavno na Fejsbuku obznanio svoj vizionarski mokri san, a sada je, ekskluzivno za Kult, pripremio i opširniju, razrađeniju i doteraniju verziju koju možete pročitati samo ovde. Ovo što sledi ispod predstavlja tekst koji prirodno nadrasta i fan fiction i fun fiction i poučni pouk (eng. poke) i doseže nivoe neopisivog! Ipak, imajte na umu da njegove ambicije nisu književne, već nadknjiževne...

Kako sam ubio dr Dejana Ognjanovića i zaljubio se u lepu Dejanu
by Dorijan Nuaj


Nakon prvobitnog šoka od buđenja u nepoznatom i neprijatnom ambijentu, počinjem da razaznajem mesto i situaciju u kojoj zatičem sebe. Nalazim se u turskom policijskom pritvoru u društvu nekoliko likova. Svako čuči u svom uglu i mori neku svoju brigu. Kroz rešetke sa zida hodnika posmatra me vizionarski izgubljeno lice portreta oca nacije – Kemala Ataturka. Otkud ja ovde? Šta se ovo dešava? Ništa mi nije jasno, ali rekoh bolje je da ćutim, da ne čačkam mečku, ionako će mi se već neko obratiti. Ko zna šta je bilo sinoć? Mada ipak, šta ja radim u turskoj apsani!? Za sada je dobro, nisam ničija devojka, tešim sebe, ali ko prvi najslabijem u ćeliji – njemu devojka!
Najednom, vrata se otvaraju i žandari dovode ni manje ni više nego dr Dejana Ognjanovića! Zaista za ne verovati. Nekako se oduševih što mi je, eto sudbina, i u zlu učinila i neko dobro, da ne budem usamljen u stranoj zemlji, nego da mi se nađe neko blizak. Pitam ga kojim dobrom u tursku apsanu, pa kroz njegov odgovor otkrivam i razloge mog boravka u toj instituciji. Zapravo situacija je krajnje bezazlena. Zatvoreni smo zbog pijanstva i uriniranja na javnom mestu. Ništa strašno. Turci su postali mnogo fini.
Sutradan, kad smo se otreznili i obećali da ćemo nadalje biti dobri, pustili su nas. Tada sam shvatio da se nalazim u turističkom gradiću, i da je u sali za ručavanje moje all-inclusive jazbine već postavljena skalamerija švedskih stolova oko kojih se tiskaju alavi i već pripiti ruski turisti. Žurno pohitah ka hotelskoj sobi da se presvučem i sjurim na te stolove. U međuvremenu, dogovorio sam se sa dr Ognjanovićem da se vidimo malo kasnije u obližnjem kafeu. I bi tako. Međutim, tu me je čekalo veliko iznenađenje. Na dogovorenom mestu umesto poslovično kenjkavog doktora pojavila se lepa plavojka, nekako nalik doktoru, ali previše zgodna i dražesna da bi se tu mogla povući paralela u pogledu genetske veze. U početku sam bio zbunjen, očekivao sam poznato mi uobraženo lice, umesto kojeg mi se sada pojavljuje ovaj svakim trenom sve privlačniji plavokosi devojčurak. 
 
„Ja sam, Dejan. Objasniću ti, komplikovano je.“ To je bilo prvo što mi je rekla, ostavivši me u stanju zabezeknutosti. Nisam mogao da verujem. Mislio sam da se doktor sprda pa je poslao neku svoju obožavateljku na sastanak sa mnom, čisto da bi se posle izrugivao mojoj pohoti i naivnosti utopljenoj u želju. Kako je vreme prolazilo, više mi nije bilo bitno. Zapravo, više mi je prijalo društvo ženskog Dejana nego težina smarajućeg prisustva vazda inkvizitorski nastrojenog muškog pandana. Ispostavilo se da je doktor Ognjanović, je li, naprasno eksteriorizovao, na neki volšeban način ovaplotio svoje žensko jastvo poslavši ga na sastanak sa mnom, dok je njegova muška originalna ne-lepost u nekakvom stanju hibernacije ležala u zamračenoj hotelskoj sobi takođe all-inclusive hotela MayGarden Club na antalijsko-alanjskoj rivijeri, toj uzdanici turskog masovnog turizma.
            I zaista, ženski Dejan, tj. „Dejana“, imala je neke njegove karakterne crte. To sam odmah shvatio, ali ljupkost i zavodljivost njene pojave svu težinu doktorovog karaktera je nekako činila podnošljivom. Shvatio sam da sam se zaljubio. Takođe, kako je vreme odmicalo, saznao sam i to da je ona privremeno puštena u postojanje te da će uskoro nestati kada se Dejan probudi. Ne! To nikako nisam mogao da dozvolim, sada kada sam shvatio kako ne mogu živeti bez nje - bez prelepe „Dejane“ - koja, uzgred, beše imala kojih dvadesetak leta. Nisam mogao dopustiti da to bude samo san, kratkotrajna morska romansa, nešto poput čuvene „Džuli“ davno zaboravljenog Danijela Popovića. A hteo sam da dugo traje taj san. Toliko me je doktorova projekcija erotokomatozne lucidnosti zamajala, da sam prosto zaboravio da se pitam kako je to uopšte moguće. U jednom trenutku apsolutno više ništa nije bilo važno, da li je to uspela doktorova super-astralna projekcija, skrivena kamera, nameštaljka, sasvim mi je svejedno. Morao sam da je posedujem! 
            „Gde je sada Dejan?“
            „Ti mi ne veruješ!? Kako možeš da sumnjaš u mene? Pa ja sam Dejan.“ Za trenutak je napravila tipično ognjanovićevsku grimasu odglumljenog prezira, na brzinu stavljajući doktorove tanane cvike kroz koje me je ljupko gledala i cvrkutala sasvim neognjanovićevskim glasom, ali uz potpuno istovetne pokrete. Šok je bio kompletan. Kako je to moguće?
            „I dalje mi ne veruješ? Eto, idi u May Garden, soba 204, pa ako nisam tamo onda sam ovde, a ako sam i tamo i ovde, onda je to bilokacija. Videćeš, dok ja kao 'Dejana' sedim ovde i pričam sa tobom, za to vreme ja kao Dejan ležim u sobi i projektujem. Hteo si magiju, evo ti magije!“
Očekivao sam da na kraju budem namagarčen, a da o tome na doktorovom blogu osvane novi input u stilu „Kako sam namagarčio doktora satanizma Dorijana Nuaja“ ili kakva slična glupost. Pa ipak, želeo sam da se uverim, jer bilo je nečeg zaista čudnog i nesvakidašnjeg u toj devojci. Iako je bila veoma ženstvena i koketna, imao sam utisak da se baš i ne snalazi u ulozi žene. U tom pogledu je delovala nekako izveštačeno, posve neprirodno, a osim toga mogla je da savršeno imitira dr Ognjanovića, njegove pokrete, način govora, verbalne poštapalice, grimase, sve. I tada mi pade napamet da testiram njene tvrdnje tako što ću je pitati za nešto što znamo samo nas dvojica, a što se desilo veoma davno. Da je „Dejana“ instruirana u cilju mog zamajavanja, sigurno čak ni doktor ne bi mogao u tu svrhu da joj ispriča svaku našu zgodu i nezgodu još od ranih dana. Pitao sam je za sadržaj pisma koje sam još 1997. zajedno sa prvim brojem fanzina „Kosmetpolitan“ poslao dr Ognjanoviću. Nasmejala se i rekla da mi je baš to pismo skenirano skoro poslala te u kratkim crtama izložila sadržaj. Nisam mogao da verujem. Pitao sam je za još nekoliko stvari za koje sam procenio da ih se čak i dr Ognjanović jedva seća, međutim ona je znala sve odgovore.
Rekao sam joj da me sačeka tu dok ja skoknem do tog hotela i uverim se da li je stvarno tako. I dok sam izbezumljeno hitao kao sobi 204, zapao sam u blagu paniku i zbunjenost kakvu nikada ranije nisam iskusio. U istom trenutku bio sam zaljubljen, čak i ljut, zavidan, uplašen, uzbuđen…
Napokon, došao sam do te famozne sobe. Nekoliko minuta sam stajao pred vratima pokušavajući da sredim misli i uzmem dah. Srce mi je divljački lupalo, ne zato što sam zadihan, nego zbog nekog divljeg uzbuđenja. Zaista je neverovatno da susret sa doktorom horora može ovako da me poremeti. Pokucao sam, ali nije bilo odgovora. Uhvatio sam se za kvaku i kroz bravu provukao karticu koju mi je dala „Dejana“. Gotovo strašljivo, lagano sam ušao u sobu. I zaista, doktor je blaženo kunjao, poput nekog rahmetli kardinala, sa rukama na grudima. Oprezno sam mu prišao. Njegovo lice je imalo nekakav čudan i neprirodan izraz. Duboko je disao i nije se pomerao. Stajao sam iznad njega nekoliko minuta. Kroz glavu su mi prolazile „Dejanine“ reči i upozorenje kako je sve ovo samo eksperiment te da će je doktor rasformirati onda kada se probudi. Poželeo sam da se doktor zapravo nikada i ne probudi. I tada, sinula mi je odlučujuća pomisao. 
Kao na filmu vrtele su mi se slike pretpostavljene budućnosti. Dejanu više nikada videti neću ako nešto odmah ne uradim. Shvatio sam da ako se na pravilan način prekine veza između njih dvoje ona neće nestati nego će postati slobodna. Ovako ona postoji kao veoma realna projekcija dok on spava, a kad se probudi nje neće biti. On se ne sme probuditi. A šta će se desiti ako on naprasno umre? Iz literature sam znao da elementalna bića, tzv. astralni automati, a Dejana jeste jedan veoma uspešan astralni automat u koju je doktor očito preneo dobar deo svoje svesti, često mogu nadživeti svoje tvorce. Dakle, postojala je velika šansa, s obzirom na postojanost ovog astralnog automata, ako dr Ognjanović iznenada premine dok je automat još uvek ovaploćen u materijalnoj ravni, da ovaj dražesni automat opstane, noseći u sebi dobar deo svesti svog tvorca. Pa, došlo je vreme da u praksi proverim navode iz knjiga. 
Više nije bilo dvoumljenja, nije bilo igranja srca i pomešanih osećanja. Znao sam tačno šta treba da radim. Uzeo sam jastuk i njime snažno pritisnuo doktorovo lice. Njegovo doktorsko telo se koprcalo, grebalo i grčevito borilo za život. Moja demonska pohota dala mi je nesvakidašnju snagu. Samo da završim sa ovim cenjenim doktorom i Dejana će biti samo moja. Doktor me je dobro izmorio pre nego što je prestao da pruža otpor. Kada sam se uverio da je konačno mrtav, počistio sam tragove i za sobom ostavio beživotno telo doktora horora, pohitavši u susret mojoj dragani Dejani.
Ona je i dalje bila na istom mestu na kome sam je i ostavio, ali nešto nije bilo u redu. Ne znam kako, ne znam kojom magijom, energijom kakvog prokletstva, zatekao sam Dejanu okruženu hordom napaljenih obožavalaca pokojnog doktora. Svi njegovi fanovi sjatili su se oko nje. 
Ne, to nisam mogao dozvoliti. Sada sam morao sve njih da uklonim. Niko i ništa ne sme stajati na putu između Dejane i mene. Svi ti bizarni likovi koji slušaju njegova predavanja, sa kojima on razmenjuje diskove i knjige, svi ti ljubitelji horora, stripova, fantastike, razni pisci, filmofili, taj neki čudan svet meni dalek i stran, a sa kojima Dejan deli interesovanja, sve je to moralo biti pobijeno, odstranjeno. Morao sam Dejanu nekako da izdvojim iz bulumente ljudi koji su očito kao i ja primetili te bili oduševljeni iznenadnom i neobjašnjivom promenom dr Ognjanovića. Moji prsti stegli su se pesnicu. I tada…
Tada sam se probudio. Sve je to bio samo san. Dejana je iščilela put fantazmagorijskog carstva izgubljenih sukuba. Bez obzira na to „Džuli“ je ipak bila više nego hit jedne sezone.

CURANDERO (2005/13)

0
0


***(*) 
3+
             Nema više dobrih horora, kažete? Nema šta čovek da pogleda kad se uželi dobre strave, a da ne vadi iz naftalina neki klasik iz prošloga veka? E pa, evo da načas prekinemo s jadikovkama: film koji uzaludno jurim, proganjam i okapavam po raznim opskurnim mestima na internetu već godinama – najzad je postao dostupan! Zagrejao sam se za njega čim je bio prikazan na Fantaziji ili tako nekom festivalu još 2005. a onda je, nakon što je dobio još par hajp-rivjua, bukvalno nestao sa radara.
Nije ga bilo na DVD-u, nije se nigde prikazivao, nije se znalo šta je s njim… Kako izgleda, retardirala ga je kupovina Miramaxa od strane Diznija i nestao je u procepu između stare i nove uprave. I evo, punih 8 godina nije se mogao nigde, nikako pogledati. Istog časa kad je CURANDERO procurio, budući da je bio u samom vrhu liste mojih most wanted filmova, smesta je overen, i mogu s radošću reći da ovog puta hajp-balon nije bio izduvan: naprotiv, uživao sam u CURANDERU više nego što sam svih ovih godina smeo da maštam!
            Šteta što su neki sasvim vanfilmski razlozi toliko dugo ovo činili nedostupnim, jer čak se i ne radi o nekakvom jeftinom opskuritetu, već o delu s kojim su povezana neka sasvim marketabilna imena. Pre svega, scenario je pisao Robert Rodrigez (nije nikakav rod reditelju, koji se zove Eduardo Rodriguez!), glavnu i naslovnu ulogu igra originalni marijači (pre nego što je to rimejkovano kao DESPERADO sa Banderasom) a vanredno dobre efekte maske i kreatura dizajnirao je Patrik Tatopulos(SILENT HILL, RESIDENT EVIL: EXTINCTION, STARGATE, GODZILLA, PITCH BLACK, SOLOMON KANE…)!
            Radi se o priči natopljenoj crnom magijom, demonolatrijom, okultizmom, obilatom krvlju, žestokom pucnjavom pa još začinjenom ljutim meksičkim papričicama, što sve zajedno daje bogat, ukusan i jak paprikaš prema kome se uobičajene američke "teens in Satanic peril" bljuvotine razotkrivaju kao veštački plastični bezukusni komadići hot doga. 
            Kurandero je meksikanski vrač, moderni urbani ekvivalent šamana: ukratko, osoba u kontaktu sa onostranim, obdarena time da vidi i skida magiju, a ako zatreba – i da je "baca". Njega angažuje zgodna policajka kao ispomoć u rešavanju okultno-zločinačkog slučaja. Naime, samo što su uhapsili jezivog ćelavog satanistu, pošto su mu u avliji pronašli desetine zakopanih leševa, iskasapljenih u ritualne svrhe, a ovaj im već umakne iz ćelije, ostavivši za sobom posetnicu u vidu iskasapljenog tela čuvara i zidova išaranih krvlju. Pajkani bez mane i straha drhte pred ovim mađijama usred svoje stanice, a šef policije je doslovno zalepljen za stolicu i dva dana ne sme da digne dupe od nje, dok se stanica ne "očisti"…
            A to je samo početak istrage koja vodi kroz svet podzemlja Meksiko Sitija, čiji haosi i mrakovi kao da pripadaju mestu gde se SVAŠTA može dogoditi, a često se upravo i događa. Pre svega, uživanje je posmatrati film o realnom, a opet egzotičnom "satanizmu" smeštenom tamo gde ljudi još uvek veruju u njega – oni sa ulice kao i oni iz policijske stanice – sa obiljem ikonografskih detalja osvežavajuće drugačijih od uobičajenih pentagrama i devica iz američkih filmića. 
            Jarci; lebdeće device; magijska upotreba jaja; magija kostiju, krvi i rogova; slikovita katolička groblja sa još slikovitijim lokalnim magovima što tu ordiniraju; leševi žrtava zakucani na plafon, rasporenih i ispražnjenih trbuha, poređani u oblik zvezde; satanska opsednutost; nadahnuto prikazana demonica u full-body make-up kostimu… i još mnogo toga sličnog. Pravcati eye candyza sve ljubitelje ove vrste slikovnosti!
            CURANDERO vas grabi samim početkom, i ne posustaje sve do kraja, uprkos pomalo kilavom i nedorađenom glavnom junaku, odnosno glumcu koji prećeruje sa underplayom. Zato je tu mega-zanimljiva priča izneta u jakom ritmu, bez gnjavaže i vrludanja; stalno se nešto zabavno, memorabilno, vizuelno-nadahnuto dešava, a opet je dovoljno nepredvidivo da gledaoca drži u napetosti i neizvesnosti, i svako malo desi se neki WOW payoff koji golica za gledanje dalje…
            Da li sam nekada pomenuo koliki fetiš odmalena imam za telesa zakucana ili zalepljena za plafon? Jezivi potencijali te slike ne nalaze se u hororu dovoljno često, a dobrodošli su kadgod ih bude (čak i u bulšitu tipa END OF DAYS!). Kad sam kod toga, CURANDERO može da se prči jednom od nadahnutijih i gadnijih scena te sorte.
            A da li sam vam pričao koliki fetiš imam na ljudska tela koja levitiraju i kojima se nešto ludo i krvavo dešava u vazduhu – još otkad sam prvi put gledao Palminu FURIJU, pa nadalje preko STRAVE U ULICI BRESTOVA itd? E, i ovde imamo jednu lepu i krvavu sliku iz tog žanra – nažalost, prekratku, u flešbečkim fleševima, ali svejedno efektnu.
            A znate li, slučajno, koliko me pale dobro napravljene full-body man-in-suitkreature? Nema veće radosti nego kad me horor počasti jednim monstrumom koji nije sakriven mrakom ili nekom vrstom odeće, nego mu je vascela mutirana bradavičasta nabubrela fizionomija ogoljena. A ako ima i rogove… Pa još sve to urađeno praktičnim efektima, u lateksu i srodnim materijalima: ništa jebeni CGI, ništa crtani filmovi, ništa kompjuteri – sve je na licu mesta, u kameri, stvarno, plastično, mesnato, kao u zlatnim danima Stiva Džonsona i kompanije (pominjem baš njega jer ova demonica neodoljivo podseća na onu rogatu iz HIGHWAY TO HELL).
            O mojoj ljubavi prema satanističkoj ikonografiji neću da trošim reči, a i sklonost nadahnuto i obilato prosutoj krvi (naročito u ritualnom kontekstu) dovoljno je ovde dokumentovana. Ako sve to znate, biće vam jasnije da je CURANDERO morao da mi legne kao kec na desetku. Nije mi smetala fotografija u ipak prejakom kontrastu, pa ni mestimično preterivanje sa BU!!! efektima (donekle opravdano, zbog vizija koje naš kurandero ima na mestima zločina, a i šire). Uostalom, ima ovde ceo jedan šok koji nisam predvideo, i baš me je lepo trgnuo. Lepo je znati da i to može (još uvek) da mi se desi tokom gledanja filma!
            A da ne pomisli neko da je ovo samo goli krvopljus za obožavaoce rasporenih trbuha, ima u ovom hororčetu više nego solidna količina strave! Uz svu stilizaciju zapleta i ambijenta, zadovoljan sam količinom realističnih detalja koji svu ovu sve fantastičniju priču ipak glatko ukorenjuju u to okruženje, u odlično ostvarenu atmosferu nadrealnog i natprirodnog usred svakodnevnog, što je postignuto između ostalog i odličnim smislom za detalje i jezive nagoveštaje. Kad sam kod toga, početak filma kao da aludira na stvarni slučaj santerijskih crnomagijskih zločina u okviru jednog narko-kartela, o čemu sam ovde već kačio sken novinskog članka, u okviru serijala SATANIZAM MEĐU SRBIMA (klikni, pa vidi text "13 žrtava ukletog ranča").
            CURANDERO se može pohvaliti najmanje jednom nadasve uspelom, baš-baš jezivomscenom čistog horora, za izazivanje žmaraca i trajno uznemirenje. U pitanju je onirička scena kao iz čistih košmara, u kojoj genijalno odabrani, mega-jezivi ćelavac i tatko na satanisti dolazi u policijsku stanicu usred bela dana i vodi preteći razgovor s našim kuretom, potpuno neopažen, kao da se sve dešava u jednom zamrznutom trenutku u odvojenoj stvarnosti. Možda nije slučajno što se zloćko zove Kastanjeda!
            Ovo je, sve u svemu, zamalo pa odličan čistokrvni horor u kome čak ni izdašne količine pucnjave, akcije i mahanja pištoljima ne rasplinjavaju stravu, nego joj najčešće i doprinose, ili se s njom nalaze u skladnom zagrljaju. Recimo, najžešća pucnjava, na ulicama grada, usred dana, prirodno se razvija u još jednu oniričku scenu zlokobne vizije, i ta prožetost ovozemaljskog i mističnog retko je kada na horor filmu bila ovako uspešno i ubedljivo izvedena.
            Film bi svakako bio bolji da je jači glumac u glavnoj ulozi, i da je taj lik malo bolje i detaljnije osmišljen i životnije prikazan: njegove muke sa neželjenim "darom", kao i odnos sa pokojnim (?) ocem, takođe kuranderom, prisutni su samo kao rutinski motivi u zapletu, za guranje priče napred; moglo je tu da se unese više duha i duše. Takođe, zaplet ima nekoliko rupa ili bar nedorečenosti u temeljnim postavkama. 
Kao prvo, nejasno je kako je i zašto demonica uopšte stekla svoju demonsku prirodu, odnosno "opsednutost". Postoje sugestije da se radi o nekakvoj crnomagijskoj mešavini Makenovog VELIKOG BOGA PANA i Lavkraftovog DANIČKOG UŽASA – ali to je previđe mutno sugerisano, i ostaje nejasno ko je, kako i zašto opštio sa kojim demonom, i s kojim ciljem, da bi proizveo ovu konkretnu curicu.
Kao drugo, Kastanjeda navodno ganja demonicu kako bi zahvaljujući njoj stekao besmrtnost. Problem je samo što, em je nejasno kako će mu baš ona omogućiti baš to, em njega vidimo u jednoj sceni kako doslovno izbegava metke: kad nekakvi konkurenti pucaju na njega, on učini da meci završe u njihovim telima, a on se samo ladno smeje, kao – nije mi ništa. Šta će mu onda demonica kad već može da izbegava metke?
Kao treće, anđeoska (?) priroda jednog sporednog lika, otkrivena na kraju, deluje neopravdano, niotkuda nakalemljeno, i mada lepo izgleda, nejasno je šta bi tačno trebalo da znači i kuda da vodi. 
Najzad, iako je kraj filma, uopšteno gledano, zadovoljavajući, ipak ostavlja utisak da smo gledali prvi deo neke veće sage, kao da smo tek zagolicani i da prave stvari i još veće borbe tek predstoje. Ko zna, možda je tako i trebalo da bude, možda su oba Rodrigeza planirala nastavke, ali – sudba im nije dala. Bilo kako bilo, svakako je kvalitet kad vas jedan horor na kraju ostavi gladnim za JOŠ.
Eduardo Rodrigez je odradio odličan posao kao reditelj, film prosto pršti od energije i vizuelnog nadahnuća, od maštovite upotrebe kamere, od rafalne montaže, od efektnih rešenja. Da je CURANDERO dobio adekvatnu distribuciju 2005. kada je bio napravljen, mogao je da stekne barem kultni status i reditelju obezbedi solidnu karijeru. Avaj, umesto toga, ovaj je do danas potpisao samo nekoliko TV radova i par B-C akcijaša, od kojih EL GRINGO zapravo zvuči kao nešto što bi se možda moglo pogledati.
Šteta je što se ovaj manje izvikani Rodrigez, za sada, nije vraćao hororu, jer očito je da ima ono što treba za taj žanr. Dokaz toga je ne samo CURANDERO, nego i njegov prilično jeziv kratki studentski (!) film DAUGHTER, koji obavezno morate pogledati dole.

Viewing all 1307 articles
Browse latest View live




Latest Images