Quantcast
Channel: The Cult of Ghoul
Viewing all 1389 articles
Browse latest View live

KUĆA NA GRANICI – Korben (Jezovnik)

$
0
0

Kuća na granici

Prema romanu THE HOUSE ON BORDERLAND Vilijama Houpa Hodžsona (William Hope Hodgson)
Scenario: Ričard Korben i Sajmon Revelstrouk
(Richard Corben and Simon Revelstroke)
Crtež: Ričard Korben
Predgovor:Alan Mur

Darkwood, Beograd, 2016
Br. strana: 96 / Boja: Kolor
Uvez: Tvrdi / Format: A4
Puna cena: 1490 dinara


Šta kaže izdavač?


Da li strah dolazi spolja ili iz ambisa u nama? Šta da radimo kada se nađemo na rubu, u graničnom području? I može li se sve pripisati opsenama uma ili postoji nešto što istinski vreba u opipljivom svetu? Ko bi bolje znao odgovore na takva pitanja od majstora strave – Ričarda Korbena!

           Šta kaže Lavkraft?
The House on the Borderland (1908) -- perhaps the greatest of all Mr. Hodgson's works -- tells of a lonely and evilly regarded house in Ireland which forms a focus for hideous otherworld forces and sustains a siege by blasphemous hybrid anomalies from a hidden abyss below. The wanderings of the Narrator's spirit through limitless light-years of cosmic space and Kalpas of eternity, and its witnessing of the solar system's final destruction, constitute something almost unique in standard literature. And everywhere there is manifest the author's power to suggest vague, ambushed horrors in natural scenery. But for a few touches of commonplace sentimentality this book would be a classic of the first water.

Šta kaže Alan Mur u Predgovoru?
Taj fascinantan čovek i njegovo nezemaljsko delo ne bi smeli biti pokopani, ostati nepredstavljeni na policama knjižara, netraženi u bibliotekama. Niti bi bilo koji znameniti pisac fantastike smeo biti isključen iz kulturološkog zaleđa, da mu ugled skuplja prašinu iz isključivog razloga što je tako dekretom odredio samoproglašeni, svojom koristi usmeren literarni establišment. Pročitajte ovu knjigu, a onda krenite tragom originala.

            Šta kaže dr Ghoul?
            The House on the Borderlandje verovatno najčudniji horor roman koji sam pročitao. Nedavno sam mu se ponovo vratio, i moram priznati da i dalje nisam pametan šta da radim s njim. Nosio sam se mišlju da ga uvrstim u ediciju „Poetika strave“, ali previše je prokleto nekonvencionalan i ekscentričan na načine koji su mestimično fascinantni (barem meni i verovatno manjinskom čitateljstvu) ali, mestimično, moram priznati, to postaje opasno izluđujuće proizvoljno u svojim kosmičkim fantazmagorijama, kojom prilikom je izlazak i iz samog horor žanra i prelazak u nešto bliskije Olafu Stejpldonu negoli H. F. Lavkraftu još i ponajmanji problem.
            Prva polovina romana je, uslovno govoreći, klasičan gotski horor sa jezovitom kućom i njenim izolovanim stanovnicima posednutim zlim silama. Međutim, već tu nastaje odmak od konvencije – jer, umesto duhova i demona njih spopadaju nedefinisane svinjolike kreature (!) za koje se do kraja knjige ne sazna šta su i odakle su i kakve veze imaju sa propašću Zemlje i maltene čitavog svemira (ups – spojler!) pred kraj knjige!
     Jedna od fascinantih stvari u vezi s ovim romanom je njegova potpuna nezainteresovanost za konvencionalnu psihologiju, motivaciju, pa na kraju i naraciju. Čovek dođe u zlokobnu kuću o kojoj kolaju jezive priče – eto, tako. Do kraja knjige ostaje nejasno KO je taj čovek zapravo, šta ga pokreće, zašto je uradio ijednu od stvari koje je uradio... Dovede sa sobom i sestru, s kojom je u čudnom, dominantnom odnosu; ona pasivno i ćutke trpi njegova ludila, eto, tako.  
Odjednom krenu da iz obližnje „jame“ naviru svinjolika čuda i napadaju ih, eto, tako. Zašto? Da ih pojedu, pojebu ili nešto treće? Ne se znaje. Tokom čitave prve polovine romana autor ubacuje snažne dvosmislene aluzije da te kreature postoje samo u naratorovoj svesti, da on zapravo gubi razum i da sestra postaje zatočenica tog manijaka, ali kasnije se ispostavi da su te natuknice tu samo eto, tako, ko zna zašto, jer kreature su „stvarno“ tu. Ili možda ipak nisu? Ali to je još uvek „konvencionalni“ deo romana.
            Čekajte da krenu vizije, koje počinju eto, tako, ničim izazvane, iz čista mira, ne kao posledica bilo čega što je narator rekao ili uradio, nego, kažem, eto, tako, because fuck you, that's why! On sedi u sobi i odjednom se u jednom kraju sobe javi „procep“ i kroz njega on počne da vidi neke stvari... A onda kreću predugačke, zamorne deonice u kojima naš narator luta ovim i drugim svetovima kao bestelesni duh, lebdi tamo-vamo i zapaža niz umereno zabavnih kosmičkih fenomena i pojava – ali njihova proizvoljna priroda i niđe-veze veza sa bilo čime postaje izluđujuća, frustrirajuća, a u krajnjoj instanci, povremeno, zaista i dosadna (iako je roman vrlo kratak, jedva nekih 150-ak strana; subjektivni osećaj je drugačiji).
            Ono što je bizarno jeste da bi meni, u načelu, trebalo da imponuje taj aspekt kosmičke strave i da mi to bude draži deo knjige; ali sreću mi kvari njegova totalna proizvoljnost, ali i narativna nezanimljivost, jer u tom delu knjige narator postaje pasivni posmatračprolaska nesagledivih vremenskih perioda, vekova i milenijuma koji jure oko njega dok on stoji i gleda... i gleda... i gleda... a to vrlo brzo postane zanimljivo koliko i gledanje farbe kako se suši na zidu. OK, za 1908. su svakako bili revolucionarni i neviđeni ti prikazi Sunca koje mahnito juri po nebu s kraja na kraj horizonta a dan i noć se smenjuju u jednoj sekundi; ali nama koji smo milion puta videli te ubrzane snimke dan-noć-dan-noć-itd. stranice i stranice toga i varijacije na to zaista mogu vrlo brzo da dosade.
            Tim pre što, ponavljam, u svim tim pasivnim posmatranjima i pasivnim lebedenjima po ovom i drugim svemirima narator ne vidi bogzna šta zaista upečatljivo i zanimljivo – ne, ne očekujte nešto nalik fanastičnim vizijama koje Lavkraft opisuje (verovatno i pod uticajem ovog romana, ali u daleko unapređenom, superiornijem vidu, na svakom nivou) u pričama kao što su „Snovi u veštičjoj kući“ i „Kroz kapije Srebrnog ključa“. 
Lavkraft je umeo da ode u apstrakciju, u ONOSTRANO, u totalno tuđinsko nezemaljsko, a da održi pažnju i dinamiku i zanimljivost i vizuelno bogatstvo opisanih prizora; Hodžson se hrabro trudi u tom pravcu ali, uglavnom, ili ne uspeva ili ne doseže ni izbliza tako daleko. Ipak, njegovi pionirski pokušaji u tom smislu vredni su hvale i pažnje. Međutim, za ediciju „Poetika strave“ mislim da ću ovog svakako značajnog i dobrog pisca predstaviti kroz njegove kratke priče i novele...
            E, sad – kako je sa svim ovim nakraj izašao Korben?
            Ukratko rečeno, sasvim junački i respektabilno.
            Podrazumeva se – pošto je ovo strip, i pošto je ovo Korben – da će akcija na svakom mogućem mestu biti naglašena, a gde je izvorno nema – izmisliće se (npr. makljaža i jurnjava s irskim seljacima na početku); da će krvopljus biti daleko detaljniji i razrađeniji nego u izvorniku; da će se ubaciti golotinja i tamo gde je u originalu nema ni u nagoveštaju.

            No, mora mu se čestitati što je uspeo da prenese većinu važnih scena iz romana na svoj urođeno genijalan način, sa unikatnim smislom za pompezno i spektakularno i veće od života (što ovaj roman svakako traži!); što je drugu, apstraktniju i dosadniju polovinu knjige uspeo da sažme i očisti od ponavljanja i rastezanja, a da ipak prenese ponešto od kosmičkog ludila i onostranosti; i što je sve to zaokružio na način koji možda jeste nešto konvencionalniji (ludilo!) nego što je to u knjizi, ali barem ova strip verzija ima početak, sredinu, kraj i nekakav privid uzročno-poslednične i konotativne veze između disparatnih događaja, likova i lokacija, što se za roman ne može baš reći.
            Ipak, u zaključku, moram nacrtati ovo: ne treba iz ovoga zaključiti da je Korben nužno unapredio roman, odnosno da je roman slab a strip odličan. Istina je negde oko sredine. Bolje bi bilo reći da je Korben pružio vrednu alternativnu verziju (ili varijaciju) na Hodžsonove teme, filovanu bogatim dozama svoje standardne sklonosti grotesknom ali, takođe, i svojim unikatnim talentom da pruži upečatljive (i vrlo opipljive, telesne) ekvivalente čistog košmara. I jedna i druga KUĆA imaju ozbiljne kvalitete i nezanemarljive mane, i stoga se zapravo odlično nadopunjuju umesto da se uzajamno poništavaju. 
Zato vam preporučujem da ne padate u standardne ograničavajuće ILI/ILI okove, nego da prihvatite I/I filozofiju, tj. da čitate i roman i njegovu strip verziju. I jedan i drugi nude obilje košmarnih ideja i prizora i ludila kakvi moraju da imponuju svakom ljubitelju strave i užasa, a ona se ovde ispoljava u punoj paleti, u rasponu od „najprizemnijeg“ klanja i kasapljenja i krvoliptanja i pesničenja sa čudovištima pa do rečima skoro nedostupnih, neopipljivih kosmičkih vizija onostran svega ljudskog... 

Inače, ovo je drugi od nedavno izašlih albuma iz Darkvudove horor edicije JEZOVNIK. O prvome, posvećenom LAVKRAFTU, već sam pisao na blogu OVDE.



            Ako nekome moje reči i slike nisu bili dovoljni, privju sa prvih 20-ak strana ovog albuma možete pogledatiOVDE.

Dve večeri strave u Beogradu

$
0
0
  
            Stiglo je proleće, priroda zeleni, cveće cveta, ptičice cvrkuću... Ukratko, kucnuo je čas da opet malo propovedam stravu i užas naživo, međ' narodom otvorena uma. Konkretno, imam zadovoljstvo da najavim dve horor večeri u kojima ću ovih dana učestvovati u Beogradu, pa ko je slobodan, voljan i raspoložen – neka svrati!

Promocija edicije Poetika strave
PONEDELJAK, 27. MART
20H
Kafe-knjižarica LJUBIMAC
Pop-upknjižara je mesto promocije alternativnih izdavača čiji rad ne treba prećutati a Ljubimac je prostor (kafić) za takvu intervenciju.
Cetinjska 15
Gde mu je sad pa to? U centru grada, u ljupkim starim zgradicama oko velikog parkinga – ovde:
 
Učestvuju: Dejan Ognjanović, urednik edicije,
i Igor Stanojević, filmski kritičar i reditelj

Govoriće se o knjigama iz ove edicije, o predstojećim izdavačkim planovima i o hororu u književnosti. 
Na promociji će knjige ove edicije moći da se kupe po najpovoljnijim mogućim cenama (30-40% nižim nego u knjižarama).
            Da se podsetimo:
„Poetika strave“ je naziv edicije koju objavljuje izdavač „Orfelin“ iz Novog Sada. Urednik edicije je dr Dejan Ognjanović, a ona je svojevrsni produžetak njegove kapitalne studije Poetika horora (Orfelin, 2014), nastale na osnovu doktorske teze koja prikazuje nastanak i razvoj angloameričke horor književnosti od 18. veka do današnjih dana. 
„Poetika strave“ je edicija koja se odlikuje znalačkim i stručnim izborom vrhunskih predstavnika horor književnosti, kako klasičnih tako i modernih, koji do sada nisu bili prevođeni kod nas. Ova dela praćena su kvalitetnim, anotiranim prevodima te iscrpnim biografijama autora i izdašnim, stručnim pogovorima. Knjige (šivene, u tvrdom povezu) se takođe odlikuju vrhunskim dizajnom koji rade neki od najistaknutijih domaćih ilustratora. 
Prva dva kola, od ukupno šest knjiga, čine sledeći naslovi:

- VRBE– Algernon Blackwood
- ŠAPTAČ U TAMI– H. P. Lovecraft
- ZAZVIŽDI I JA ĆU TI DOĆI– M. R. James
- HLADNA RUKA U MOJOJ – Robert Aickman
- UKLETA KUĆA NA BRDU – Shirley Jackson
- KARMILAi druge priče strave– Sheridan Le Fanu
Do kraja aprila izlazi i sedma knjiga – VELIKI BOG PAN Artura Makena…
Uzgred, kratki film fantastike ČasovnikIgora Stanojevića možete pogledati OVDE.


"Strašno žensko" u hororu: književnost i film
UTORAK, 28. MART
19H
Klub-knjižara Magistrala
Dom kulture Studentski grad
Bul. Zorana Đinđića 169
Gde mu je sad pa to? Na Novom Beogradu – ovde:
 

Učesnici: dr Dejan Ognjanović, Mladen Milosavljević
Moderatorka: Marija Stanojević


Seminar o fantastičnoj književnosti "Fantastika u fokusu" ima za cilj da problemima žanrovske književnosti pristupi na stručan način, kritičkim aparatom kojim se proučavaoci služe pri analizi kanonskih dela, u želji da se ukaže na umetničke vrednosti marginalizovane i mejnstrim žanrovske književnosti, ali i pokrene na interaktivnu debatu. 
Na trećoj tribini ciklusa "Strašno žensko" u hororu: književnost i film, želimo da ukažemo na do sada nedovoljno obrađivan aspekt ženskog u srpskom hororu i izbegnemo uobičajeno razmatranje skopofilične sudbine ženskih žrtvi koje se dakle prikazuju samo kao pasivni predmeti nasilja. Sada će u fokusu biti žena kao nosilac strave, tzv. „strašno žensko“ koje podriva podrazumevane majčinske osobine, te se ukazuje kao neprijateljski i zastrašujući, ali često privlačni eros od koga najčešće strada upravo „jači pol“. U skladu sa temom razgovora, učesnici će se osvrnuti na novine u svetu horora na lokalnom nivou u odnosu na globalni, u književnosti i na filmu, te razmotriti budućnost njegovog razvoja kao žanra na našim prostorima.

Mladen Milosavljević je diplomirani etnolog i antropolog na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Omaja, jedinog časopisa u Srbiji koji je u potpunosti posvećen promovisanju folklorne fantastike. Autor je brojnih folklornih priča, kao i filma Naprata, jednog od prvih horora iz tzv. „found footage“ podžanra kod nas. 

Strašne ženske i poetična strava (Foto-audio izveštaj)

$
0
0

  
            Za sve one koji iz (ne)opravdanih razloga nisu mogli ili hteli da naživo prisustvuju horor-dešavanjima u kojima sam učestvovao prethodnih dana, evo kraćih izveštaja, praćenih fotkama i audio-zapisima.   

             Promocija edicije POETIKA STRAVE 
Ponedeljak, 27. mart
Kafe-knjižarica Ljubimac
 

            Veče strave u klubu Ljubimac prevazišlo je moja najoptimističnija očekivanja – savršeno organizovano i vođeno, sa odličnom posetom i interesovanjem publike, sa sjajnim fidbekom i odličnom prodajom knjiga iz edicije Poetika strave!
            Da budem iskren, bio sam pomalo skeptičan oko ovog eventa jer radi se o prostoru koji još uvek nije dovoljno razrađen za ovu vrstu dešavanja, pa sam se pribojavao da neće baš mnogo ljudi doći. Pokazalo se da moja skepsa nije utemeljena – večeri je prisustvovalo bar tridesetak ljudi i žena, i što je najlepše, to očigledno nisu bili slučajni posetioci kafića, nego ljudi koji su ciljano došli baš ovde da bi slušali baš ovo.
            To se videlo po pažnji sa kojom su slušali: uprkos ambijentu kafića, nije bilo razgovora, ćeretanja, kikotanja i sličnih zvukova tipičnih za takva mesta – bilo je kao da smo u nekom kulturnom centru, samo sa daleko prijatnijim ambijentom.
            Da su došli ljudi koji znaju šta hoće videlo se i po pitanjima koja su postavljali nakon razgovora (koji je stručno ali nenametljivo, opušteno ali skoncentrisano vodio Igor Stanojević); nepisano pravilo je da na ovakvim dešavanjima u publici obavezno bude i neki frikšou-kripšou sa apsurdno-smešno-promašenim pitanjem koje nema blage veze s temom. Ovde nije bilo ništa slično; čula su se isključivo razumna pitanja i komentari i predlozi koji su bili sasvim na mestu. Stvarno sam ponosan na svoju publiku! Hej, pa gradilo se to godinama!
            Prisutni su bili i neki moji prijatelji, poznati žanrovci, kao što su Nenad –Šok koridor– Bekvalac, Dušan – Veseli četvrtak– Mladenović, Pavle –Peščana hronika– Zelić, Momir – Otvorena– Milošević kao i neki drugi, čija imena javnosti neće biti toliko poznata...
            Najzad, poslednje ali nikako najmanje bitno, interesovanje za knjige iz edicije POETIKA STRAVE prevazišlo je sva moja očekivanja: ne samo što sam prodao skoro sve primerke koje sam doneo, nego je oko pojedinih bilo i nešto malo blage i kulturne „borbe“ među zainteresovanima. Konkretno, nisam imao KARMILE dovoljno za sve koji su je hteli, pa sada pozivam ljude da mi pišu na mejl i traže šta im iz ove edicije fali (imam još po nekoliko komada od svake od 6 knjiga), po ceni koja je za 30-40% manja od one u knjižarama.
            Ukratko, ne pamtim kad mi je bilo prijatnije i lepše na nekom dešavanju ove vrste a prema fidbeku vidim da je i publika uživala. Sad mi je žao što sam, u svojoj skepsi prema ovom iventu, propustio da ga usnimim diktafonom. ALI, zato, umesto snimka te promocije možete poslušati moje gostovanje na radio „Aparatu“ gde sam tog istog dana, uoči dešavanja, imao opušten i zabavan razgovor sa voditeljicom, Cecom, u kojem smo zapravo pokrili mnoge od tema o kojima sam pričao i te večeri, tako da vašoj pažnji preporučujem ovaj snimak, a Ceci zahvaljujem na dobro spremljenim pitanjima, živahnom, srdačnom i dinamičnom razgovoru – i naravno, na snimku koji ću sada podeliti s vama.
            Dakle, taj fajl (zipovani wav, 68 Mb) možete skinuti preko mediafajra OVDE.

            Inače, atmosferi promocije doprineo je i film koji smo preko video-bima pustili u pozadini, tj. iznad nas – morbidno-mračni BEGOTTEN. Ovaj izveštaj ilustrovan je fotkama koje je na licu mesta usnimila Ana-Marija(hvala!). Zbog polumraka u kojem smo bili fotke nisu najsjajnije u umetničkom smislu, ali kao dokument – poslužiće!


 „Strašno žensko“ u hororu: književnost i film 
Utorak, 28. mart
Klub-knjižara Magistrala
Dom kulture Studentski grad

            Ovde je intrigantna tema privukla takođe sasvim zadovoljavajući broj posetilaca (30-40, otprilike), i što je najlepše – bilo je mnogo, mnogo novih, drugih lica u odnosu na promociju od prethodnog dana. Bilo je i znanih i neznanih, i prijatelja i poznanika i fanova, neke face prepoznajem iako njihove vlasnike nikad nisam upoznao, neke „znam“ samo preko fejsbuka...
            Od „povratnika u zločin“ tu su, od selebritija, opet bili Dušman, Zelić i Momir a njima se ovog puta pridružio i Goran Skrobonja, koji se pred kraj razgovora uključio s nekim zanimljivim komentarima, pitanjima i dodacima temi. Bili su tu još i Joca –Jorfest– Ristić, Miloš –Emitor– Cvetković, Vlada –Nevidljivi– Todorović, itd.
            Voditeljka razgovora, Marija Stanojević, bila je solidno pripremljena ali je zahvatila preveliku materiju, odnosno bogata i opširna tema mogla je biti svedenija i preciznije usmerena, kako u samoj najavi i definiciji ove večeri, tako i u vođenju razgovora, kojem je mestimično nedostajala jasna struktura i smislen redosled, što je očigledno zbunilo i publiku. Uostalom, čućete i sami kako je to zvučalo na snimku dole...
            Možda je najbolje da ja što manje pričam o ovoj večeri, a da opis prepustim Nevidljivom, koji je na svom bloguovo veče opisao ovako.

Tribina “Strašno žensko u hororu” je održana u knjižari “Magistrala” u Domu kulture Studentski grad, koja je bila skroz popunjena, a publici je ponudila interesantnu priču za koju su bili zaduženi gosti – dr Dejan Ognjanović i Mladen Milosavljević.
Voditeljka programa Marija Stanojević je napravila uvod – od antičkih vremena preko romantizma i pričom o “strašnom ženskom” da bi dr Ognjanović bio zamoljen da navede neke primere iz anglo-američke književnosti. On se tu fokusirao na Edgara Alana Poa, “od koga sve počinje” i gde je naveden njegov motiv “mrtve drage” uz priču o ambivalentosti kao ključne reči koja će često biti korišćena tokom večeri jer je u startu i najavljena kao bitan termin u samoj temi, što je posle pokazano i na primeru “Karmile”Šeridana Le Fanua.
Mladen Milosavljević je upitan šta, vezano za temu večeri, imamo u srpskoj književnosti što bi korespondiralo sa temom, tako da se prvo priča usmerila na motiv veštice, koji je najzastupljeniji kako u narodnoj tako i u folklornoj fantastici. “Ima dosta zavičajnih pisaca koji su stvarali sa tim motivom”, rekao je Milosavljević, navodeći kao primere priče Radeta Vučićevića i Zlatimira Pantića. Pošto je Milosavljević etnolog po profesiji, onda je govorio i o radu Slobodana Zečevića i njegovom delu “Mitska bića srpskih predanja” u kojoj je naveo 24 vrsta bića među kojima su i veštice, a iako se uglavnom kao demoni smatraju ženska bića, ispostavilo se da je tu devet ženskog porekla i 15 muškog.
U srpskoj pripovetci naveden je Milorad Jakšić, čiji je stric bio Đura Jakšić, kao jedan od dobrih pripovedača ali i čovek koji se raspopio kada se oženio i onda posvetio pisanju gde je opisivao gatanje iako je to motiv koji crkva osuđuje. Tu je naveden i Radovan Kazimirović sa delom “Tajanstvene pojave u našem narodu” (1939) gde se opisuju običaji vračara iz vlaških krajeva koje razgovaraju sa demonima.
Priču o ženama u domaćem hororu preuzeo je dr Ognjanović sa delom Momčila Nastasijevića “Darovi moje rođake Marije” koju je ekranizovao Đorđe Kadijević. Naš poznati reditelj je pionir filmskog horora i u svoj opusu ima pet dela koji se mogu podvesti pod ovaj žanr, a samo u “Štićeniku” nema bitniji ženski (demonski) lik. Svakako je najupečatljivija “Leptirica”, ali njegovo “Sveto mesto” pokriva širi dijapazon zlih žena.
Bilo je vremena i za pitanja publike, a jedno od njih je bilo zašto je preskočen veliki period – faktički ceo XX vek, gde bi itekako imalo šta da se priča o “strašnom ženskom u hororu”, ali je ipak ideja tribine bila da se akcenat da na ono što je domaći film i književnost imalo da kaže. Stoga ćemo sa nestrpljenjem da sačekamo jednu antologiju folklorne fantastike gde će aktuelni autori da daju svoj doprinos na najrazličitije teme, a što sprema Mladen Milosavljević, dok se očekuje i knjiga o Đorđu Kadijeviću koju je, na osnovu razgovora sa čuvenim rediteljem, napisao dr Dejan Ognjanović.

Eto. Uverite se i sami ko je bio strašniji ove večeri, ženske ili muški, i šta se o tome (i o drugim srodnim temama) govorilo te večeri jer sve je to uredno usnimio moj verni diktafon.
Taj fajl (zipovani wav, 28 Mb) možete skinuti preko mediafajra OVDE.


Još jednom hvala svima na pažnji, interesovanju i podršci. Idemo dalje, samo jako!

Izaberite život

$
0
0
  
            Narode moj! Znam da bi neki sad ovde radije čitali rivju nekog filma ili knjige, možda stripa, ili barem divanili nad listom najboljeg ovoga ili onoga. 
Žao mi je, ali ovih dana se odlučuje o tome kako ćemo i da li uopšte živeti u narednih pet godina – da li će ovom zemljom i dalje vladati najgori ološ i šljam koji je ikada viđen izvan kanalizacije ili će možda, ipak, doći nešto pristojnije...
...i ja zato ne mogu sad da vam nudim eskapizam u čudesni svet mračne mašte i horora, jer HOROR daleko većih magnituda već vlada nama, i biće još veći ako mu se sada, odmah, odnosno u nedelju 2. aprila, ne stane za vrat!

Deco, Đavo je odneo šalu!
Ako ovaj PSIHO nastavi da vlada sa svojom progresivnom patologijom i sa svojom kamarilom lažnih doktora, lopova, falsifikatora, neznalica, ubica i prevaranata još pet godina...
 – kažite zbogom i horor književnosti, i izdavaštvu, i filmu, i SMISLU bavljenja bilo čime što nije vezano za EMIGRACIJU iz kloakeu koju su Srbiju pretvorili ovaj bolesnik i njegov otpad sastrugan sa dna kace.

Jeste, lakše je zabiti glavu u pesak i praviti se da nas se sve to ne tiče. 

Ili pevati neki od retardiranih refrena:

„Svi su oni isti!“

„Ja sam apolitičan!“

„Baš me briga ko će da bude predsednik – isto sranje!“

„Ne verujem u demokratiju!“

„Politika me ne zanima!“

„Pokušao sam da glasam ranije, i ništa se nije promenilo: naravoučenije – ne vredi više ni pokušavati!“

„Predsednik je ionako samo protokolarna funkcija, nebitno je ko će da bude!“ itd.

Pa, ne bih da vam bilo šta popujem – kome nije BOLNO OČIGLEDNO koliko je poražavajuće štetna ova armija skakavaca predvođena klinički bolesnim manijakom i tiraninom, i koliko je VAŽNO da se toj zmiji stane na glavu ŠTO PRE (iako je već zatrovala i oterala toliko toga vrednog) – ja vam to ne mogu sada nacrtati.
Ako mislite da možete da se zabijete u svoje sobe i da čitate stripove, knjige, skidate filmove s neta i tako životarite a da vam onaj PSIHO svojim slinavim pipcima ne upada u taj mehur sreće i zadovoljstva 
– ako mislite da život zatrovan psihovim izlučevinama, i izlučevinama njegovih satrapa, može da traje i cveta u senci njihovog besramnog i bahatog ZLA 
– onda OK, iskoristite nedelju 2. april za šetnju u prirodi, igrajte se sa svojim kučetom ili decom (ako ih imate), sa svojom curom ili momkom, ližite sladolede, pijte pivo u nekom kafiću ili kafanici, stavite slušalice u uši i pravite se da sve ovo ne postoji 

– i da ne može i neće da utiče i na život vas i vašeg potomstva, ili na to što životom, sada i ovde, zovete.

Šansa je mala, ali ne i nerealna – da se GMAZOVI sklone mirnim, civilizovanim, legalnim putem: putem izbora. ISKORISTITE jebenu šansu sada, u nedelju, i glasajte PROTIV ZLA, a ZA život. 
Bolje sada, olovkom, kulturno i fino, nego kasnije pištaljkama, šerpama i ko zna čime. Mada, javlja mi se... ali, o tom potom...
Sitni procenti će odlučivati o tome da li ćemo, možda, svrgnutitrapavo presvučenog psiho radikala i sav onaj šljam koji nam ispija život još od 1990-ih a koji se sad zalepio uz njega, ili ćemo njihove odvratne njuške morati da gledamo i njihove bedne demagogije da slušamo bar još pet godina!

Zato, SVAKI glas protiv tog OLOŠA je važan.


A, što se mene tiče, na ovim izborima najzad ima i ZA koga da se glasa (a ne samo protiv koga)!

Čak i ako vam je do zajebancije – i ona, ovog puta, može da pomrsi konce psihopati gladnom moći! Ako su vam svi ostali mrski, izađite barem pa glasajte za BELOG.
Najvažnije je samo da bude što veći % onih koji NISU glasali za CRNOG – odnosno, za Smrt, Laž, Prevaru, Falsifikat, Potemkinova sela, Bezbudućnost, Pošast i Propast koje PSIHO neminovno nosi sa sobom.

Psiho iza sebe ima relativno stabilnu armiju potkupljenih, zastrašenih, ucenjenih, zaslepljenih i zaglupljenih; sve što treba da se desi sada jeste da brojčano nadvladamo tu rulju koja „prodaje vjeru za večeru“...
...odnosno prodaje budućnost svoje dece za neki privid „sigurnosti“ i „stabilnosti“ koji će prvi povetarac da oduva; za izmišljeni posao, za neku platicu, za dva kila šećera i kilo zejtina, za par crvenih novčanica milostinje, za trideset srebrnjaka, za sendvič...
Bitno je samo da Psiho NE dobije podršku veću od 50% ONIH KOJI IZAĐU DA GLASAJU.
Zbog toga je vredan i Beli, da povuče apstinente i „apolitične“. Ako vas je ranije mrzelo da mrdnete guzicu iz kreveta samo kako biste na glasačkom mestu na listiću nacrtali kurac, dignite je sad barem kako biste tamo zaokružili BELOG, i na taj KONSTRUKTIVAN način 1) povećali broj onih koji NISU glasali za ZLO i 2) dali jasnu i rečitu poruku da vam je MUKA od političara i njihovih floskula i da ste gladni PROMENA.
Ako Psiho firer u prvom krugu dobije 50% glasova IZAŠLIH građana – Srbija će definitivno biti pretvorena u spaljenu zemlju (ili, Lavkraftovim rečima, BLASTED HEATH), ne samo u ekonomskom smislu, nego pre svega u moralnom i duhovnom!
Jer nakaradne bezvrednosti koje ovaj ŠLJAM širi oko sebe truju DUŠE, truju mladost i lepotu i pamet, truju dobrotu i poštenje, ovaj kancer podriva sam ŽIVOT kao kakva „Boja izvan ovog svemira“ – a vi imate način da sprečite dalje TRULJENJE i mutacije ovog ionako već dobrano načetog naroda jednim kratkim i lakim potezom. Bolje olovkom nego mačem.

Imate opciju ako hoćete da glasate za ozbiljnost, a imate i za zajebanciju; ali bilo ovako ili onako, SAMO NEMOJTE ZA 6-6-6!


Izbori u nedelju 2. aprila dešavaju se na svetski dan borbe protiv autizma.
Slučajnost?
Ne bih reko!
Znakovitost? 100%!


JEBENO IZAĐITE I GLASAJTE PROTIV CRNOG!

Jer, ako šljam i ovog puta odnese pobedu – odneće i Đavo šalu, a doneće horor pred kojim će i horori kojima se bavi ovaj blog postati bledi, blentavi i bespredmetni.

Ako PSIHO pobedi – ovaj blog više neće imati smisla.

Mislite o tome.


I GLASAJTE! ZA ŽIVOT!

Artur Maken (Arthur Machen)

$
0
0
  

            Kao što je već ranije bilo najavljeno (OVDE) – prva sledeća knjiga u ediciji „Poetika strave“ jeste VELIKI BOG PAN, izbor najboljih horor priča Artura Makena koji, pored naslovne novele, sadrži još sedam drugih vrhunskih priča strave. Iduće nedelje biće raspisana pretplata, i tada ću ovde okačiti kompletan sadržaj, kao i privju korice i unutrašnjih ilustracija koje radi dobro vam znani i dokazani majstor, Ivica Stevanović.
             Evo, kao privju, UNUTRAŠNJE ilustracije koju je Ivica uradio, za tzv. pregradne strane (one koje najavljuju svaku priču u zbirci):

            Ovo izdanje će, kao i sva druga iz ove edicije, biti praćeno iscrpnom biografijom autora (a Maken je imao zanimljivih nazora i detalja u svom dugom i slikovitom životu), kao i stručnim, detaljnim pogovorom o njegovom delu, pod naslovom Artur Maken: Mračna ekstaza. Rad na ovim materijalima uzima mi sve vreme poslednjih dana pa zato ne stižem da pišem rivjue i druge stvari za blog. 

Zato ovom prilikom, kao neku vrstu privjua, kačim nekoliko zanimljivih odlomaka (neki od njih neće stati u knjigu!), kako Makenovih, tako i o Makenu, da bih vas zaintrigirao za ovog autora koji do sada nije bio na srpskom predstavljen kako treba. Naravno, pominjan je i citiran u mojoj POETICI HORORA, ali to je maltene sve. Do sada!
            Evo malo fragmenata, a sinteza i ekstaza slede najkasnije do Valpurgijske noći!

            Jedno od centralnih Makenovih životnih uverenja, iz priče „The Red Hand“, poslužilo je kao moto Lavkraftove priče. Na početku priče „Užas u četvrti Red Huk” Lavkraft citira Makenove reči:
„Svete tajne zla kao i dobra svuda su oko nas, i živimo i krećemo se, verujem, u nepoznatom svetu, mestu gde postoje pećine i senke i žitelji sumraka. Moguće je da se čovek ponekad može kretati unazad putanjom evolucije i verujem da jezivo predanje još uvek nije mrtvo.“
(Hauard F. Lavkraft, „Užas u četvrti Red Huk”, u: Šaptač u tami, Orfelin, Novi Sad, 2015, str. 139)

Lavkraft je Makena bespogovorno hvalio u svom znamenitom eseju, gde je pored ostalog rekao:
„Među živim stvaraocima kosmičke strave i kosmičkog straha uzdignutih do najčistijih umetničkih visina malo je onih – ako ih uopšte i ima – koji bi mogli da se uporede sa mnogostrano obdarenim Arturom Makenom, tvorcem dvanaestak dugačkih i kratkih pripovesti u kojima elementi potajnih užasa i nepojamne strave dosežu do najdublje suštine i istinske realističnosti.“
(Hauard F. Lavkraft, „Natprirodna strava u književnosti“ u: Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda, Bigz, Beograd, 1990, str. 192)


            U svom pregledu vrhunskih dometa horor književnosti, S. T. Džoši kaže:
„U karijeri koja pokriva više od šest decenija, Artur Maken je proizveo neka od najevokativnijih dela jezovite proze u svekolikoj istoriji književnosti. Napisani u besprekorno melodičnoj prozi, obogaćeni snažnom mističkom vizijom i prožeti čudesima i stravom koje je njihov autor osećao svakim atomom svog tela, njegovi romani i priče preživeće i opstati čak i onda kada dela daleko većih tehničkih postignuća budu skrajnuta.“
S. T. Joshi, Unutterable Horror, Hippocampus Press, 2014,  p. 373


„On ima samo jednu temu, Mističku Viziju, i samo jedan zaplet, Cepanje Vela.“
Džozef Vud Krač 
(Joseph Wood Krutch), "Tales of a Mystic," Nation, 13 September 1922, p. 259



„The Great God Pan (1894) is a story which takes seriously the opposite of Darwinian evolution, the hypothesis that a primitive capacity for evil and horror survives in us all and can, under the right circumstances, drive us to commit the most dreadful of deeds.“
(David Punter and Glennis Byron, Gothic, Blackwell, 2004)


            Iz odličnog eseja, koji toplo preporučujem kao dobar popularno pisan ali znalački uvod u Makena, izdavajam ovo:
„And yet: Machen’s writing has qualities that defy conventional standards. All the basic faults of construction and style should preclude the expression of higher things, yet they do not. The intangible atmosphere of mystery persists in spite of, perhaps even because of, the grossly malfunctioning mechanics. His vision of horror has a beauty that derives from its origins in the Welsh landscape. 
He explicitly wrote The Great God Pan as ‘an endeavour to pass on the vague, indefinable sense of awe and mystery and terror’ he had received from his native countryside. As a consequence his evil is both repellent and seductive and there is a sense that the victims in his stories in some way desire their dreadful fate. Like the rites of ancient Rome described within his pages, lust, ecstasy and terrible revelation dance hand in hand to weave his literary cloth. Under the beautiful hills of his homeland lies the dreadful, only semi-human race of little people, glibly called faeries, but actually a vile and malevolent early offshoot of humanity.
            (...)
It gives his horror the status of a religious experience, cosmic theogony rather than localised folk tale. It is something that HP Lovecraft would take much further.“
            Arthur Machen and The Fall


Makenovo pismo Polu Žanu Tuleu (Paul-Jean Toulet), francuskom piscu i prevodiocu Pana iz 1899 (Pan je izašao u Francuskoj 1901. u jednom časopisu, ali bez odjeka):
„Dok sam pisao 'Pana' i 'Beli prah' nisam verovao da su se tako čudne stvari ikada dešavale ili da bi se ikada mogle desiti u stvarnosti. Od tada sam imao izvesna iskustva u vlastitom životu koja su potpuno izmenila moje gledanje na te stvari... Potpuno sam uveren da na ovoj planeti ništa nije nemoguće. Nepotrebno je, nadam se, reći da ni jedno od tih iskustava nije imalo nikakve veze sa takvim prevarantstvom kao što su spiritizam i teozofija. no, ja verujem da živimo u svetu najvećih misterija, punom neočekivanih i potpuno zapanjajućih stvari.“
Nav. prema: Luis Pauels i Žak Beržije, Jutro čarobnjaka, Bigz, Beograd, 1998, str. 190.


            Jedan od intrigantnijih aspekata vezanih za Makena jeste i njegovo članstvo u čuvenoj okultnoj organizaciji Zlatna zora. Pojedinci su skloni da brzopleto zaključe kako je Maken svoj okultizam prepisao iz Zore, dok je stvarnost zapravo sasvim drugačija, jer on u Zori skoro ništa korisno i pametno nije ni čuo ni video. Evo šta je Maken pisao o svom članstvu u ZZ:

"I must confess that it did me a great deal of good - for the time. To stand waiting at a closed door in breathless expectation, to see it open suddenly and disclose two figures clothed in a habit that I never thought to see worn by the living, to catch for a moment the vision of a cloud of incense smoke and certain dim lights glimmering in it before the bandage was put over the eyes and the arm felt a firm grasp upon it that led the hesitating footsteps into the unknown darkness; all this was strange and admirable indeed; and strange it was to think that within a foot or two of those closely curtained windows the common life of London moved on the common pavement…"
"But as for anything vital in the secret order, for anything that mattered two straws to any reasonable being, there was nothing of it, and less than nothing. Among the members there were, indeed, persons of very high attainments, who, in my opinion, ought to have known better after a year’s membership or less; but the society as a society was pure foolishness concerned with impotent and imbecile Abracadabras. It knew nothing whatever about anything and concealed the fact under an impressive ritual and a sonorous phraseology. It has no wisdom, even of the inferior or lower kind, in its leadership; it exercised no real scrutiny into the characters of those whom it admitted".
Arthur Machen, Things Near and Far (Caerleon Edition of the Works of Arthur Machen Volume 9) London: Martin Secker, 1923, pp. 149-150

"I must say that I did not seek the Order merely in quest of odd entertainment. As I have stated in the chapter before this, I had experienced strange things - they still appear to me strange - of body, mind and spirit, and I supposed that the Order, dimly heard of, might give me some light and guidance and leading on these matters. But, as I have noted, I was mistaken; the Twilight Star shed no ray of any kind on my path."
Machen, pp 152-53


* * *

VELIKI BOG PAN – više detalja + najava i pretplata: iduće nedelje!


GHOST IN THE SHELL (2017)

$
0
0

 *** 
 3- 

            Ova igrana, amerikanizovana verzija kultne anime spada u podžanr „Kako smo se bojali, dobro smo se udali.“ Nije to veliki film, ne dobacuje ni blizu dometima i značaju anime, sigurno neće imati ni približnu trajnost i uticaj u godinama koje dolaze, ali radi se, ipak, o pristojnom, više nego gledljivom filmu koji vredi overiti u bioskopu, a nakon toga, možda, i još koji put u kućnim uslovima.
            Istina, ova tvrdnja važi pre svega ako NISTE zadrti manga-anime fanatik koji zna napamet i mangu po kojoj je rađena anima, i animu, i njen dugometražni nastavak (INNOCENCE) i animiranu TV seriju (STAND ALONE COMPLEX) i ko zna šta još sve pride uz ovo ide. Jer, ako JESTE hardkor fan japanskih DUHOVA, ovaj američki biće vam u najboljem bledunjav a u najgorem – ogavan.
            Originalni DUH je, zaista, nešto što se jednom pravi: unikatan, revolucionaran, predivan, savršeno odmeren spoj nenametljive kontemplativnosti i odličnog akcionog spektakla i uopšte vizuelne predivnosti svih vrsta, uz više nego dvije žlice tipičnog japanskog fetišizma prema tehnologiji (kompjuteri, razne vrste oružja, letilice, vozila, tenkovi, grdne složene mašine koje rade „Ping!“ itd) ali i fetišizma ženskog tela 
(ovde sa savršenim alibijem da junakinju često gledamo u izdanju kao da je gola, iako strogo gledano nije– a pošto je ionako robot, nema tu voajerizma i krivice; hej, pa to je samo mašina, s duhom unutra!) a povrh svega tu su i predivne note smele imaginacije i kontemplacije (post)humanog.
            Pa još, kao da je sve to malo, tu je i čarobni saundtrekgenijalnog Kendžija Kavaija! Sasvim sigurno spada u top-10 najboljih muzičkih skorova filmske umetnosti svih vremena; ko se s tim ne slaže može smesta da napusti sahra... ovaj, blog! I mnogo slabiji film bio bi dignut za tri nivoa ovakvom muzikom. Na svu sreću, ovoj animi tako nešto nije bilo neophodno, ali kad je već tu, savršeno se uklapa sa ostalim njenim vrhunskim kvalitetima.
(Digresija: Priznaću vam jednu stvar. Samo dva puta u životu bio sam na ovakav način šokiran filmskim saundtrekom, istovremeno osetivši a) oduševljenjei b) pomisao: „Jebote, zar se ovo uopšte može/smeovako?!“ Prvi put osetio sam to kad sam čuo muziku iz GHOST IN THE SHELL i našao se njome oduvan. 
Bilo je to sredinom 1990-ih, u vreme VHS-a, i sećam se da je krivac za moje trovanje ovim filmom bio Vlada Vesović, koji je nemilice i neštedimice širio, pozajmljivao i presnimavao ovaj i srodne filmove sa svojih originalnih kaseta...
Drugi put je to bilo kad sam po prvi put, na proleće 2004. u jednom kultnom američkom bioskopu u San Francisku na ponoćnoj projekciji počeo da gledam HAUTE TENSION – i našao se smesta zaljubljen u film već pre isteka najavne špice.)
Inače, u igranom filmu skor je radio Klint Mansel– ali pre nego što počnete da ejakulirate očekujući masterpis u rangu onoga što je u prošlom veku radio za Aronovskog, žurim da naglasim: njegov skor za DUHA je jezivo nenadahnut, neupečatljiv, prazan, jedva korektan ali zaboravljiv; ništa za kupovanje/skidanje i preslušavanje osim kao generička ambijent pozadina dok nešto radite. Ali vrhunac travestije je kada, na samom kraju, tokom odjavne špice, krene Kavaijeva muzika (blago remiksovana), ovom filmu sasvim neprikladna!
Animu krasi smelija dramaturgija: ona kreće in medias res, glavna junakinja je već robot na zadatku, ne znamo njenu prošlost ni tada, a ne saznamo bogzna šta ni kasnije, tj. sve do kraja filma.
Film je daleko konvencionalniji: on ne samo da počinje prikazom pravljenja robota (u sceni koja je, 20 godina kasnije, i sa svom usavršenijom tehnologijom i povećanim budžetom, inferiornija od one u animiranom filmu!) nego nam crta situaciju kroz natpis na početku filma, kroz ekspozicijske dijaloge (morali su već u prvih 5 ili 10 minuta da objasne i naslov da ne bi neki glupi Američanin počeo da se vrpolji u stolici i buni se: „Kad će više ti duhovi?“), kroz njenu eksplicitnu zapitanost nad time ko je i šta je 
(u animi je kontemplacija rešena neverbalno, kroz predivne atmosferične nedijaloške i neakcione scene praćene pomenutom pregenijalnom muzikom) i, najzad, kroz čitav razrađen podzaplet o ljudskom poreklu njenog duha.
Da, ona u filmu ima i ime i prošlost i majku – koju pronađe i poseti u starom stanu, a na kraju ode i na sopstveni grob. I sve je to, mada suštinski nepotrebno i konvencionalno, ipak obavljeno bez preterane holivuđanske vulgarnosti i sa solidnom dozom suzdržanosti i elegičnosti, mada ipak previše potencira to „ljudsko, suviše ljudsko“. 
Izvorna manganima je bila smelo zagledana u budućnost i bavila se evolucijom ljudskih bića i duha, smelo i otvoreno fascinirana mogućnostima ljudsko-mašinskog interpleja, razvojem veštačke inteligencije itd. Američki film je, tipično, više zagledan u prošlost, i nudi nam prozaični „origin story“ gde se, i uz sve tehnikalije i gedžet-čudesa, priča neminovno kreće centripetalno, vraća se na ognjište, u toplinu doma, u majčino krilo.
Ova tendencija je – da vam sad dr Ghoul nešto objasni – tipična za američki film, i uopšte američku pop kulturu, ali naročito za Holivud, koji je suštinski infantilan i orijentisan ka Majci: sve se te priče pre ili kasnije svode na povratak domu, kući, porodici, svaka priča se svodi na povratak korenima, traganje za poreklom, za izvorom, retrogardno, reakcionarno, unazad, samo retro, idemo nazad pravo u matericu – svaka individua mora da se pre ili kasnije (re)definiše kroz pripadnost nekoj verziji porodice (nekad to nije doslovna, biološka, nego surogat, a la X-MEN, čopor vampira, gangsterska banda itsl).
Ta napadna i naporna ne-samo-potreba nego nužnost da se pripada nekome ili nečemu – taj jebeni „belonging“ – da se ukutkaš i utopliš u neko krdo, u neku familiju, izvornu ili surogat, nebitno, samo da ne budeš ni slučajno sam, jer moraš obavezno da se povežeš sa precima... 
(čak i onda kada je odnos sa njima u datom zapletu antagonističan, ostaje potenciranje tog odnosa kao nezaobilaznog za tematizaciju!), sa porodičnom prošlošću, uvek neizbežno moraš da se odrediš prema njima, uvek ti je familija reper, kao težnja ili kao nešto od čega bežiš... Uvek taj neizbežni sveprisutni FEM'LI, jebem li im familiju, i seme i pleme!
Za razliku od Amera, Japanci – a naročito u mangama i animama – potenciraju istinski samotne likove koji nisu determinisani ni svojim majkama ni očevima, barem ne doslovno (ponekad su tu surogat-očevi u vidu učitelja, naučnika-Frankenštajnotvorca, mentora itsl) 
...i tamo se daleko smelije i subverzivnije ispituju vanporodični odnosi i vrednosti, često sa likovima koji stoje daleko od bilo kakvog porodičnog stabla, evolutivno skrajnuti ili uznapredovali, „prvi od svoje vrste“, jedinstveni, unikatni, i zbog toga (doslovno ili metaforički) monstruozni; rečju, nenormalni.
Da nacrtam: američki junaci teže normalnosti po svaku cenu, čak i kad ih ona snažno odbacuje i kad joj zaista ne pripadaju. Paradigma: Keri (Carrie), koju cela zajednica odbacuje (pa čak i rođena majka!), a ona i dalje samo hoće da bude jebena kraljica maturske proslave; zato na kraju i popije kofu svinjske krvi, kao što i priliči onima koji se upinju iz petnih žila da ih prihvati i glasanjem na tron popularnosti aklamuje najgora stoka i ološ. „They're gonna laugh at you!“ I treba!
Za razliku od njih, japanski junaci prigrljuju svoju „nenormalnost“ i od nje prave novu, revolucionarnu, novu normalnost; oni grade nova merila, prave novi svet po svojoj meri, umesto da se na silu utežu u ranije skrojena odela koja im ne pristaju, da se nasilu uglavljuju u svet i u život koji ih žulja... Izvorni GHOST IN THE SHELL je dobar primer toga. Iako film počinje kao poslušnica sistema, „major“ do kraja više nije lutka u rukama bilo kakvih papetmastera...
Zaplet anime je zapetljaniji nego što bi se dalo podneti čak i u igranom filmu, sa grdnim ambasadorima i predstavnicima ko zna kojih zemalja i agencija i aparatura u ko zna kakvim spletkama oko ko zna čega. U filmu je sve to uprošćeno, jasno je ko za koga radi i zašto, a u razočaravajućem otkriću porekla identiteta glavnog antagoniste ovde to ode u how convenient patetičnu bezvezariju... 
Ipak, dok ne dođemo do toga, mora se priznati da je Majkl Pit odličan u ulozi robota koji podjednako podseća na patetičnog Frankenštajnovog stvora kao i na palog anđela (u teen-EMO modusu a ne u adult-RATNIČKOM kakav smo imali kod Roja Betija u BLADE RUNNERU!).
Kad sam već kod glumaca, da kažem i to da je Skarlet Johanson i ovde, predvidivo, izuzetna, ali to teško da će iznenaditi one koji su je već gledali u Besonovoj LUCY (gde je bila augmentovana pa odmetnuta programirana ubica) i u UNDER THE SKIN (gde je bila neafektirano ledena alien-zavodnica, za šta je bila nagrađena i Zlatnim Ghoulom te godine). 
U ovom se filmu zove Mira, a ja smesta dodajem – ispod Mire sto Đavola vire! To samo Skarlet može tako vešto: da igra vanzemaljku ili robota, sa svedenom izražajnošću, stvorenje koje nema normalne ljudske emocije, a da opet, mikro-mimikom i očima signalizuje nešto itekako živo, živahno i intrigantno unutra...
(Uzgred budi rečeno, Mira radi za HANKU - tako se zove firma koja pravi robote i sranja po ovom filmu, a sponzoriše i njenu anti-T jedinicu. Prvo Mira, onda Hanka, samo sam čekao kad će ovo da se izrodi u nekakav bosanski sevdah - a tome je, vala, i prišlo vrlo blizu u sceni susreta sa majkom, koja se, srećom, ne zove Džemila.)
Baja koji igra njenog partnera je OK, solidan ali neupečatljiv: sve vreme sam, gledajući ga, pomišljao koliko bi bolji u toj ulozi bio Kifer Saterlend – a posle na imdb-u vidim da je jedno vreme za tu ulogu bio razmatran još jedan dobitnik Zlatnog Ghoula, Matijas Skonarts, i mislim se: jebote, pa film bi u tom slučaju bio nepodnošljivo dobar – ili bi barem dobio jedno pola zvezdice više!
Žilijet Binoš daje nešto topline filmu, a prosek popravlja Takeši Kitano sa svojom uber-cool „hladnoćom“ – svaka scena s njim je duplo jača od okolnih. Naročito je dobar detalj taj da on sve vreme govori japanski, čak i sa likovima koji mu odgovaraju na američanskom, što je super u kontekstu neimenovanog nadnacionalnog melting pot megalopolisa, a super je i kao odgovor onima koji su ovaj film još pre premijere napadali za tzv. „whitewashing“.
Naime, u vladavini terora političke korektnosti digla se u Muriki velika halabuka oko toga što glavnu junakinju ne igra neka Japanka – nego vrlo arijevska Skarlet. Meni je izlišno da se uopšte bavim retardiranom promašenoću tih napada, ali ću sad, kao Vučić („neću da vam odgovaram, ali samo ću ovo da kažem“) podsetiti samo na to da ni u izvornoj animi taj lik nije baš nešto primetno azijatskih crta, 
a da u svom „oklopu“ ima duh Japanke isto kao što ga ima i Skarletin oklop, što je u američkom filmu još i (pre)naglašeno kroz ceo taj podzaplet s njenom kevom, Japankom, itd. Ukratko, ako vam smeta „whitewashing“ (koji jeste legitiman problem u Holivudu), to je legitimno i OK, ali pustite ovaj film na miru, loš ste primer odabrali.
Inače, jedan od scenarista ovog filma je Ehren Kruger, poznat po amerikanizaciji japanskog KRUGA (RINGU). Može se zato reći, da jasno nacrtam, da se ovaj DUH prema izvornom odnosi vrlo slično kao USA RING prema JAP RINGU: to je, kako jedan fan na netu reče, GHOST IN THE SHELL for dummieS
u kojem je zaplet uprošćen, linearan, očišćen od svih višeznačnosti i dvosmislica, sve što je bilo složeno i originalno svedeno je na kliše, ali je (ovo ja dodajem) to izvedeno sa natprosečnom tehničkom veštinom i sa dovoljno vizuelne imaginacije (odlični WETA efekti!) da bude više nego prijatno i pitko (iako suštinski praznjikavo, s tim što je takvo ne toliko po sebi koliko tek kada se uporedi sa znatno superiornijim originalom). Isto to vredi i za kontrast JAP vs USA RING. Američki je korektna mada šupljikava boza za mase, a japanski je Prava Stvar (TM). To možemo reći sada i za ove DUHOVE U OKLOPIMA.

 SPOJLER: 
Kraj anime je tipično japanski pred-postapokaliptički, glorifikujuće posthuman – u njemu se duh glavne junakinje spoji sa duhom „Puppetmastera“ i tako nastane novi entitet koji u genijalnom poslednjem kadru stoji nad svetlucavom panoramom megalopolisa, pred širokih horizontom mogućnosti, i pita se: „Well, where shall I go?“ samo da bi zaključio-la-lo: „The net is vast and infinite.“
U USA filmu ne očekujte ovakve evolutivne nagoveštaje

Ovaj prelep kraj nesumnjivo parafrazira (pa i blago unapređuje) kraj Klarkovog romana Odiseja u svemiru 2001, kada se hiper-evoluirani više-nego-ljudski astronaut, u formi „Zvezdanog deteta“, pita nad time šta i kuda sa svojim novim moćima: „Then he waited, marshaling his thoughts and brooding over his still untested powers. For though he was master of the world, he was not quite sure what to do next. But he would think of something.”
E, deco, to je moć dobrog SF-a – da nam sugeriše i nešto više nego ljudsko, veće od života, parče torte usred dijete od suvog leba.
Američki DUH nije dobar SF jer njega ne zanima ništa od preokupacija originala, on ne sme niti ume da zamisli ništa pametnije od povratka u majčino krilo. Još gore, na samom kraju, umesto da zakorači u smelu neizvesnu ali bogatu budućnost posthumanog, naša Mira deklamuje ovo: „We cling to memories as if they defined us. But our actions define us. My ghost survived to remember to the next... that humanity is our virtue. I know who I am...and my purpose here.“

A to kazuje dok se baca s vrha zgrade kako bi kroz prozor upala u ko zna koji stan i sredila ko zna koje „teroriste“ (iako bi prethodni zaplet filma trebalo da je učini sumnjičavom prema šefovima i sistemu a ponajviše prema olakom korišćenju termina „terorista“). Dakle, koja je njena SVRHA kojom se ona kurči na kraju? Da nastavi da radi za vladu, za sistem, da bude pion, robot, da vezuje „teroristu“ gde joj gazda kaže... Divan američki hepi-end...

THE RING (2002)

$
0
0
  
            Nedavno sam uredno preskočio po svemu sudeći traljav pokušaj da se oživi brzo umrtvljeni serijal američkih KRUGOVA pod nazivom RINGS kojeg su naši distributeri uredno doveli u bioskope. A onda, pišući nedavno o američkoj adaptaciji japanskog GHOST IN THE SHELL uporedio sam domete tog poduhvata sa izvornim amerimejkom ultimativnog J-horora i shvatio da na blog nisam okačio svoju kritiku tog poludupastog (mada, masovno obožavanog) proizvoda. Ova kritika je donekle ponovo aktuelna i zbog toga što reditelj američkog KRUGA, Gor Verbinski, ima po svemu sudeći odličan novi horor, A CURE FOR WELLNESS, koji jedva čekam da pogledam, iako su ga naši distributeri uredno preskočili.
Ova kritika izvorno je izašla u magazinu (Agencija n.g.n press, Beograd), br. 24, 2003, a sada se ekskluzivno obznanjuje u kiberprostoru.

 THE RING, 2002 
režija Gor Verbinski
KRUG
 
Uloge: Naomi Vots, Martin Henderson, Brajan Koks, Dejvid Dorfman

Ocena: 
*** 
(3)

Kako smo se nadali, dobro smo se udali: režiser MEKSIKANCA uspeo je da ne oskrnavi remek delo čijeg rimejka se poduhvatio i da, čak, napravi gledljiv i ne preterano uvredljiv visokobudžetni film. Svakako da njegova dostignuća ne prilaze igde blizu suptilnosti, višeznačnosti i filmofilskom bogatstvu koje nudi originalni KRUG (režija Hideo Nakata, 1998), u šta su čak i naši gledaoci mogli da se uvere, a zahvaljujući neverovatnoj i ničim zasluženoj dobroti RTS-a. Savršeni tajming omogućio nam je da se na vreme upoznamo sa trilogijom japanskih horora koja je dovela do revolucije žanra u tom delu Azije i čiji talasi uticaja već stižu i do zapadnjačkih obala. Odlična prođa na box office-u ovog rimejka već je dovela do planirane amerikanizacije još najmanje pet uspešnih japanskih horora iz prethodnih godina (jer, za slučaj da niste u toku, Japan je trenutno vodeća velesila u pogledu visokokvalitetnih, originalnih i istinski zastrašujućih horora). Stoga je i logično da krug američkih rimejka kreće upravo od naslova koji je započeo trend – Nakatinog KRUGA.
            Scenario Ehrena Krugera (VRISAK 3) prilično verno prati zaplet originala: mlada i ambiciozna novinarka (prelepa i mega-talentovana Naomi Vots) istražuje misterioznu smrt svoje rođake i tako dolazi do video snimka koji je, kako izgleda, odveo u smrt devojku i još dvoje njenih drugova koji su ga zajedno gledali. Urbana legenda tvrdi da svako ko pogleda taj video umire za tačno 7 dana: skeptična i radoznala Rejčel to ipak učini, samo da bi u narednim danima dobila sve više razloga da veruje kako u toj priči ima mnogo istine, i da joj natprirodna kletva visi nad glavom. Počinje trka sa časovnikom, pojačana činjenicom da je i njen sinčić slučajno odgledao nesrećnu traku...
            Za pohvalu je napor režisera da postigne atmosferu zlokobnosti i pretnje kroz ceo film, ali taj napor se prečesto ogleda i u nepotrebnim preterivanjima i dodacima koji ekspliciraju, konvencionalizuju ili čak i banalizuju japansku verziju, pravljenu sa većim poštovanjem prema gledaocu. Takođe, scenario menja neke suštinske detalje iz Nakatinog filma, i daje potpuno drugačije poreklo devojčice Samare (tj. u japanskoj verziji – Sadako) čiji duh stoji iza kletve, čineći ga nedorečenim i nimalo jezivim (pa čak i nezanimljivim).  

I drugi bitni likovi, poput Rejčelinog bivšeg muža ili Samarinog očuha, pretvoreni su u jednodimenzionalne skice daleko kompleksnijih likova iz japanskog filma. Verbinski svojom režijom uspeva tek da dotakne stravu i užas koji natapaju originalni KRUG, ali čak i to je, valjda, nekakav uspeh u sve ispraznijem i nenadahnutijem Holivudu, prinuđenom da uvozi i prežvakava tuđe ideje i originalnost koju je šićardžijstvom na svom terenu uspeo da uguši. U kontekstu modernog američkog horora, jadnog kakav jeste, KRUG se može smatrati blago natprosečnim ostvarenjem. Tek u poređenju sa japanskim KRUGOM njegova sirovost i usiljenost postaju napadno očigledni.

* * *


Detaljnije sam o ovoj problematici – i o japanskim KRUGOVIMA i o rimejku i njegovim nedostacima u odnosu na original  – pisao u eseju „Japanske priče o duhovima“ koji ste sigurno odavno čitali u mojoj zbirci eseja STUDIJA STRAVE.

GHOUL’s FAVOURITE MUSIC

$
0
0

            Nedavno se neko ovde čudio što me je video na koncertu SWANS-a u Beogradu. Prvo mi je bilo čudno što se neko tome čudi, a onda sam shvatio da stvar, iako za mene logična, može nekome i biti čudna, jer se na blogu do sada nisam obimnije osvrtao na muziku koju slušam. Jesam uzgred, ovlaš, usput, ali ne naročito supstancijalno.
Ghoul @ SWANS (Bg, 25.03.2017)
Istina, nije da ovde nije bilo priloga o popularnoj muzici (a ne samo o horor saundtrekovima). Kačio sam ovde, recimo, intervju sa domaćom elektro-pop grupom MARGITA je MRTVA i promovisao druge domaće, a srodnog profila (elektro-indastrijal-dark ambijent). Na primer: hvalio sam ALONE – Novi album, nove pobede! i ALONE: FOSSILIZED IN CONCRETE, reklamirao opskurne mračne projekte kao što je KH'LULU - Putridity, nudio za skidanje THIRD I albume, pisao rivju dokumentarca o niškoj muzičkoj sceni MI PLAČEMO IZA TAMNIH NAOČARA (2012), hvalio sam na sva usta Horror Bishke: MASOVNA SARANA i neprevaziđeni Pero Defformero - UNDERGRAND, pa sam čak priznao i svoja grešna domaća pop zadovoljstva (Ghoul's Guilty Pleasures: DOMAĆI POP ROK)!
            I ne samo domaća!
Priznao sam vam još i GHOUL'S GUILTY PLEASURES (1) - 80s METALi GHOUL'S GUILTY PLEASURES (2) - 80s POP, a kad sam već kod stranjske muzike, priznao sam da mi je omiljena pesma svih vremena PAINT IT BLACK (i još vam ponudio za skidanje moj mega-izbor njenih više desetina obrada). Povrh toga u par nastavaka sam se bavio crnim metalom, u tekstovima UNTIL THE LIGHT TAKES US (2008)CRNI METAL – BELO SRCE. Dakle, nije baš da se o muzici ovde nije pisalo, ali ipak, kucnuo je čas da se sada malo suštastvenije osvrnem na muziku koju volim.
Odmah nekoliko disklejmera.
Pre svega, ne smatram se dovoljno stručnim da pišem muzičku kritiku, čak ni neobaveznu, blogersku; uostalom, kao što ste možda primetili, ja i blogovanje ozbiljno shvatam i neću tu da pišem baš koješta, o stvarima koje nedovoljno dobro poznajem, samo zato što sam tako u mogućnosti. Ja znam šta znam, i o čemu sa koliko-toliko poznavanja mogu da pišem, a znam i šta ne znam i o čemu prepuštam drugima da pišu i sude. Muzika nije oblast za koju sam stručan i ovim putem se javno proglašavam nenadležnim da o njoj nešto mnogo pametujem.
Budući da nisam u stanju da obrazlažem svoj muzički ukus onako kako to mogu npr. književni ili filmski (ili stripovski), u suštini se stvar svodi na moj krajnji subjektivizam, ili još prostije rečeno – sviđizam. Volim muziku koju volim – zato što je volim, tj. zato što mi prija. The proof is in the pudding. Zašto baš nju volim a ne neku drugu? Jer me gađa tamo gde treba i budi mi želju za još, za razliku od neke druge koja ne pogađa moj Ghoul-spot, ne dotiče me, ma koliko bila značajna, važna, uticajna, mnogoobožavana... Možda neko drugi i uspe da (psiho)analizira moj muzički (ne)ukus, ali ja se ne usuđujem da u to ulazim.
            Zbog toga što muziku ne pratim sa onom dubinom i posvećenošću koje sam rezervisao za književnost i film, nisam naročiti poznavalac faktografije čak ni kod mojih omiljenih bendova i pesama. Kod mnogih se nisam udubljivao ni u tekstove pesama (koje, u popularnoj muzici ma kog žanra, smatram više nego sekundarnim), itd.
            Ukratko rečeno, ako me pitate koju muziku najradije slušam, žanrovski ona potpada pod sledeće kategorije:
- EBM (Electronic Body Music, sa svim podžanrovima toga koje me smara da uopšte proučavam a kamoli da cinculiram koja grupa u koju tačno fioku spada),
- INDUSTRIAL (u najširem smislu, od metala do čiste elektronike i nojza),
- MILITARY i NEO-FOLK(koji su često braća od tetke, a ponekad i rođena, sa vrlo tankim granicama razdavajanja, if any),
- DARK AMBIENT (širok termin koji pokriva raznu, uglavnom ali ne nužno melodičnu, sporu, sumornu muziku),
- GOTHIC (klasični mekani pop-goth, ništa emo i sl. savremene dekadencije),
- METAL (naročito death, black i folk, uz ponešto zimzelene thrashklasike)
- a na kraju tu je i nedefinisana, teško odrediva grupacija koju sam, ne znajući bolji naziv, krstio MRAČNO-VESELA ELEKTRONIKA (to su uglavnom neki nesvrstani i teški za definisanje bendovi, unikatni, opičeni, samosvojni).
            Biće sve to jasnije kad, u narednim nedeljama, svaka od ovih grupacija (pod/žanrova) dobije svoj zaseban post, sa primerima, i sa daleko više ilustrativnih bendova koje imam na umu. A do tada, da vam pružim neki najopštiji uvid, napravio sam listu od 50 najdražih mi bendova i projekata i umjetnika. Dakle, crtam: ovo dole nije nikakav kvazi-objektivan izbor najbolje muzike ikada, nego samo meni lično i privatno draga muzika bez koje se ne bih zaputio na pusto ostrvo, odnosno koju često i rado vrtim u pozadini, dok pišem.
            Žanrovsko razvrstavanje – uz još mnogo više bendova, i uz primer-pjesme, i moje kraće osvrte – sve to sledi u narednim nastavcima, a sad, kao privju sa hajlajtima i hedlajnerima, sledi moja lista. Redosled je, grubo, po žanrovima, a ne po redu lične preferencije, jer top-listu mi je, u muzici, nemoguće napraviti iz više složenih razloga. Npr. od nekih grupa volim samo određene faze a ne celokupan opus, i onda je teško to kvantifikovati na listi. 
Recimo, NE MOGU da na listu ne metnem METALIKU, iako je ona tu samo(!) zbog svoja 3 albuma (Ride the Lightning + Master of Puppets + And Justice for All) – sve ostalo od njih može sutra da obriše velika magnetna sunčeva oluja i ja bih samo slegnuo ramenima; Metalika je za mene mrtva kao bend još od početka 1990-ih, a kamoli danas; a opet, ne mogu da zanemarim a) koliko mi je mnogo značila u najbitnijem periodu mog života (kada bejah mlađan momak ja...) i b) činjenicu da i dan-danas otkidam na većinu stvari sa pomenuta tri albuma iako, en generale, to više nije vrsta muzike koju danas pretežno slušam.
            Pa onda dileme: kako i gde na top-listu metnuti ljude koji imaju jedan ili dva odlična albuma sa onima koji ih imaju po 5-6 ili više, preko 10? Da i ne govorim da je ovo što ja volim toliko širok i raznolik muzički spektar žanrova da mi je zaista nemoguće da uopšte rangiram sve te babe i žabe, od skoro pa gilti pležera do sasvim respektabilnih i uvaženih grupa.
Zato, bez daljeg tupljenja, evo šta je

GHOUL’s FAVOURITE MUSIC

THE BEST 50

IN SLAUGHTER NATIVES
RUNES ORDER
Rukkanor
Lustmord
APOPTOSE
Swans
KLAUS SCHULTZE
DEAD CAN DANCE
ORDO ROSARIUS EQUILIBRIO
COIL
HAUJOBB
Mentallo and the Fixer
mulphia
Vomito Negro
Forma Tadre
empusae
Klinik
LIMBO
Theatre Of Tragedy
MINISTRY
WHITE /ROB/ ZOMBIE
MEGADETH
DIMMU BORGIR
CRADLE OF FILTH
MORBID ANGEL
MY DYING BRIDE
THERION
Metallica
SLAYER
AL-NAMROOD
king diamond
SEPULTURA
Nightfall
THE KLINIK
PLASTIC NOISE EXPERIENCE
ClockDVA
FRONT LINE ASSEMBLY
Headscan
Wumpscut
Decoded Feedback
Leather Strip
Suicide Commando
Velvet Acid Christ
Hocico
Infact
Calva Y Nada
SKINNY PUPPY
Siouxie And The Banshees
THE CURE
THE SISTERS OF MERCY (+ SISTERHOOD)

* * *


THE WAILING CONFUSION

$
0
0


Odavno sam na blogu pisao o filmu THE WAILING. Šta sam pre skoro godinu dana o njemu napisao, možete se podsetiti ako kliknete na plavi link.
Ovaj film je izazvao brojne polemike, tumačenja, rasprave, egzegeze, filozofijade, maratone i ostala natjecanja u rasplitanju Kolariću-Panića koji nam je ponuđen u ova dva i po sata smućkanog triler-horora, okultnog horora, horor komendije, policijskog procedurala, serijskog ubice, zaraze, zombija, filma demonske opsednutosti i svega osim kuhinjskog slivnika ubačenog u ovu korejsku klin-čorbu.
            Do sada sam ga pogledao četiri puta – od toga, poslednji put je bilo na nedavnom FEST-u, kada sam, zbog ovog filma (tj. njegovog kasnog termina za novinarsku projekciju), bio voljan da debelo iza ponoći peške pređem nekoliko kilometara po ne baš toplom vazduhu; pazi, ne zbog premijernog gledanja (premijerno sam ga gledao na skrineru dobijenom preko RUE MORGUE-a), nego zbog četvrtog gledanja!
            Da li sam posle gledanja na VELIKOM PLATNU nešto pametniji? Da li sam bliži rešenju enigme ko ovde koga i zašto baš tada i baš tako i baš njega/nju – pogledajte u ovoj zanimljivoj raspravi koju sam pre neki dan imao na Fejsbuku. Da, upravo tako – na onom mestu koje većina ljudi koristi za cat videos & cat pictures, za širenje meme-a i jućub spotova, za slike svoje dece i svojih obroka i svojih srećnih života ja sam se upustio u dijalog sa jednim pokušajem tumačenja ovog filma, a sada, zato što je to šteta da to čami samo tamo, daleko od očiju mnogih koje bi to moglo zanimati, rešio am da tu diskusiju podelim sa vama. Možda se nećete složiti ni sa mnom ni sa mojim drugim diskutantom, ali će vas valjda naša diskusija i ponuđeni argumenti i PITANJA podstaći na neka vaša nova promišljanja i tumačenja ovog filma!
            Ako se to desi, ne budite sebični, ne čuvajte to za sebe – podelite svoje teorije sa nama, ovde, u komentarima! Do tada, evo kako je to izgledalo. Pošto su moji sagovornici (uglavnom) Ameri, diskusija je bila vođena na američanskom. Inače, svi involvirani su profesionalci iz sveta filma: programski direktori festivala, kritičari, selektori, novinari...




Travis Crawford: It's funny -- a lot of people *hate* the final section of THE WAILING, primarily because it's not exactly the most coherent resolution in the world, but I kind of liked it simply because it does opt to go off in a unique direction.

Dejan Ognjanovic: "not exactly the most coherent resolution in the world"! Ha ha ha! Not exactly among the top 100.000 most coherent resolutions in the world, more likely!
I like it against my better judgment. but after 4 viewings I'm still not sure there is any reason (or sense) that stuff happened the way it did. many actions and reactions throughout the film make no coherent sense whatsoever.

Dag Sødtholt: I thought it was a terrifically thrilling ride, but I agree, any film should still make sense. Do you have one example? (If I decide to see it again in the near future.)

Dejan Ognjanovic: The main thing is - the Jap. The film seems to accuse prejudice, including racial prejudice against him, but the films shows that in this instance he IS the devil (or at least something evil, an evil spirit or what not). But is he, really? Or does the film show him from THEIR eyes? But how do we know whose perspective is assumed in any specific scene? Let's not forget that we see him 'objectively' in the very first scene, setting up a trap - i.e. fishing... Coincidence? I think not. ALSO - what is the sin that the bumbling policeman is accused of and punished for by having his daughter possessed? Prejudice! He went against the Jap with no evidence. BUT, again, he had every reason to suspect him. And the film proves that he was right in that. Or was he?
And if the shaman was in cahoots with the Jap - what WAS the masterplan between the two of them? What were they aiming for? What's the shaman's motivation? What's the purpose of the 'exorcism'? Why is the Jap so much hurt, almost killed by it, if they're in it together?
Not to mention who/what is the Woman? What's her role in the plot, is she of this or the other world? She seems to protect the village, but again, is not very efficient in it, and demands some strange sacrifices... and we have no clue as to the limits of her powers (if any, except making shamans vomit profusely).
In short, my hunch is that the writer/director is not playing fair, that he's omitting info that should not be omitted and that he's adding confusing details, and that the purpose of it all is mystification instead of a mystery.



Paul Kazee (to Dejan Ognjanovic): - Shamans, like Mediums, invite the spirits of the dead inside them. One occupational risk of being is Shaman is becoming possessed by an evil spirit. With that in mind, note that the Japanese man is a Monk who has become possessed by an evil spirt, but - thanks to a botched exorcism - the spirit leaves him and enters the Shaman instead. As such, the two are not so much in cahoots, as both independently taking turns serving an evil master. And yes, the woman is a guardian of sorts. What follows is a much too long and messy attempt to make some sense of the film, largely based on...
1) the following video posted to youtube (https://www.youtube.com/watch?v=lxjp2YIk798), 
2) a reddit post that disagrees with the video on several points (https://www.reddit.com/user/Michiwitch), and
3) responses to both of these by several other people.
One of the stated themes of the film appears to be that people see what they expect to see - or are conditioned to see - thus the Catholic Priest seeing HIS understanding of "The Devil" in the possessed Japanese Monk. No doubt, this conceit is also meant to encompass an audience's understanding of the film, but - even so - it is worth reviewing some elements of the film that viewers are being asked to interpret.
First, I suppose it needs to be noted that characters and concepts throughout the film relate to an assortment of spiritual beliefs. Second, in keeping with the theme of seeing what one is conditioned to see, a central idea in the film is that there are Demons among us who can change their appearance, or who seem to change appearance depending on who is doing the looking. Or maybe we merely see them as demons.
In any case, a key character is "The Japanese Stranger." He appears to be a Buddhist Monk who has become possessed by an evil Crow Spirit/Demon. When the police ask him why is came to Korea, he says "Youko", which I've read is an archaic term for a Fox Spirit. In Japanese mythology, a Fox Spirit is often a beloved guardian or protector (though a Fox Spirit is often alternately presented as a seductress who - often unintentionally - leads men to their demise), so presuming he was possessed by evil before arrival (as opposed to becoming possessed after arrival), it would seem he wishes to destroy this guardian Fox Spirit.
This leads us to the ghostly female character, who some critics have referred to as a "Guardian Angel," which fits rather nicely with the guardian Fox Spirit theory. It should be noted, that this character is not given a name in the films Korean credits. Instead, the written Korean characters that were translated as "Mu Myeong" in the subtitles, actually mean "nameless" or "no name" (or so I've read). In any case, she appears to have good intentions, and - though seen by the Monk as a Buddhist Fox Spirit - at various points in the film, she is also seems to be associated with Christianity. One early indication of this could be that she is introduced throwing stones, possibly a reference to the Biblical quote, "Let he who is without sin, cast the first stone." Then, later, she oversees the "cock crowing three times" scenario, a Biblical reference relating to Peter's denial of his Faith, while here relating to the policeman's need to have Faith in her. In any case, whatever she is (and maybe it depends on whether it's the Buddhist Monk or the Christian policeman who is doing the looking), her interest seems more in defeating the Demon than in saving the family, though - if she can do the later by accomplishing the former, she will.
Confused yet? Here's a rough summary of the sequence of events, starting from the point that the Policeman's daughter is stricken:
1. Under influence of an evil Crow Spirit, the Monk infects the Policeman's daughter.
2. The cop destroys the Monk's ritual room, kills his black dog and threatens to kill him if he does not leave in 3 days.
3. In response, the Monk hangs a dead black goat at his door to curse the policeman's family further (father is paralyzed momentarily; the daughter goes rabid and kills a neighbor). Via a ritual, he also revives a zombie to serve him as protection against the angry villagers.
4. A good Shaman is brought into the village by a policeman's mother. His goat and other animals, one might note, are white.
5. The Shaman removes a hidden black crow curse from a barrel and performs a risky out-of-body hex to kill the Monk. For the hex to be successful, the Shaman warns the policeman that there should be no drinking, no visitors and no interruption.
6. Although the hex is directed at the Demon who is inside the Monk, the daughter - who is under partial control of the Demon - also suffers in pain, and thus, pleads for her father to stop the hex.
7. The Monk almost dies from the Shaman's hex, but the interruption in the hex allows the Crow Demon to leave the weakened Monk in order to inhabit the Shaman instead.
8. The Monk, now good, returns to his room to recuperate, but remembering that he has revived a dangerous zombie, panics and goes out in search of it.
9. Meanwhile, fearing for his daughter's life, the policeman goes to the Monk's house with friends intent upon killing the Monk.
10. The Monk tries to escape the angry villagers but falls down a short cliff. He cries at the thought of his past sins and at the irony of his circumstance.
11. The Monk then sees the Ghostly Woman/Guardian Angel/Fox Spirit and chases after her. She runs from him, causing him to fall into the path of the policeman's car.
12. The policemen presumably kill the Monk by throwing him over a cliff.
13. The Shaman (now bad) laughs, recognizing that the Crow Demon has succeeded in making murderers out of the villagers. The Crow Demon can now also afford to loosen his grip on The Shaman, as he can easily re-enter and reanimate the dead and/or critically injured Monk.
14. The Shaman tries to collect souls for the Crow Demon (via picture taking), but he is confronted by The Ghostly Woman.
15. Fearing for his life, he abandons his mission and flees home seeking the protection of Buddha via candle lighting. The Crow Demon, however, reminds the Shaman that he is not done with him, first by blowing out his candles, and then by delivering a dead crow unto him as a death omen.
16. The Shaman still tries to flee, but the Crow Demon rains moths upon him to further instill in him a fear for the consequences in abandoning his task.
17. The Shaman rushes back toward the village to resume his final task, which is to collect the souls of the policeman's family. In order to accomplish this, he attempts to trick the policeman into believing that the "The Ghostly Woman" is an evil Demon, and that the Monk was just an innocent victim.
18. The Ghostly Woman sets up a trap for the Crow Demon. For the trap to be successful, however, the policeman must show Faith in her, and - of course - he has no reason to do so. Medicine has failed him. Catholicism has failed him. Why put his faith in her over the Shaman?
19. Ultimately, he denies her and finds that his daughter has killed his entire family. His daughter then kills him, and finally, she dies as well.
20. The Shaman arrives to take photos and collect their souls.


Dejan Ognjanovic (to Paul Kazee) - Thank you, Paul! Are you the author of all this, or is it copied from somewhere else? In either case, please don’t be mad that I’m NOT BUYING ANY OF IT – for reasons shown below.
„the Japanese man is a Monk who has become possessed by an evil spirt” – How do we know this, based on the film? Was it shown? Were we told? By whom?

“When the police ask him why is came to Korea, he says "Youko"– Damn, I wonder what the translation said at this point. I don’t recall him mentioning spirits of any kind!

“she is introduced throwing stones, possibly a reference to the Biblical quote, "Let he who is without sin, cast the first stone." 
– This is one of the most nonsensical ‘arguments’ I’ve ever read! Acting like a semi-retarded person, or a very small child, randomly and aimlessly throwing small stones at people, just so as to allude to a random verse from the bible? So, since she’s throwing stones, it should imply that SHE is without sins? Well, for a Guardian spirit I’d say it’s a pretty big sin when they’re not doing their job! Who did she GUARD? She let the Jap come into the village and kill dozens of people, preventing nothing, guarding no one! Her greatest ‘HELP’ comes at the end, when she demands that a man sits and waits for the 3rd crow of a cock while he has every reason to believe that his family is in mortal danger while they speak! WOW, what a great test. A random stranger who REFUSES TO TEL WHO/WHAT SHE IS (WHY?) orders you to wait while your kid and wife may be DYING, and when you fail to do that, somehow YOU’re the one to blame, not the ‘guardian’ spirit! NONSENSE!

“She oversees the "cock crowing three times" scenario, a Biblical reference relating to Peter's denial of his Faith, while here relating to the policeman's need to have Faith in her.”
This is incredibly shallow and senseless ‘explanation’ because it joins the events which ARE NOT SIMILAR IN ANY WAY (except very superficially).
In the Biblical reference, Peter denies Jesus although he was his FOLLOWER and was in a privileged position to SEE and HEAR firsthand who/what HE was. So, it is a conscious and cowardly denial of his faith (for fear of Roman consequences) and betrayal of Jesus.
In the film, the cop HAS ABSOLUTELY NO KNOWLEDGE WHATSOEVER ABOUT THE ‘GUARDIAN’ WOMAN and has NO REASON WHATSOEVER TO HAVE ‘FAITH’ IN HER. He does not betray anyone, he does not deny anything but a random unknown person making random demands!
Is the film promoting BLIND FAITH as a virtue?
Even if so, even for a BLIND FAITH, one needs a tiniest vestige of a shadow of a reason or proof that some ONE/THING deserves faith – not just ANY RANDOM STRANGER who comes and demands faith ‘because I told you so’!


“Under influence of an evil Crow Spirit, the Monk infects the Policeman's daughter.” So, this evil spirit is not inseparable one, like say Pazuzu in The Exorcist, who can possess only one person at a time and has to jump from person to person (say, from Raegan to Demian, unable to be in both of them at the same time)? Is this concept of POSSESSION AS INFECTION based on some Eastern folklore, or is it invented for the film? It seems very much ANYTHING GOES to me! 

“Via a ritual, he also revives a zombie to serve him as protection against the angry villagers.” Is there ANY LIMIT to shaman’s powers? He can possess whomever he wants, he can raise the dead… On the other hand, his opponent, the Foxy Lady, can DO WHAT, EXACTLY? Go around throwing stones at people? And he’s so worried about her that he had to come all the way from Japan to deal with her? Btw. How effective ‘weapon’ is it, really, to have one mindless tottering zombie protect you against the MOB OF RIGHTFULLY ANGRY PEOPLE? Quite RANDOM & POINTLESS, not to mention attention-drawing. 

“allows the Crow Demon to leave the weakened Monk in order to inhabit the Shaman instead.“ Why isn’t this signaled in any small way in the film? How do we know this is what happened?

“The Monk, now good, returns to his room to recuperate, but remembering that he has revived a dangerous zombie” – So, the possessed have a memory of what they did under the influence of the evil spirit? Interesting. Usually it’s not like that.

“He cries at the thought of his past sins and at the irony of his circumstance.” – Well, this is quite clumsily done, if THAT’S the meaning behind this scene. I’d say the director is to blame for the confusion, for failing to be even remotely clear as to WHO’S POSSESSED (OR NOT) WHEN BY WHO/WHAT!

“She runs from him, causing him to fall into the path of the policeman's car.” HOLY MOLLY! How do you make someone do something while RUNNING AWAY FROM THEM?! 1) If the “Monk” is GOOD at this point, why should he be chasing the “good” Foxy Lady? 2) Even an animal would fail to be lead into such a clumsy trap as the one described above for the Jap (not to mention, if the evil spirit is not in him at that time, if he’s just an empty vessel, why should the Foxy bother killing him? HE’S GOOD NOW, FOR CHRIST SAKES!) 3) The film does not show the Jap chasing the Foxy when he falls onto the car. She’s nowhere to be seen in front of him. So, how/why is he ‘lead’ in front of the car if we’re not shown his ‘lure’?!


“Fearing for his life, he abandons his mission and flees home seeking the protection of Buddha “ – So, a person possessed by an evil spirit goes and actively asks protection from his opponent? Sorry, but that makes no sense. 

“The Shaman rushes back toward the village to resume his final task, which is to collect the souls of the policeman's family” So, one moment he’s possessed and evil, next he’s doing the goody Buddha rituals, then again he’s collecting souls, then repenting, then running AWAY, then running TOWARDS, - THIS WHOLE BACK-AND-FORTH is silly and clumsy and utterly CONFUSING. Not a good thing in ANY plot, and quite RUINOUS in a horror film!

“For the trap to be successful, however, the policeman must show Faith in her, and - of course - he has no reason to do so. Medicine has failed him. Catholicism has failed him. Why put his faith in her over the Shaman?” This rule, for the trap to be successful, seems utterly RANDOM! Why should it work just that way? Why does the Foxy Lady need HIS F*CKING FAITH in anything? And WHY should he have it in her? NO REASON WHATSOEVER! SHE GAVE HIM NO REASON TO HAVE FAITH IN HER. She even refused his very reasonable questions, she failed to say anything about who/what she was… and therefore SHE’s the one who’s to be blamed for the ensuing tragedy, not the cop’s “lack of faith”! SOME GUARDIAN!

And what about the final scene? This ‘explanation’ fails to account for the last scene, with the priest in the Jap’s lair, where he assumes the full demonic shape. What about THAT?

Paul Kazee (to Dejan Ognjanovic) - Wow! You REALLY have it in for this flick. As noted, most of what I wrote comes from a youtube video and a reddit thread. The film fascinated me and - for that reason - I wanted to try to make some sense of it. The video and the reddit helped me to do that.

Dejan Ognjanovic (to Paul Kazee) I'm glad for you if what you quoted/retold above made sense to you; sadly, it did not clarify anything to me other than strengthening my hunch that the film is just confusing and inconsistent for its own sake, without any point or coherence to it. Tere's good kind of ambiguity, which I welcome ('The Turn of the Screw', THE SHINING, etc), but this is a bad kind, based on gaps, inconsistencies, random stuff and too wild expectations from the viewers' willingness to fill in the all-too-numerous blanks with whatever associations come to their minds from whatever branch of religion, mysticism or folklore belief comes handy at any given point (but with no overall coherence).

* * *


Tu smo negde, otprilike, (o)stali. Ako imate šta da dodate, samo izvol'te!

VELIKI BOG PAN – Artur Maken

$
0
0


            Sa velikim zadovoljstvom najavljujem predstojeću, sedmu knjigu Orfelinove edicije „Poetika strave“: u njoj ćete naći moj izbor od osamnajboljih horor priča kultnog pisca Artura Makena pod naslovom VELIKI BOG PAN.
            Sadržaj ove knjige čine sledeće novele i priče:


Veliki bog Pan
„The Great God Pan“

Srž unutarnjeg svetla
„The Inmost Light“

Beli ljudi
„The White People“

Ceremonija
„The Ceremony“

Svetleća piramida
„The Shining Pyramid“

Priča o crnom pečatu
„The Novel of the Black Seal“

Beli prah
„The Novel of the White Powder“

Krajnji sever
„N“

            Sve ove priče preveo je Dejan Ognjanović.
Pored njih, kao što ste već navikli, isti autor napisao je i opširan i stručan pogovor u kojem kontekstualizuje Makenovo delo u istoriji horor proze (gde zauzima jedno od najznačajnijih mesta!). Naslov tog teksta je Artur Maken: Mračna ekstaza.
Tu je, naravno, i veoma detaljna biografija ovog pisca koji je imao vanredno slikovit i zanimljiv život (uključujući tu i članstvo u okultnoj organizaciji Zlatna zora, veze sa dekadentizmom, urbanu legendu koju je začeo početkom I svetskog rata, itd), a koju je takođe sastavio dr Ognjanović.
Obim knjige iznosi 330 strana, a sve to je savršeno odštampano, ušiveno i povezano u tvrde korice kako biste ovu klasičnu, vrednu i nadasve za košmare inspirativnu knjigu mogli mnogo puta da čitate i iščitavate i pozajmljujete, a možda i da potraje vašem potomstvu (if any). Ovo je svakako zbirka bez koje ne bi smela da bude nijedna ozbiljna kolekcija fantastične proze, a o mračno-hororičnoj da i ne govorim.
Jezovitu koricu, kao i unutrašnje ilustracije, sačinio je veliki Nišlija (u novosadskoj emigraciji) – Ivica Stevanović.
Spremite se za jednu zaista stravičnu i košmarnu knjigu natopljenu mističnim, atavističnim užasima i neljudskom grozom kakvi se retko nalaze. Ona je zasnovana na Makenovom ubeđenju, iznetom u priči „Crvena ruka“:
„Svete tajne zla kao i dobra svuda su oko nas, i živimo i krećemo se, verujem, u nepoznatom svetu, mestu gde postoje pećine i senke i žitelji sumraka. Moguće je da se čovek ponekad može kretati unazad putanjom evolucije i verujem da jezivo predanje još uvek nije mrtvo.“
Kada je Makenova novela Veliki bog Pan bila prvi put objavljena 1894. godine, izazvala je šok kod kritike svojom smelošću i žestinom, kao i pojedinim za to viktorijansko vreme previše otvorenim nagoveštajima nastrane, demonske seksualnosti. Evo nekoliko odabranih kritika iz tog doba:

„Ova knjiga je, ucelo gledano, najsnažnije i najpromišljenije neprijatna od svih koje smo videli na engleskom jeziku. Mogli bismo reći i više, ali suzdržavamo se kako ne bismo jednom takvom delu davali reklamu.“ (Mančester gardijan)

„To je nekoherentni košmar seksa i navodno užasnih misterija što se iza njega kriju, i moglo bi se zamisliti da od njega pati čovek sklon morbidnim promišljanjima nad takvim temama, ali uskoro bi ga mogao dovesti do ludila ukoliko se ne obuzdava.“ (Vestminster gazet)

„Začudna parabola suviše morbidna da bi mogla biti proizvod zdravog uma.“ (Literari njuz)

Nasuprot uštirkanim viktorijancima, prodorno pronicljivi Lavkraft je Makena bespogovorno hvalio u svom znamenitom eseju „Natprirodna strava u književnosti“, gde je pored ostalog rekao: „Među živim stvaraocima kosmičke strave i kosmičkog straha uzdignutih do najčistijih umetničkih visina malo je onih – ako ih uopšte i ima – koji bi mogli da se uporede sa mnogostrano obdarenim Arturom Makenom, tvorcem dvanaestak dugačkih i kratkih pripovesti u kojima elementi potajnih užasa i nepojamne strave dosežu do najdublje suštine i istinske realističnosti.“
Ako je „Veliki bog Pan“ Makenova najslavnija i najuticajnija priča, „Beli ljudi“ su nesumnjivo njegova najbolja. Za Lavkrafta je ona bila druga najbolja horor priča ikada napisana, odmah iza Blekvudovih „Vrba“: „Makenovo pripovedanje, koje je pravi trijumf veštog izbora i izuzetne odmerenosti, odiše ogromnom, postepeno nagomilanom, snagom dok teče u bujici bezazlenog dečjeg čavrljanja u kojem se naziru aluzije na čudne 'nimfe'.“ Njemu je bilo jasno: „svaki će pronicljiv kritičar morati da prepozna remek-delo fantastične književnostikoje ima gotovo bezgraničnu snagu u nagoveštavanju nadmoćne groze i kosmičkog ludila.“
Pored toga, Lavkraft je kazao u jednom pismu:
„Postoji kod Makena ekstaza straha kakvu su svi drugi živi ljudi previše tupi ili bojažljivi da uhvate i kakvu čak ni Po nije uspeo da pojmi u svoj njenoj najogoljenijoj nenormalnosti.“
            Zanimljivo je da je i Stiven King veliki poštovalac ove novele i u svojoj studiji Danse Macabre svrstava je u sam samcit vrh horor proze kada, pišući o Ukletoj kući na brdu, kaže: „zapravo, čini mi se da su ona i Džejmsov Okretaj zavrtnja jedina dva velika romana natprirodnog u poslednjih sto godina (mada bismo mogli dodati dve dugačke novele: „Makenovog 'Velikog boga Pana' i Lavkraftovu 'U planinama ludila').“ King je otvoreno priznavao njen uticaj na sopstvenu priču pod naslovom „N“
Na svom sajtu on povodom nje, a na pitanje da li je inspirisana Lavkraftom, piše:

Ne Lavkraftom; ona je nadahnuta 'Velikim bogom Panom' Artura Makena, koji je jedna od najboljih priča strave ikada napisanih. Možda i najbolja na engleskom jeziku. Moja nije ni izbliza toliko dobra, ali sviđala mi se prilika da spojim neurotično ponašanje –opsesivno-kompulzivni poremećaj– sa idejom makroverzuma ispunjenog čudovištima. To je bila dobra kombinacija. Što se tiče odnosa Lavkraft vs. Maken: da, Lavkraft je u krajnjem zbiru svakako bolji jer je uradio više sa tim konceptima, ali 'Veliki bog Pan' je čitaocima pristupačniji. I Maken je tu bio prvi. Napisao je 'Pana' 1895. kada je HPL (sic) imao pet godina.


            U komentarima na kraju zbirke Odmah posle sutona King je za istu tu priču napisao:

Na nju je snažno uticao 'Veliki bog Pan' Artura Makena, priča koja (poput Drakule Brema Stokera) prevladava svoju prilično trapavu prozu i besomučno se uvlači u čitaočevu zonu strave. Koliko besanih noći je izazvala? Bog bi ga znao, ali neke od njih bile su i moje. Mislim da je 'Pan' najpribližnije što je horor žanr prišao velikom belom kitu, i da pre ili kasnije svaki pisac koji ovu formu ozbiljno shvata mora da se okuša sa njenom temom: da je stvarnost tanak sloj, a da je prava stvarnost s druge strane beskrajni ambis ispunjen čudovištima.

Ono što ne pamtim da sam negde pročitao jeste priznanje da je njegova rana, kratka priča „Siva masa“ prilično besraman plagijat (i trivijalizacija) Makenove priče „Beli prah“, gde se umesto apotekarskog praška kao agens preobražaja nađe – pokvareno pivo!

H. L. Borhes je izabrao Makenove priče za svoju „Vavilonsku biblioteku fantastične književnosti“, a u predgovoru je napisao da „poseduju žestinu i samoću što su svojstvene pesništvu“, da „osećamo da ih je nadahnuo izvorni osećaj“ i da „čitalac neće lako zaboraviti te dobro zasnovane more koje, uz malo mašte i nesreće, mogu preplaviti i njegove noći.“

Veliki poznavalac i proučavalac horor proze, S. T. Džoši, s pravom je priču „Beli ljudi“ izabrao kao njegovu najbolju u tematu magazina Ru Morg posvećenom 150. godišnjici Makenovog rođenja:

Dok neke od Makenovih ranijih priča vire iza velova bajki i narodnih predanja, središnji tekst 'Belih ljudi'često i sam ima formu nalik njima. Ponekad on uzima ritam balade, i dobar deo te priče mogao bi se nazvati poezijom, dok posmatrana kao celina ova začarana pripovest, kao u transu, skoro da prejudicira postignuća Džejmsa Džojsa i Virdžinije Vulf. Ne pada mi na um nijedna druga priča strave koja koristi glas naivnog pripovedača tako vešto i radi tako dubokog efekta.

A veliki pisac strave, T.E.D. Klajn pisao je za priču „Beli ljudi“:
...ona ostaje najčistiji i najsnažniji izraz onoga što je Džek Salivan nazvao 'transcendentalnom' ili 'vizionarskom' tradicijom natprirodnog. Većina drugih priča iz te tradicije (Blackwood’s “The Wendigo”, E.F. Benson’s “The Man Who Went Too Far”, and Machen’s own “The Great God Pan”) samo opisuju susrete sa mračnim pradrevnim silama koje vladaju iza ivice civilizacije; „Beli ljudi“ kao da zapravo predstavljaju plod jednog takvog susreta, autentični paganski artefakt...
- The Penguin Encyclopedia of Horror and the Supernatural (1986)-


Posle svega rečenog, da li je uopšte potrebno još nešto dodavati?
Samo još ovo: PRETPLATA na knjigu VELIKI BOG PAN Artura Makena raspisuje se ovog časa. Šta treba da uradite?   
Novac (900dinara) treba uplatiti na račun Orfelina (Kosovska 23, Novi Sad): ProCredit Bank 220-73108-85, a svrha uplate je: Pretplata na Pana. Potom treba poslati mejl na orfelinns@gmail.com sa podacima: ime i prezime, tačna adresa i broj mobilnog, kao što treba naznačiti i naslove knjiga za koje se kupac odlučio. Pretplata traje od 20. aprila pa do 20. maja, a isporuka knjiga je odmah posle toga. U knjižarama će ova knjiga koštati 1.210 din.
Napomena: najbolji način da podržite ovo što Orfelin radi, a pre svega da olakšate postojanje edicije „Poetika strave” jeste da u što većem broju kupite ovu knjigu u pretplati!

ALI TO NIJE SVE!
Orfelin u narednih mesec dana izdaje još dve druge knjige koje bi vas morale zanimati!
U štampi je
VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU

            Moja knjiga iscrpnih i nadahnjujućih razgovora sa pionirom srpskog filma fantastike i strave, Đorđem Kadijevićem, bogato ilustrovana sa oko 225 (da – dve stotine dvadeset i pet!) ekskluzivnih, uglavnom nikad viđenih fotografija iz njegovih filmova i sa njihovih snimanja, na 495 strana B5 formata, u tvrdom povezu, sa srebrotiskom... Detaljnija najava ove knjige stiže za par dana, do tada evo samo njene zadnje korice. 

Pretplatna cena je 1.900 din, u knjižarama će biti oko 2.400. Ako se pretplaćujete samo na ovu knjigu, uz uplatu napišite Za Kadijevića.

            Takođe, uskoro izlazi i ovo:
Priče o čudnovatom– Ransom Rigs
Oni koji su čitali trilogiju Ransoma Rigsa o čudnovatoj deci gospođice Peregrin znaju da se nevidljivi dečak Milard Nalings često poziva na knjigu Priče o čudnovatom koja je neka vrsta tajne istorije Čudnovatih. Ta knjiga se sada pojavljuje u Orfelinovom izdanju.
Tvrdo ukoričena, ušivena, sa koricama u zlatotisku, na 200 strana, sa fantastičnim ilustracijama Endrjua Dejvidsona i u maestralnom prevodu Save Kuzmanovića.
Pretplatna cena je 900 din a u knjižarama će biti 1.210.
Evo jedne od ilustracija iz knjige.
Za one koji odluče da kupe sve tri knjige – poseban popust. Umesto 3.700, sve tri knjige možete dobiti za 3.500(poštarina je uračunata u cenu). Ako se odlučite za ovu opciju, sve je isto kao gore u uputstvima, samo što uplaćujete 3.500 i naznačite Za majske knjige.

Sve tri knjige izlaze iz štampe u prvoj polovini maja i biće isporučivane pretplatnicima čim se budu pojavile iz štampe.

VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU

$
0
0
  
VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU
Knjiga razgovora sa Đorđem Kadijevićem

Autor: Dejan Ognjanović
Izdavač: Orfelin, Novi Sad, 2017
Uz pomoć FCS-a,
i fondova za kulturu grada Novog Sada i pokrajine Vojvodine


VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU je knjiga razgovora sa rediteljem Đorđem Kadijevićem koje je vodio i priredio Dejan Ognjanović.
Razgovori sa ovim velikanom srpskog filma pokrivaju njegov celokupan opus, i to hronološki, od filma Praznik(1967) pa do, za sada, poslednjeg – dokumentarnog TV filma Tito i umetnost(2014) iz serijala „Titova soba tajni“. Knjiga sa podjednakom pažnjom govori i o TV projektima Đorđa Kadijevića: serijalima „Fantastika“ i „Beogradske priče“, kao i o velikoj TV seriji „Vuk Karadžić“.
U otvorenom i iscrpnom razgovoru Kadijević minuciozno izlaže osnove svog svetonazora i svoje filmske poetike: govoreći o sebi i formativnim događajima svoje biografije on govori i o ključnim dešavanjima u Srbiji od II svetskog rata naovamo i pretvara se u pronicljivog svedoka jednog vremena. Kao autor čija su dela često bila posvećena istorijskoj tematici, Kadijević govori o svom odnosu prema vremenu, istoriji, prolaznosti i večnosti – ali i o svom odnosu prema srpskom narodu i njegovom mestu u istorijskim procesima.
Osvrćući se na uslove u kojima su njegovi filmovi nastajali, Kadijević govori i o svojim saradnicima – pre svega o svom stalnom direktoru fotografije, Aleksandru Petkoviću – Petku, ali i o najvećim glumcima srpskog filma s kojima je sarađivao, kao što su: Slobodan Perović, Pavle Vujisić, Aleksandar Berček, Miki Manojlović, i drugi. Kadijević otvoreno govori o brojnim kulturnim poslenicima nekadašnje srpske kinematografije i Televizije Beograd, uključujući i svoje kolege, reditelje, i tako upotpunjuje sliku uslova u kojima su filmovi nastajali u vreme SFRJ, i u vreme posle njega, sve do današnjih dana.
            Lucidni i intelektualno potkovani Kadijevićev um suvereno se kreće kroz kulturu i umetnost svih epoha, a posebno XX veka, povlačeći brojne paralele sa filozofijom, politikom, istorijom i drugim oblastima. Njegov smisao za humor i ironiju daje posebnu draž i bogatstvo ovoj knjizi.

          Razgovori su potkrepljeni uvodom autora, Dejana Ognjanovića; kratkim podacima o zapletu i ekipi svakog pojedinog filma ili serije; nužnim komentarima i objašnjenjima u fusnotama; bogatim i ekskluzivnim fotografskim materijalom iz Kadijevićeve lične fototeke, kao i iz arhive RTS-a.
Rezultat razgovora Dejana Ognjanovića i Đorđa Kadijevića, zabeležen u ovom rukopisu, mnogo je više od puke knjige intervjua: ovo je temeljita autopoetička studija, utemeljena i faktografski i teorijski, i obogaćena obiljem ekskluzivnih fotografija koje dodatno doprinose njenom statusu prvorazrednog dokumenta kakav je nužno potreban našoj kulturi.
Autor ove knjige, Dejan Ognjanović, svojim ranijim knjigama već se bavio skrajnutim vrednostima srpskog filma, npr. u zborniku Novi kadrovi: skrajnute vrednosti srpskog filma, koju je ko-priredio (Clio, Beograd, 2008) i gde je već objavio jedan studiozan esej o Kadijevićevom Prazniku. Takođe, u knjizi U brdima, horori:srpski film strave (NKC, Niš, 2007) temeljito je analizirao Kadijevićeve filmove fantastike i strave, a nizom tribina i autorskih večeri na kojima je učestvovao zajedno sa Kadijevićem dokazao se kao jedan od najboljih poznavalaca njegovog filmskog rada.

*

VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU, knjiga iscrpnih i nadahnjujućih razgovora sa pionirom srpskog filma fantastike i strave, Đorđem Kadijevićem, bogato je ilustrovana sa oko 225 (da – dve stotine dvadeset i pet!) ekskluzivnih, uglavnom nikad viđenih fotografija iz njegovih filmova i sa njihovih snimanja, i ima 496 strana B5 formata, u tvrdom povezu, sa srebrotiskom...
Evo sadržaja knjige:
Na nju se možete ODMAH pretplatiti. Pretplata traje do 20. maja.
Pretplatna cena je 1.900 din, a u knjižarama će biti oko 2.400.



Ako odlučite da smesta, po najpovoljnijim uslovima, sebi rezervišete ovu knjigu, evo šta treba da uradite. Novac (1.900dinara) treba uplatiti na račun Orfelina (Kosovska 23, Novi Sad): ProCredit Bank 220-73108-85, a svrha uplate je: Pretplata naKadijevića. Potom treba poslati mejl na orfelinns@gmail.com sa podacima: ime i prezime, tačna adresa i broj mobilnog. Isporuka knjiga je odmah po izlasku iz štampe, sredinom maja.
Uzgred, podsećam vas da je Orfelin pre pola godine objavio i Kadijevićev mračni roman BOŽIJA VOLJA koji još uvek možete naručiti od ovog izdavača.

Takođe vam skrećem pažnju, odnosno podsećam, da tokom maja izlaze još dve nove knjige Orfelina: VELIKI BOG PAN– Artura Makena (klikni za detalje!) i Priče o čudnovatom– Ransoma Rigsa.
Za one koji odluče da kupe sve tri knjige – poseban popust.Umesto 3.700, sve tri knjige možete dobiti za 3.500 (poštarina je uračunata u cenu). Ako se odlučite za ovu opciju, sve je isto kao gore u uputstvima, samo što uplaćujete 3.500 i naznačite Za majske knjige.
            Koricu i unutrašnjost knjige grafički je dizajnirao David Tankosić a fotografije u Kadijevićevom stanu koje vidite u ovom postu (a neke su i u knjizi) načinio je Dušan Mladenović. Obojici zahvaljujem na odlično obavljenom poslu.

Evo više detalja o ovoj po svemu spektakularnoj knjizi.

Kratak opis:
Jedan od najznačajnijih srpskih filmskih i TV reditelja, Đorđe Kadijević, govori iscrpno, otvoreno i stručno o svom filmskom opusu, svojoj estetici i poetici, o svom vremenu.  Razgovori u ovoj knjizi hronološki su organizovani tako da prikazuju rađanje i razvoj Kadijevićevih poetskih principa od Praznika (1967) do Titove sobe tajni (2014).

Cilj projekta:
Predstaviti ličnost, misao i delo jednog od najznačajnijih aktera jugoslovenske i srpske kulturne scene, istaknutog reditelja i istoričara umetnosti, Đorđa Kadijevića i omogućiti re-evaluaciju njegovog opusa.


Ciljna grupa:
Stručna, ali i najšira javnost: istoričari umetnosti, filmski radnici, studenti filma i umetnosti, filmofili, svi koji se profesionalno ili amaterski bave filmom i zanimaju za ovaj umetnički medij.
Forma knjige (intervju) čini tekst dinamičnim, jasnim i razumljivim široj čitalačkoj publici, bez obzira što se teme razgovora dotiču najdubljih pitanja umetničkog stvaranja i života uopšte.


Očekivani rezultati:
A) Otkriti najširim krugovima domaće javnosti prvorazredno značajan a malo poznat i slabo istražen opus velikog umetnika i mislioca.
B) Re-evaluacija opusa velikog reditelja, ali i kinematografije koje je bio deo, kao i vrednosti televizijskog autorskog stvaralaštva, i uopšte jednog blisko prošlog vremena čije su teme i dileme i danas aktuelni.
C) Čitav niz podataka i uvida ove knjige doprineće boljem razumevanju nekih od najplodnijih faza u domaćoj istoriji kulture i umetnosti („Crni talas“, autorski TV filmovi, rađanje žanra fantastike i horora kod nas...).

Evo kako počinju moje
Uvodne napomene

            1. Van šablona

Đorđe Kadijević u našoj kulturi ima neobičan status, definisan dihotomijama koje su i odredile njegovu specifičnost: istovremeno intelektualac i „filmadžija“; istoričar umetnosti i reditelj; režiser za bioskop ali i za televiziju; autor žanrovskih ali i nežanrovskih filmova... Kolumnista vodećeg nedeljnika NIN (na likovne teme) i filmološka nepoznanica sa skrajnutim statusom u domaćim filmskim leksikonima i enciklopedijama... Slavan, i u senci; svima znan i – nepoznat... 
Ovime se ne iscrpljuju dihotomije vezane za njegov opus (tačnije, za dve njegove „paralelne profesije“, kako ih sam naziva), ali već i navedeni parovi suprotnosti dovoljni su da nagoveste jednu nesvakidašnju i potencijalno kontroverznu pojavu.


*

            Kadijević se odupire definisanju i uklapanju u ma koju kategoriju: on je, kao stvaralac, etabliran, a opet – uvek i svuda stranac, gotovo autsajder. Među rediteljima bio je posmatran sa zazorom, kao došljak iz drugog sveta – kao intelektualac, odnosno „likovni kritičar koji pokušava da režira“. Među likovnim umetnicima i kritičarima posmatran je, sa čuđenjem, kao reditelj koji, umesto da tematizuje njih i njima slične, snima filmove o običnim ljudima u ruralnoj sredini. Među bioskopskim rediteljima retko se pominje jer ga smatraju prevashodno televizijskim autorom. Na televiziji, stalno zaposlene „kolege iz radnog odnosa“ gledale su ga kao uljeza iz sveta bioskopa koji remeti njihova ustaljena pravila snimanja. Iako inicijalno stigmatizovan kao „crnotalasovac“ zbog svoja prva dva igrana filma, slabo se uklapa u šablon te grupacije reditelja i retko se, a i tada sasvim uzgred i ovlaš, nalazi u napisima o „Crnom talasu“. Kao pionir horora u našoj kinematografiji stekao je određeno priznanje, sa zakašnjenjem od više decenija, ali i ono je uglavnom ostalo u sferi „kulta“ – marginalnih publikacija i minornih festivala... Povremeno se poneko u štampi ili na internetu doseti Leptirice pa sroči prigodan tekst, uglavnom zasnovan na prepričavanju, nostalgiji i opštim mestima, računajući na prepoznatljivost i popularnost ovog naslova, ali ozbiljnih kritičkih napisa o tom i drugim Kadijevićevim filmovima ima vrlo malo...
            A kad se ispod svega podvuče crta, glavni (mada ne jedini) krivac za ovakvu situaciju upravo je sâm Kadijević. Njegova nezainteresovanost za samoreklamiranje, za klike i tabore, za centre moći, kao i njegova umetnička, poetička neuklopivost u vladajuće paradigme domaćeg filma i svesni, snažni zazor od bilo kakve etikete, bilo kakvog pripadanja i svojatanja, u korenu su jednog skoro unikatnog statusa: da bude istovremeno svima znan, a opet, suštinski nepoznat i neprepoznat. I tako, već decenijama...

* * *

            A evo šta su u svojim recenzijama o ovoj knjizi kazala dva istaknuta domaća poznavaoca i stvaraoca.

Aleksandar Erdeljanović
Upravnik Arhiva Jugoslovenske Kinoteke

Đorđe Kadijević je režiser čiji je rad višestruko obeležio našu kinematografiju, pre svega filmovima Praznik (1967) i Pohod(1968), ali je podjednak doprinos dao i njegov snažan autorski rad na televiziji, gde je proizveo neke od najzapaženijih TV filmova, kao što su Leptirica i Karađorđeva smrt, i neprevaziđenu TV seriju Vuk Karadžić.
            Ovaj autor se sa velikim uspehom oprobao u različitim žanrovima (ratni film, istorijski, horor...), često na pionirski način smelo tretirajući tematiku koju je malo ko smeo da takne (npr. fenomen kontrarevolucije, ili I svetski rat) ili žanrove kojima se niko do tada kod nas nije bavio (fantastika i horor).
            U knjizi Više od istine: Kadijević o Kadijeviću ovaj umetnik govori otvoreno, iscrpno i lucidno o svojim filmovima sa dubinom i prodornošću kakvi do sada nisu bili viđeni i koji bacaju novo svetlo na njegov opus – ali i na vreme u kojem je stvarao, tako da ovo nije samo knjiga o jednom umetniku, već i o jednom vremenu i jednom narodu. Njegove meditacije o užasima II svetskog rata, o filozofiji egzistencijalizma, o istočnom i zapadnom poimanju horora, o katoličkom i pravoslavnom shvatanju Đavola, o turbulentnoj istoriji Srbije i Jugoslavije – zapravo služe istoj svrsi: da upotpune i novim slojevima obogate sliku o iskustvu, misli i viziji koji stoje iza njegovog dela.
           

*

Miloš Radivojević
filmski reditelj

Rukopis knjige „Više od istine: Kadijević o Kadijeviću“ predstavlja dragocen, a slobodno bi se moglo reći fundamentalan doprinos boljem razumevanju i re-evaluaciji opusa jednog od naših najznačajnijih reditelja, Đorđa Kadijevića.
            Ovaj autor, kako to Dejan Ognjanović u uvodu ističe, u našoj kulturi ima neobičan status, definisan dihotomijama: istovremeno intelektualac i filmadžija; istoričar umetnosti i reditelj; režiser i za bioskop i za televiziju, i žanrovski i nežanrovski... Kolumnista vodećeg nedeljnika NIN i filmološka nepoznanica sa skrajnutim statusom u domaćim filmskim leksikonima i enciklopedijama...
Stručno vođeni razgovori u ovoj knjizi umešno su, hronološki organizovani tako da prikazuju rađanje i razvoj Kadijevićevih poetskih principa. Bogatstvo uvida koje ova knjiga nudi relevantno je ne samo za bolje razumevanje ovog značajnog stvaraoca, nego i za vreme koje je svojim dugim životom obeležio, od svedočanstava koja počinju II svetskim ratom, pa preko doba Titove Jugoslavije kada je stvorio svoja najznačajnija dela, pa sve do našeg „tranzicionog“ doba.
Tekst ove knjige otkriva Kadijevića kao usamljenog, gordog pojedinca koji ne pripada konstituisanom načinu mišljenja, već je autentična pojava koja uistinu jeste delovala razorno ali nadgrađujuće na kulturu, remeteći kolotečinu i donoseći nešto smelo, svoje, originalno, dotad neviđeno a suštinski značajno za istu tu kulturu, bez obzira na to koliko je ova bila (ne)sposobna da to prepozna i valorizuje.
Kao takva, ova knjiga je od prvorazrednog značaja za ovu kulturu i zaslužuje najtopliju preporuku za objavljivanje.

*

Ova knjiga objavljena je bez ikakve pomoći Ministarstva kulture Republike Srbije. Na konkursu za izdavačke projekte od nacionalnog značaja za 2016. godinu ona NIJE dobila nikakva sredstva; vajna komisija je procenila da je četrdesetak drugih knjiga te godine bilo značajnije za nacionalnu kulturu od ove knjige razgovora s jednim od najznačajnijih filmskih stvaralaca i uopšte intelektualaca koje su ova i njoj prethodeće zemlje imale. Na svu sreću, malo i uz pomoć gorepomenutih, ali pre svega zahvaljujući Orfelinu koji je prepoznao vrednost ovog rukopisa, knjiga će se uskoro najzad naći pred čitaocima!

Kao što ja to uvek ponekad kažem: kad Kadijević govori, pametni vade beležnicu i zapisuju!

DOG SOLDIERS (2001)

$
0
0
  
            Prezauzet sam ovih dana! U štampi su ili tik pred štampom dve knjige na kojima sam intenzivno radio u poslednje vreme a onda i sve do juče pregledavao prelome i proofove da se ne potkrade neka greška; imam da napišem knjigu na engleskom do kraja maja i na njoj intenzivno radim (a ona pored samog pisanja podrazumeva i obiman research i podsećanje na literaturu); član sam jedne komisije zbog čega sam imao da iščitam 40 scenarija i da se osvrnem na svaki; treba da spremam jedno strip-predavanje za kraj maja; itd. itd.
            Zbog toga ne postizavam da pišem rivjue čak ni za neke zanimljive nove filmove o kojima rado bih, pa zato, dok ne ukradem neki sat od pomenutih i drugih radova, evo jednog mog starog rivjua, za odličan film koji je možda promakao mlađariji koja čita ovaj blog a kojeg vredi da se podsete i oni stariji. Vala, i ja ga nisam odavno gledao, a baš bi valjalo... Ako stignem!
            Evo, dakle, šta sam pre skoro 15 godina pisao u kritici za magazin Znak sagite, br. 11, maj 2003, str. 1880-1881.


PASJI VOJNICI
(Dog Soldiers, UK, 2001)
Scenario i režija: Nil Maršal
Uloge: Šon Pertvi, Kevin Mek Kid, Lajem Kaningem, Ema Klizbi...

 * * *  
 (3+) 

Engleski horor se budi iz hibernacije, ako je suditi po nekoliko u svetu zapaženih novih britanskih horora (THE HOLE, DEATHWATCH, 28 DAYS LATER, MY LITTLE EYE...), a PASJI VOJNICI su bili među onima koji su probili led i podsetili ostatak sveta na ovu u hororu nekad vladajuću kinematografiju (zahvaljujući filmovima Hamer produkcije o Drakuli i Frankenštajnu tokom '60-ih i početkom '70-ih).
            Motiv vukodlaka jeste klasičan, i obrađivan i u vreme Hamera, ali pristup koji ovde nalazimo (na svu sreću) nema mnogo veze sa PROKLETSTVOM VUKODLAKA Terensa Fišera, u kome je Oliver Rid dao svoju prvu veliku ulogu. Film govori o grupi vojnika koji se na vežbi u šumama Škotske nađu opkoljeni porodicom vukodlaka, i o njihovim pokušajima da prežive noć zabarikadirani u kući na koju nabasaju usred šume...  
Zbog toga, mnogo očiglednije paralele mogu se povući sa filmovima kakvi su NOĆ ŽIVIH MRTVACA (klasični i u mnogo čemu neprevaziđeni film opsade) ili OSMI PUTNIK 2 (utoliko što su glavni likovi solidno opremljeni vojnici suočeni sa nadmoćnim neprijateljem). Ne može se reći da su PASJI VOJNICI igde blizu revolucionarnosti ili originalnosti pomenutih naslova, ali Maršal uspeva da prepoznatljive horor motive osveži modernijim pristupom, pre svega dinamičnom režijom i perfektnom montažom i tajmingom pomoću kojih uspeva da naglasi munjevitost, brutalnost i žestinu napada vukodlaka. Gluma u filmu je toliko dobra da čak i lokacije snimljene u Luksemburgu (!) uspevaju da 'glume'Škotsku; likovi su živi i ubedljivi, gledalac se sa njima saživljava i brine za njih, a bez obzira na svu njihovu simpatičnost, režiser ih ne štedi – krvava sudba čeka većinu njih!
            Filmovi o vukodlacima su nekada bili sinonim za spektakl specijalnih efekata maske; iako je za taj posao ovde bio zadužen dokazani majstor Bob Kin (HELLRAISER), budžet nije bio naklonjen egzibicijama na tom planu, što je možda i bolje, jer siluete i munjeviti prizori kojima nas Maršal časti čine ove stvorove daleko jezivijom i efektnijom pretnjom nego što bi to dugi prizori transformacija i t.sl. Naglasak je na likovima, na situaciji i na održavanju klaustrofobične atmosfere, i tu film uspeva kao malo koji skorašnji horor.  
Jedine zamerke mogle bi se uputiti dijalozima, koji iako su veći deo filma živi i ubedljivi, mestimično skliznu u standardnu trejler-rutinu ('Sada znaš šta živi u senkama...') pa se zato izveštačenost još jače oseti; sem toga, i sklonost likova da, u završnici filma, prolaze kroz zidove i podove naizgled čvrste kuće kao da je ova od kartona narušavaju dotad pažljivo građenu i poštovanu realističnost. Najzad, ni poreklo porodice vukodlaka nije najbolje objašnjeno, ali pojedine rupe u scenariju postaju vidljive tek nakon uzbudljivog spektakla, kad sebi dozvolite luksuz predaha...
            Ovo su relativno sitne zamerke u prilično dobro osmišljenom i odlično realizovanom filmu, pa se zato ne dajte obmanuti novim nastavcima NOĆI VEŠTICA i sličnim štancovanim holivudskim rutinama – PASJI VOJNICI su horor kakav treba da bude: sa dušom, sa stravom, i sa pristojnom količinom krvi. Ako je ovo nagoveštaj nove krvi u engleskom hororu, možemo samo s nestrpljenjem očekivati ostale reprezente vaskrsle horor velesile. 


PERSONAL SHOPPER (2017)

$
0
0
 *** 
 3 

Najbolji horor koji videh u ovoj godini, do sada, zapravo i nije horor. Ili ipak jeste? Svakako ga ne reklamiraju kao takvog: nema mračan poster niti jezive face na njemu, ni senku lobanja, krvi, duhova ili čudovišta, a vala i sam naslov ni izdaleka ne nagoveštava stravu. Pa opet...
...Pa opet, ovaj film sadrži nekoliko prilično jezivih scena natprirodno-nagoveštavajuće strave od relativno „tihe“ ali vrlo prijatno-golicave sorte koja baca žmarce niz kičmu upravo svojim anderstejtmentom, suzdržanošću i realističnošću. Totalna suprotnost od nažalost skoro nezaobilaznih jump scare duhova koji skakuću po ekranim današnjih „ghost movies“ i beče vam se u facu svojim izbuljenim očima i nenormalno preširoko razjapljenim ustima čak i kod navodnih „majstora” poput precenjenog Flanagana.
Ne, ništa cheesy nalik tome; zapravo, mogu reći da PERSONAL SHOPPER prilazi vrlo blizu tome kako zamišljam da duhovi, ako zaista postoje, mogu da izgledaju i ponašaju se – a da ta suptilnost ipak ne ide u tolike ekstreme da se sve svodi na to da jedna šibica „sama od sebe“ pređe pola metra po stolu za sat vremena itsl. Ne!
Ima ovde duha i duhova, neke i vidimo kao oblačke „pare“ iliti ektoplazme, a jednog, vala, vidimo i u set-pis prolongiranoj sceni strave koja je nešto najjezivije što sam u skorije vreme video baš zato što je okružena realističnim ambijentom, likovima i pričom, unutar konteksta koji nije horor, ali sama scena itekako jeste jeziva i napeta i čak iznenađujuće žestoka i eksplicitna u svojoj hororičnosti.

Kao što ja to uvek ponekad kažem, žanr je nekom majka a nekom maćeha; a ponekad ume da bude i jedno i drugo. Koliko daje – toliko ume i da oduzme, jer već sama najava da gledate „horor“ film priprema vas na određeni način, uvodi vas u jedna pogodbeni svet na čija pravila pristajete, dolazite spremni, naoružani... PERSONAL SHOPPER je utoliko efektniji kao horor zato što to nije. Odnosno, on to jeste zato što (isprva) nije. Pa na kraju (kad se sve sabere) ipak jeste.
Baš zato namerno izbegavam da govorim o zapletu, iako ovo nije vrsta filma koja ima twist u uobičajenom smislu reči – mada ima ambivalentan pančlajn koji, baš kao i onaj u MARTYRS, može da izaziva različita tumačenja ali je, i izvan njih, naprosto prelepo izveden i zabavan u svojoj prividnoj kontradiktornosti.
Ukratko, PERSONAL SHOPPER govori o gubitku – o jednoj usamljenoj mladoj ženi čiji je brat-blizanac umro pre nekoliko meseci od srčane deformacije koju i sama poseduje (što će reći da je i njena srčka nešto kao „ticking bomb“) pa sad ona pokušava da ga „prizove“ u njihovoj nekadašnjoj kući, pustoj i spremnoj za prodaju, dok je frustrirana kako dvosmislenim „znacima“ da ima nečega posle tako i prilično nedvosmislenim znacima da nema ničega s ove strane. Naime, njen (ne)život svodi se na to da za nekakvu nadrkanu „zvezdu“, modelsicu ili glumicu ili tako nekakvu slavnu personu, kupuje ili, još češće, iznajmljuje fensi odeždu, torbice, čizmice, nakit i sl. pošto ova nema vremena da se time bakće (jer neko mora da brine i za gorile u njinom prirodnom habitatu s kojima treba da se slika i raji predstavlja filantropom) i tako se nalazi u situaciji prepoznatljivoj velikoj većini današnjeg sveta: da joj skoro sve vreme odlazi na bavljenje nečim što ne voli i ne zanima je, samo kako bi zaradila pare, koje ne stiže da potroši na ono što voli jer je procesom njihove zarade iznurena, iscrpljena pa i zaglupljena...
Usred tog začaranog kruga zvanog „Ćuti kad bar imam posao, makar kakav, barem račune da imam od čega da plaćam i familiju od čega da 'ranim“ – u toj egzistenciji žrtvovanoj plaćanju računa i poreza i nameta i reketa koja se nikad i ne ralizuje kao EGZISTENCIJA već ostaje poludupasto zatuljena u svitanje zore dana koji nikad neće svanuti – naša ljupka curica žudi za znakom da bar „s druge strane“ ima života kakav oko sebe ne vidi i ne oseća... I nekakvi znaci, zaista, i dolaze – ali da li stvarno s druge strane, ili s ove – to nam se ne kazuje eksplicitno, odnosno i kad se kaže, to je izvedeno na takav način da je odgovor sve samo ne nedvosmislen.
A u dobrim pričama o duhovima tako se to i radi – od „Okretaja zavrtnja“ preko „Uklete kuće na brdu“ do Zavodnikadvosmislenost je ime igre a psihologija aktera (ali i čitaoca/gledaoca) jedan je od ključnih faktora u totalnom učinku i efektu. Takođe, u sva tri klasično-moderna primera, umereno lagodan tretman vremena/zbivanja je presudan: horor ne valja kad se previše žuri, strava je najslađa kad autor, što bi reko naš narod, „takes his own sweet time“ – a uložena pažnja i strpljenje bivaju nagrađeni. Kome se žuri neka umesto pomenutih autora i dela čita knjige u kojima poglavlja imaju oko 3-4 stranice i neka gleda filmove u kojim kadrovi ne traju duže od 3-4 sekunde.
Ukratko, PERSONAL SHOPPER nije za svakoga: ko očekuje konvencionalan horor, biće razočaran a možda i ugnjavljen gomilom scena koje, strogo gledano, nisu horor, mada, ima prilično saspensa i misterije i usred bela dana, u SMS prepisci koju junakinja započinje sa nepoznatim, možda onostranim entitetom na svom mobilnom. Doskora je paradigma jezivog dvosmislenog dijaloga bila zasnovana na krupnim planovima ljudskih lica (npr. u Umirenoj jagnjadi, između Klaris i hanibala). LIČNI KUPAC uspeva da bude golicavo-jeziv i intrigantan u scenama notorne banalnosti u kakvima i sami svaki dan učestvujemo: u razmeni SMS-ova, odnosno u chatu (ovde: s nepoznatim). Pored toga, ritam je opušten, ne i spor, ali film nema bombastičan zaplet sa ne znam kakvom akcijom i preokretima i ubistvima na svakih 15 minuta; uvlači vas polagano, hipnotiše ako se prepustite njegovom ritmu i deluje kako na površinskom (razumskom) tako i na podsvesnom nivou.
Važna napomena: ovaj film obavezno gledajte što je glasnije moguće– ili ga dobro pojačajte, ili metnite slušalice ako gledate u gluvo doba noći a ne želite da budite ukućane (if any) ali obavezno se prepustite njegovoj zvučnoj auri. Ja nisam skoro video film čiji me je dizajn zvuka toliko oduševio – u toj meri da mi je krivo što nisam na vreme uveo i kategoriju Zlatni Ghoul za zvuk, jer da postoji, ovom filmu bih ga sasvim sigurno dao idućeg januara! Naime, PERSONAL SHOPPER je sav u nagoveštajima, u šumovima, u tihim lupkanjima, kapanju vode u kupatilu na spratu, a naročito u gotovo fetišistički tretiranom krckanju podnih dasaka i ostale drvenarije u staroj, pustoj (or is it?) kući. Čak i kad/ako budem zaboravio zaplet, likove, rasplet i bilo šta, ono što će mi od ovog filma zauvek ostati jeste to predivno krckanje dasaka pod stopalima junakinje u velikoj pustoj kući usred noći – taj soundscape kuće ispunjene pregnatnom tišinom... To me je kupilo već na prvo gledanje, na nedavnom FEST-u (znači, veliki ekran i zvuk i sve optimalno i kako treba), a u tome sam uživao i nedavno, kada je film procurio na net pa sam ga s uživanjem reprizirao (što vrlo retko činim u tako kratkom razmaku s novijim filmovima).
U većini horora me nasmrt gnjave one scene u kojima usamljena djeva cunja po praznoj kući uz obavezno „Hello, is anybody there?“ i kad ih vidim ne samo što mi nisu jezive nego poželim da metalnom šipkom mlatim reditelja po glavi što me uopšte smara tim klišeom, uglavnom na predvidive i otrcane načine. E pa, Oliver Asajas je uspeo da me zavede i oduševi upravo takvim scenama (s tim što naša cura ne kaže „Hello, is anybody there?“ nego samo ime svog brata...) – praktično je reinventovao horor, time što ga je vratio u klasičnu formu i što nije brzao, žurio i posezao za jeftinim efektima, bar ne smesta, nego kad i ako dođe do šoka, on je tempiran drugim ritmom; ako se desi – desi se tamo gde ga ne očekujete, ili na način na koji ne očekujete – ukratko, uspeva da izazove žmarce, pa vala (u toj jednoj žešćoj sceni) i stravu o kakvima 98,6% današnjih „horora“ može samo da sanja.
Malo li je na ovo krizno vreme?

PS: Vidim u rivjuima na netu da je popularno mrzeti glavnu glumicu ovog filma Kristen Stjuart zbog toga što se proslavila u serijalu TWILIGHT. Ja niti sam pratio taj serijal (suprajz!) niti sam (suprajz!!!) upoznat sa njenim privatnim životom i eventualnim skandalima (s kim je, gde je, šta je, dal je bila pijana ili drogirana pred nekim paparacima itsl). Njen vanfilmski prtljag me ne zanima i u film sam ušao bez ikakve predrasude prema njoj. U ovom KUPCU ona me je kupila solidno izvedenom ulogom – ne verujem da ću joj dati baš Zlatnog Ghoula, zavisi od konkurencije ali nije ovo baš vrh vrhova nego tek pristojna, pomalo one-note performansa koja solidno nosi film. Koga zanima, vredi reći da je Kristen ovde takođe bila konstantno fetišizovana kroz kameru i da čak izdašno ogoljava svoje lepe grudi u bar dva navrata, pa je i to nekakva motivacija onima koje nisu kupile reference na fetišizovanje krckanja dasaka i aluzije na Džejmsa, Džeksonovu i Ognjanovića!

Artur Maken i Prvomajski veštičji Sabat

$
0
0
  
            U okviru akcije zvane „Prvomajski uranak“, u ranijim vremenima poznate kao „Valpurgijska Noć“, podsetiću vas na okultnu pozadinu današnjih, nimalo naivnih svetkovina i običaja.
Lavkraft često aludira na dva najveća paganska praznika, i oba imaju korene u keltskim verovanjima. Noć između 30. aprila i 1. maja Kelti su zvali Baltein, a širom zapadne Evrope poznata je kao „Valpurgijska Noć“. Označava početak vedrijeg dela godine, buđenja i rasta. Najpoznatija književna obrada Valpurgijske Noći može se naći u Geteovom Faustu.
            Tada su održavani najveći veštičji sabati. Kako su oni izgledali pomoći će nam da zamislimo dvojica velikih umetnika: jedan je Artur Maken, veliki velški mistik, okultista i pisac horora, čija zbirka najboljih priča VELIKI BOG PAN izlazi iz štampe za par nedelja (detalje o knjizi i o pretplati na nju imate OVDE).

            Drugi je veliki engleski okultista, mag i umetnik, Ostin Osman Sper koji je, kao i Maken, bio preokupiran Panom, satirima, okultnom upotrebom seksa, seksualnom magijom, vešticama, sabatima, jarčevima i uopšte atavističkim silama čije je buđenje, za razliku od Makena, smatrao pozitivnim i poželjnim. Sperovim crtežima ukrasio sam predstojeće odlomke iz Makenovih priča.

            Pred kraj (o)kultne Makenove priče Beli prah“jedan doktor objašnjava:

Bez sumnje ste čitali o veštičjem Sabatu i smejali se pričama koje su užasavale naše pretke; crne mačke i metle kao i kletve bačene na kravu neke babe.
Otkako sam saznao istinu često sam razmišljao da je, sve u svemu, srećna okolnost što se i dalje veruje u takvu lakrdiju, jer ona služi da sakrije mnogo toga što je bolje da široke mase ne znaju. Pa ipak, ako vam je stalo da pročitate apendiks monografiji Pejna Najta, u njemu možete otkriti da je pravi Sabat bio nešto vrlo različito, iako se pisac vrlo lepo suzdržavao kako ne bi obznanio sve što je znao. 
Tajne pravog Sabata bile su tajne dalekih vremena koje su preživele do srednjeg veka, tajne jedne zle nauke koja je postojala dugo pre nego što su Arijevci došli u Europu. Muškarce i žene koje su na prevaru namamili iz njihovih domova dočekala su stvorenja dobro osposobljena da preuzmu, kao što su to i činili, ulogu đavola, a onda bi ih njihovi vodiči odveli na neka pusta i usamljena mesta, poznata iniciranima kroz dugu tradiciju, a nepoznata svima ostalima.
Možda je to bila neka pećina u kakvom goletnom, vetrovima šibanom brdu, možda najdublje skrovito mesto velike šume, i tamo je održavan Sabat. Tamo je, u najcrnje doba noći, spravljano Vinum Sabbati i taj je zli napitak bio sipan i nuđen neofitima, a oni su učestvovali u paklenim svetim tajnama; „sumentes calicem principis inferorum“, kao što je to dobro iskazao jedan stari autor. 
A iznenada svako onaj ko je pio našao bi se u društvu izvesnog pratioca, očaravajućeg oblika i nezemaljske privlačnosti, koji ga je pozivao nasamo kako bi učestvovao u još snažnijim užicima, jačim i uzbudljivijim od bilo kakvog sna – u konzumaciji braka Sabata.  
Teško je pisati o takvim stvarima, a ponajviše zato što ta prilika koja je mamila ljupkošću nije bila halucinacija, nego, koliko god to bilo užasno reći, živ čovek. Snagom tog sabatskog vina, nekoliko zrna belog praha bačenih u čašu vode, kuća života bila je rasturena a čovečje trojstvo rastočeno, a crv koji nikad ne umire, onaj što leži uspavan unutar svih nas, postao je opipljiva i spoljašnja stvar, odevena u odoru od krvi i mesa. 
Tada bi, u ponoćni čas, praiskonski pad bio ponovljen i na delu prikazan, a strahotna stvar prikrivena velovima u mitu o Drvetu u Rajskom vrtu iznova je bila počinjena. Takve su bile nuptiae Sabbati.


            A u pregenijalnoj priči  Beli ljudi“(koju je Lavkraft s pravom smatrao Drugom Najboljom Horor Pričom Ikada Napisanom!) nalazi se i sledeći opis sabata – ovog puta iz pera jedne devojčice koja jedva da poima sve implikacije mračnih radnji u koje biva postepeno inicirana. Kontrast između njenog naivnog jezika i sadržaja koje opisuje dodaje učinak jeze ovome što sledi.


A ponekad mi je dadilja pričala priče koje je čula od svoje prabake, koja je bila veoma stara i živela u kolibi u planini sasvim sama, i većina tih priča govorila je o brdu gde su se ljudi sretali noću nekada davno, i igrali su raznovrsne neobične igre i radili čudne stvari o kojima mi je dadilja pričala ali ja nisam mogla da razumem, a sad, rekla je, svi osim njene prabake su pozaboravljali sve o tome, i niko nije znao ni gde je to brdo, pa čak ni njena prabaka.
Ali ispričala mi je jednu čudnu priču o tom brdu i ja sam uzdrhtala kad sam je se setila. Rekla mi je da su ljudi tamo uvek išli u leto, kad je bila velika vrućina, i morali su poprilično da igraju. 
Isprva bi bilo sasvim mračno, i bilo je drveća okolo, koje je sve činilo još mračnijim, i ljudi bi dolazili, jedan za drugim, iz svih pravaca, tajnom stazom za koju niko drugi nije znao, i dve osobe bi čuvale ulaz, i svako ko bi naišao morao je da načini veoma neobičan znak koji mi je dadilja pokazala najbolje što je umela, ali rekla je da mi ga ne može pokazati sasvim kako treba.
I svakojaki ljudi bi došli; došla bi gospoda i seljani i neki starci i dečaci i devojčice i sasvim mala deca koja bi sedela i posmatrala. I sve bi to bilo u mraku dok su oni dolazili, izuzev u jednom uglu gde je neko palio nešto što je mirisalo snažno i slatko, i teralo ih na smeh, i tamo se moglo videti sijanje užarenog ugljevlja a dim koji se dizao bio je crven. 
I tako bi svi oni ušli tu, i kad bi poslednji došao ulaza više nije bilo tako da niko više ne bi ni mogao da uđe čak i ako bi znali da ima nečega s druge strane.
I jednom beše neki gospodin koji je bio stranac i jahao je dugo putem, i izgubio se u noći, i konj ga je odveo u samo središte divljine gde je sve bilo izvrnuto naglavačke i bile su užasne močvare i velike stene na sve strane i rupe pod nogama, a drveće je nalikovalo vešalima, jer imalo je velike crne grane koje su se pružale preko puta. 
I ovaj čudni gospodin je bio veoma uplašen, a konj je počeo da drhti celim telom, i naposletku je zastao i nije hteo dalje da ide, i gospodin je sjahao i pokušao da vodi konja ali on nije hteo da se pomeri, i bio je sav obliven kao mrtvačkim znojem. 
I tako je gospodin produžio sasvim sam i išao dalje i sve dalje u divljinu, dok naposletku nije došao do mračnog mesta gde je začuo vikanje i pevanje i vrisku ni nalik bilo čemu što je dotad čuo. Sve je to zvučalo njemu sasvim blizu, ali nije mogao da uđe, i tako je počeo da doziva, i dok je dozivao, nešto mu dođe sleđa i začas su mu usta i ruke i noge bili skroz svezani i on pade u nesvest. 
A kad je došao sebi našao se kako leži kraj puta, baš na mestu gde se prvi put izgubio, ispod gromom sažeženog hrasta sa pocrnelim stablom i konj mu beše vezan za njega. I tako on odjaha u grad i reče tamošnjim ljudima šta mu se desilo, i neki od njih behu začuđeni; ali drugi su dobro znali.
I tako jednom kad su svi pristigli nije više bilo ulaza kojim bi bilo kod drugi mogao da uđe unutra. A kad su svi bili unutra, ukrug u prstenu, dodirujući jedni druge, neko otpočne da peva u tami, a neko drugi bi načinio buku nalik grmljavini nekakvom spravom koju su imali za te svrhe, i u mirnim noćima ljudi bi čuli zvuke grmljavine daleko, daleko od te divljine, i neki od njih, koji su mislili da znaju otkud ti zvuci, običavali su da načine znak na grudima kad bi se probudili u svojim krevetima u gluvo doba noći i začuli tu užasnu, potmulu buku poput grmljavine u planinama.
A buka i pevanje bi potrajali i trajali dugo vremena a ljudi u krugu ljuljali bi se na jednu pa na drugu stranu; a pesma je bila na starom, starom jeziku koji niko danas ne govori, a melodija je bila neobična. 
Dadilja je kazala da je njena prabaka znala nekoga ko se sećao njenog manjeg dela, kad je bila mala devojčica, i dadilja je to pokušala da mi otpeva, i to je bila toliko neobična melodija da sam se sva smrzla i koža mi se naježila kao da sam ruku spustila na nešto mrtvo. 
Nekada je to pevao muškarac a nekad žena, a ponekad je onaj ko je pevao činio to toliko dobro da bi dvoje ili troje prisutnih palo na tlo vrišteći i grabeći ga šakama. Pevanje je trajalo i dalje a ljudi u kolu bi se dugo vremena njihali tamo-'vamo i naposletku bi se mesec popeo iznad mesta koje su nazivali Tol Deol i otkrio ih kako se klate i ljuljaju ustranu dok se gust sladak dim izvija nad užarenim ugljevljem i lebdi u krugovima svuda oko njih. Onda bi večerali.
 Jedan dečak i jedna devojčica bi im doneli večeru; dečak je nosio veliki pehar vina a devojčica hlebnu pogaču, pa su dodavali hleb i vino ukrug i ukrug, ali ukus im je bio različit od običnog hleba i običnog vina, i izazvali bi promenu kod svakog ko bi ih okusio.
Onda bi svi ustali i zaigrali i tajnovite stvari bi bile iznete iz nekog skrovišta i oni bi igrali izvanredne igre i plesali ukrug i ukrug i ukrug na mesečini i ponekad bi ljudi iznenada nestali i za njih niko potom ne bi čuo, i niko ne bi znao šta im se desilo. I pili bi još tog neobičnog vina i činili bi idole i obožavali ih, a dadilja mi je pokazala kako se idoli prave jednog dana kad smo bile izašle u šetnju i prošle kraj mesta gde je bilo puno vlažne gline.
I tako me je dadilja pitala da li bih htela da znam kako su izgledale te stvari koje su oni pravili na brdu, i ja rekoh da. Onda me je ona pitala da li bih mogla da obećam kako nikad ni živoj duši o tome neću pričati, a ako pričam da budem bačena u crnu jamu sa mrtvacima, i ja rekoh da nikome neću pričati, a ona je kazala istu stvar stalno iznova, i ja sam obećala.

* * *

            Eto, deco: tako su naši stari dočekivali 1. maj, 7. jul, 29. novembar i ostale okultne praznike. Nekad bilo, sad se pripoveda...
               
Više o ovome i drugim srodnim stvarima čitajte u genijalnoj zbirci VELIKI BOG PAN, u mom prevodu – USKORO!
Da nam živi, živi Pan!

AMERICAN GODS (2017, TV)

$
0
0


            Kad je do mene pre nekoliko godina prvi put dospela najava da se sprema TV serija HANNIBAL, bila mi je to jedna od onih „Couldn't Care Less“ vesti. Mislio sam da je sve što treba s tim likom već bilo urađeno u filmovima i da TV serija tu može da doda samo nepotrebne i nebitne stvari, na silu. A onda, kad je to sve krenulo – pokazalo se da je taj materijal ipak mogao da se obradi na svež i zanimljiv način. I ma koliko tu seriju nosio najbolji živi glumac, Mads Mikelsen, mora se priznati da je za njen kvalitet podjednako zaslužan i njen kreator, Brajan Fuler (plus dobri direktori fotografije i reditelji). Uostalom, pisao sam odavno o toj seriji – podsetite se toga OVDE.
            Zašto sad to pominjem? Pa, zato što je Brajan Fuler bukvalno JEDINI razlog što sam pogledao prvu epizodu AMERICAN GODS; naime, on je „kreator“ i adaptator istoimenog romana Nila Gejmena (znam da naš pravopis traži da to MEN bude MAN, ali i za to me zabole patka! Može Majkl Man, ali ne može Gejman: neprirodno je!). E, sad, za Nila Gejmena kao pisca –što se mene lično tiče- važi moto „Couldn't Care Less“.

Istina, meni je Gejmena ogadila idolatrija koju prema njemu ima Dexa Pantalejski (a i uopšte neki drugi ljudi koji otkidaju na njega), ali i bez njih, NIŠTA se tu meni (u njegovoj opštoj poetici i nazorima) ne sviđa. Pre svega, nervira me koncept prežvakavanja mitova za publiku koja u te mitove niti veruje niti bi ih u izvornom obliku ikad čitala, ali ih zato guta u pop-dajdžest-hip-pozerskom stripadžijski šarenom izdanju. A ne prija mi ni izvedba: cigle od romana za sve od 7 do 77, i za vašu seku i za vašu babu... Verujem da on ima dobrih kratkih priča, tj. znam to: recimo „A Study in Emerald' nije loša, dapače, to je jedna od solidnijih novih kvazi-lavkraftovština (zapravo, šerlok-holmsovština) – ali svojim romanima i stripovima taj me baja ostavlja ladnim.
Full disclosure: SENDMEN stripove nikad nisam ni hteo da čitam, samo sam ih listao, pre svega zato što su grozno loše crtani (a to mi je u stripu neoprostiv greh), ali i zato što me, rekoh već, ne privlači to da mi taj pop-pozer bude medijator i prežvakator i koktel-majstor koji će da mi mućka grčke mitove i Šekspira i Bibliju i Ilijadu i Kalevalu i ne znam šta sve ne i da to oblači u kožnjake i nitne i goth-šminku i prodaje mi polovnu robu kao novu. Ide mi na jetra i on i svi njemu slični koji rade to isto. Drugima neka te dreške iz radnje „Sve za 500 dindži“ uvaljuje za debele pare kao designer clothes...
Zašto to ne volim? Zato što su ti mitovi mrtvi i treba ih pustiti na miru umesto praviti od njih palp sapunice koje si umišljaju da su nešto više od toga zato što im se junaci zovu Smrt, San, Večiti... odnosno, Sreda, Shadow Moon itd. Po pitanju baktanja starim mitovima i religijama, odnosno u vezi sa alternativnom akcijom stvaranja novih, savremeno-izmišljenih mitova, ultimativnu stvar iskazao je H.F. Lavkraft pre skoro 100 godina i ja se s njim po tom pitanju slažem 110%. Evo šta je on rekao o svom neo-mitu (mada sa preteranom i neprimerenom skromnošću i samounižavanjem kome nema mesta):
“I really agree that ‘Yog-Sothoth’ is a basically immature conception, & unfitted for really serious literature…. But I consider the use of actual folk-myths as even more childish than the use of new artificial myths, since in employing the former one is forced to retain many blatant puerilities and contradictions of experience which could be subtilised or smoothed over if the supernaturalism were modelled to order for the given case. The only permanently artistic use of Yog-Sothothery, I think, is in symbolic or associative phantasy of the frankly poetic type; in which fixed dream-patterns of the natural organism are given an embodiment & crystallisation…” (Selected Letters, Vol. 3, pp. 293–94).
Ja ne sumnjam da će ovaj populistički pristup mitologiji imati uspeha kod masa, kao i kod fanova Gejmena, ali ja nit sam masa, nit sam fan, tako da... ne samo što me uglavnom nije bilo briga nego me je prečesto čak i nerviralo ovo TV izvođenje, uključujući čak i onog 'poor man's Paćina' koji igra 'đavola' ili kojugod njegovu varijaciju (ah, da – Votana, tj. Odina; Votever), koja bi u teoriji trebalo da mi bude simpatična, jer ipak je to nekakav trickster figure. Ali ne, ne vredi kad je i to zatrovano užasno iritirajućom koncepcijom lika i NEPODNOŠLJIVIM dijalozima, tipa:
- I'm supposed to take your drink, sir.
- Yeah, but you're not going to, are you? Because you would have said "I need to take your drink, sir" or "I'm gonna have to take that drink, sir," neither of which happened. So don't worry about it.

Pretpostavljam da nekoga u tinejdžerskim godinama mogu da impresioniraju ovakve "I'm so fucking clever" pozerštine, ali stvarno ne razumem odrasle, punoletne ljude koji gutaju ovo. Ja, recimo, kad vidim ovakvu repliku, 'vatam se za pištolj: „One of those "behaviors that work inside a specialized environment such as a prison but can fail to work when outside such an environment" - sort of situations.“ Ne mogu bre, I'm too old for this shit! Ovi napadno iritirijaći dijalozi i monolozi od nabudžene 'jao-što-sam-pametan' stripovske sorte su mi nešto podnošljiviji u oblačićima nego na filmu, ali ih ne volim nigde. I uopšte ima ovde previše jebenog brbljanja, svi samo melju, samo izbacuju te „mudrolije“ i skockane MOUTHFULe koji privlače pažnju na svoju napadnu izveštačenost i u meni, umesto zadivljenosti i impresioniranosti izazivaju samo kolutanje očima i uzdisanje.
A tek kad dođe scena na sa'rani, pa na groblju uveče, kad prevarena žena dođe da piša na grob muža koji je poginuo u autu sa kurcem u ustima druge žene, pa kad krene da se nabacuje suprugu te iste žene (inače, antipatičnom, obojenom „junaku“ ovog sočinjenija za kojeg bi, po nekom automatizmu, valjda trebalo da me bude briga, a nimalo nije) - kuku majko, izbavi me odavde! Ovakav transfer blama imam samo u novijim domaćim TV serijama i na konferencijama Neše Sline iz Beograda!
Dakle: tuđ mi je i gnusan sam koncept šminkanja mrtvih mitologija za 'novo' doba. Sama ideja Gejmena me momentalno uspavljuje. Gejmen je moj Sendmen!
Ukratko, ova serija me učvršćuje u distanci prema Gejmenu i pokazuje da ovo ni Brajan Fuler nije mogao da oživi i osmisli onako kao Hanibala, barem za moj groš. Ovo svakako neću dalje gledati. NIŠTA mi se tu nije svidelo, a mnogo toga me nerviralo. Previše CGI-ja (uključujući šimnkerski CGI 'splatter'), nezanimljivi likovi i glumci (neki indiferentni a neki, vala, žešće iritantni), uninvolving plot... Ne, deco, nije ovo za mene. Mit o Ktuluu je mit Novog Eona. Jog-Sototovanje, a ne ovi šminkeraji za tinejdžerke.
Bogovi su bre mrtvi, a ti koji se još pomalo koprcaju na zemlji, njima treba pucati u glavu, a ne šminkati im blede leševe i praviti nakaradne vaskrs-travestije od toga, sa porukama tipa „VERUJTE!“

E, baš neću.

GET OUT (2017)

$
0
0

 *** 
 3 

GET OUT je u belome svetu dočekan kao ovogodišnji najhajpovaniji horor kome svi pletu lovorike – OR ELSE! – dok je, zabavno-paradoksalno, kod nekih domaćih kritičara naklonjenih žanru (npr, Dimbo i njegova bratija) dočekan na nož kao grozan, užasan, bezvredan, i čak rasistički! Što se mene tiče, a kao što ocena (trojka) lepo već nagoveštava, ne slažem se ni sa jednima: GET OUT nije nikakav moderni masterpis, ali nije ni overhajpovano govno, već je „samo“ jedan vrlo dobar, zabavan hororčić koji je ozbiljno prišao tome da bude i nešto više, ali se ili uplašio ili je mudro iskalkulisao da mu se to ne bi isplatilo...
Zaplet valjda znate – bela cura dovede svog crnog dečka da ga predstavi familiji, i u tom naizgled idiličnom porodičnom domu u američkom kantrisajdu, sa čudnjikavom crnom poslugom, počnu da se zbivaju sumnjive stvari. Iako ovoga familija primi više nego srdačno, iza i ispod toga počnu da vire nagoveštaji da Stvari Nisu Baš Kako Treba. Zašto se sobarica tako napadno veštački smeška? Zašto grounds keeper usred noći jurca kao nenormalan po avliji? Šta i kako keva postiže svojim nametljivim, creepy umećem hipnoze? Itd.
I, šta sad? Ispostavi se da su belci = zlikovci a crnci da su = žrtve. Ovo mislim da nije spojler jer proishodi iz postera i osnovne premise: da nije tako, ko bi onda i zašto mučio ovog uplakano-uplašenog crnca? Sigurno ne plače zbog košarke! I onda kažu neki „Jao, žasu, rasizam, ocrniše belce! Pa nismo mi baš svi takvi! Što nema nijedan pozitivan beli karakter, radi balansa?“ I sve tako neko lupetanje koje nema veze s mozgom i koje svedoči da ti, takvi, ništa ovde nisu razumeli.
Dozvolite da objasnim: GET OUT je satirična crna (sic) horor komedija koja se poigrava rasnim predrasudama i to čini na pametan, zabavan, vešt i žanrovski svestan način.
Ovo NIJE Spajk Lijeva soc-drama realističkog prosedea već žanrovski film koji koristi metaforu, ironiju i parodiju da bi proizveo a) svoje žanrovske (horor) efekte i b) da bi zagolicao određena pitanja vezana za tematiku rasnih odnosa, odnosno, konkretnije za položaj tzv. afroameričke populacije u današnjoj (dominantno beloj) Americi. GET OUT je film koji koristi slobodnu, radikalnu metaforu (kroz svoje hipno-hirurške fantazije na kraju) da bi ovaplotio, pre svega, jedan OSEĆAJ (a ne ideju) – osećaj crnačke populacije u Americi danas. Dakle, NE „Evo šta se dešavau USA danas, evo šta nam rade!“ nego: „Evo kakav je osećaj biti crn danas u USA.“
Nimalo me ne čudi što ovaj film, kod nas, nisu shvatili isti oni koji nikad, zaista, nisu shvatili ni radikalnu metaforu SRPSKOG FILMA (iako su ga, iz patriotskih, ortačkih, inercijskih i drugih razloga, nominalno, kako-tako, branili i, kao, hvalili). Ovakvo baratanje metaforom i ironijom njima je strano. Ali, evo, da nacrtam: GET OUT je isto toliko „realističan“ koliko i SRPSKI FILM. I baš kao što SRPSKI FILM *nije* kazivao: „Evo, gledajte kakvi smo mi Srbi, svaka familija ovde se kolje međusobno i jebe svoju decu i snima snuff filmove o tome“ tako ni GET OUT *nije* film koji kazuje: „Evo, gledajte šta belci rade crncima u Americi danas, hipnotišu ih i vade im mozgove i body-snatchuju ih i pretvaraju u poslušne zombije...“ Barem ne u doslovnom smislu...
I ako je SRPSKI FILM – zapravo film o beznađu, očaju, frustraciji bezizlaznosti između čekića stranih eksploatatora i nakovnja domaćih im slugu a unutar globalne tržišne ekonomije koja obezljuđuje svaku interakciju i svodi ljudsko meso (i ljudsku suzu, i ljudsku guzu) na potrošnu robu, onda je GET OUT zapravo o osećaju klaustrofobije i nepoverenja i podozrivosti crnačke populacije u beloj Americi koja se oseća eksploatisanom, ali ne samo površno, spolja, u smislu „Rmbamo za vas po vasceli dan najprljavije i najdosadnije i najgluplje poslove koje vi nećete da radite“, nego još gore, dubinski, iznutra, u smislu: „Povrh toga, oduzimate nam identitet, brišete ono što je naše, ili ga otimate, komodifikujete i prepakujete kao svoje, ili nas naprosto pretvarate u sopstvene kopije.“ (Ima ona lepa replika, na početku, kad ćale kaže nešto kao: „It's such a privilege being able to experience other people's culture“ dok se hvali svojim suvenirima iz Afrike. Malo kasnije se vidi, u preteranom obliku, ŠTA to za njega zaista podrazumeva...)
Pun je film zabavnih izokretanja u ovom smislu, od odličnog prologa u kojem se crnac nađe u „lošem nejborhudu“ – a za njega to nije neki raspali Bruklin ili Bronks, nego „idilično“ belačko predgrađe sa ogradama od živice pretvoreno u „mesto straha“. Jedan od zabavnijih i pametnijih postupaka ovog filma jeste i to pretvaranje glavnog junaka – crnog muškarca– u ekvivalent lika koji u klasičnom hororu pripada beloj devojci. Da, u ovom hororu crnac je „the final girl“! Sve vreme je prikazan kao slab, nemoćan, na udaru drugih: devojka ga vozi, devojka ga brani (od policajca), on je pasivan, čak i doslovno – prilikom hipnotisanja, on je objektifikovan sa svih strana (njen brat bi da ga hvata u klinč, da se rvu; tetke na zabavi mu pipkaju mišiće i odmeravaju ga, pitajući se „Dal' je istina ono što pričaju o crncima...?“), njemu niko ne veruje kao nekoj histeričnoj curici, pa je čak doveden dotle da ni sam sebi i svojim očima ne veruje, stalno je na ivici histerično da zavrišti – i ovo je sve istovremeno izvor i komedije i horora.
Film je prepun lepih aluzija i foreshadowinga, npr. kad cura kaže drugaru svog momka: „It's just a ploy to get to you.“ Ili kad ćale kaže da je podrum – u kojom rade experimente na crncima – zaključan zato što dole ima „the black mould“. Ili kad se crnac izbavi tako što „bere pamuk“ (na engleskom je ovo bolje – by picking cotton). Ili, najbolje, likovni kritičar koji je SLEP želi da preotme tuđi VID. Ili, creepy scena crnačke aukcije (bez dijaloga), na kojoj doslovno prodaju svog (budućeg, kako veruju) roba.
Dakle, PRETERIVANJE je ime igre. Recimo, ko može da vidi scenu masovnog belačkog okupljanja, kad stanu da pristižu onim crnim limuzinama, a da se ne priseti identične scene iz MARTYRS?“ Ali, u zabavnoj vizuri ovog filma, ono što je u MARTYRS bila izolovana sekta, lokalni poremećaj, ovde je – čitavo društvo! Kao što su u ROZMARINOJ BEBI jebeno SVI Satanisti, tako su i u BEGAJ ODAVDE – svi belci odreda eksploatatori. Bez izuzetka!
Horor je žanr koji se gradi PRETERIVANJEM a hrani se PARANOJOM. I to BEGAJ ODAVDE lepo shvata i mudro primenjuje. A u koju svrhu? Pa, rekoh već: a) da bi proizveo svoje žanrovske (horor) efekte, što čini vrlo vešto i najbolji je baš u tim hintovima i akumulaciji detalja i u građenju NELAGODE... i b) da bi zagolicao određena pitanja vezana za tematiku rasnih odnosa, odnosno da bi tematizovao NELAGODU koju crnačka manjina ima usred bele američke većine.
U ovom drugom, mora se priznati, nije baš tako vešt kao u onom prvom – ali NE iz razloga koji smetaju Dimbu i satrapima, čija su rasna osećanja povređena ovde (!), nego zato što ne uspeva najbolje da artikuliše problem čak ni na nivou zapleta. Naime, u jednom trenutku naš crni „junak“ direktno pita slepca koji bi da uđe u njega i postane on: „ZAŠTO mi? Zašto crnci?“ Na to ovaj slegne ramenima i kaže, otprilike, „Ma, nemam pojma, uostalom, to nije ni važno, to nema veze.“ Kurac „nema veze“ kad su svi „robovi“ ovde crnci! Gde su onda Meksikanci, gde su Srbi, gde je white trash – ako stvarno „nema to veze“?! Izbegavajući i najmanji nagoveštaj odgovora, film kao da sugeriše da su legende o crnoj moći (kurac, snaga, mišići, animalnost, bliže prirodi, ovo ono, zov džungle, ja tebe karati, aaaaa) stvarnost, ili ih barem belci stvarnim doživljavaju...

SLEDI VELIKI SPOJLER:
Mnogo pogubnije, na samom kraju film nema jajašca za ono što je Romero mudovito smeo pre 50 godina, a što bi u ovom filmu bilo još mnogo smislenije i znakovitije nego u NOĆI...: da ubije svog crnog protagonistu! I to ne makar kako i makar od koga, nego baš onako kako se u jednom trenutku i činilo da hoće. Naime, na samom samcitom kraju, kad je uglješa već počistio sve ove bele zlikovce i kad se čini da je sve lepo i neproblematično i eto nama hepienda – pojavi se policijski auto. U belom hororu to bi zaista i bio znak da je sve gotovo, konjica stigla, eto pomoći, eto ko će „the final girl“ da odveze nazad u civilizaciju. ALI ovde – gde smo već ranije imali odličan foreshadowing u vidu ničim-izazvano-blagosadističkog-pajkana – pojava policijskog auta za crnca NE znači spas i radost (isto kao što na početku belačko predgrađe za crnca ne znači sigurnost i bezbednost). Uostalom, toliko smo već vesti čitali i gledali samo prošle i ove godine o američkim pajkanim koji bez veće potrebe – ili bez IKAKVE potrebe – upucavaju crnce, neke sa podignutim rukama, neke nenaoružane, čak i decu s igračkama, ili im pucaju u leđa, itsl. Dakle, na kraju OVOG filma savršeni klimaks bio bi da crnju upuca pajkan dok ovaj drži ruke u vazduhu a bela kučka sa zemlje jauče: „Upomoć! Pazite, ima pištolj!“ iako ga ovaj nema. Koji bi to GROM od kraja bio! I koliko istinit, i koliko jeziv, i šokantan! To je kraj koji bi američku publiku iz bioskopa poslao zamišljenu, zabrinutu, pa i besnu. Možda bi čak i izazvao neke manje nerede među crnom „braćom“.
Nažalost, autori nisu imali smelosti za to. Pokenjali su se na svoj navodni „angažman“, samo su zagolicali narod „kontroverznom“ temom ali ipak su se na kraju ogolili kao, pre svega, zabavljači, koji nisu ovde da menjaju stvari i pomeraju granice nego da ljudima nude comic relief fore i fazone– i zato, umesto belog rasističkog pajkana (izvin'te na pleonazmu!) iz policijskog auta izađe crni drugar koji je dojahao da ga spase, i njih dvojica odlaze ka izlasku sunca, vedri i razdragani, razmenjujući šale, i sve je lepo sa svetom, nema potrebe za revolucijom, belci koje smo videli u filmu su ipak samo neki zaluđenici, izuzeci, a nikako NISU pravilo čitavog toga društva u čije okrilje se vraćamo, pa zato... Hej, ho, udri brigu na veselje! Uostalom, još Katarina Bigelou nam je u STRANGE DAYS, u kukavičko-pokvareno-pizdunskom kraju koji izgleda da samo ja u celom univerzumu strastveno mrzim dok ostatak svemira toj SS (Službenici Sistema) jede iz ruke i diže je u nebesa, pokazala da nema potrebe za revolucijom, da crnci ne treba previše da talasaju, „move along, nothing to see here, everything is fine, try to get some sleep“, nego treba da traže rešenja UNUTAR sistema (istog onog koji ih SISTEMATSKI ugnjetava i korumpiran je i rasistički do srži), itd.
Eto, nismo dobili moderni horor klasik, ali jesmo natprosečno zabavan, napet, ubudljiv, duhovit, i mestimično prilično pametan film koji je mudro odigrao svoj BLAXPLOITATION. Naime, eksploatisali su svoju muku (realno aktuelno crnačko stanje u Americi) radi zabave i profita a na račun prolazne belačke griže savesti, ili barem liberalnih slojeva koji će po difoltu i po obavezi da otkidaju na ovo, iako u stvari nisu ništa bolji od onih lepo karikiranih u filmu, u sceni robovlasničke zabave, kad belci krenu da ćaskaju sa našim uglješom na svoj ograničeni „svisoka“ način.
I tako su tvorci ovog filma ostvarili Američki San (TM): sa budžetom od 4,5 miliona – zaradili su 200 miliona! To se zove Land od the opportunities! Pa ko je bre lud tu i takvu zemlju da MENJA?! Ko je blesav da BEGA ODATLE?
Evo, reditelj već sprema naredni film sa pet puta većimbudžetom... 

STRAVA na Čumić Book Festu 2017!

$
0
0
  
            Pozvan sam da učestvujem na Čumić Book Festu 2017. koji organizuje distributer Makarti da tamo publici predstavim ediciju POETIKA STRAVE. Moje gostovanje je u nedelju, 14. maja u 17h. Više detalja o svemu ovome – ispod!
Treći po redu festival održava se od 10. do 14. maja u Makart storu u Čumićevom sokačetu!
Književnoj umetnosti posvećene su brojne manifestacije, ali svakako je najpoznatiji Sajam knjiga koji se tradicionalno održava svakog oktobra. Međutim, postoji još mnogo festivala knjiga koji zaslužuju medijsku pažnju i posećenost. Jedan od njih je i festival koji je prethodna dva puta organizovan u prostorijama Mikser house-a, ali se ove godine seli u Makart store u Čumićevoj.
Predstaviće se skoro sto izdavača: Laguna, Vulkan, Booka, Arhipelag, Clio, Urban reads, Dereta, Heliks, Službeni glasnik, RTS, Pčelica, Arete, Treći trg, Beli put, Darkwood, Veseli četvrtak, Orfelin, Rende, Mascom, Agora, Akademska knjiga, Lom, Makondo, System comics, Moro, Mladinska knjiga, Moro, Besna kobila,Odiseja, Alan Ford, Sezam Books, Neopres, Red Box, Data Status, CPN, Eviluta, Lingea, Paideia, Paladin, Kontrast izdavaštvo, Književna Radionica Rašić, KOM... 
Festival će se pozabaviti  trenutno najpopularnijim i najprodavanijim naslovima u knjižarama, kao i mnogim temama koje sigurno interesuju javnost: Književne nagrade, Čitanje knjige – snimanje filma, Kako objaviti knjigu, Strip, Priče strave
            Tokom celog ovog dešavanja, sve izložene knjige – pa tako i one iz edicije POETIKA STRAVE – prodaju se s popustom od 20% u odnosu na cene u knjižarama. Ne, VELIKI BOG PAN još nije izašao iz štampe, njega neće biti ovde, ali biće svih drugih ranijih knjiga iz ove edicije, kao i drugih ORFELINOVIH izdanja (PEREGRIN itd).
            Ja sam zbog grdnih obaveza propustio da ovo najavim pre nego što je počelo, ali evo nekih od zanimljivih dešavanja koja još uvek možete uhvatiti:

 

12. maj, petak
16 – 17 h – izdavačka kuća Heliks – „Crni labud“ i „Varljiva slučajnost“, Nasim Taleb - gost: Brankica Stojanović, urednica izdavačke kuće „Heliks“
17 –18 h – „Strippetak“ – gosti: Aleksa Gajić, Goran Paunović, Milan Jovanović, strip autori
18 –19h – “Književnost na internetu“ – gosti: Kulturkokoška, Čitam čitaš, Bookvar
19 – 20 h – „Pank poezija – The Clash“ – multimedijalni poetski spektakl - gosti: profesor Dragan Bošković i raspevane profesorke Aleksandra Stojanović, Danica Savić i Slavica Nikolić

13. maj, subota

12 – 16 h – radionica za decu „Nacrtaj svog književnog junaka“ – medijator: Dragan Maksimović, ilustrator Politikinog Zabavnika
11 – 12h – „Dečja književnost i književnost za decu“ – gosti:  Jasminka Petrović, Ana Petrović
18 – 19 h – „Bulevari poezije“ – „Ljubavna pisma guglu“, Ognjenka Lakićević i „Između dva rata“, Bojan Marjanović; gosti: autori i Aleksandra Rašić, urednica izdavačke kuće „Književna radionica Rašić“
19-20 h – „Izazovi srpske književnosti“ – „Tiho teče Misisipi“, „Pakao“ Vladimir Tabašević - gosti: autor i Tamara Krstić, književni kritičar

14.maj, nedelja
 
12 – 16 h – radionica za decu „Nacrtaj svog književnog junaka“ – medijator: Dragan Maksimović, ilustrator Politikinog Zabavnika
17 –18 h – „Priče strave“ – gost: Dejan Ognjanović, urednik u izdavačkoj kući „Orfelin“
18 – 19 h – „Književnost i muzika“ – gosti: Daniel Kovač, književnik i muzičar i Vladimir Manigoda, urednik izdavačke kuće „Kontrast“
19 – 20 h – „Biti rokenrol“ – gost: Petar Peca Popović, novinar, rok kritičar i publicista


ALI TO NIJE SVE!
Ovog vikenda imate u Beogradu još jedan događaj koji preporučujem vašoj pažnji a koji ću svakako i ja naživo overiti. Naime, dođite na
Beogradski festival stripa - TRAS!

Zašto? Zato što na prvo izdanje Beogradskog festivala stripa stižu velika imena scenarija i ilustracije.
Iz Italije je bio najavljen dolazak tvorca čuvenog Martija Misterije! U pitanju je veliki scenarista i hodajuća enciklopedija stripa Alfredo Castelli!

Nažalost, u zadnji čas Kasteli je odložio tj. otkazao svoj dolazak. Prepuštam organizatorima da saopšte detalje, if any, ali ono glavno jeste da Kastelija nećemo videti ove godine u Beogradu. Šteta.

Ako ništa drugo, Veseli četvrtak je upravo za ovaj festival izbacio dugočekanu TREĆU knjigu MARTIJA MISTERIJE, pa uz podsećanje na te zlatne epizode možemo da vidamo rane izazvane ovim otkazanijem.



Takođe italijanski autor, Mauro Laurenti, poznati Bonelijev crtač (najpoznatiji po radu na serijalu Zagoru, ali i po tome što je zaslužan za ekskluzivne naslovne ilustracije knjiga Biblioteke ZAGORu izdanju Veselog četvrtka), dolazi po drugi put u Beograd, te poručuje da jedva čeka druženje sa domaćim ljubiteljima.

I još jedan Italijan biće gost TRASA-a, Walter Venturi, isto crtač, već omiljeni i odomaćeni gost srpskih stripadžijskih okupljanja, poznat po radu na Zagoru, Dragoneru, Teksu, Bredu Beronu, Velikom Belconiju...

Među crtačima i ilustratorima, koji na TRAS! stižu iz regiona jeste Štef Bartolić, dok će se od domaćih autora publici predstaviti Miroljub Milutinovic Brada, Jovan Ukropina i Siniša Radović.

Publiku očekuju: izložbe, tribinski razgovori, druženje s autorima, velika berza stripova, filmske projekcije... 

TRAS! počinje u petak, 12. i traje do nedelje, 14. maja, a odvijaće se u okviru Centra za kulturu Vlada Divljan.


Dodatne informacije o festivalu:
http://www.paralel.rs/36-novosti/285-novi-festival-stripa-tras

Program festivala po danima:

Petak 12. maj
19h, Svečano otvaranje festivala i izložbe „Beskrajna pustolovina“

Subota 13. maj
12-20h, Velika berza stripova na platou ispred CK Vlada Divljan 

12-14h, "Autori za publiku": Posvete i crtanje za posetioce (Alfredo Kasteli, Mauro Laurenti, Valter Venturi, Jovan Ukropina, Miroljub Milutinović Brada, Siniša Radović, Štef Bartolić)

16-17h, Tribina s gostujućim autorima – Mauro Laurenti i Valter Venturi (Sergio Bonelli Editore: Zagor)

17-19h, Tribina s gostujućim autorom – Alfredo Kasteli (Sergio Bonelli Editore: Marti Misterija)

19.30h, Marti Misterija pod reflektorima – projekcija kratkometražnih filmova autora Marka Backovića 

Nedelja 14. maj
12-14h, Dečji maskenbal – kosplej, nagrade za najbolje kostime

14.30-15h, Dokumentarni film o Fredu (Frédéric Othon Théodore Aristidès: Filimon, Mali cirkus)

15-16.45h, "Autori za publiku": Posvete i crtanje za posetioce (Valter Venturi, Jovan Ukropina, Miroljub Milutinović Brada, Siniša Radović, Štef Bartolić)

17-18h, Tribina s gostujućim autorima – Jovan Ukropina (Là ou vivent les morts, France avait continuē la guerre), Miroljub Milutinović Brada (L'Expert, La Druzina), Siniša Radović (La fille du Yukon, Adam Wild), Štef Bartolić (Dick Long, Crni Popaj)


18-20h, Svečano zatvaranje festivala i aukcija

THE VOID (2017)

$
0
0
  
 ** 
 2+ 

            Svaki put kažem: „E, ovo je poslednji put da sam se primio na hajp: sad, i nikad više!“ I (skoro) svake godine, uz sve moje mere predostrožnosti, uz svu skepsu i cinizam, dopustim bar jednom filmu da mi preskoči sve odbrambene barijere i ubedi me kako Nema Šanse Da Ne Valja– dapače, kako Mora Da Se Radi O Izuzetnom Filmu! A onda ga pogledam, i ispadne ćorak, i ja kažem: „Sad ste me zajebali i nikad više: od sad više NI OD ČEGA ne očekujem ništa dobro, nego samo LOŠE.“ Ali, isto tako i kad mi neka ljubav propadne, kažem: „Sad sam se ponadao, i zajeb'o, al' nadalje više od ljudskih bića NIŠTA dobro neću da očekujem,“ a onda – dođe neko, i preskoči barijere, i – opet Jovo nanovo. Naravoučenije: prirodno je, i lepo, nadati se Dobrom, iako sve to, ranije ili kasnije, manje ili više, na ovaj ili onaj način, završi Loše.
            Što me dovodi do ove PRAZNINE, iliti Vojda.
            Belosvetski hajp je radio u sve tri smene: te Lavkraft pipci ovo, te Karpenter Fulči iracionalno ludilo ono, te praktični efekti maske i kreatura (ništa CGI!), te mnogo krvi u spoju sa useravanjem od straha, te moderni kult klasik, te tamte, te vamte... A onda – patka. Mlitava, mala, ružna, mračna patka.
            THE VOID je, ukratko rečeno, jedan nesuvisao, misguided, prazan i glup film – kome sve to ne bi bilo uzeto za zlo da je makar napravljen sa zadovoljavajućim nivoom tehničke (zanatske) kompetencije. To što je zaplet besmislen nedokuvan bućkuriš po sebi nije dealbreaker: kao prvo, elementi od kojih je smućkan su maznuti iz nekih od najdražih mi filmova (NAPAD NA POL. ST. 13, PRINC TAME, THE BEYOND, HELLRAISER...) pa to, u načelu, i u fotokopiji fotokopije i dalje može da me radi; kao drugo, besmisao je ne samo podnošljiv nego se pretvara u kvalitet po sebi kad je primenjen kao kod pomenutog Fulčija, ili Arđenta, i uopšte kod sledbenika oniričke škole horora (Italijani, Japanci itd).
            Avaj, ovde od Oniričkog nije ostalo ni O: besmisao se trpa na bezveznost, ali bez elementarnog smisla za ritam, za inscenaciju, za vizuelnost, a kamoli za set pis. Da nacrtam: nije strašno što je scenario besramni pačvork daleko boljih filmova, nego što to nije skrpljeno iole vešto i zanatski-žanrovski kompetentno.
            Ovaj film je jebeno tehnički neispravan!
Novo lice užasa: LEĐA!
Kad sam ga pogledao pre tri meseca (dobio sam skriner kako bih pisao o njemu za RUE MORGUE) nisam odmah hteo da pišem rivju, prvo jer sam bio besan time koliko je to loše, drugo zato što nisam hteo da bljujem po filmu koji sam dobio „preko Firme“ kako bih ga, je li, promovisao u magazinu, i treće – jer sam odbijao da poverujem da je film toliko nevešto slikan koliko mi se činilo. Mislio sam, šta ga znam, možda je skriner lošeg kvaliteta, sačekaću blu rej rip da to opet overim. I overio sam ga nedavno opet. I jebi ga, to je isto ono mračno govno razmazano po ekranu, blurej ili neblurej. Tačnije, ovo je BLUR-RAY!
            OVDE SE NIŠTA JEBENO NE VIDI!
Ovo je mrljavo slikano, delom zbog malog budžeta (osvetliti scenu kako treba – to, deco, košta!) a delom zbog vrlo misguided ideje da će se stvoriti mračnija atmosfera ako svi, sve vreme, bauljaju u nekakvoj jedva-osvetljenoj TMUŠI u kojoj nećemo kako valja videti ni lica glumaca (što je, u ovom slučaju, čak i prednost, sa ovakvim kastom!) a kamoli da iole osmotrimo te izvikane i na sva zvona hvaljene kreature, demone, leševe i čudesa!
            Ceo film izgleda kao da je sniman pod vodom, ili kroz prljavu žensku čarapu (tzv. unihop)! Možda je to nečija ideja „sumornosti“, „atmosfere“, „jezovitosti“ – ali, ja se izvinjavam, ja to ne kupujem. To je sranje. To se tako ne radi. MAJSTORI na koje se tvorci ovoga nominalno pozivaju to NISU tako radili. Svi su oni snimali u užasno ograničenim uslovima, sa malo para, u „seci uši, krpi dupe“ produkcijama, i od štapa i kanapa su pravili ČUDA! I ovo ne važi samo za wannabe-horror prizore – nego za skoro svaku jebenu dijalošku, običnu, ekspozicijsku ili kakvu god scenu. Ljudi stoje ili sede u hodniku i nešto kenjaju, a lica im se jedva raspoznaju u polumraku!
Ne pitajte ko je tatko
            Ni NAPAD NA POL. ST. 13, ni PRINC TAME, a kamoli predivni THE BEYOND (nikad dovoljno pohvaljenog Serđa Salvatija, vrhunskog direktora fotografije, prva liga po talentu iako je mahom snimao u drugoj i trećoj!), a nekmoli bajoslovno barokni HELLRAISER (Robin Vidžn!) ne izgledaju kao teturanje crnaca u tunelu, u nekakvim prozaičnim hodnicima i sobičcima. Pogledajte kulminaciju BEYONDA, u bolnici, i uporedite sa ovom ovde VOID „bolnicom“: to su Nebo i Zemlja. Gledajte kako je pravljena klaustrofobija u skučenim uslovima u Karpenterovoj STANICI 13, pa vidite šta rade ovi nevešti nesrećnici. Da, nije u redu upoređivati smrtne ljude sa božanstvima, ali jebote, ako već radiš nekome nešto kao OMAŽ – pa daj se barem potrudi da malo ZAVIRIŠ u to što navodno respektuješ, da vidiš na šta to LIČI, kako izgleda, nemoj da kradeš samo motive i teme, mazni bar neku trunku STILA!
            Veliki reditelj može sebi dopustiti da za glavnog lika ima nekog smušenjaka, i da to ne šteti mnogo filmu: pogledajte samo onog smešnog Kako-se-zvaše iz STANICE 13! Pa gle'jte bre onog bezličnog, praznookog Kako-se-zvaše brku u PRINCU TAME!  
Da ne pričam o Fulčijevom Dejvidu Vorbeku, koji zapravo čak i ima zametak šarma i, ajd da ne kažem baš harizme, ali nešto kao poor man's charisma – čovek koji je svestan da se našao usred nekakvog italijanskog besmisla, i barem ima jezik u obrazu, i zeza se.  A onda, u ovoj PRAZNINI, u ovoj ŠUPLJINI, u ovom VAKUUMU, dobijemo za glavnog glumca – OVO:
            Pa jebote, ja ne znam da li bi i Karpenter mogao s OVIM film da snimi! Ne vredi što ga, kao i većinu kasta, uglavnom drže u polumraku ili slikaju sleđa... Ovo je mrtvo puvalo u odosu na koje bi čak i da su angažovali Vuka Jugodrvo Kostića postigli značajan napredak na glumačkom planu!
Hvala Jog-Sototu što je soba mračna
            Povrh toga, jedinog dobrog glumca u ekipi – baju kojeg ja, istina, nisam baš mnogo gotivio u II sezoni Tvin Piksa, gde je igrao karikiranu verziju horor mastermajnda i slikovitog ubice, Vindoma Erla – vajni „reditelji“ bacaju u mrak, slikaju ga sleđa, a čak i kad ga bace pod helrejzerovsku masku – čak i tad jedva da ga osvetle i uslikaju tako da se nešto VIDI!

            Što se tiče famoznih efekata maske – evo, uživajte u ovom divnom samosakaćenom licu, ako nešto tu uspete da razaznate
i plačite sećajući se slične scene, slikane kako treba, u NIGHTBREEDU:
            Hoćete da gledate kreature od lateksa, gume, plastike i koječega – ne nacrtane u kompu, nego nešto sa teksturom i pokretima živog stvora, kao u starim dobrim 1980-im? Evo, feast your eyes, glut your soul upon THIS accursed ugliness!
Spot the Monster!
            Bolje guglajte pa po netu tražite fotke sa snimanja, na kojima se, za razliku od samog filma, MOGU lepo videti divotalne i sasvim solidno zamišljene i realizovane kreature i osakaćeni leševi i mutanti. Guglajte pa gledajte, jer u filmu su ili blink'n'miss---
---ili su tutnuti u mrak, kao da ne valjaju pa se nedostaci moraju sakrivati, iako to ovde nije bio slučaj. Nisu imali čega da se stide, imali su šta da pokažu, samo nisu ZNALI ni UMELI da barataju time šta su imali u rukama.
THE BEYOND!
Ponavljam: nije ovde stvar u malom budžetu. Uzmite bilo koji B-hororčić iz 1980-ih, pravljen za manje od milion dolara, i setite se kako je to bilo slikano. Kako je tamo mrak izgledao. Nije to bilo sve na dnevnom svetlu, ne. Bilo je i mračnih hodnika, i podruma, i tavana, i tmuše – ali su tamo talentovani reditelji i direktori fotografije to umeli da osvetle po propisu, tako da bude atmosferično i mračno, a opet jebeno VIDLJIVO!
Fala Šub-Niguratu da je neko bar jednom upalio svetlo!
Ne govorim o poznim nastavcima ELM STREETA, koji su imali neki srednji budžet – govorim o B produkciji: uzmite bilo koji film producenta Čarlsa Benda, ne morate čak ni vrhunske primere koje je režirao majstor, Stjuart Gordon, ne, nego pogledajte Dejvida Šmelera ili tako nekog odradeka. U 1980-im je svaki jebeni ODRADEK umeo da postavi scenu i iz te šake jada koju ima – da izmuze maksimum. Možda nisu svi bili ne znam koliko talentovani (a mnogi i jesu – hej, pa odakle je došao Din Kandi? Odakle Žak Hajtkin?) – ali su barem uglavnom bili profesionalci! Filmove su pravili ljudi koji su se razumeli u svoj posao. Ovi ovde mučenici u VOJDU imali su na raspolaganju mnogo više, imali su ČUDA da prave s ovim što su napravili – ali nisu umeli da to uslikaju kako valja.

Plus, film je nesnosno letargičan, dosadan, ima premalo dešavanja, mnogo se kenja uprazno, mnogo se cunja tim hodnicima i maše lampama a kad se najzad nabasa na nešto – to je opet trepni-i-propusti, odnosno: „Šta to jebeno beše što mrdnu u mraku?“
I dalje ništa ne vidim
Kao, fill in the blanks. Kao, ono što ne vidiš mnogo je strašnije. Pa, da, u teoriji, kod majstora koji umeju da DOZIRAJU informacije adekvatnom montažom i adekvatnim elementarnim fotografisanjem kadra. Ali kad u startu nisi snimio NIŠTA, ne možeš mnogo to ni da doziraš, možeš samo da prospeš te vizuelne pomije i da se moliš Azatotu da će neko u tim Roršah-mrljama da prepozna neka, kao, čudovišta!
FUCK THAT!
Pored toga, ovi nesrećnici su uspeli da u zadnjih pet minuta ukradu fore iz završnica čak tri odlična filma. Prvo imamo mahanje sekirom i skakanje zajedno sa zlikovcem kroz ogledalo-portal iz PRINCA TAME.
A onda imamo i glavni par u nekakvoj Onostranosti kako zvera po tmuši – iz THE BEYOND.
A ono što vide veoma podseća na Levijatana iz HELLBOUNDA.
Ne zna se ko smo ni šta smo al smo mnogo jezivi, dok stojimo.
Kad treba da potrčimo, e, to je već druga priča.
A opet, i uz sve to, VOID uspeva samo da „isporuči“ kraj toliko letargično ravan i MEH da je to da čovek poželi sebi od muke da počne da kida kožu s lica i da si buši oči! Evo, tri meseca kasnije, i dalje me nervira koliko su ove neznalice imale solidan materijal – sveže povrće, dobro B+ meso, solidne začine – a koliko im je to što su smućkali na kraju ispalo zagorelo, pocrnelo, nedosoljeno, bljutavo i žilavo.

Inače, moj članak o filmu – afirmativan, jer to je poenta te rubrike za koju je pisan (dakle, ne kritika, nego najava, uz obilate izjave autora) – imate u majskom broju RUE MORGUE magazina, pa tu možete da se smejete čitajući samozavaravanja i zablude dvojice „reditelja“. Tačnije, jedan je scenograf a drugi majstor za efekte, ali vrhunac bizarnosti je da su oni odlični u tim kategorijama, ali jednom kad su obukli „rediteljske“ mantile, oni su se efektivno pokenjali po svom sopstvenom scenografsko-maskerskom radu, jer od toga što su mukotrpno pravili u filmu se ništa jebeno NE VIDI!
Dakle: nemamo nikakve šarmantne glumce kakvi bi – kao u tradicionalnim B-hororima – nosili nešto malo duše, nego samo mrtva puvala i neupečatljive odradeke; nemamo memorabilan skor – fuck, nemamo nikakav skor koji se uhom može registrovati a da je pamćenja vredan; nemamo vickaste replike, ili upamtljive monologe, izjave, išta, makar jednu rečenicu da nije otrcani tukijevski kliše, ama jedna da je vredna citiranja - jok; nemamo set pisove o kojima bi se moglo pričati, jer su kilavi pokušaji toga prekratki i premračni da bi se tu išta registrovalo; nemamo ništa ni za jezu ni za stravu ni za gađenje. Ono što imamo je jedan maltene vrtlog PRAZNINE koja zjapi iz ove žućkaste tmuše u govnima do guše.

TWIN PEAKS (1990-91, TV)

$
0
0

Kao što sigurno znate, najiščekivaniji filmski događaj ove godine jeste vaskrsenije i produženije kultne horor-sapunice, Tvin Piks, poznate po tome što je smatram najboljom TV serijom napravljenom u SAD (odnosno, uopšteno gledano, prvom do najbolje ikada i igde, KRALJEVSTVA / RIGET).
Prve dve epizode moći ćemo da pogledamo već negde u ranu zoru u ponedeljak 22. maja... I ne, nisam pogrešio kada sam gore kazao „filmski događaj“– jer a) serija je snimana na 35mm traci a ne digitalno (kako se danas radi i ogromna većina tzv. bioskopskih filmova), i b) sve epizode režirao je jedan od najsinematičnijih reditelja koji su ikada pravili filmove, Dejvid Linč. To znači da ovo nije toliko TV serija koliko film u trajanju od 18 sati koji ćemo morati da gledamo u nastavcima.
Linč će, siguran sam, i ovom prilikom da razbuca kao sitnu decu sve te nabeđene Vestvorlde i Ameriken Godse i kojekakve srodne koještarije za malu decu i pružiće nešto inovativno, sveže, drugačije, smelo, osobeno, samosvojno i, nadajmo se, revolucionarno – kao što je to bila i izvorna inkarnacija ove serije kada je prvi put, kao neka Boja Izvan Ovog Svemira tresnula bez najave i presedana posred zabezeknute TV publike i neke, šokirane, rasterala, a neke druge, malobrojnije, opčinila. Pre četvrt veka narod nije očekivao tako nešto; danas, umnogome zahvaljujući baš Linčovoj seriji, imamo drastičan pomak u kvalitetu TV serija, pa će publika valjda biti nešto spremnija za njegove ekscentričnosti i ludila.
Iako sam celokupnu seriju reprizirao još prošle godine, nisam stigao da se na nju blogovski osvrnem i neću moći ni sada da to u sitna crevca činim jer sam prezauzet drugim pisanijima, ALI – 1) svakako ću praviti paralele između ondašnjeg i današnjeg PIKSA čim pogledam prvih nekoliko epizoda, i 2) umesto mene, izuzetan tekst o ovoj seriji napisao je povremeni saradnik ovog bloga, moj imenjak, poznatiji kao „matoji“.
Ovaj njegov sažetak je nešto izuzetno i preporučujem ga SVAKOME, bilo da je gledao seriju u skorije vreme ili ne, jer on je u svom tekstu naglasak stavio upravo na mistično-okultno-misterijsko-hororični deo zapleta, dakle očistio je osvrt od Ko-će-koga, Ko-je-s-kime sapunjarskih zavrzlama i napravio odlično podsećanje i UVOD koji će nam dobro doći da osvežimo sećanje, rekapituliramo gde smo bili i šta smo WTF gledali, te da se lakše snađemo u ko zna kakvim ludilima koja nas čekaju.
Linč je kazao da je za bolje razumevanje nove serije poželjno reprizirati film TWIN PEAKS: FIRE WALK WITH ME. To vam i ja savetujem da obavite pre ponedeljka – i da, pride, overite donji, zaista odličan i nadasve koristan tekst.

A sada, sklanjam se iza crvene zavese i reč prepuštam gostu-domaćinu.


 TWIN PEAKS 
by
„matoji“



Tvin Piks je malo mesto smešteno u severozapadnoj – pacifičkoj zoni Sjedinjenih Američkih Država, u blizini granice sa Kanadom, ali i između dva sveta, ušuškano u četinarsku šumu, uvek niske oblake i huk vodopada, koji zaodevaju ne samo mesto, već i meštane i utiču na njihovu prirodu svojom veličanstvenom mističnom spokojnošću, ali i iskonskim silama koje su često razorne moći. Kako drugačije shvatiti likove koji su čudni, nepredvidivi, višeslojni, kao da u njima postoji drugo, treće ili četvrto ja, koje je često iracionalno koliko je nestvaran i sam ambijent u zoni prožimanja iskonske, divlje prirode i rubne civilizacije poznate pod nazivom Tvin Piks.


U mestu u kojem je ritam života usporen, možda i zbog konstantnog mirisa Daglasove jele koja dominira u okolnim šumama, desilo se brutalno ubistvo lokalne miljenice Lore Palmer. Zbog surovosti kojom je počinjeno ovo delo i kompleksnosti slučaja lokalni organi reda na čelu sa šerifom Harijem Trumanom dobili su ispomoć u vidu Dejla Kupera, specijalnog agenta FBI-a. Ako postoji neko na koga iskonske mistične sile Tvin Piksu ne utiču, onda je to šerif Hari Truman, kao potpuno prizemna i krajnje racionalna osoba. Sa druge strane, čini se da Dejla Kupera, iako je tek došao, magija ovog mesta potpuno izobličuje u još jedan „tvinpiksovski” lik. Izgleda da u toj transformaciji nisu presudni ni miris kafe i pite od višanja u restoranu RR, pa čak ni miris Daglasove jele, već čini se ono nešto što dolazi iz okolnih šuma, ali ne atakuje na čula, već na podsvest. Kuper shvata da to nešto preko njegovih snova pokušava da mu pomogne u rešavanju slučaja ubistva Lore Parmer, i to preko različitih simbola i zagonetki. Rešiti ih nije ni malo lako, pa on pored zvanične deduktivne metode pribegava i paranormalnim metodama kakve su hipnoza ili rituali tibetanskog budizma. Hari Truman je naravno zapanjen Kuperovim metodama, ali ga strahopoštovanje prema agentu FBI-a i nekakvo neobjašnjivo lično poverenje teraju da mu veruje i pomogne koliko je to u moći njegovog racija. Ovaj spoj Kuperovih paranormalnih metoda istrage i Trumanovih zdravorazumskih zaključivanja i kompatibilnost koja vlada između njih dvojice, izazvana valjda ovim krajnjim suprotnostima, čini da ovaj detektivski tandem postane efikasna mašina u raskrinkavanju zločina. Svakako, mašina ne bi funkcionisala da u njoj nisu svi šrafovi na svom mestu, tako da šerifovi zamenici, nespretni Endi Brenan i Indijanac Tomi „Houk” Hil, kao i luckasta sekretarica Lusi Moran ravnopravno doprinose efikasnom radu policije.


Liland i Sara Palmer, ožalošćeni Lorini roditelji, njeni školski drugovi i udvarači Džejms Harli i Bobi Brigs i najbolja drugarica Dona Hejvord nisu poznavali tamnu stranu Lore Palmer. Ona je iza očiju javnosti bila heroinski zavisnik i prostitutka uhvaćena u smrtonosnu mrežu, koju su ispleli diler droge Lio Džonson preko Lorinog dečka Bobija i Bendžamin Horn, vlasnik kockarnice/bordela „Jednooki Džek”. Ben Horn je lokalni moćnik koji pored „Jednookog Džeka” poseduje i robnu kuću, a radi i na tome da otkupi zemljište na kojem se nalazi pilana u vlasništvu kosooke Džoslin Pakard. Vremenom istraga dolazi do saznanja da je noć u kojoj je ubijena, Lora provela u jednoj kolibi van grada sa Liom Džonson i Žakom Renoom, jednim od mušterija “Jednookog Džeka”, ali i da je u njihovom društvu bio i treći muškarac koji je izvršio ubistvo. Prema Kuperovom mišljenju taj treći muškarac je lik iz njegovog sna i halucinacija osoba bliskih Lori Palmer – čovek duge sede kose. Policiji su u rešavanju slučaja nastojale da pomognu i školske drugarice Dona Hejvord i Odri Horn, Benova ćerka, koje su sprovodile sopstvenu istragu, ali je u daljoj policijskoj istrazi ključno bilo privođenje jednorukog Filipa Džerarda, prodavca cipela, čije telo, čini se, zaposeda izvesni duh po imenu Majk. U trenutku opsednutosti Džerardovog tela Kuper je iznudio Majkovo priznanje pokazujući mu fotorobot lika iz njegovog sna. Majk progovara kroz Filipa Džerarda: „Njegovo ime je Bob. Treba mu ljudski domaćin. Hrani se strahom i zadovoljstvima. To su njegova deca. Ja sam sličan Bobu. Nekad smo bili partneri. Ali onda ugledah lice božje i bejah pročišćen. Odsekao sam svoju ruku, ali sam ostao blizu ovog tela i povremeno sam mu se vraćao da bih zaustavio Boba. Njegovo pravo lice retki mogu videti, samo vidoviti i prokleti”. Nakon što se desi još jedno ubistvo, ubistvo Medi Ferguson, Lorine sestre, Kuper postaje svestan da njegov metod koji uključuje konvencionalne istražne procedure, ali i tibetansku metodu, intuiciju i sreću nije dovoljan, pa pribegava magiji. U određeno vreme i na određenom mestu okuplja grupu ljudi koji su na neki način povezani sa slučajem Lore Palmer. U atmosferi naelektrisanoj grmljavinom i sevanjem munja Kuperu se razotkrivaju simboli iz njegovih snova i vizija. Svi oni se stapaju u konačnom otkrovenju: Lorin ubica je njen otac, Liland Palmer.


Uhapšeni Liland sada tokom ispitivanja pokazuje svoju mračnu stranu, koja se predstavlja kao Bob, i priznaje da je počinio ubistva. Bob likuje i najavljuje napuštanje Lilandovog tela. Kada je ostavljen sam u ćeliji prisiljava Lilanda da se ubije udarcima glavom o zid. Pre nego što je izdahnuo, sada bez Boba koji je napustio njegovo telo, Liland se ispoveda detektivima, pokazuje kajanje za učinjena dela i očaj zbog smrti svoje ćerke.



Da li su na delu nečiste, paranormalne sile ili je Hari Truman u pravu kad kaže: „Bob ne može postojati. Liland je samo lud. Zar ne?” Da li su Filip Džerard i Liland Palmer zaposednute osobe bez sopstvene svesti i savesti ili su samo podvojene ličnosti, žrtve šizofrenije – psihički bolesnici? Da li Dejl Kuper ima proročke moći ili je njegova umešnost samo posledica vešte primene policijskih metoda i deduktivnog pristupa istrazi? Ono natprirodno ukoliko postoji, prikazano je krajnje suptilno i ne može se tvrditi da egzistira u stvarnosti, iako se tokom serije gomilaju fantastični nagoveštaji. Mogu li se svi ti nagoveštaji tumačiti kao plod misterioznog funkcionisanja ljudskog uma –  najveće tajne univerzuma? Nije li Bob samo simbol svekolikog zla koje ljudi čine, kako reče forenzičar Albert u jednom trenutku, i zar je tako veliko zlo u ovom divnom svetu, kako se sa čuđenjem zapitao major Brigs.


Šta je zapravo to što može biti natprirodno u seriji „Tvin Piks”? Samo prisustvo Dejvida Linča kao kreatora, tekstopisca, režisera pojedinih epizoda i na kraju i glumca nagoveštava nešto mistično, nadrealno ili uvrnuto (pre svega na nivou psihe protagonista), što je svedeno pod opšteprihvaćen pojam u svetu filma - „linčovski”. Ono „linčovsko” se ogleda najpre u osnovnom zapletu, gde se slučaj ubistva rešava uz pomoć „proročkih moći” detektiva Dejla Kupera i vizija Boba, koje imaju pojedini stanovnici Tvin Piksa povezani sa žrtvama ubistva kao što su Medi Ferguson i Sara Palmer. Jedan od važnih Kuperovih pomagača je i Margaret, žena sa trupcem u naručju, koja, kako se ispostavlja nije sasvim luda, već kao medijum preko ovog komada drveta prima informacije značajne za istragu.


Kuperova „proročka moć” se ispoljava kroz snove i vizije. U trećoj epizodi prve sezone prikazan je Kuperov san u kojem se pojavljuje jednoruki Filip Džerard, zaposednut entitetom zvanim Majk, i obraća mu se ovim rečima:
„Kroz tamu buduće prošlosti
Mag žudi da vidi
Prolaz između dva sveta
Vatro, hodaj sa mnom.“
„Živeli smo među ljudima. Mislim da to zovete trgovina. Živeli smo iznad. Mene je takođe dodirnulo nešto đavolsko. Tetovaža na levom ramenu. No, kad sam video lice boga, bio sam promenjen. Odsekao sam celu ruku. Moje ime je Majk – njegovo Bob“. U tom snu se javio i Bob: „Majk, čuješ li me? Uhvatiću te sa mojom vrećom smrti. Možda misliš da sam poludeo. Ali obećavam… ubiću ponovo“. U nastavku sna Kuper vidi sebe u prostoriji sa crvenim zavesama zajedno sa misterioznim čovekom patuljastog rasta i Lorom Palmer. Lora ga posmatra i daje znak dodirujući kažiprstom svoj nos. Patuljak progovara: „Imam dobre vesti. Ta žvaka koju voliš vratiće se sa stilom.“ Pogleda ka Lori i nastavlja: „Ona je moja sestričina, ali zar ne izgleda isto kao Lora Palmer? Kuper odgovara: „Pa to i jeste Lora Palmer... Jesi li ti Lora Parmer?“ `Lora` odgovara: „Osećam se kao da je poznajem, ali mi se ruka ponekad savije unazad.“ Patuljak nastavlja: „Puna je tajni. Tamo odakle mi dolazimo ptice pevaju lepu pesmu i uvek je muzika u vazduhu.“ Patuljak ustaje i počinje da se izvija u ritmu džeza koji ispunjava prostoriju. Zatim i Lora ustaje, dolazi do Kupera, ljubi ga i šapuće mu nešto na uvo. U tom trenutku Kuper se budi.



U prvoj epizodi druge sezoneKuper leži ranjen na podu svoje hotelske sobe i u bunilu doživljava novu viziju. U sobu prvo ulazi ostareli konobar neobično visokog rasta sa šoljom mleka na poslužavniku. Pozdravlja ga i nudi mleko namerno previđajući da Kuper leži u krvi i traži pomoć lekara. Uz osmeh u nekoliko navrata izjavljuje „Čuo sam za tebe” i uz podršku u vidu podignutog palca napušta prostoriju. Zatim se u sobi pojavljuje džin-duh i započinje razgovor: „Reći ću ti tri stvari. Ako ti ih kažem i obistine se, hoćeš li mi tada verovati? – Ko si ti? – Pitanje je gde si ti otišao... Prvo ću ti reći ovo: ’Postoji muškarac u vreći koja se smeje’. Drugo: ’Sove nisu onakve kakvim se čine’. I treće: ’Bez hemikalija ništa nećeš postići’. To je sve što ti mogu reći. Daj mi svoj prsten. Vratiću ga kad vidiš da sam ti rekao istinu. Želimo da ti pomognemo.“ Nakon toga džin-duh nestaje, a na vrata banu policajci raspršujući viziju. Ovaj džin se Kuperu javlja i kasnije (u sedmoj epizodi druge sezone) u trenutku kada Liland Palmer ubija svoju sestričinu Medi, upozoravajući ga sa „Ponovo se dešava“. Takođe, u devetoj epizodi druge sezone uz njegovu pomoć Kuper sada može da čuje ono što mu je Lora šapnula u snu, snu koji je bio i Lorin san: „Ubio me je moj otac“. Nakon što je saznao istinu Kuper dobija i svoj prsten nazad.


Ovi nadrealni snovi i vizije pružaju ključ rešenja misterije ubistva Lore Palmer. Potrebno je samo pravilno shvatiti iznesene izraze, znakove, mimiku i događanje u toj drugoj ravni stvarnosti. Toga je svestan Dejl Kuper i, stoga, osnovna vodilja u njegovoj istrazi je ta simbolička nit, koju mora da raspetlja. Raspetljana nit dala je sledeće objašnjenje. Majk i Bob su bili zli duhovi koji su opsedali tela i kroz njih činili zločine. Nakon što je Majk doživeo prosvetljenje videvši lice boga, postaje Bobov neprijatelj. Kroz telo Filipa Džerarda pokušava da pomogne Kuperu, pa od njega Kuper saznaje i Bobovu istoriju. Ljudi koje je Bob nastanjivao bili su njegova deca. Kada je Liland bio dete, njegov komšija (otac) bio je sedokosi Robertson (Robertov, odnosno Bobov sin). Bob se nastanio u Lilandovom telu, a zatim je pokušao da zaposedne i njegovu ćerku, Loru. Lora je bila veći borac od Lilanda i bila je spremna na samoubistvo ako izgubi bitku. To je i najavljivala u svom tajnom dnevniku dan pre ubistva. Kada je Bob video da ne može da joj uzme dušu, ubio ju je Lilandovim rukama.


Rešenje slučaja Lore Palmer nije i kraj serije. Štaviše, tek smo na njenoj polovini. Liland je formalno imenovan kao ubica, ali Kuper i njegova ekipa znaju da je Liland bio marioneta bez svesti i savesti, a da je konce vukao Bob, tajanstveni entitet koji je napustio Lilandovo telo pre njegove smrti. Možda je to i bio razlog što je Kuper produžio svoj boravak u Tvin Piksu, a ne samo privlačnost koju je osećao prema ovom mestu ili suspenzija iz FBI-a, koju je zaradio kršeći pravila službe zbog neprijavljenog prelaska kanadske granice i akcija koje je tamo sproveo.


Nadrealna dešavanja u drugom delu serije započinju nestankom majora Brigsa tokom noćnog pecanja sa Dejlom Kuperom. Prethodno je Brigs Kuperu pomenuo „Belu kolibu” kao stanište duša u šumama Tvin Piksa. Predosećajući vezu između Brigsovog nestanka i „Bele kolibe” Kuper saznaje od zamenika šerifa, Indijanca „Houka”, da je prema lokalnoj legendi „Bela koliba“ mesto gde obitavaju duhovi koji vladaju ljudima i prirodom. Međutim, postoji i legenda o „Crnoj kolibi“. „To je međustanica kroz koju svaki duh mora da prođe na putu do savršenstva. Tamo ćeš sresti svoju suprotnost. Moj narod to zove „očekivanje na pragu“. Ako se suprotstaviš „Crnoj kolibi“ sa nesavršenom hrabrošću, uništiće ti dušu.“ Major Brigs je posle dva dana nađen u šumi, iscrpljen i sa gubitkom pamćenja. Ipak, u sećanju mu je ostao huk sove, dok mu se ispod desnog uva pojavio ucrtan simbol u vidu tri trougla. Brigs je saznao za fenomen „Bele kolibe“ kroz tajni vladin projekat „Plava knjiga“ u koji je bio uključen. Kuperu otkriva da se taj projekat odnosi na istraživanje fenomena NLO-a. Napušten je još 1969, ali je on nastavio istraživanje u šumama Tvin Piksa, upravo zbog fenomena „Bele kolibe“.


U međuvremenu, u policijskoj stanici osoblje nalazi mrtvog čoveka za šahovskom tablom, sa tragom sečiva ispod grudi i glavu jelena. Kuper prepoznaje „rukopis“ Vindoma Erla, svog partnera koji je nekoliko godina ranije završio u ludnici nakon ubistva Kerolajn, svoje žene, a Kuperove ljubavnice. Nakon saznanja da je Erl ponovo na slobodi, Kuper, kao suspendovani FBI-ovac, prihvata posao zamenika šerifa Tvin Piksa i preuzima slučaj. Vindom Erl se zarekao da će se osvetiti Kuperu i nakon što se nastanio u jednoj kolibi izvan Tvin Piksa, uz pomoć lokalnog siledžije, Lia, planira nova ubistva. Erl svoje planove projektuje na šahovsku tablu, pa je Kuper uz pomoć Pita, vrsnog šahiste, prinuđen da mu parira na šahovskoj tabli, jer svaki loš potez i odnesena figura, nagoveštava novo ubistvo. Kuper i Pit svoje poteze oglašavaju preko lokalnih novina, dok Erl pod maskom isporučuje poruke sa odigranim potezima stanovnicima Tvin Piksa.


U Tvin Piks ponovo svraća Gordon Kol, Kuperov kolega iz FBI-a, skida mu suspenziju i vraća ga u FBI, s obzirom da su optužbe protiv njega odbačene. Takođe, donosi deo dosijea Vindoma Erla, u kojem stoji da je i on bio na haloperidolu kada je poludeo, kao i jednoruki Džerard. Ali Erl je koristio ovu drogu da simulira bolest (šizoidni manevar). Inače, Erl je kao i major Brigs radio na projektu „Plava knjiga”, a kada je cilj projekta prebačen sa svemira na šume Tvin Piksa, Erl postaje čudak. Bio je posesivan i nasilan, pa je uklonjen iz projekta. Video snimak koji je stigao do detektivskog tima iz arhive projekta, sadrži izjavu Vindoma Erla: „Ovi zli čarobnjaci koje zovu Dagpas, neguju zlo u ime zla, ništa više. Ispoljavaju se u tami bez ujednačavanja svojih motiva. Ova strastvena čistoća im omogućava pristup tajnom mestu, gde zlo daje moć. Ovo mesto moći je opipljivo i kao takvo se može pronaći, ući u njega i možda se upotrebiti na neki način. Dagpasi imaju mnoga imena za njih, ali glavno je „Crna koliba”.


Kuper, shvatajući da su slučaj Vindom Erl i nestanak majora Brigsa povezani, pokušava da odgonetne simbolične trouglaste oznake na Brigsovom vratu i na nozi dame sa trupcem, Margaret, koja takođe tvrdi da joj se beleg pojavio nakon amnezije, koja je bila obeležena blještavom svetlošću i hukom sove. Kombinujući ova dva simbola Kuper dobija sliku koju je video u obližnjoj Sovinoj pećini, a koja je deo jednog većeg petroglifa, kao deo misterioznog nasleđa Tvin Piksa.


Kuper misli da simboli predstavljaju nekakav putokaz. Erl, takođe, pokušava da ih odgonetne, pri čemu špijunira Kupera i kidnapuje majora Brigsa. Na kraju dolaze do otkrića da je crtež u pećini mapa na kojoj je prikazan put do „Crne kolibe”. Kuper smatra da vrata „Crrne kolibe” mogu biti otvorena samo u određenom trenutku. Astrološki simboli Jupitera i Saturna, prikazani na crtežu, nagoveštavaju konjukciju u kojoj se sada nalaze ove dve planete. To znači da predstoje velike promene i da sledi otvaranje vrata „Crne kolibe”. Šerif Hari na pećinskom crtežu prepoznaje lokalitet Glastonberi, jer je prikazan krug koji čine 12 američkih platana (sikamora) i tog trenutka su ubeđeni da su otkrili položaj „Crne kolibe”. Margaret, dama sa trupcem, donosi u policijsku stanicu spaljeno motorno ulje, koje joj je doneo muž pred smrt, rekavši joj da ono otvara vrata „Crne kolibe”.


Vindom Erl je preko prislušnih uređaja u policijskoj stanici saznao za Glastonberi. Njegov sledeći potez je uzimanje kraljice na šahovskom polju, a u stvarnosti otmica novoizabrane kraljice Tvin Piksa na izboru za mis, Eni Blekburn, Kuperove izabranice. Uzimanje kraljice bi ga dovelo do kralja, odnosno do Dejla Kupera, što je njegov konačni cilj. Erl uspeva da otme Eni i odvodi je sa sobom u šumu, gde nailaze na otvoren prolaz ka „Crnoj kolibi”. Detektiv Kuper i šerif Hari kreću za njima i pred krugom od 12 sikamora se razdvajaju, jer Kuper insistira da uđe sam u „Crnu kolibu”. Unutar nje on se bori za spas svoje i Enine duše, koje su ugrožene od nesmirenih zlih duhova personifikovanih kroz lik Boba, patuljastog čoveka ili kroz svoje sopstvene dvojnike. Njih dvoje na kraju ipak uspevaju da se vrate u ovaj materijalni svet, ali sa nesagledivim posledicama…


Serija emitovana 1990/91. godine sastoji se iz dve sezone. Prva sadrži 8 a druga 22 epizode. Pilot prve i dugometražnu prvu epizodu druge sezone režirao je Linč, ali i još četiri dodatne epizode. Prva sezona deluje kompaktno i funkcioniše sasvim dobro kao krimi-drama o rešavanju slučaja misterioznog ubistva, filovana sa šarenolikim likovima i njihovim međusobnim intrigama. Iako su događanja interesantna, a atmosfera misterije uvek prisutna, povremeno preti opasnost da serija upadne u kolotečinu činjenica i procedura istraživanja jednog ubistva ili da se zaplete u silne ljubavne trouglove. To imajući u vidu Linč se prihvata režije uvek u pravom trenutku, tako da nezaboravni pilot druge sezone u istraživani slučaj ubistva unosi nadrealne elemente, a seriju obogaćuje bizarnim humorom koji zadire i u slepstik komediju. U ovoj epizodi otvoreno se ironizuje melodrama, koja je sastavni deo Tvin Piksa, aludirajući pritom na sapunske opere i njihovu nezasluženu popularnost. Ova aluzija je i materijalizovana u vidu sapunice „Poziv na ljubav”, koja se vrti na televizorima domaćinstava u Tvin Piksu.


Prednost „Tvin Piksa“ u odnosu na sve druge serije ovog tipa je u konstantno prisutnoj atmosferi misterije. Čak i kada se radi o svakodnevnoj komunikaciji meštana u barovima, restoranima, hotelima i privatnim kućama, blic kadrovi tokom kojih kamera odluta na njišuće krošnje obližnje četinarske šume, na vodopad ili na semafor koji se lagano njiše na vetru unose nemir i svest o postojanju nekakve skrivene pretnje. Te pretnje su svesni i sami stanovnici Tvin Piksa. Tako, na primer, politički korektan govor prepun opštih mesta o zaštiti prirode, koji iznosi mis Tvin Piksa, ima zlokoban prizvuk, jer govoreći o šumi, njenoj lepoti i spokoju, Eni mora da naglasi i da „svaka šuma ima i svoju senku”. 
O senkama govori i Kuper kada ga optužuju za neprijavljen prelazak kanadske granice, napad na bordel, krađu droge, pa čak i dvostruko ubistvo: „Postoji veća igra od ovog što mi vi prebacujete. Zvuk koji nastaje kad vetar duva kroz borove. Životinjski osećaji. Ono čega se bojimo u tami i ono što leži iza tame. Sada vidim dalje i od straha. Gledam na svet sa ljubavlju.“ Na kraju, ne treba zaboraviti da, osim slika i zvukova prirode, veliki doprinos građenju atmosfere daje i muzička pozadina Anđela Badalamentija sa svojim melanholično-jezovitim tonovima.


Ipak, za kraj ostavljam finale. U trećoj epizodi prve sezone, a zatim i u prvoj epizodi druge sezone Linč, kao režiser, uvodi nadrealni svet kroz Kuperove snove i vizije, sa snoviđajnim kulisama, patuljcima, džinovima, ljudima i događanjima kao simbiličkim predstavama. Kulminacija ovakve predstave „stvarnosti” data je u finalu serije, kada dolazi do obračuna između Kupera i Vindoma Erla u „Crnoj kolibi“, boravištu duša na putu pročišćenja, i kako kaže legenda, mestu gde nalaziš svoju suprotnost i ako se ne suprotstaviš sa savršenom hrabrošću, uništiće ti dušu. Ova poslednja scena ne može biti rastumačena u realističnom ključu, nego samo primljena direktno kroz emotivni doživljaj, doživljaj naših najdubljih strahova i utoliko je jedino moguće doslovno je transkribovati:


Erl dovodi Eni do magičnog kruga od 12 sikamora. Iza njega u tami šume pojavljuje se crvena zavesa i oni odlaze iza nje. Nedugo zatim dolazi i Kuper sa Harijem. Kuper ulazi sam u hodnik omeđen crvenim zavesama sa antičkom statuom na njegovom kraju, a onda i u sobu sa blještavim trepćućim svetlom, gde ga sačekuje čovek patuljastog rasta i utvara sa mikrofonom koja peva o susretu pod sikamorama. Patuljak mu se obraća: „Kad me budete videli sledeći put, to neću biti ja. Ovo je čekaonica. Hoćete li malo kafe? Nekoliko tvojih prijatelja je ovde.“ Dolazi i pozdravlja ga Lora Palmer: „Videćemo se ponovo za 25 godina. U međuvremenu...“ i zauzima ukočen položaj kao da pozira, pa nestaje. Kafu mu donosi stari konobar iz njegovih snova, a zatim i džin-duh koji kaže: „Jedan i isti“. Patuljak trlja ruke, a Kuper uzima kafu koja postaje čvrsta, a zatim uljasta. Patuljak kaže: „Vau, Bob, vau. Vatro, hodaj sa mnom.“ I scena se pretvara u vatrenu stihiju, a zatim pod trepćućim svetlom Kuper izlazi iz prostorije. Kreće dalje hodnikom, a onda ulazi u drugu sobu za koju se ispostavi da je ista kao prethodna i da je nastanjuje isti patuljasti čovek. On kaže: „Još jedan čovek“, pa onda nestaje, a pojavljuje se Medi i poručuje mu da se čuva njene rođake. Vraća se u prvu sobu, ali ovog puta ona je potpuno prazna. 
Ipak, iskrsava patuljak i kaže: „Zla bliznakinja“. Pojavljuje se Lora i izvrnutih beonjača mu kaže: „U međuvremenu...“ i počinje histerično da vrišti i atakuje na Kupera. Kuper otrči do druge sobe, gde primeti ranu i krv na svom stomaku. Vraća se u prvu sobu, gde vidi sebe i Kerolajn kako leže u krvi. Zatim, shvata da je to Eni, koja se podiže. Ponovo odlazi u drugu sobu, gde ga sačeka ista ta Eni, s kojom obavi sledeći razgovor: „Dejl, videla sam lice čoveka koji me je ubio. To je moj muž. – Eni? – Ko je Eni? To sam ja. – Kerolajn! – Sigurno si pogrešio, ja sam živa!“ Osoba pred Kuperom menja svoj lik; bila je Eni, pa Kerolajn, zatim zlokobna Lora i na kraju Erl. Kuper je oči u oči sa Erlom, dok Eni stoji sa strane i iznenada nestaje. Erl se zasmeje, pa kaže: „Ako mi daš tvoju dušu, pustiću Eni da živi. – Hoću.“ Onda Erl vadi nož i zabija ga Kuperu ispod rebara. Scena se pretvara u vatrenu stihiju. Zatim se film odmotava unazad do trenutka koji prethodi zarivanju noža i pred Kuperom Bob hvata Erla koji vrišti, zauzdava ga, a Kuperu kaže da ide. „Erl obmanjuje. On ne može da traži tvoju dušu. Ja ću je tražiti.“ Kuper odlazi, ali zatim utrčava njegovo drugo ja, Kuperova zlokobna varijanta i kezi se u lice Bobu. Ona „bolja“ varijanta Kupera u hodniku nabasa na Lilanda koji kaže: „Nikoga nisam ubio“. Zatim do Lilanda dolazi i zlokobna varijanta Kupera, pa počinju da se cerekaju jedan drugom u lice. Kuper broj 1 juri Kupera broj 2 (ili obratno) i kada se sustignu, u krupnom kadru pojavljuje se đavolsko lice Boba. U tom trenutku sa ove strane kruga od 12 sikamora pred Harijem se pojavljuju nepomična tela Kupera i Eni.

Kuper se budi u hotelskoj sobi sa Harijem i doktorom Vilom, dok je Eni u bolnici. Želi da opere zube i odazi u kupatilo. U kupatilu, kao pod hipnozom, cedi pastu u lavabo, a zatim lomi glavom ogledalo u kojem se nalazi lik Boba. Okreće glavu krvavog čela i zlurado ponavlja pitanje: „Kako je Eni?... Kako je Eni?...“, zlobno se cerekajući.


Tu se serija završava. Ne sumnjam da se u ovom psihodelično-nadrealnom raspletu nalaze svi odgovori. Samo što ih je, kao što rekoh, teško racionalizovati, jer se do njih dolazi intuitivno. Jedino je nedvosmisleno jasno da se Lorina najava „Videćemo se ponovo za 25 godina“ (bila ona nada, obećanje, pretnja ili neminovnost), ostvarila. Snimljeno je novih 18 epizoda u kojima su isti ovi likovi okupljeni nakon 25 godina. U to ime, želim vam svima plodonosne košmare i u novoj sezoni. 

ALIEN: COVENANT (2017)

$
0
0

 *** 
 3 

           Čuda su ipak moguća: PROMETEJ 2 uopšte nije toliko loš kao njegov prethodnik, dapače, ima i određenih nezanemarljivih kvaliteta! Ipak, sa sobom nosi DNK pretka i nije lišen gluposti i bezvezarija začetih u njemu, ali ih barem nešto bolje prikriva – odnosno, neke popravlja, neke briše, neke razvija u solidno-prihvatljivim pravcima, tako da je opšti utisak povoljan. A budući da je tako, tj. da je ovo ipak solidan film, spojleri će biti pažljivo sklonjeni i obeležni, pa slobodno i bez brige čitajte dok ne dođete do upozorenja.
            Pre svega, treba reći jednu stvar vezanu za kritike koje viđam kojekude, u stilu: „Buaaa, film je glup, demistifikuje nam aliena, daje nam odgovore koje ne želimo, razbija misteriju, stravu, ovo ono!“ Da, to u načelu jeste istina, ali nažalost, proces demistifikacije je neminovan u SVAKOM serijalu, u svakom žanru, pa i u hororu. Voleo bih i ja da ne znam da je Blekovo pravo ime Janik le Rok, i da nisam video baš svaki detalj Čikovog detinjstva, i kako je Fredi nastao gengbengom opatice, ali... 
To je, prosto, neizbežna zakonitost: svaki naredni nastavak trudi se da opravda svoje postojanje ubacivanjem novih objašnjenja i popunjavanjem rupa iz prethodnika. To, nužno, dovodi do ublažavanja strave jer – strava je, kao što ja to uvek ponekad kažem, zasnovana na RUPAMA, na onom neizrečenom, nejasnom, mračnom, onom u senkama, u tami... I što više se te rupe popunjavaju, što više lampi i reflektora usmeravate na te senke i mrak, to ih više razbijate i umanjujete stravu. Nikome to nije milo, ali to je naprosto tako, i tu nema beganja. Ne jebe vas Ridli Skot, nego činjenica da je ovo šesti film o alienu (ako ne računamo one detinjarije protiv predatora)!
            Recimo, ALIEN je izuzetan horor zato što vam daje NAGOVEŠTAJ neke mitologije i čudesa i ekosistema kakve niste ni slutili, koji imaju PRIVID unutarnje konzistentnosti i biološke logike, a opet ne kazuje vam ni ŠTA je to alien čudo, ni ODAKLE je, ni je li samo gadan živi stvor ili je nekakav neuništivi demon– tj. je li ono planeta ili pakao, je li ono brod ili hram, vanzemaljac ili idol boga, itd. 
I to je u duhu Lavkrafta, koji je svoju kosmičku stravu takođe gradio NAGOVEŠTAJIMA mitologije koja je zapravo bila sva u parčićima, i to u parčićima koji, ako baš zapnete da ih spojite i napravite celovitu sliku, ODBIJAJU da se u takvo što spoje, ostaju da štrče, preklapaju se, nekonzistentni su. I to tako treba, ako hoćete horor. Horor je, da vam doktor kaže, zasnovan na tome da SVAKO ZAŠTO NEMASVOJE ZATO. Horor je zasnovan na rupi, na mraku, na SLUTNJI – a ne na znanju.
            I horor je počeo da se rasipa već u prvom nastavku, tj. u ALIENS– gde smo umesto jednog skoro mističnog stvora dobili mase i buljuke kreatura svedenih „samo“ na vrlo neprijatne i teško uništive – ali ipak UNIŠTIVE – zveri. I onda smo imali RATATATATA-BANG-BANG-KRAAAŠ-CANGRRR-KA-BUUUUMM! Horor film Ridlija Skota pretvoren je u prvoklasni ratni akcioni film Džejmsa Kamerona. I budući da je bio prvorazredan u tome čemu se posvetio, većini nije smetala promena žanra, mada je još tada bilo gunđanja tipa: „Buaaa, film demistifikuje aliena, razbija misteriju, stravu, ubacuje pozitivne emocije, akciju, ovo ono!“
            Naredna dva nastavka ALIEN sage najradije bih ovde preskočio: treći deo je nepodnošljivo mračan i ružan film čija „kulminacija“ izgleda kao da je snimana kroz teglicu sa nečijim uzorkom urina, prosto mi je MUKA kad samo pomislim na one odvratne žućkaste mokraćne farbe odnosno filtere kroz koje je slikan, a da ne govorim o napadno antipatičnim likovima, o ugođaju sveopšteg beznađa i pakla koji tu vlada i pre nego što alien dođe i koji ni on ne uspe da „razvedri“... 
Drugim rečima, kako da osetim strah za ljude za koje me živo zabole, jer su svi najgori zlikovci, pa još i takvi jedva skicirani, koji su već na početku filma IZGUBLJENI i bez nade, ubilo ih neko čudo ili ne, pa još povrh toga kako da me bude briga za imbecilni subplot o odbeglom serijskom ubici koji krene da voršipuje aliena kao nekakvo božanstvo i postane mu nešto kao sidekick, a kao šlag na to žuto govno imamo šavove i ožiljke problematične produkcije u kojoj se više ne zna ni kolko babica ima ni koje tačno dete oćemo da porodimo/napravimo – pa još kad krenu oni primitivni CGI efekti, pa Sigurni koja si umišlja da je Terminator 2 dok pravi salto unazad ka istopljenom olovu ili čemu već beše u pećnici dok joj zametak iskače iz grudi a ona ga davi zubima – ma i'te molim vas, da me zajebete s vašeg Finčera i njegovo „neshvaćeno“ kvazi-remek delo!
            Dobro, četvrti deo već ionako niko ne voli, pa ću ja samo reći da ga se ne gnušam sasvim zato što je prelepo slikan – fotografija je znatno bolja nego u pišaćka-Finčer varijanti – plus ima najviše krvi u celom serijalu, i zabavne efekte kreatura, a to je ipak važan plus, iako su likovi i zaplet sasvim kretenski.
            A onda dolazi deda Ridli i kaže: „Deco, dosta ste se igrali u mom dvorištu, ajde sad IŠ, saće deka da vam pokaže.“ I napravi PROMETEJA, odnosno pokušaj da horor serijal navrne na vodenicu SF-a, i da se baci u filozofijadu ko smo šta smo odakle smo, što u načelu nije tako loše; loše je samo kad odgovore na ta velika pitanja traži kod Denikena, švajcarskog hotelijerskog prevaranta, i kad uposli imbecila koji se posrao na mnogovoljenu seriju (koju sam ja u startu odbacio kao nezanimljivu) da mu piše scenario po njegovim u startu bezveznjačkim idejama.
            Tragovi te tendencije, tog SF reziduuma prisutni su i u KOVENANTU; i da, istina je da oni idu još dalje u procesu demistifikacije aliena i svođenja skoro mitskog stvora na čudovište iz epruvete, na plod genetskog inženjeringa, kao što se slutilo već decenijama unazad. I tu nas deka nije ničim iznenadio, kazao nam je ono što se i dosad slutilo, da alien nije začet prirodnom evolucijom na nekoj paklenoj planeti nego je proizveden od strane... nekoga ili nečega... radi neke vrste biološkog rata...
            Pre nego što se bacim u spojlere, da kažem ovo: OSMI PUTNIK (holy fuck!!!): KOVENANT (šta god to na srpskom značilo) je značajan napredak u odnosu na lepoizgledajući ali napadno-glupi i konfuzni, mnogim babicama okilavljeni PROMETEJ. Uzbudljiviji je, ima bolju priču i konzistentnije ideje, zanimljivije situacije, 3-4 baš odlična set-pisa, izgleda baš onako vrhunski lepo kako se od Skota i očekuje i, ukratko, ovo je najbolji ALIEN film još od prva dva dela kojima je ionako zaludno očekivati da će iko ikada više prići. Ako ste, posle PROMETEJA, došli na KOVENANT očekujući nešto u rangu ALIEN/ALIENS, sami ste krivi što živite u carstvu u kojem su kuće od čokolade a prozori od marmelade.  
Kameron je danas zabavljen svojim štrumpfovima; eno, zapretio je da će da pravi još pe-šes filmova o onim plavim macanima, ima da muze to sranje do kraja života, Blomkampu je dekica oteo leba iz ruke (Sigurni ili ne-Sigurni!) ali budući da ja tog baju ne gotivim, tj. ne volem mu naročito ništa što je radio, pa čak ni mnogoobožavani DISTRIKT 9, skeptičan sam i prema njegovom mrtvorođenom ALIEN 5, a Verhovena, nažalost, niko i ne zove da to režira, jer jedino bi on umeo da napravi nešto što bi moglo da stane oči u oči sa ALIEN i ALIENS. Do tada, možemo reći da je Ridli naučio lekciju iz packi koje je s pravom dobio za moronizme PROMETEJA i da ovim filmom polagano serijal vraća na pravi kurs. Za jedan, najviše dva nastavka, osetićemo svi na svojoj koži blagodeti njegovih reformi!
            Daleko je ovo od odličnog, ima tu i dalje problema: glavna glumica jedva drži vodu (to se videlo odmah čim je bila obznanjena: ta faca treba da igra neshvaćene umetnice u chick-flickovima a ne svemirske heroine!), ljudski likovi su pretežno nezanimljivi i slabunjavi – daaaleko najzanimljiviji lik i dalje je android (ovde dupliran), ovi rocket scientists i dalje se ponašaju kao budale i donose neverovatno loše odluke – ne baš u rangu antologijskih retarda iz PROMOTEJA koji kreću rukom da maze alien-zmijokurac i gube se po hodnicima ko neki debilni PETAK 13-TI tinejdžeri, ali ne baš ni mnogo daleko od njih; povrh svega, ima tu i grdnih rupa i rupica u scenariju, ali o tome dole. Ipak, ukratko rečeno – ono što je dobro u KOVENANTU, mnogo je bolje nego u PROMETEJU, a ono što je glupo – nije toliko napadno glupo kao tamo. Dobar film za videti u bioskopu.
         E, a kad ga pogledate, vratite se ovde da vidimo da li se i koliko slažemo oko spojleričnih detalja.
            Dakle, od sad pa nadalje i ubuduće – SPOJLERI!
            NE ČITAJ DOK NE POGLEDAŠ FILM!
            Neću da zacrnjujem tekst jer ovo nije par pasusa nego sega-mega masa teksta pa bi ružno izgledala tolika crna rupa na blogu. Valjda smo se razumeli: odavde pa nadalje NE ČITAJ PRE GLEDANJA!
            Vežite se, polećemo...


            Stvar koja mi je najviše smetala u PROMETEJU bila je nejasna motivacija androida Dejvida: zašto čačka mečku, zašto donosi zarazu, za čije babe zdravlje radi, za svoju zabavu, ima li neku ozbiljniju agendu od pukog zezanja, ima li on uopšte 100% slobodnu volju ili ga je programirao starac Vejland od stotinu ljeta, ili šta kog kurca? Imaš ceo film čiji je zaplet zasnovan na nejasnoj motivaciji jedinog lika koji je uopšte kreiran kao koliko-toliko zaokružen LIK u 3-D. To je ne samo frustrirajuće nego i vrlo glupo. I to je, za mene, potonulo taj film. Da me zajebete sa ono: „Čekaj nastavak ili dva da ti bude jasno zašto je ovaj ovde uradio baš ovo!“
            E, KOVENANT počinje odličnom – da, odličnom! – scenom koja nas zaista upoznaje sa Dejvidom, ali i sa Vejlandom; u pitanju je prikvel scena, u smislu da prikazuje nešto iz dalje prošlosti, i da je bilo pameti na vreme, OVO je trebalo da bude u PROMETEJU a ne ovde! No, bolje ikad nego nikad! Barem nije nekakav extra, deleted scene il' tako neko uskršnje jaje na DVD-u nego je deo filma, kako jedino i valja. Tu vidimo da je Vejland grešni Tvorac koji zavidi svom sopstvenom stvorenju zato što je bolje od njega, a biće vala i trajnije od njega – što je skroz na tragu BLEJD RANERA sa njegovim sebično-zavidnim tvorcem koji ograničava sopstvene kreature da ga ne bi nadmašile.
Možda ovde Ridli krade od samog sebe, ali hej, ako kradeš barem kradi od najboljih! Dakle, jeste, ovde imamo istu dinamiku između Vejlanda (prebogatog industrijalca i tvorca pametnih igračaka) i Dejvida (buntovnog androida) kao između Tajrela (prebogatog industrijalca i tvorca pametnih igračaka) i Betija (buntovnog androida). Oba androida imaju daddy issues i oba su osvetoljubivo nastrojena. Beti se zadovolji time da smrska Tajrelovu lubanju, dok bi Dejvid da zbriše čitavu ljudsku rasu. I ne samo ljudsku. Najzad motivacija s kojom čovek može da saučestvuje!
Lepo je to postavljeno na početku, kad Vejland superpametnom androidu stavlja do znanja da od njega očekuje da mu bude batler, da mu je podario pamet i svest samo da bi ovaj mogao da ga služi čajem i da mu titra jajca, da mu svira kad je njemu do muzike, a ne da mu bude parnjak, ravan, individualan i kreativan. I tu se zajebao. Zato se zli vladari obično okruže ološem i slinama a ne pametnima i individualcima – mada, na kraju, stradaju baš zbog njih, takvih. Zajebana je ta vlast – bilo da se okružiš Slinom ili Genijem, ovako ili onako ima da te skembaju!
            Ova centralna narativna i idejna linija ima kulminaciju u prelepoj sceni sa frulom, kada odmetnuti Dejvid podučava Voltera (takođe ga, odlično, igra Majkl Fasbender, koji je i'cepao u obe uloge!) da svira. Volter je, naravno, kasniji model kojem je ukinut poriv za stvaranjem, onaj isti koji, u pervertiranom obliku, od Dejvida načini Zlog Demijurga. Ne samo što je scena u kojoj Fasbender svira sam sa sobom tehnički besprekorna – bukvalno nisam mogao da vidim ni najmanji „šav“ koliko je to savršeno izvedeno (eh, kad se setim kakvim relativno sirovim postupcima je morao da pribegava Kronenberg u DEAD RINGERS pre samo 30 godina da bi Ajrons mogao da se igra sam sa sobom u istom kadru...) – nego je i konotativno prelepa i skoro dirljiva.
Neki slepi „kritičari“ u ovoj sceni vide i navodne homoerotske momente, ali to je sušta budalaština: oni nisu NIKAKVI sexualci, oni su roboti. A i da roboti imaju sex, ono njihovo, u toj sceni, nije ni po čemu homoerocko: to je bezazleni odnos učitelj – učenik (u pokušaju) a ne “Sviraj u moju frulicu, ja ću u tvoju”. To su prljave projekcije prljavih umova i time neću da se bavim.
            Istina, Dejvidova genocidnost je možda malkice preterana, budući da je vidimo ispoljenu i prema tzv. Inženjerima (mala digresija: kad sam bio klinja hteo sam da budem inženjer jer mi je bilo rečeno da oni imaju veoma velike plate; kasnije sam shvatio koliko se dosadnim poslovima bave i rešio da radije radim ono što volim za manje pare nego da budem dosadan i prezauzet i prebogat kao Inženjer). Šteta je što film od Dejvida pravi skoro pa brkove-uvrćućeg zlikovca, moglo je to malo suptilnije – ali jasno je da su im ruke donekle bile vezane prethodnim filmom, nesrećnim Prometejom i potrebom da se NEŠTO uradi s tim nesrećnim albino-Inženjerima a pošto nisu znali ništa pametnije, oni ih istrebe ko zadnji ološ... 
Ipak, cela ta fora sa androidom koji bi da se igra boga zabavna je i dražesna i lepo zaokružena finalnom scenom. Da, taj kraj jeste predvidiv, i horde kritizera po netu istovremeno kukaju i hvališu se kako su tačno ZNALI šta će biti i kako će biti. Pa, bravo. Mnogo ste pametni. Alal vam patke. Kao da je biti nepredvidiv, po svaku cenu, uvek i svuda, obavezno kvalitet. Pa, suprajz: nije. Eno, Lavkraft odavno objasnio, onima koji su pažljivo čitali. 
Ponekad je NEUMITNO SRLJANJE KA PREDVIDIVOJ TRAGEDIJI strašnije od NEOČEKIVANOG TVISTA KOJI DOLAZI NIOTKUDA I ZAPREPAŠĆUJE SMORENOG GLEDAOCA. Wow, nisam to očekivo! Ima nešto i u smislu, u doslednosti teme i ideje. Alter kraj, u kojem sve jeste baš onako kako izgleda, bez twista, sa dobrim robotom preživelim, ne samo što bi bio glup, nego bi i okrnjio dramsku strukturu filma, i njegovu centralnu temu (ne/odgovornost stvaranja novog, inteligentnog života!), najavljenu pomenutom prvom scenom. Ko ume da stvari gleda kao celine, a ne na parče, shvatiće zašto je ovaj kraj sasvim OK.
            Ima i drugih lepih detalja vezanih za Dejvida – recimo, ono kad pripiše Šelijevu čuvenu pesmu „Ozimandijas“ Bajronu i tom pogrešnom notom naruši svoju navodno savršenu simfoniju, i dodatno odlepi kad shvati svoj kiks. Pa scena borbe Dejvida i Voltera: poslušnost protiv individualnosti, a mi još navijamo za poslušnost! I naravno, završetak sa celim tim odlično odglumljenim i insceniranim „da li jeste ili nije on“.
            Šta još valja?
            Više horora!
            Tačnije, horor akcije, ali – daj šta daš! Scena napada u žitnom polju je odlična i šteta što nije duža i elaboriranija, što je previše trepni-i-propusti. Scena u kojoj se naša poor man's Ripli maklja i lomata s alienom na brodiću koji je već poleteo je antologijska.  
Završnica sa kamionima je nešto konvencionalnija, ali ipak korektna, mada, možda za neki manji film, ne baš za Ridlijevog novog ALIENA. Ipak, stari dobri zenomorf je odličan, kad se napokon (posle predugog čekanja!) pojavi.

            Nego, da vidimo sad šta mi sreću kvari i šta ovom filmu fali.
            Najveći problem je što se od PROMETEJA nasledio koncept „Morons in Space“. Ovde čitav zaplet zavisi od nepojmljive neodgovornosti i gluposti, u spoju sa how convenient slučajem. Naime, KAKO naši kolonisti uopšte dospeju na pogrešnu (lošu) planetu? Tako što SLUČAJ sjebe brod (valjda se zato film zove ALIEN: convenient!) i to baš u blizini zle planete (what ARE the odds?!), pa onda uhvate signal i „krenu da istraže čudnu buku“, najotrcanija motivacija u slešer hororu ikada! 
Jeste, kapetan-zamenik (pošto je prvobitni reš ispečen prilikom incidenta sa solarnim olujama) odluči da rizikuje živote i sebe i svoje posade i DVE ILJADE KOLONISTA U HIBERNACIJI (plus zameci) kako bi otišao na planetu koju dotadašnja ispitivanja nisu pokazivala (KAKO TO? RUPA u scenariju!) umesto da nastavi tamo gde se zaputio. Kao, ova mu bliža, ne lega mu se u krio-san posle reš-pečenja itd. Ma nemoj!
            A onda, slete na NEPOZNATU planetu, i samo zato što im instrumenti pokažu da je, manje-više, nalik Zemlji (Terens Malik, govnu nalik!), siđu napolje bez kaciga – ama, bez i najobičnijih maski za disanje kakve narod ovde nosi i na Sajam knjiga a ovi ih ne meću na alien planeti! PA MISLIM JEBOTE! A posle kad im uđu spore u uši i nos – kriv im Đavo! E, pa nije Đavo, deco, nego elementarno nepoštovanje procedure. I zdravog razuma! Jebo vas ko vam dade vozačku dozvolu, a kamoli da vozite u daleki svemir! I još da u svojim neozbiljnim šakama držite preko 2.000 uspavanih života!
            Gluposti nema kraja – ovde tek počinje. Od onih koje baš snažno iritiraju izdavajam još dve. Prvo, kad cura koju na prizemljenom brodiću napadne alien a ona krene panično da puca svuda uokolo, sa sasvim logičnim rezultatom, da sebe iz nevolje spasi tako što digne u vazduh i brod i sebe i još ponekog na njemu! Ko tebe posla u svemir, mora da si preko stranke tu ušla, jebote, sa lažnom diplomom! Mislim, možda bi se moja strina tako ponela, hell, možda bi i mene u'vatila panika, ali ne baš tolika da pucam svuda po brodu punom goriva! A ja još i nisam prošao pilotsku obuku i ko zna koje sve super-mega psihofizičke i mentalne pripreme koje su za ovakvu misiju potrebne!
Drugo, ne znam koju diplomu ima nesprženi kapetan, ali stvarno nije potrebno da si rocket scientist pa da NE radiš ono što ovaj Vođa učini: kad ga android, koji je dotad dao više nego dovoljne i jasne naznake da mu nije verovati, da nešto muti, 
odvede da mu nešto pokaže u prostoriji u kojoj samo što nije iznad onih alien-jaja napisao grafit FREE HUGS, a ovaj slepac poslušno krene za njim. Kao, šta bi moglo da pođe po zlu? I kad se ono ljigavo jaje otvori, slepac mu priđe. Bulji unutra. „Šta je bre ovo?“ pita on. ZINI DA TI KAŽEM! Kaži „AAAAAAAAAAA“!
            A tu su i RUPE – i to ne od one dobre sorte, koju horor zahteva, o čemu sam pisao gore. Ne, nego RUPE u scenariju kroz koje duva promaja, a promaja, kao što je naučno dokazano, ubija!
            Evo nekih.
            Da li se Dejvidov brod skršio niz planinu, kako vidimo u filmu (KAKO? ZAŠTO?) ili je nežno i polagano pristao u alien-pristanište nakon što je zbrisao lokalnu populaciju superiornih bića koja se ponašaju kao retardi (kako vidimo u flešbeku)?
            Zašto je Dejvid pobio sve Inženjere? Što nije malko eksperimentisao sa njima? Što nije proverio maksimu U TUĐEGA TATKA POGOLEMA PATKA? Da ispipa i isecira tatka koji je napravio njegovog tatka?
            Zašto se crna smola sad (u flešbeku) ponaša kao neka vrsta kiseline koja prosto speče i skameni Inžinjere? Zar ona ne bi trebalo – prema onome što videsmo u PROMETEJU – da u njima izazove mutacije, da ih promeni a ne ubije? Eventualno da ih rastoči na sastavne delove, na prah i spore, kao u prologu PROMETEJA, a ne da od njih napravi vizuleno zanimljive varijacije na-licu-mesta-skamenjene žrtve vulkana koje su, ipak, besmislene i nedosledne pravilima serijala. Ali ta crna smola ionako služi ko neki Mekgafin, kako kome ćune i šta mu zatreba. čas ubija, čas skamenjuje, čas rastače, čas u monstrume ove ili one sorte pretvara. Anything goes!
            Životni ciklus aliena se ovde dodatno komplikuje toliko da to više nema nikakvog smisla. Sad i mikro-spore mogu kroz uvo ili nos da proizvedu chestburstera. Još gore, kad izađe, on ne liči na onoga iz ALIENA nego, bedno, na majušnu verziju odraslog xenomorpha! Pa čekajte, deco, dogovorite se sa sobom, ne može to tako!
            Gde su ovde matice? Gde je prostorija sa „zasađenim“ jajima u Dejvidovom brodu na koju treba da nabasaju nesrećnici iz ALIENA za samo 17 godina? I kako su uopšte napravljena jaja, bez matice koja ih kvočkasno nosi? Nju nigde ne videsmo, čak ni u nacrtima!

            Plus, napravljena je prilična zbrka oko toga koje je koja planeta i koje je koji brod! U PROMETEJU je Rapaćeova rekla da ide na planetu s koje su došli Inženjeri. Ali NEJASNO je da li je ova, na koju su došli u Kovenantu, ta, njihova, rodna, ili neka ispostava (kao što izgleda)!
            Plus, srušeni Dejvidov brod ovde, uprkos onom čuvenom Gigerovom dizajnu sa repom u obliku ustaškog U (oličenje Kosmičke Strave!) koji smo videli u ALIENU, bez obzira na sve asocijacije, izgleda da NIJE taj brod na koji će, 17 godina kasnije posada Nostroma da nabasa. Takav isti će on valjda da otme u nekom narednom filmu i da ga booby-trappuje na paklenoj planeti LV-426. Jooj konfuzije!

            Da ne ulazim sad u to da li je na svom survanom, poluuništenom brodu (KAKO? ZAŠTO? Što ga nije lepo prizemljio, ko mu je smetao?) imao potrebne tehničko-tehnološke uslove da se igra boga, tj. da vrši komplikovane experimente sa DNK, koji zahtevaju aparaturu koja radi na struju, kompjutere, preciznu mehaniku itd. itd. I odakle mu onolika artija po kojoj je, golim rukama, škrabao, crtkao, pisao...?
            Ako je ova planeta bila dom Inženjera i tehničara – gde su tragovi da je tu bila jedna toliko super-tehno napredna civilizacija? Gde su im gradovi, gde tehnika? Sve se svodi na jedan omanji gradić s jednim „hramom“ i jednim „trgom“! I to je sve što je bilo od jedne toliko mega-napredne civilizacije koja je postigla taj nivo da ide širom svemira i zasejava svetove svojim raspadnutim lešinama? JEDAN GRADIĆ? Koji jedno malo bio-bombardovanje svede na gomilicu pocrnelih Inženjera? A svuda uokolo samo šumetine i planinčine? PRC!
            A ako je ovo bila samo još jedna ispostava (kao ona u PROMETEJU), koji su Đavo uopšte Dejvid i izgubljena-između-dva-filma-Rapaće sletali na nju, umesto onde gde su na kraju prošlog filma REKLI da će ići? ZAR JE PROMETEJ LAGAO?!
            Zatim, čemu pšenica? Što je Dejvid to uopšte sadio? Trebala mu za one spore? Ili samo za set-pis valjanja u žitu (but not of the Clive Barker kind!)?
            Još neki problemi: Inicijalne blede kreature izgledaju bezveze i predugo vremena treba da se pojavi klasični Gigerov Zenomorf zbog koga smo platili kartu i došli da dedi pružimo još jednu priliku! U PROMETEJU nas je dražio ceo film i dao nam ga samo u poslednje tri sekunde filma, pa još u kretenski redizajniranom obliku! U KOVENANTU nas zamajava nekim glupim zamenama i sitnim bljuzgavcima cele prve DVE TREĆINE, da bi nam tek u zadnjih pola sata dao OSME PUTNIKE (sic, jebi ga, tako glasi naslov, moraju da budu osmi po redu u posadi od sedam ljudi i androida!).
Na kraju ali nikako najmanje bitno: Preduga priprema, konvencionalne i prekratke i glupe horor scene. Hej, gledali smo već tolike nastavke, nemoj nas zamajavati sat i po UVODOM, skrati žvaku, daj odma ono zbog čega smo došli, pusti te "likove" i surogate i trčeće guštere! Horor scene, tj. ubistva, prekratke su i nemaštovite. 
Ona poslednja, pod tušem, pa to je za JASON X a ne za Ridlijevog ALIENA, bemu lebac, da li nam to deda poručuje da smo svi mi retardirani američanski tinejdžeri koji nisu za bolje nego za OVO! A sve i da jesmo, čak i taj deo nas ostao je gladan. Ako već ideš u „retard mode“, idi u „FULL RETARD“ – nemoj mi tu scenu rešiti u 3-4 konvencionalna, nenadahnuta kadra! Daj malo retardiranog splatera i golotinje, ako si već prišao tome da golicaš, nemoj da mi glumiš finoću, ostani đubre do kraja!
            U svemu tome, čak je pomalo i simpatično nastavljanje tradicije neceremonijalnog zatiranja likova, začeto u MORONSKOM istrebljenju dvoje preživelih iz ALIENS na početku urinarnog ALIEN 3: ovde imamo zaista smešno zapečenog Džejmsa Franka, a od glavne junakinje PROMETEJA – ha ha, ostali samo dugmići!

            Sve u svemu, kompromisi koje je Ridli ovde pravio nisu tako veliki i bolni, uprkos donekle vezanim rukama zbog propusta načinjenih u PROMETEJU, ovde je ipak uspeo da izgura kakvu-takvu (čak, prilično zanimljivu!) priču, da deliveruje malo više od pukog koktizinga iz PROMETEJA, i da pruži dovoljno zabave i užitka da to, na ovo krizno vreme, bude sasvim podnošljivo. 

Eto, ušao sam u film sa lošim, sniženim očekivanjima, a na kraju izašao umereno zadovoljan jer sam dobio više i pameti i horora nego što sam smeo da se nadam, utopljene u gluposti (ono klizanje po krvi u laboratoriji, jaooo!), nedomišljenosti i lenjosti koji mi, čak ni u ovoj meri prisutni, NISU ubili užitak ponovnog druženja sa alienom i golicavu tematiku preuzetu i razrađenu iz BLEJD RANERA.

Viewing all 1389 articles
Browse latest View live