Quantcast
Channel: The Cult of Ghoul
Viewing all 1397 articles
Browse latest View live

GHOUL'S LIBRARY (1) - Teorija horora

$
0
0

            Kad prvi put uđem u nečiji dom, prvo što mi privuče pogled jeste kućna biblioteka. Ona je, bar prema mom iskustvu, najbolje i najpouzdanije ogledalo svog vlasnika.
            Postoje, istina, i druge metode skeniranja ličnosti. Jedna drugarica iz gimnazije imala je „cipele“ metodu: po njoj, stvar je bila prosta – pogledaj kakve cipele neko nosi, i znaćeš sve o njemu/njoj. Neki drugi preferiraju „đubre“ metodu: pogledaj čoveku u kantu za đubre, i iz toga što u njoj spaziš videćeš ko je i šta je njen vlasnik.
            OK, ne sporim da se svašta može saznati i tim putem, i ko više voli da zvera u nečije noge ili u kante za đubre – nek izvoli. Ja se, ipak, držim, oprobane i meni slađe metode, pa zato tvrdim i ponavljam: nema tačnijeg i sigurnijeg načina da nekoga upoznate nego zavirivši mu/joj u biblioteku. A šta ćemo sa onima koji je uopšte nemaju, tj. imaju slučajno nekih 5-10 knjiga u stanu, pitate se vi? A ja na to kažem: OK, i todovoljno govori o osobi...
            Inače, kad sam bio nešto manji i mnogo mlađi, fascinirala me je biblioteka Martija Misterije. Najsrećniji sam bio kad bi se u nekom kadru u krupnijem planu videli i konkretniji naslovi a ne samo masa knjiga utopljena u niz, izdaleka. Naročito mi je ostao u sećanju njegov princip, iskazan u jednoj od prvih epizoda, da mu sve te knjige služe za referencu, odnosno da ih drži spremne za buduće slučajeve i radove, odnosno da ih nije sve ni pročitao, niti planira da ih sve odreda iščita od korice do korice. To mi je delovalo strašno cool... a kako starim, to mi zvuči kao neminovnost. Avaj, život je prekratak da bi se pročitale sve knjige vredne čitanja...
            Što me dovodi do pitanja koje mi laici (uglavnom rodbina, ili poneki majstor, uključujući ovog što mi pravi police) obavezno upute kad mi vide sve te grdne knjige: „Ama, jesi li ti sve ove knjige pročitao?!“ Nekada davno to pitanje me je nerviralo, jer je odgovor (pre nekih 20-ak godina) glasio: „Pa, naravno da jesam.“ U poslednje vreme, nažalost, to pitanje je sve smislenije, jer odgovor, sada, glasi: „Pa, naravno da nisam.“ Po mojoj gruboj proceni, u svojoj biblioteci imam otprilike ¼ knjiga koje još nisam pročitao.
            Preneki dan mi je stigla najnovija polica za knjige, velika, za skoro ceo jedan zid, pa sam ih rasporedio malo lagodnije, da najzad „prodišu“, umesto da guše jedne druge u gomilama i dvostruko-trostrukim nizovima, jedne preko drugih i jedne iza drugih. Sad, kad su najzad pregledne i razvrstane na način koji je oku prijatniji i ruci praktičniji nego donedavno, rešio sam da ih uslikam i podelim te slike sa onima koji vole da zaviruju u tuđe biblioteke, a „knjiških moljaca“, nadam se, ima u većini među čitaocima ovog bloga.
            Šta možete imati od gledanje tih fotki? Pa, osim zadovoljenja gole radoznalosti i estetskog užitka u velikom broju odličnih, lepih knjiga (iz vremena i od sorte pre današnje „Lagunizacije“ i kič-trivijalizacije svega, pa i dizajna korica), recimo da vam pregledavanje ovih nizova i nizova može otkriti postojanje brojnih naslova za koje nikad niste čuli, a ta izdanja, kad ih vidite ovako uživo (kao sliku, a ne samo kao tekst, tj. nalsov i ime autora) ukazuju na nešto vredno posedovanja.
            Moram da naglasim sledeće: 99% ovih knjiga ja sam lično odabrao i kupio. Nisam od onih srećnika koji naslede porodičnu biblioteku; ja sam prvi pravi čitalac u mojoj familiji, tako da moja biblioteka ne stoji na ramenima giganata (tj. predaka). Građena je od nule, od prvih knjiga koje sam kupovao kao tinejdžer, od džeparca, od para zarađenih prodajom stripova (koje sam pre toga sakupljao), od para dobijenih za rođendan, zatim od studentskog kredita, pa od prvih honorara, od plate...
            Knjige koje sam dobijao na poklon uglavnom potiču od prijatelja koji me dobro znaju, tako da su i ti primerci u skladu s mojim interesovanjima.
            Imao sam sreće da budem dovoljno star da na vreme uhvatim poslednje trzaje zlatnog doba izdavaštva i knjižarstva u ovoj zemlji, koji traju otprilike od početka 1990-ih pa do njihovog do kraja. To je vreme kada su knjižare bile a) mnogobrojnije; b) opremljene pre svega knjigama, a ne porculanom, slikovnicama, poklončićima i pizadrijama; c) i, naročito, kad su bile opremljene bogatstvom izbora koji je sadržao i izdanja stara više godina i decenija. Danas je, ako izumemo poneku prašnjavu starinarnicu odnosno antikvarnicu pred zatvaranjem, u tzv. regularnim knjižarama praktično nemoguće pronaći knjige starije od 5-6 godina, tim pre što su u ovom ostatku od zemlje i tiraži mnogo manji i sve je ukuno neuporedivo sa vremenom pred kraj Jugoslavije, kad je velika zemlja, pored ostalog, značila i velike tiraže (koji su duže trajali) i veće bogatstvo ponude, naročito po pitanju stručne literature i uopšte opskurnijih tema i oblasti.
            Najveći broj svojih knjiga kupio sam lično i naživo, u knjižarama – u Srbiji i svuda drugde gde sam putovao i boravio. Jer, isto kao što u tuđem stanu ne propustim da zavirim u biblioteku, isto tako mi u tuđem gradu oko samo od sebe traži – knjižaru.
            Što se tiče stranih knjiga koje ćete ovde videti, logično je da sam se najbolje i najizdašnije snabdeo tokom godine dana koju sam proveo u Americi (Berkli, Kalifornija). Tom prilikom sam iscrpno istražio desetine knjižara u Zalivu, a i šire, uključujući tu i najbolju knjižaru u kojoj sam ikada bio (MOE'S, u Berkliju), mejdžor knjižare tipa Barnes & Noble, male privatne porodične mama's & papa's knjižarice, antikvarnice, nekoliko specijalizovanih za SF i horor, itd. Tokom te godine (2003-04) iskoristio sam i priliku da preko Amazona, po veoma povoljnim uslovima, naručujem – kako nove tako i, pretežno, korišćene (used) ali u najboljem, najočuvanijem mogućem izdanju (very good – as new).  
Jedno 200 knjiga sam, zatim, iz Amerike, samom sebi slao poštom, u Nišku Banju koristeći tzv. „M-bags“, što je bio najpovoljniji način: bilo je to sasvim isplativo, za nekih 50$ po velikoj kutiji u koju je stajalo otprilike isto toliko knjiga. Ionako sam ih, u proseku, plaćao ispod 10$; gomilu odličnih, novih, as new, nalazio sam za dolar ili šačicu dolara; recimo, nikad neću zaboraviti divan sunčan jesenji dan u jednom mestašcu na severu Kalifornije, po imenu Paradise (sic!), gde sam pronašao staru domaćinsku knjižaru u kojoj se horor, izgleda, nije cenio mnogo. Izvanredne, lepe, dobre, odlično očuvane, pozamašne knjige u tvrdom povezu, petnaestak njih sve ukupno, plaćao sam u proseku 3$ po primerku!
            Pored tih, popriličnu masu knjiga nakupovao sam koristeći poslednjih 15-ak meseci u kojima je sajt Bookdepository bio zaista odlično mesto za kupovinu stranih knjiga i za njihovo besplatno, vrlo povoljno dobijanje u Srbiji (pisao sam o tome OVDE). To više nije slučaj, iz dva razloga: 1) otkako ih je kupio Amazon, cene su porasle za 4-8$ po naslovu u odnosu na ranije cene, i to mi više nije isplativo; i 2) srpska carina se polakomila i na knjige, pa su krenuli extra reketi i nameti za knjige zbog kojih mi je to sve postalo gorko, neprijatno i još manje isplativo (pisao sam o tome OVDE). ALI, u vreme dok je Bookdepository još bio dobar, naručio sam preko njih možda i stotinak naslova.
            Najzad, otkako intenzivno pišem prikaze knjiga za najbolji svetski horor magazin, RUE MORGUE, to mi je postao dodatni način dolaženja do najnovijih izdanja, kako proze tako i kritike i esejistike vezane za horor, pa eto i tim putem godišnje dobijem bar 15-ak novih knjiga. I još me plaćaju da o njima pišem!
            Ali, dosta priče – neka SLIKE govore više od reči. Kao što znate, kliktanjem na njih činite ih većim i još detaljnijim/preglednijim, a ako to nije dovoljno veliko, „save“ + „open“ vam ih daje u originalnoj veličini.
            Za početak, ovo su moje police posvećene teoriji horor književnosti i fantastike, te teoriji horor filma i fantastike.

1. teorija horor književnosti: gotik, fantastika, horor uopšte, horor teme, motivi...

2. teorija horor književnosti: autori, dela, teme, motivi... a u drugom delu police i knjige o fantastici uopšte i temama bliskim hororu (strah, fantazija itd).

3. Knjige o horor filmu većeg formata - enciklopedije, studije, itd. Ima i nešto SF-a i fantastike u širem smislu.           

4. Knjige o horor filmu manjeg formata: vodiči, studije, suva teorija, sočne tirade, liste, rivjui...

5. Knjige o horor filmu (nastavak), o filmu uopšte ali gde je horor prilično zastupljen... U drugoj polovini ovog niza su knjige o fantastici i SF-u, te o pojedinim mračnim temama i autorima manje ili više srodnim fantastici, grotesci, ludilu...

---NASTAVIĆE SE---



RONDO AWARDS i još neke vesti

$
0
0
  
            Kao što sam već ovde svojevremeno objavio, imao sam čast ove godine da budem nominovan za Rondo Haton nagradu! Detalji o toj nominaciji su OVDE. Povod za to je bio moj veliki temat koji čine tri povezana članka, jedan veliki i dva manja, o Lavkraftovoj večnoj i ovih dana sve većoj popularnosti. Detalji o tom tematu su OVDE.
            Juče su obznanjeni rezultati i – ukratko, ne, nisam dobio nagradu, ali jesam istaknut u „Honorable mentions”. Imajući u vidu da je tu bila najbrojnija selekcija, i imajući u vidu kakva su imena tu bila u konkurenciji, mora se priznati da je i ovo sasvim solidan uspeh. Horor fanovi su izglasali sledeće u toj kategoriji gde sam bio nominovan:

BEST ARTICLES

1) ‘Christopher Lee: He May Not Have Been Who You Might Have Thought He Was,’ by Tom Johnson,
LITTLE SHOPPE OF HORRORS #35.
2) ‘Remembering Christopher Lee,’ by Justin Hamelin, RAVENOUS website.

Runner-up:  ‘Vincent Price: I Like What I see,’ by Tim Lucas, VIDEO WATCHDOG #179.

Honorable mentions: ‘Take Me to the Other Side/Ghost Writers,’ by April Snellings, RUE MORGUE #160; ‘The Greatest Old One,’ by Dejan Ognjanovic, RUE MORGUE #161; ‘Barbara Steele, The Beauty of Terror,’ by Daniel Riccuito, David Cairus and Jennifer Matsui, FANGORIA #342; ‘Forrest J Ackerman: The Wizard of Glendower Avenue,’ by Deborah Painter, CLASSIC IMAGES #480.

            Ono što takođe vredi istaći jeste da je magazin za koji imam čast da pišem već šest godina unazad - Rue Morgue– i ove godine proglašen za NAJBOLJI horor magazin na engleskom jeziku, i to šestu godinu za redom! Slučajnost? Ne bih rekao!
            I ne samo to, nego je još nekoliko autora iz ovog magazina bilo nominovano i visoko dospelo. Evo šta su ovi moji iz Rue Morgue o tome rekli u svojoj vesti:

Rue Morgue would like to extend a huge, heartfelt thank-you to everyone who helped us win our seventh consecutive statue for Best Magazine in the RONDO HATTON CLASSIC HORROR AWARDS! We were also named first runner-up for Best Cover (Rue Morgue #161 by Jason Edmiston) and Writer of the Year (April Snellings), and we picked up honourable mentions in two categories: Best Article (“Take Me to the Other Side/Ghost Writers,” by April Snellings, from RUE MORGUE #160; and “The Greatest Old One,” by Dejan Ognjanovic, from RUE MORGUE #161) and Best Column (Gary Pullin’s Fright Gallery).
 
Scroll down for more info, and visit the official Rondo Awards website for the full list of winners.

Thank you to David Colton for all the work he puts in every year to organize the Rondo Awards, and thank you to everyone who supported horror journalism by voting in the magazine categories. We congratulate all of our colleagues, competitors and peers whose work was recognized – the competition is tough in these categories, and the horror genre is all the better for it.

* * *

In other news, dao sam intervju za najnoviji, aprilski broj magazina BIZNIS I FINANSIJE. U tekstu o domaćim žanrovcima društvo mi pravi Uroš Petrović. Evo prve od tri strane:


Koga zanimaju horori biznisa i finansija, neka kupi ovaj broj. Ostali, strpite se malo – ovaj članak će biti uskoro obznanjen i ovde na blogu; najkasnije u maju, čim izađe novo izdanje magazina.

* * *
Javljaju mi da u izlogu 'Delfija' u Novom Sadu dva crna psa čuvaju ZAVODNIKA od najezde kupaca. Evo i foto-dokaza:

* * *

VEŠTICA je napokon dolijala!
Procurio je dobar rip kineskog dvd-a.
Da, ima kineske titlove u dnu, pa šta? Slika i zvuk su sasvim dobri. Overio sam ga, nije me mnogo razočarao mada sam očekivao malo više (3+), moj rivju stiže već sutra!
PS: Imajte na umu da je film na starinskom engleskom iz 17. veka pa će mnogima biti zajebano gledati ga bez titlova... Dakle, ne žurite ako niste fluentni u starinsko-engleskom. Sačekajte titl, inače nećete ni polovinu pohvatati...
  


THE WITCH (2015)

$
0
0

***(*)    
3+

            Eto, VEŠTICA je napokon dolijala. Najočekivaniji horor prošle i početka ove godine najzad nam je pao kandži!
Nisam žurio s rivjuom; posle prvog gledanja nisam bio načisto s nekim stvarima, pa sam ga pustio da odleži 24 časa, i odgledao film još jednom, ovog puta sa odličnim eng. titlovima koji su se u međuvremenu pojavili, i nakon dva gledanja u dva uzastopna dana evo šta vam imam reći.
Spojlera neće biti na početku, a kasnije kad za njih dođe vreme, biće jasno obeleženi tako da opušteno možete da čitate.
VEŠTICA je vrlo dobar, skoro-odličan horor koji će sasvim sigurno biti u samcitom vrhu moje ovogodišnje top-liste, a vrlo je moguće da ostane i na prvom mestu, jer za sada ne vidim ozbiljnog konkurenta koji bi mogao da zaradi više od ocene 3+. Takođe, nesumnjivo je da se radi o modernom klasiku i filmu višestruko značajnom, koji će se pamtiti, analizirati, prepričavati u godinama pred nama.
Kao prvo, značajno je što je uopšte osmišljen i realizovan na način danas maltene zaboravljen – kao inteligentan, autorski, promišljen i dobro istražen film u nekomercijalnom, indi ključu. Danas kada je horor postao sinonim za LAKU I BRZU LOVU (ajmo đeco faund futidž, ajmo nastavak/rimejk, ajmo tv teen zvezde u glavne uloge, ajmo „retro“ exploataciju – back to the 1970s & 1980s, samo sa još manje para i talenta i truda nego onih dana...), u vreme kada je opšte pravilo da se filmovi ne snimaju više ni sa zbrzanog prvog drafta scenarija, nego direktno sa salvete na koju su sinoć bile nabacane neke „ideje“, zaista imponuje videti jedan horor u koji je uloženo mnogo pažnje, znanja, istraživanja, talenta, razmišljanja, VREMENA, truda...
Kao drugo, značajno je što je uspeo da svoj nekonvencionalni pristup (period! arhaični govor! nespektakularni zaplet! atmosfera i sugestija nasuprot senzacionalizmu i eksploataciji! zrela tema nepogodna za tinejdžere i omladinu) nametne ne samo festivalima (dobio nagradu za režiju u Sandensu i gde sve ne) nego i na boks ofisu, gde je zaradio sasvim lepe parice za ovakvu vrstu filma (preko 25 miliona).
Kao treće, zbog gorepomenutog, ima dobre šanse da ne ostane samo fusnota u modernoj istoriji horora nego i vrlo vredan presedan koji će, možda, ohrabriti još neke slične autore da se odvaže na ovako istančan i naizgled nekomercijalan pristup hororu i da pokažu da pamet, pažnja i prava strava još nisu sasvim zaboravljeni i izgubljeni kvaliteti među filmmejkerima, niti su sasvim nekomercijalni među današnjom nestrpljivom sinepleksiranom publikom.
Dakle, VEŠTICA je odličan primer slowburn horrora, ali urađenog zaista dobro i kako treba, a to znači da se NE radi o gnjavaži u kojoj se ništa ne dešava do pred kraj (mada će nekim lenjim i nepažljivim gledaocima sigurno tako izgledati), već o filmu koji pametno dozira svoje hintove i događaje i koji ne prećeruje s ekspozicijom ili anderstejtmentom nego nam svako malo baci i nešto krvavo i jezivo za pod zub. Uostalom, valjda nije spojler ako kažem da već u prvih 10 minuta vidimo vrlo ozbiljno i krvavo kasapljenje jedne bebe...
Majstori horora znaju da pravi anderstejtment nije u tome da ljudima NIŠTA ne daješ tokom najvećeg dela filma/romana, nego da im stalno daješ ponešto, ali dozirano, sugestivno, pametno odmereno, polagano, bez preterivanja, sa gradacijom, a ako uopšte prećeruješ, da to uradiš tamo gde mu je mesto, na kraju! Uostalom, čitali ste ZAVODNIKA, šta da vam dalje pričam! Tamo sam u praksi pokušao da primenim ovo što ovde govorim. A baš kao i u mom romanu, i u VEŠTICI se vrlo gadne i morbidne stvari kriju ispod prividne uglađenosti i finoće i „suzdržanosti“, koji su samo jedan oblik zavođenja...
VEŠTICA kao malo koji horor smešten u „period“ uspeva da vas zaista ubaci ne samo u taj ambijent (minuciozno rekonstruisan! uostalom, reditelj je pre svega bio scenograf po vokaciji, pre ovog prvenca) nego i u taj majndfrejm. U centru pažnje su puritanski doseljenici u Americi, sa svojim kalvinističkim tlapnjama o rođenju u grehu, predodređenosti, stalnoj pretnji Đavola i Pakla („Hell is 'round the corner...“ što reče pjesma) i uopšte svim tim grozomornim temama za svakodnevnu kontemplaciju savršeno sažetim u naslovu čuvene pridike „Sinners in the Hands of an Angry God“koja je nastala otprilike jedan vek nakon vremena kad se ovaj film dešava, odnosno potkraj prve polovine 18. veka!
E, kad sebe vidite kao GREŠNIKE, a svoga boga kao stalno nešto nadrkanog i LJUTITOG te na večne kazne spremnog, a na PAKAO kao na nešto što vam gori odmah ispod nogu i na najmanji pogrešan korak ima da se dole survate, zauvek i zauvek, onda imate savršenu podlogu za dogmatizam, samomržnju, mega-potiskivanje svega (ne samo seksualnosti), stalno sumnjičenje, paranoju i zazor od svih oko sebe i u sebi, ksenofobiju itd. Pravo tlo za rađanje horora!
Ovakve korene gotskih potencijala u Americi definisala je spisateljica i kritičarka Džojs Kerol Outs u predgovoru antologiji Američke gotske priče:
„Kako čudesno, kako misteriozno, kako nesaznatljivo i beskrajno van njihove kontrole mora da su izgledale prostrane divljine Novog Sveta sedamnaestovekovnim puritanskim naseljenicima! Nepojmljiva tišina Prirode – zanemelost koja, budući da ne navešćuje Boga, mora da je carstvo Satane; tragična dvosmislenost ljudske prirode sa svojom sklonošću ka onome što hrišćani nazivaju 'prvobitnim grehom', nasleđena od naših praroditelja, Adama i Eve. Kada je Priroda tako prostrana, čovekova potreba za kontrolom – za 'nastanjivanjem' divljine – postaje opsesivna. A koliko je moćno iskušenje da se podeljena priroda čovečanstva projektuje na samu tišinu Prirode.“ (Joyce Carol Oates, "Introduction", in: J. C. Oates (ed), American Gothic Tales, Plume (Penguin), New York, 1996, p. 1.)
Pisao sam o ovome potanko u POETICI HORORA; evo kratkog citata:
„Dok su engleski gotski pisci često pribegavali egzotici evropskih ambijenata, američki autori su, kako Outsova pokazuje, "egzotiku" imali u svom susedstvu, živeli su u samom središtu jednog nepoznatog kontinenta. Umesto demona, njihove šume krile su Indijance, prvobitno smatrane đavoljim nakotom. Američke naseobine možda nisu imale katoličku Inkviziciju, ali je senka puritanskog lova na veštice u Salemu iz 1692. godine ostavila značajnog traga na tradiciju američke književnosti, od Hotorna preko Lavkrafta do Artura Milera (Arthur Miller). Otud i sasvim osoben pristup gotiku u tom novom ambijentu, inspirisan novim iskustvom i svetonazorom…”
VEŠTICA, dakle, odlično hvata i shvata taj mizanscen i koristi ga ne samo kao šarenu lažu, pozadinu, ono za šta bi naš narod kazao „window-dressing“, nego ga tematizuje na promišljen način – i nije slučajno da pojedini rivjui ovaj film dovode u vezu sa gorepomenutim Milerom i njegovom dramom „Crucible“koja govori o lovu na veštice kao američkoj pasiji – onaj lov iz Salema je samo nominalni povod, ali je drama zapravo i o onom protiv „crvenih veštica“ iz 1950-ih (bilo je i o njemu reči na blogu nedavno, OVDE).
Poseban kvalitet filma jeste u tome što VEŠTICA ne ide linijom manjeg otpora, koja bi se sastojala u otvorenoj paraboli i u jednoznačnoj psihologizaciji gde bi se sav demonizam lako pomeo pod tepih psihe i podsvesti. Ne. VEŠTICA ima osećaj i za širi kontekst, za ambivalentnu i pretežno indiferentnu prirodu, za divljinu kao prirodno stanje i za krhkost razuma i kulture kao čovekovih nasilnih (i suštinski protivprirodnih) pokušaja da iz crnila humusa izvuče nešto kulturno i sebi pogodno (ovde: kukuruz), da od žbunja i čestara otrgne čistinu na kojoj će podići KUĆU, da usred divljine izgradi DOM („a garden in the wilderness...“), da usred mraka užeže SVETLO (ovde: sveće), da svoju golotinju i sirotinju odbrani od vukova i štetočina i pošasti i napasti... i veštica.
Kao što veli tatko u ovom filmu: „We will conquer this wilderness. It will not consume us.“
How yes not.
Dakle, umesto jednoznačno psihologizovanog filmića ovde imamo horor sa vrlo solidnim osećajem za mistično i okultno. Uostalom, nisu ga džaba američki satanisti iz Hrama Satane zvanično podržali i preporučivali da se deca organizovano, preko škole, vode na gledanje onako kako je Srbija svojevremeno svoju mladost masovno vodila da gleda HADERSFILD.
Jex Blackmore, National Spokesperson for The Satanic Temple, shared the news in a statement that heralded the film as "not only a powerful cinematic experience, but also an impressive presentation of Satanic insight that will inform contemporary discussion of religious experience." It's lit.
“As Satanists, we are ever mindful of the plight of women and outsiders throughout history who suffered under the hammer of theocracy and yet fought to empower themselves. This film provides context to a period of American history that is too often fetishized by those seeking to wield this hammer once again.
While the patriarchy makes witches of only the most socially vulnerable members of society, Eggers’ film refuses to construct a victim narrative. Instead it features a declaration of feminine independence that both provokes puritanical America and inspires a tradition of spiritual transgression. We are empowered by the narrative of The Witch: a story of pathological pride, old-world religious paradigms, and an outsider who grabs persecution by the horns. Efforts to oppress and demonize the heretic prove to be a path to destruction. The witch does not burn but rises up in the night.”
 

            E, ovde već prilazimo teritoriji SPOJLERA, pa tekst nadalje, sve do kraja, nemojte da čitate ako još niste pogledali VEŠTICU.
           

            Jedan od kvaliteta ovog filma jeste i u njegovoj višeznačnosti, ili barem otvorenosti za različita čitanja. On, naime, zauzima vizuru donekle srodnu nepouzdanom pripovedaču, samo što u filmu nemamo eksplicitnog pripovedača. Film je dat, prividno, iz uobičajene filmske “sveznajuće” perspektive koja nam, je li, prikazuje “ono što se desilo”. Stvar je, međutim, ako pažljivije zagledamo, komplikovana barem dvojako.
            Kao prvo, iako je u centru pažnje porodica – dakle, glavni junak je ta cela mikro-grupa: tata, mama i petoro dece (brzo svedeni na četvoro) – privilegovanu vizuru uzima tinejdžerka Tomasina (odlična Anya Taylor-Joy, i stasom i glumom; slušaće se još o ovoj curi!). Njenim krupnim planom počinje film, čak i u sceni koja nije o njoj već o njenom ocu; preko njenih leđa se lomi najveći deo dramskog konflikta; uostalom, ona je ta naslovna junakinja, kako izgleda…
            Kao drugo, u filmu postoji nekoliko scena koje nisu uobičajenim filmskim postupcima kodirane kao scene vizije ili sna/košmara, ali ima sasvim dovoljno indirektnih naznaka da se mogu tako (pa čak i prevashodno tako) shvatiti. Recimo, prva takva scena je gorepomenuta, sa bebom. “Vidimo” kako bebu miluje nekakva gola babuskara, a onda je i kolje, secka nasitno i maže sebe i metlu njenom krvlju i mesom. (Bez brige – sve ovo je više nagovešteno nego što je prikazano, ali implikacije su sasvim jasne!) Scena se završava kadrom u kojem veštica na metli leti ka neprirodno krupnoj, bajkovitoj lopti punog meseca. Zatim sledi poduže zatamnjenje, pa prizor dečaka koji se rano ujutro oblači i polazi negde, dok njegova tinejdž sestra (koja je čuvala bebu u trenutku kad je ova “nestala”) jauče kao da nešto ružno sanja. Dečak je probudi i ona se trgne sa izrazom zbunjenosti, straha a možda i krivice. Da li je prethodna scena bila njen san? Možda jeste, možda nije…
            Kasnije, kada dečak (takođe odlični Harvey Scrimshaw) nestane u šumi, vidimo scenu u kojoj nabasa na kolibu gde živi veštica: zgodna, mlada, dubokog dekoltea, u crvenoj odori (jedina živa boja u celom sivom, smeđem i mutno-pepeljastom filmu). Ona ga ljubi u usta i grabi... Za tom scenom sledi, opet, podugačko zatamnjenje – a prvo što vidimo zatim jeste naša tinejdž-veštica, Tomasina. Da li je prethodna scena bila njena vizija, njena impresija toga šta se navodno desilo? Verovatno…
            A kada se sve završi scenom “Kako mala Đokinica zamišlja veštičji sabat” – imamo sve razloge da posumnjamo u objektivnu stvarnost toga što nam je prikazano, i da se upitamo: KO nam kazuje sve ovo? Ko priča ovu priču? A film nam to eksplicitno kaže završnim natpisom:
 

            Prema tome, možete, poput onih satanista gore, da sve to što vidite u filmu primate zdravo za gotovo, u najdoslovnijem smislu, kao priču o natprirodnim šenaniganima koji zadese jednu familiju u divljini gde ih Đavo lično zavede jedno po jedno i baci na put bez povratka, s izuzetkom Tomasine, koju proizvede u svoju konkubinu i službenicu-vešticu.
            A možete ga čitati i metaforički, kao objektivni korelat tadašnjeg stanja uma – ne zaboravimo, u to vreme i na tom mestu veštice i đavoli i jarci koji govore nisu bili “natprirodni” i fantastični nego nadasve stvarni i prirodni i bliski, tu odmah iza ugla, u prvom šumarku, na prvom izvoru… Odnosno, VEŠTICA se može gledati kao ilustracija nekog priznanja tzv. “veštica” (iznuđenog, znamo već kako).
            Drugim rečima, VEŠTICA je, možda, prikaz jezovitih ali takođe i oslobađajućih (kako za koga!) đavolskih zbitija u jednom kutku američke divljine, a možda je “samo” ekranizacija priznanja naše jadne Tomasine koja je, nakon propasti svoje familije (izazvane raznim spoljašnjim i unutrašnjim faktorima), pod teretom puritanskog vaspitanja, te stvarne i izmišljene krivice, umislila da je zla, grešna, pokvarena… ukratko, “veštica”.
 

            Ono što meni sreću i uživanje kvari i zbog čega VEŠTICI ne dajem veću ocenu leži u sledećem.
            Mislim da film nije dovoljno vešto i dovoljno pošteno izbalansirao ove dve opcije, odnosno da ne daje dovoljno jasne hintove ni za jednu opciju na klackalici “prirodno” – “natprirodno”. VEŠTICA bi na kvarno htela i crno jare (sic!) i maslinaste pare. Tim elipsama i dvosmislicama i zbunovima, rekao bih, potkopava i jednu i drugu opciju – odnosno, film bi bio bolji da je malo određeniji po pitanju toga da li predstavlja kritiku puritanizma (i njemu shodnih nazora i odnosa, uključujući “lov na veštice”) ili – nenamerno, kritiku žrtava puritanizma, jer kraj (i ne samo kraj) ukazuje da su zapravo puritanci i lovci na veštice bili u pravu, da Đavo jeste tu, da veštice stvarno rade sve to što im je pripisivano, pa su stoga i lovovi na njih opravdani.
            Siguran sam da to nije bila namera reditelja (ujedno i scenariste), ali činjenica je da u filmu postoji i nekoliko jasnih znakova natprirodnog, odnosno da su u sva dešavanja zaista upletena “Đavolja posla” a ne samo izmučena psiha dečice poludele od svakodnevnog naklapanja o praroditeljskom grehu, paklu, đavolu, mračnim silama, ljutitom bogu itd. Jedna takva scena je, recimo, kada dečak u groznici, u krevetu, izbljuje čitavu jabuku. Takođe, tu je pitanje vezano za klince, blizance, koji neznano otkud znaju sve one pesmice o “Crnom Filipu”, odnosno Đavolu. Ko ih je tome naučio? Suviše su mali da bi ih sami spevali (improvizovali), sasve rimama itd.
            Da li je, dakle, ovde glavni zlikovac Tatko-Puritanac sa svojom (kalvinovom) Biblijom, ili Crni Filip i s njim Crni Čovek (viđen na samom kraju) sa svojom Knjigom Imena? Religiozna histerija ili Mračne Sile TM? Da li su ovde na delu veštice ili “veštice”?
            Da budem jasan: ne smeta meni dvosmislenost kao takva. Kad se pametno primeni, ona je ozbiljan kvalitet za ojačavanje strave. Ali smeta mi konkretan način upotrebe dvosmislenosti ovde, jer deluje više kao mistifikacija nego konzistentno i smisleno realizovan concept.
            I da, fali mi jači, maštovitiji, memorabilniji završetak. Kao i nešto više istih takvih set-pisova tokom filma. Da, ima tu jakih prizora (npr. san/vizija mrtvog dečaka i bebe u krilu)
i kadrova (gavran koji kljuje majčine grudi)
pa i celih scena (seckanje bebe; potresna i jeziva smrt dečaka) 
– ali, za veću ocenu trebalo je JOŠ VIŠE toga.

            Čak i bez takvih scena strave, fali mi još više momenata a la „horror Tarkovski“: više tih etida sa prirodom, još potenciranja njenog tuđinstva i zastrašujućeg mraka, još krupnih planova rastinja, i buđavih klipova, još drveća koje se njiše na vetru, još kadrova kiše koja pljušti, još oblaka koji jure po nebu…
          Ipak, mnogo je više dobrih stvari u ovom filmu negoli slabih, i uz svoj Pečat preporuke i prvo mesto na godišnjoj listi ne znam šta bih još dodao u vidu preporuke. Samo ovo: obavezno ga gledajte s titlovima – ne znam kakvi su srpski, engleski su odlični, 99% tačni, a nužni su zbog starinskog jezika kojim ovi sedamnaestovekovljani govore. Trenutno dostupna kopija je sasvim dobra u audiovizuelnom pogledu, a ko je toliki rasista da mu smetaju kineski titlovi (a ne smeta vam tolika kineska roba okolo!) – neka čeka da ovo dođe u najbliži bioskop. How yes not!


GHOUL'S LIBRARY (2): Horor proza, klasici

$
0
0

            Samo zato što ste vi to tražili, a i zato što sam tako u mogućnosti, nastavljam sa foto-turom kroz moju biblioteku. U prvom delu sam, uz kraću tiradu na razne knjigoljubačke teme, predstavio knjige koje se bave teorijom horor književnosti i fantastike, te teorijom horor filma i fantastike. To i dalje možete videti OVDE.
            E, sad – sve je to lepo, teorija, bla bla, ali ipak, zna se šta je osnova, šta je polazište bez kojeg je teorija nemoguća (i besmislena), a to je: stvaralačka, umetnička praksa (ovde: proza)! I ne, neću sad i ovde o drkađon-„teoretičarima“ koji nemaju ozbiljnije iskustvo u praksi, nego pročitavši 2-3 knjige i pogledavši 2-3 filma odmah kreću od tuđe teorije i bacaju se u njeno prežvakavanje...
            U prošlom nastavku sam pomenuo neke od inspiratora moje biblioteke, pored ostalih i Martija Misteriju. Ali, ako bi trebalo da izdvojim JEDNOG, neizbežnog, ključnog, suštinskog inspiratora, onda je to, opet, ko drugi nego – Lavkraft. Ne postoji tekst koji je na mene u čitavom životu više uticao nego njegov esej „Natprirodna strava u književnosti“. Njegasam prvi put pročitao pre tačno 26 godina, na proleće 1990. odnosno odmah čim je BIGZ objavio a ja kupio knjigu Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda u kojoj se i ovaj esej nalazi.
            Današnjoj mlađariji zadojenoj internetom nemoguće je predstaviti određene emocije nas koji smo odrastali u jednom uskijem, zatvorenijem, sporijem svetu u kojem se informacije i stvari nisu mogle dobiti domah. Možete li da zamislite tu glad za informacijama pre Gugla (odnosno, pre ranijih pretraživača)? Možete li pojmiti šta je za jednog mladog horor frika značilo naići na esej koji, po prvi put na srpskom jeziku, pokriva celokupnu istoriju horor književnosti od njenih početaka pa do kraja 1920-ih? Odjednom se susresti sa tim desetinama i stotinama naslova romana i priča, sa imenima autora od kojih za većinu prvi put čuješ a tek ponekog znaš po čuvenju, ali ništa njegovo nisi mogao da čitaš jer ga nema nigde (na srpski nije prevedeno a strane knjige ti nisu lako dostupne)? I još sve to garnirano Lavkraftovim evokativnim, napaljujućim opisima (prepričavanjima i evaluacijama)! Možete li da zamislite, onda, ne samo ushićenje zbog otkrića da toliko blago postoji, nego i još jaču, bolnu frustraciju što to blago postoji TAMO DALEKO, nedostupno, nedohvatljivo...?
            Ne, ko nije bio tada tamo to ne može da zamisli.  
            U svakom slučaju, još tih dana sam, čitajući (i često iznova iščitavajući) taj esej, zakleo se sebi da ću jednom, što skorije, imati pri sebi, na svojim policama, nadohvat ruke, sva ta dela, ili bar većinu njihovu! I, eto, kao što možete videti, to sam i postigao. I još više od toga!

            Knjige su poređane, otprilike, hronološki, ali ne baš strogo, jer ima i drugih stvari o kojim se moralo viditi računa (prostor, format, veličina police, relevantnost knjige...), tako da su neki naslovi koji logički pripadaju uz svoje bliske srodnike odvojeni na osnovu ovih ili onih principa koji će pažljivom gledaocu valjda biti očigledni.

1. Angloamerički klasici, od usmenih, preko gotika, priča o duhovima, pa nadalje...


2. Čitkija verzija Vordsvortovih horor klasika (odlična, pristupačna edicija):


3. Horor klasici i izdanja koja mogu podneti i podalje od dohvata ruke


4. Isto to, plus nešto nadrealizma, dekadenata, mračno-fantastičnih, često morbidnih i hororidnih, mada retko baš žanrovski čistih:


5. Dekadenti, čitkiji:



6. Gotičarke i horordžijke ("Majstorice tame").


7. Francuski horori i mračna fantastika (plus Rumuni i još poneki):


8. Antologije (pretežno) klasičnih horor priča, mada ima tu i novijih, ponegde, pomešanih:



9. Lavkraftovi prethodnici i savremenici + king-size klasici, itd.






10. Lavkraft: proza, pisma, eseji... i Lavkraftoidi - moderni nastavljači...













Očito je da ovde nisu prikazani svi Lavkraftovi nastavljači - većina odličnih, novijih (Kempbel, Ligoti, Klajn, Baron itd) su drugde, i stižu u idućem nastavku, sa policama posvećenim MODERNOJ HOROR KNJIŽEVNOSTI.

---NASTAVIĆE SE---



Horor izbori

$
0
0


            Kad sam bio mlađi, razmišljao sam ovako: demokratija je sranje. Sama ideja da rulja zna bolje od odabranog pojedinca, odnosno da je kvantitet iznad kvaliteta,  je kretenska, i to je lepo još Platon zapisao u VIII glavi Države: „Vidiš li ona tri čobana u daljini, prijatelju? Dokle god oni mogu da nadglasaju Sokrata i mene, ja u demokratiju ne verujem!“
            Takođe sam mislio: politika me ne zanima, sve su to ista govna, neću da dajem legitimitet tom polusvetu; ja sam autsajder, i to ću biti u svakoj vlasti: ne postoji poredak niti stranka u kojoj ćemo ja i meni srodni ljudi imati dobar tretman. Odnosno, ko god bio na „vlasti“, ja ću suštinski, po konstituciji, biti naspram njih. Takav mi hororskop i tu stranke nemaju veze.
            Zbog toga svoje glasačko pravo, koje sam stekao 1991. godine, nisam egzercirao ni odmah, ni ubrzo zatim. Nisam izašao ni na jedne izbore, referendume i slična zamlaćivanja za vreme Slobe, sem na jedne – one (njemu) poslednje, 2000. godine. Tada sam po prvi put osetio da svojim glasom mogu dati bar sitan doprinos da sklonim jedno ZLO. I izašao sam, i glasao PROTIV Slobe. I Sloba je pao...
 

            Dakle, mislio sam ja još koješta, u tim mlađim i ranjivijim danima.
            A većinu toga mislim i danas.
            Sa sledećim amandmanom: ova pošast koja danas vlada Srbijom toliko je pogubna, štetna i pogana da to prevazilazi sve uobičajene standarde lošosti i pada na samo dno kace gde obitava takav mulj, talog i slina da je to stravično gledati, svakog dana, isplutalo, u TV dnevnicima i u dnevnim novinama.
            Jesu i ovi raniji bili govna, ali ova današnja... holy shit! OVO NIKAD NIJE BILO! Ovo je toliko snažna i direktna i neuvijena uvreda svemu što smatram vrednim da je to jezivo!
Ovo je direktno brkanje govnjivog prsta u oko zdravom razumu, ukusu, pameti, kulturi, umetnosti, integritetu, poštenju, dobroti, budućnosti, napretku... ukratko, svemu pozitivnom i poželjnom.
Ovo je KANCER koji će da izjede i ono malo preostalog zdravlja u našem ionako već dobro natrulom biću, i ako se ovo ne odseče ODMAH, ako se pusti da metastazira još neko vreme – biće dockan!
Da, istina je da se nema, zaista, ZA koga glasati; i u načelu nije baš lepo glasati PROTIV nekoga, lepše je imati ZA koga.
ALI! Zajebite tu teoriju i naklapanja. Postoji samo jedna stvar koja je bitna, a to je: da se, ovog puta, barem maksimalno umanji vlast ovog kancera.
Jasno je da će ova GOVNA vladati još neko vreme; nažalost, ovaj pretežno nesvesni, nezreli narod i dalje pada na demagogiju i besramne laži, na najjeftinije trikove najbednijih šibicara, falsifikatora i lažnih doktora, pa će stoga rulja zaglupelih, polusenilnih, slepih i zlih poslušnika i ovog puta svojom masom ustoličiti presto Vučića i njegove beslovesne bulumente alanfordovskih višestruko dokazanih nesposobnjakovića, debila, lopova, lažova i botova.
Međutim: glasati PROTIV ove pošasti stvar je elementarnog dostojanstva i simboličnog znaka vere u nešto humano, kulturno, lepo...
Sedeti kod kuće ili se zajebavati negde na dan glasanja, ovog puta, znači saučestvovanje sa ovim skakavcima koji će, za koju godinu, da izjedu SVE što je iole dobro i zdravo i rasteraju i poslednju pamet iz zemlje, kao što to već godinama unazad intenzivno rade.
A ako je neko zaustio da mi kaže: „Ghoule, mani se politike, ovo je blog o hororu, književnosti i filmu, nemoj ga prljati ovim temama, daj bolje da vidimo valja li gledati ovaj ili onaj novi horor...“ – takvima odgovaram: ovo NIKAD nije bio blog samo o hororu. Ovo je blog sa etitjudom. 
I etitjud se, ovde-onde, oduvek provlačio ne samo vezano za globalne, i nego za vrlo domaće teme iz zemlje i „regiona“, od ustaških slešera, hrvatskih domoljubnih akcijaša sa zombi-Srbima, preko NATO holokausta, holuvudskog srbošovinizma i nakaznih falsifikata ratova iz devedesetih pa do splatter kritike Srbije danas. Naravno, u svemu tome nije ni VUČIĆbio zaobiđen.
Za slučaj da je neko ovde toliko naivan da veruje kako izbori nemaju nikakve direktne veze sa tematikom ovog bloga i sa mojim horor aktivnostima, moram vam reći da, nažalost, imaju. Trenutna vlast je dovela najgoreg ministra kulture u novijoj istoriji i nizom činova i zločina protiv kulture unazadila je na svim nivoima, uključujući tu i izdavaštvo, knjižarsku mrežu, bioskopsku mrežu, kinematografiju... Jasno su pokazali koliko im je stalo do kulture i umetnosti na milion načina, kako onim što su uradili (loše), tako i onim što nisu uradili, a ponajviše svojim GLASNIM ĆUTANJEM o toj temi.
Koliko puta ste čuli ovu neobrazovanu stoku, ove loše đake, ove lažne doktore, ove falsifikatore, ovaj polusvet koji je celog života od knjige BEŽAO, da u kampanji (a i izvan nje) govore o knjigama, o kulturi, filmu, o podršci umetnicima, stvaraocima, kreativcima?
GLASAJTE PROTIV NJIH!
Jer glas protiv njih je glas ZA „Poetiku strave“ i niz drugih knjiga koje spremam ali koje će biti sve besmislenije, sve teže, sve nemogućije u zemlji kojom vlada gorepomenuta pošast! Da ne govorim o tome da će knjige postati luksuz u „boljoj budućnosti“ u koju nas ova armija klonova, klovnova, botova i zombija vodi, i da ćemo imati mnogo preča pitanja – pitanja golog opstanka, ako ovi nastave da truju sve što je iole valjano...
Dakle, ne glupirajte se sa apstinencijom, ili pak belim listićima, crtanjem kuraca po njima itsl.

Izađite i glasajte protiv ZLA!

PS: Za ilustraciju ovog posta korišćene su i neke fotografije sa fejsbuk stranice "Vučićev zabavnik".

Takashi Miike: OVER YOUR DEAD BODY (2014)

$
0
0

***
3-

Miike potpisuje svoj najzanimljiviji film u poslednjih ko zna koliko godina: ali, nažalost, čak i kad je dobar, on nije baš sasvim dobar. Lepo je što je načinio odmak od svojih komercijalnih visokobudžetnih tričarija a la ACE ATTORNEY (2012), kao i od korektnih ali bledih i nikom potrebnih fletlajn rimejkova samurajskih klasika, a la 13 ASSASSINS i HARA-KIRI: DEATH OF A SAMURAI (2011), kao i što je osetio potrebu da se odmori od trivijalnih parada sporadične plitke zabave koje su ipak previše natrpane i predugačke da bi uistinu zabavljale, kao što su YAKUZA APOCALYPSE i AS THE GODS WILL.
            Over Your Dead Body je prvi Miikeov „strejt“ horor (bez komedijašenja i blesavljenja) još od LESSON OF THE EVIL (2012). S pozitivne strane gledano, to je pre svegavizuelno fascinantna bombonica za oko.  
U srži svega je ko zna koja po redu adaptacija najčuvenije japanske priče o duhovima (Yotsuya Kaidan; tačnije, to je započelo kao kabuki komad 1835. godine, ali je kasnije imalo milion adaptacija svuda, pa i na filmu), s tim što se zaplet ovde tiče prenadrkane i prebogate pozorišne predstave prema njoj.
Ta pozorištarija uključuje zasenjujuće bogatu scenografiju i pokretnu, rotirajuću pozornicu i još grdne neke specijalne efekte iz kojih vam je smesta jasno da ovo nije niško Narodno pozorište i ne, ovo nije preplaćeni a neviđeni Konstantin Dekse Pantalejskog nego nešto gde biste zaista voleli i uživali da odete!
Paralelno sa tom izvornom pričom o srebroljubivom bezočnom mužu koji sredi da mu otruju ženicu kako bi mogao bogatije da se „uda“, pa onda njega i novu mu ženicu proganja njen unakaženi duh, gledamo ovde i (melo)dramu među glumcima koji igraju muža i ženu gde se ovo iz predstave preslikava pa, takođe, muškarčeva bezočnost dovodi do tragičnih posledica, i to ne samo za ženu...

Ovo je još jedan solidan novi primer slowburn horrora, baš kao i nedavni THE WITCH (3+)i The Invitation (3); sva tri naslova namenjena su strpljivoj i pažljivoj publici koja ume da ceni atmosferu, ugođaj, sugestiju, suptilnost, nagoveštaj, sporiji ritam, misteriju, neizvesnost.
Međutim, to nas polako dovodi i do problema: naime, dok su gorepomenuti američki filmovi umeli da kreiraju prijemčive likove i involvirajuće zaplete, te njima prikladan ritam i dinamiku, Miikea to niti zanima niti sam siguran da uopšte ume da napravi (jer mu je pošlo za rukom samo jednom, istina – vrhunski: u AUDITION, njegovom daleko najboljem filmu).
Znači, ovde recite zbogom i prijemčivim likovima (i „zlikovac“ i „žrtva“ su podjednako ravni, hladni i nezanimljivi), i involvirajućem zapletu (zbog takvih likova, zbog slabe dramske zanimljivosti tih dešavanja, i zbog načina pripovedanja: vidi dole), a o ritmu i dinamici da i ne govorimo, jer ipak je ovo Miike, što znači da film traje bar 20-30 minuta previše.
Over Your Dead Body može biti dodatno naporan za praćenje zbog nelinearnog i opskurnog pripovedanja gde se brišu granice između pozorišne (visokostilizovane) „zbilje“ i zakulisnih krčkanja i kuvanja, a pred kraj i između snova, vizija i stvarnosti, što ceo zaplet vodi od „couldn't care less“ do „WTF“ teritorije, a tokom dva sata trajanja čak ni prelepa stilizacija ne uspeva da održi posustalo interesovanje.
Naravno, Miike je ovo, čak i kad je suzdržan. Ko ne zaspi tokom prve tri četvrtine filma, u poslednjoj (odnosno u finalnih pola sata) stvari postaju i krvave, i gadne, i bolne! Recimo, gledaoci sa vaginama između svojih butina naročito će biti skloni da nevoljno grče i prepliću noge tokom jedne scene međunožnog terora...
Pred kraj, dakle, delirijum postaje razularen, ono što je dotad tinjalo počinje da ključa, i tu ima raznih zabavnih stvari za videti, uključujući par efektnih scena strave, šok-skokova, krvoliptanja, pa i jednu od boljih završnih scena nekog horora u poslednje vreme. Potonja je, istina, prilično bezveznjikava ako o njoj razmislite, ali zašto biste pa to činili? Uostalom, i bolji filmovi u poslednje vreme uglavnom imaju upitne krajeve (vidi moje rivjue VEŠTICE i POZIVA!).
Možda neće sve biti jasno na prvo gledanje, a možda neće ni na drugo. Međutim, film – ovako spor i opskuran – nije baš toliko zabavan da bi bio zahvalan da se smesta reprizira, ali svakako jeste vredan za pogledati bar jednom, naročito ako ste u stanju da privremeno isključite razum i ne zamarate se u svakom trenutku pitanjima: šta sad, kako ovo, otkud ono, šta to znači, itd, i da se prosto prepustite predivno uslikanoj letargiji koja pred kraj naraste u pažnje vredan košmar.


THE RIFT (PROCEP, 2016)

$
0
0

 ** 
 2- 

            Pogledao sam još na FEST-u, pre više od mesec i po dana, najnoviji film iz kuhinje Milana Todorovića Tokija, tvorca ZONE MRTVIH i MAMULE, ali nikako da sednem da sročim dve-tri reči o tom najnovijem dostignuću srpskog horora. Pošto ovo od 28. aprila kreće u bioskope u Srbiji, red je, i krajnje vreme, da se i moja čuje. Tim pre što oni koji su ga na FEST-u videli za sada glasno ćute.
Ovog puta Toki se bavio onim što mu bolje ide – produkcijom – a režiju je prepustio iskusnijem i boljem, Dejanu Zečeviću. Ali, ako se neko ponadao da će dovođenje boljeg reditelja pomoći krajnjem produktu, taj je bio optimista bez pokrića. 
Znate već od čega se pita ne pravi, a pitu su i ovog puta zamesili isti nesposobni pekari: Milan Konjević (ZONA MRTVIH i MAMULA) i Barry Keating (MAMULA) čije bi ime pravilno trebalo da se izgovara Arju Kiding. A kad je testo za pitu gletavo i buđavo, nikakve majstorije oko preliva, nadeva i pečenja ne mogu od njega da naprave nešto jestivo.
           Ukratko, THE RIFT nije film kakav biste očekivali od reditelja filmova T.T. SINDROM i NEPRIJATELJ, ali jeste baš SVE ono što biste očekivali od počinilaca ZONE MRTVIH i MAMULE.
Uz to, ako ćemo strogo ali pravedno, ovo JESTE film kakav bi se mogao očekivati od reditelja TV serija kakve su  Košarkaši, Vojna akademija, Sinđelići, Urgentni centar i Čizmaši.
Dakle, Zeka jeste (pored ostalog) iskusan tezgaroš, ali da li mu je zaista ova konkretna tezga bila neophodna u životu i u karijeri – ostaje da se vidi. Ja nešto sumnjam da mu je ovo baš trebalo. 
Jedno je kad radi tamo neke košarkaše i vojničine, a drugo kad tezgari u žanru koji najviše voli, gde se mučio od štapa i kanapa da nešto za svoju dušu napravi (u SINDROMU) i gde se, kasnije, s više para i ambicija, trudio i uspeo da uradi i nešto pametnije, vrednije (u NEPRIJATELJU). 
U tom smislu, THE RIFT je za njega korak unazad, dok je za Tukijevu firmu ovo samo još jedan produkt više na pokretnoj traci zvanoj „jedan godišnje“, gde se nalazi u granicama očekivanog, odnosno ovoj firmi jedino mogućeg.
THE RIFT (kako glasi izvorni naslov; ne, na špici ne piše PROCEP, isto kao što na špici, ranije, nigde nije pisalo ZONA MRTVIH – ovo su produkti rađeni na engleskom i spakovani za strano tržište) je jedan prosečan predstavnik (vrlo) niskobudžetnog SF-horora namenjenog direktno za DVD i kablovsku TV. 
Jedino u Srbiji, zemlji gde je sve nakaradno naglavačke okrenuto, ovako nešto može ne samo da igra u bioskopu nego i da se prikazuje na „uglednom“ festivalu kao što je FEST (istina, izvan konkurencije, i nakon zatvaranja manifestacije + bez prikazivanja novinarima, što je dovoljan znak za uzbunu po sebi).
Šta to znači? Scenario je krpenjača od opštih mesta i situacija, sa lošim dijalozima kao autorskim pečatom firme „Toki Prodakšn“ – zapravo, firma mu se zove „Talking Wolf“, iliti „Vuk koji priča“. 
A tako mu i zvuče dijalozi u filmovima, kao da ih je pisao neko ko ne ume da govori ili s pričanjem ima neki problem, pa se zato koristi otrcanim frazama: što je sigurno, sigurno je. Ili se možda firma tako zove zato što onaj ko čuje ove dijaloge može da kaže samo: AUUUUUUUUUUU!!!
Premisa, kao takva, nije za bacanje, i barem je pomak u odnosu na zombije i sirene: NASA-ina misija na tamnoj strani Meseca otkrila „procep“ (jeftin ljubičasti CGI) kroz koji je jedan astronaut usisan, ko zna gde. Nekih 40 godina kasnije, eto ti ga on – ni manje ni više nego u Srbiji! 
Što baš tu? Pa, izgleda da je Srbija na dnu PROCEPA (ili je na kraju „Prokopa“...), odnosno ima poziciju hemoroida na čmaru vasione i tu pre ili kasnije završi svaki kosmički talog (entiteti kao što je „Nebojša iz Beograda“ i slični).
I sad vi očekujete nešto zabavno da ispadne od toga: da je taj astronaut postao, šta ja znam, mutant, natčovek, zvezdano dete, pakleno dete, seme crne rupe, ili u najmanju ruku vanzemaljski avatar! Ha ha, zaboravili ste da je ovo „Toki Prodakšn“! Jer, ako ste tako nešto očekivali, vi kao da nistegledali prva dva produkta njegove firme. 
Taj čovek, očigledno, ne ume da zamisli horor ako u njemu nema zombija i/ili ako nije slešer. Hej, pa on je ladno producirao i režirao film lažljivo nazvan KILLER MERMAID (MAMULA se zove samo za Balkance koji se još sećaju Nade Mamule...) – a u tom filmu uopšte nismo ni videli sirenu-ubicu, sem malo pred sam kraj, jer se 4/5 filma sastoji u banalnom SLEŠER jurcanju i klanju hladnim oružjem između nimalo sirenolikih nego sasvim ljudskih aktera!
Isto tako i ovde: posle predugačkog uvoda i skoro negledljivo dosadne sredine filma u kojoj četvoro glavnih „junaka“ ubeskraj cunja oko neke puste kuće u nedođiji, sa lampama i puškama na gotovs, i nešto malo se puškara s nekim dedom (!), najbolje što je „Toki Prodakšn“ umeo da smisli kao dalji razvoj premise o astronautu koji se From the Back of Beyond materijalizovao u srpsku Nedođiju jeste: a) zombiji (suprajz!) i b) slešer! Tko bi se pak tomu nadao?!
Jeste. Astronaut samo leži nepomično u podrumu te puste kuće, okružen ikonama i obožavanjem poludele domaćice, a njegova pojava sa sobom, eto, dovodi do toga da mrtvi ustaju! Šta? Došao ovaj iz procepa, i sad zbog toga ustaju mrtvaci? Kako to? Zašto to? Because fuck you, that's why! 
Međutim, kako ovo ne bi suviše ličilo na ZONU, koju smo već (nažalost) gledali, ili na WRATH OF THE DEAD (u pripremi! hteli vi to ili ne!), ovi zombiji nisu truli i crvljivi (valjda zato što nisu imali para ili volje da unajme Mikija Lakobriju, da bar imamo neke zabavne maske da gledamo) nego su samo nešto malo brašnjavi, odnosno – bledunjavi.
Uzgred, efekata maske skoro i da nema: čak i onde gde zatreba efekat, recimo, kad se sekirom nekome odseca glava – to se dešava offscreen (!), a kad posle neko treba da s tom glavom šeta okolo držeći je u ruci, kadrirano je tako da neki predmet zaklanja veći deo te glave! Kao da je to penis u nekoj PG-13 romantičnoj komediji: stalno se negde krije, nikako ljudski da se pokaže! Ali ovo bi trebalo da je R-rated horor a ne... Oh, well... 
Ko zna, možda nije stvar u konceptu ili nameri nego prosto u nesposobnosti ovih nekih nikad-čuo curica angažovanih da rade maske; ako nisu umele da naprave uverljivu ljudsku glavu, onda nije ni čudo što se to rediteljski prikriva!
I tako, malo gledamo napuderisanog Denisa Murića kao zombi-dečaka sahranjenog u grobu u avliji te kuće (sic! stari srpski običaj! niste znali? eno, isto tako i Sloba završio...), malo zombifikovanog Dragana Mićanovića (u MAMULI je povredio nogu pa hramao, u PROCEPU na pola filma umre pa se digne, u WRATH će verovatno od samog početka da bude zombi!), a kad se primakne kraj filma, a i dalje niko ne zna šta da radi s tim nepomičnim astronautom a ni s tim mlakim, bledunjavim i nezanimljivim „zombijima“, agent Džon Smit (Ken Fori, zaboravljen u Americi, voskresnut u Srbiji) naprasno odlepi, postane psiho, i krene sa sekirom da spopada preživele i jurca se s njima oko kuće, po kući, od podruma do tavana i kroz prozor pa napolje i tako ukrug...
Dakle, ne ume Srbin ni da zamisli a kamoli da napravi “horor” osim ako se to, pre ili kasnije, ne izvrgne u standardno slešer jurcanje s noževima, sekirama i satarama! A procep? A astronaut? A druge dimenzije? A svemir? A kosmička strava? PRC! “Heeeeeere’s Johnny Smith!” Sa sekiru! Džoni seckati!
A onda, na samom kraju, (skoro) niotkuda – apokalipsa! Zombiji ustaju u celom svetu! Neubedljivo nabacani dokumentarni snimci raznih nemira u svetu, uz neubedljive spikere koji pričaju o mrtvima koji se dižu. Because fuck you, that's why! I ujedno, eto nama uvoda za – WRATH OF THE DEAD! Coming soon straight to DVD near you! Die you zombie bastards, two!
Kad se sad, nakon RIFTA, osvrnemo na prethodna dva „Toki Prodakšn“ produkta, i uporedimo sve to zajedno, imamo ovakav saldo: ZONA je i dalje daleko najgora od ova tri (jer pored standardno debilnog scenarija i kretenskih likova ima još i pride užasno lošu, drmavu i nejasnu fotografiju, plus očajan engleski izgovor većinskog srpskog glumišta), MAMULA je najmanje loša... 
jer je barem dinamična, lepo slikana, živopisna, i sa nekoliko solidnih set-pisova i ludila pred kraj, plus ima Franka Nera koji je za Kena Forija – Lorens Olivije, a RIFT je smeo korak u nepoznato i nekonvencionalno koji se, već pre polovine filma, uplašio nepoznate teritorije (s kojom ionako nije znao šta bi sem da po njoj besciljno tumara i krade bogu minute) pa se onda vratio na sigurne, utabane zombi-slešer staze.
Nažalost, i ta jadna, već viđena „akcija“ dolazi premalo, prekasno, nedosledno, besmisleno, pa ne nudi ni elementarni entertejment velju koji ima čak i ZONA (na momente; tj. onda kad „likovi“ ne sede u mraku i pričaju gluposti, i onda kad se nešto na ekranu može razaznati), a kamoli MEMJULA koja, uz sav krš i besmisao scenarija, u poređenju s ostala dva Tuki-produkta, zamalo pa dostiže nivo jedne PIRANE 2!
RIFT ništa od svog dramskog bućkuriša ne sprovede iole konzistentno i do kraja: koketira se malo s tim astronautom koji na golom ikonografskom nivou ima nešto creepy u sebi, s tom kacigom čije neprozirno staklo odražava crnilo, i eventualno spoljašnjeg, ljudskog posmatrača – ali od njega ništa ne ispadne, jer on je tokom 95% filma samo ukras, nepomični deo inventara, scenografski ukras, prop.
Koketira sa živim mrtvacima, ali ni od toga ne uradi ništa vredno pažnje, ni vizuelno (rekoh već – brašno umesto maske!) ni konotativno. Koketira se sa religioznom zatucanošću, ali i to sasvim uzgred, nerazvijeno, neelaborirano, bezvezno. Koketira se sa odnosom velikih sila (CIA agenti usred Srbije, spavači, samo čekaju mig...) i Srbije, ali skroz tupački, šminkerski, u par replika, ni u šta se to ne razvije i nigde ne zaigra.
Koketira se i sa patetikom bolesne i mrtve dece, ali i to je urađeno bezvezno, čak dvojako. 1) Kao prvo, Denis Murić (već zakićen Zlatnim Gulom za dete glumca!), koji se pokazao kao glumčina u filmovima NIČIJE DETEi ENKLAVA, ovde je ne samo protraćen, ne samo neupotrebljen, već i zloupotrebljen. Naime, dečak režiserski kao da nikako nije bio vođen, pa je dopušteno da u filmu izgleda kao, pu pu daleko bilo, retardiran, glup, bunovan. Niti je jeziv, niti je tužan, nego izgleda glupavo, s nekom blentavom facom sve vreme koju nije imao ko da mu kaže da skine s lica.
2) Kao drugo, konotativno je krajnje imbecilno to što se na kraju ispostavi da je majčinska ljubav – vratnica pakla, jer zapravo želja jedne žene da ponovo zagrli svog umrlog sina dovodi do nekakvih prostorno-vremenskih WTF mambo-džambo-SF procepljivanja (Because fuck you, that's why!) koja izazovu globalnu zombi-apokalipsu! Ah, te majke! Zbog njih će svet da propadne!
Pih. Iz'em ti twist, iz'em ti poentu!

Pomenuti propusti u dramaturgiji i pripovedanju možda bi bili bar donekle ublaženi ili izbegnuti da je na scenariju ostao da radi inicijalni scenarista, Dimitrije Vojnov (MI NISMO ANĐELI 3, MALI BUDO...) koji je sa Zekom i započeo ovu priču, ali onda je to preuzeo Toki, Vojnov je šutnut, upao je Arju Kiding, i – dobili smo goreopisani bućkuriš.
Dakle, THE RIFT je dramski i idejno nedomišljen i nedosledan; žanrovi i podžanrovi su nabacani bez reda i smisla; umesto strave imamo akciju (puškaranje! vojničine! barut! bang-bang!), umesto groze – bedaste svedene maske; umesto šoka – nevešte i doslovno smešne pokušaje JUMP scare-a, kad se neko sudari s nečim a na zvučnoj matrici odvrnu do 11/10 nekakvo BOINNGGGG! BAAAAANGGG! ZVONNNGG!
Iz svega rečenog trebalo bi da je jasno: nije problem to što je ovo B-movie, nego što je loš B-movie. Niko od ovoga nije očekivao ni EVENT HORIZON ni THE WICKER MANA – iako jedna od verzija postera za strance bezočno laže i opisuje ovaj kao susret baš ta dva nedostižna filma. Eh, ali ovo, ako ćemo pravo, ne uspeva da dosegne čak ni blentavi B-flick DARK SIDE OF THE MOON iz 1990. koji je, uz sve nebuloze, barem imao neke zgodne maske R. Kristofera Bigsa.
Najzadrtije lokal-patriote (kojima ne smeta da „domaći“ film gledaju na engleskom jeziku, sa srpskim titlovima) mogu mu dati šansu zbog toga što je ovo prvi naš dugometražni igrani film koji sadrži prizore koji se dešavaju u svemiru (ipak, to nije „prvi srpski SF film“ kako su lažno tvrdili u najavama!) – i ti kadrovi na Mesecu (minut-dva) sasvim pristojno izgledaju za ovaj nivo produkcije.
Osim toga, od solidnih stvari, tu je i ničim izazvana golotinja slovenačke glumice Katarine Čas u sceni tuširanja – dok ona plače, kamera joj slika golo dupe...
Nije loša ni upotreba dronova na početku filma... I kuća oko koje se sve vrti ne izgleda loše, ali loše je slikana usred noći, slabo se vidi... Pojedini kadrovi sa skafandrom imaju nešto primarne jeze, ali zbog glupavog konteksta u koji su stavljeni to se uglavnom brzo raspline (za razliku od, recimo, čuvenog zlokobnog antiviralnog skafandra u VARIOLI VERI gde je sveopšta ozbiljna inscenacija omogućila da i on znatno doprinese ugođaju strave)...
I, to je otprilike sve što se, dobro ili loše, može reći o ovom PROKOPU.
PROCEPU.
PONORU.
...


PS: Gledajući film zapazio sam jednu zabavnu stvar. Naime, dok sam posmatrao Kena Forija (glumca kojeg promo-materijali opisuju kao „ikonu horor žanra“, a koji je zapravo jedan slabi B-glumac koji je igrao u jednom velikom filmu, ZORI MRTVACA, i u jednom osrednjem, FROM BEYOND, a to je bilo pre 30-40 godina, i to je SVE!)... 
...kako gaca po rusvaju i srči nekakve zapuštene srpske ruševine, verovatno bivše fabrike, uvideo sam zabavnu ironiju u tome da danas propali američki glumci imaju da dolaze u propale srpske fabrike (koje je ista ta Amerika, direktno ili preko svojih satelita, upropastila) ne bi li, u toj štroki i paučini i čemeru, od tih istih Srba, zaradili za koricu 'leba...  Mislite o tom RIFTU!
PPS: Koliko je sve ovo derivativno i nenadahnuto vidi se i u promo-sloganima. Prvobitno je slogan glasio "The Night He Came Back", što je besramna krađa čuvenog slogana za Karpenterov HALLOWEEN - "The Night He Came Home". Na kraju su smislili slogan "Death is Dead!" koji, ako ništa drugo, barem nije prepisan nego variran iz čuvenog Lavkraftovog kupleta "That is not dead which can eternal lie, and in strange aeons even death may die." Samo što kod Lavkrafta, kad smrt umre - diže se originalni, moćni, drevni Ktulu. Kod Tokija, dižu se - suprajz! - zombiji...

BOOK OF BLOOD (2008)

$
0
0


            Srećan praznik svima koji su noćas slavili Baltein (poznatiji u nemačkom narodu još i kao Das Walpurgisnacht). Za te vernike – evo jedne prelepe i prigodne čestitke u vidu korice/najave evergrin klasika u novom, pingvinskom izdanju.
            Za one ostale vernike Kulta Gula evo jedne druge čestitke, odnosno zavodljive fotke koju mi je poslala jedna čitateljka i (valjda) poštovateljka.
            I ova jaja i ovo dupe i obrnuti krst, pa i današnji praznici, savršena su pratnja za jedan sasvim prikladan film – zasnovan na izuzetnim knjigama našeg omiljenog sodomita i velikog hrišćanina, Klajva Barkera, pisca opsednutog motivom telesnog vaskrsenja. Nažalost, film baš i nije neki, ali šta da se radi. Ne može se sve imati.
            Kome se ne sviđa BOOK OF BLOOD (a ima li neko da mu se sviđa?) – može da uživa u drugim filmskim adaptacijama priča iz ovih zbirki: u remek-delu CANDYMAN(prema priči “The Forbidden”), ili u sasvim pristojnoj low-budget verziji priče DREAD(2009), ili u solidnoj splatter verziji The Midnight Meat Train, a ako ste raspoloženi za malo braindead trasha za gledanje s pijanim društvom dok vam je mozak obnevideo od prvomajske prasetine, može da prođe čak i RAWHEAD REX.
            U svakom slučaju, evo šta sam pre jedno 7-8 godina napisao o ovoj poludupastoj verziji Barkerovih KNJIGA KRVI (tj. njihovog prologa i epiloga) za danas pokojni, tj. arhivirani sajt Popboks.



BOOK OF BLOOD (2008)
OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE

 **(*) 
 2+ 

Režija: John Harrison
Scenario: John Harrison, Darin Silverman
Uloge:Jonas Armstrong, Sophie Ward, Paul Blair, Doug Bradley...
Žanr: horor
Trajanje: 101 min

Kada je Stephen King pročitao Knjige krvitada mladog i slabo poznatog engleskog pisca, uskliknuo je: "Video sam budućnost horor žanra - njegovo ime je Clive Barker." Za film Knjiga krvi niko neće izjaviti da predstavlja budućnost horora
 

Kingov blurb je dugo krasio korice Barkerovih knjiga; avaj, sa svakom narednom je obećana "budućnost" bivala sve neizvesnija, a proročke moći g. Kinga sve sumnjivije. Iako je bilo zanimljivih naslova u ranoj fazi Barkerovog opusa (Utkani svet, Igra prokletstva, pa čak i Kabal), ništa što je napisao nakon Knjiga krvine može se smatrati revolucionarnim. 
Početna subverzivnost i mrak raspršili su se u konvencionalnosti bestselerskog pisanja cigla-romana od po 800-ak strana, a tragovi nekadašnje inovativnosti ostali su samo u epizodama i odjecima.
            Sada kada se njegov najpoznatiji naslov našao na filmu, teško da će iko biti iznenađen njegovim skromnim dometima. John Harrison je svoj zanat ispekao na televiziji, a jedini bioskopski film mu je solidan omnibus Tales from the Darkside: The Movie (1990). Knjiga krvi je režirana kao starinski TV film, sporog ritma, konvencionalne dramaturgije i svedenog stila. Žestina koja je Barkerovo krvavo mastilo činila tako gustim i neizbrisivim ovde je razvodnjena.
Za one koji još nisu uronili u krvavi, nastrani, fascinantno-dekadentni, barokno-poetični, fantastično-realistični svet Barkerovih Knjiga krvi, ukratko o zapletu: film je zasnovan na vinjetama "Knjiga krvi" i "Postskript: U ulici Jerusalem". One služe kao prolog i epilog gde se opisuje kako su se u kožu jednog medijuma našle urezane stravične priče. 
Evo kako: profesorka Mary Florescu (Sophie Ward) istražuje "psihičke fenomene" i u te svrhe odlazi u kuću za koju se sumnja da je ukleta zajedno sa tehničarem zaduženim za mašine koje čine "Ping!" i mladićem koji tvrdi da ima medijumske sposobnosti. Sledi ogoljavanje, kako telesno, tako i (para)psihološko, sa krvavim rezultatima.
Glavni problem sa korišćenjem ove dve vinjete je sledeći: one imaju funkcionalnost kao uvod i odjava unutar zbirke priča; same po sebi, one nemaju dovoljno "mesa" da izdrže dugometražni film, niti su događaji u njima dovoljno originalni da bi zaseban film uopšte zasluživale. 
Sudar tehničara, medijuma i zlih sila u ukletim zgradama opšte je mesto žanra, odavno apsolvirano u nekim vrlo dobrim (Princ tame) ili barem solidnim (Amitvil III) hororima. Knjiga krvi toj tematici nema šta novo da doda, već nogu-pred-nogu, pešački hoda utabanim stazama kao da ništa slično nikada nismo videli.
Što je još gore, tanki materijal predloška popunjen je pogrešno: ili rastezanjem postojećih scena, ili ubacivanjem irelevantnih snova, vizija ili drugih scena bez smisla u datom kontekstu. Među potonjima, šnjur nosi seks u koji se vrla profesorka upušta sa svojim studentom (!) u sobi za koju vrlo dobro zna da je na meti kamera (!) koje je sama naredila da se postave (!) i u koje zna da njen tehničar upravo zuri (!) očekujući horor-duhove a ne hopa-cupa u krevetu!
Jonas Armstrong (igrao u TV seriji "Teachers", a trenutno je naslovni junak serije "Robin Hood") jedini ima nešto što se može nazvati "likom", ali usred dramaturški sumnjivog i mlitavo režiranog projekta ima malo prilike da pokaže svoje potencijale. Pošto je Barker poznat po homoerotskim detaljima u svojim delima, Jonas –za one koje to zanima- pokazuje celo svoje telo, kako u erotskim tako i u horor scenama, u kojima njegovo telo naživo postaje knjiga krvi! 
Ipak, Harrison uspeva da čak i te scene liši jačeg udara, i sveopšti osećaj deža vija (kome se pridružuju i asocijacije na novije japanske horore o duhovima, a la Kletva) u krajnjem saldu utapaju ovaj gledljiv, ali nebitan film u močvaru mediokritetizma.

 

ANA KAI TANGATA – Scott Nicolay

$
0
0


            Ana Kai Tangata je jedna od najboljih zbirki horor priča objavljenih poslednjih godina, i kao takva zakitila se sa nekoliko nagrada, uključujući tu i Zlatnog Gula za najbolju knjigu horor proze u 2014, kao i nagradu RUE MORGUE magazina u istoj kategoriji (koju sam takođe ja izglasao).
            To je debi-knjiga Skota Nikolaja, pisca koji baš i nije spring chicken ali eto, bavio se poezijom i pećinarenjem pre nego što se bacio u prozopisanje, i oboje se (naročito ovo drugo) lepo vidi u njegovim pričama. Evo šta sam o njegovoj zbirci pisao u prikazu za RUE MORGUE pre dve godine.  

  Ana Kai Tangata   
– Scott Nicolay
Fedogan & Bremer, 2014


Ovaj naslov ne mora mnogo da vam znači, osim ako ne govorite Rapa Nui jezik, u kojem ta fraza znači nešto kao "pećina koja jede ljude". Ime autora ne mora mnogo da vam znači, osim ako niste pročitali antologiju Grimscribe's Puppets (videti RM #137), gde je priča "Eyes Exchange Bank" ovog autora bila jedna od najboljih.
Ali to će se promeniti: upamtićete ovaj naslov, jer pripada najboljoj debitantskoj zbirci u poslednje vreme, a upamtićete i ime Skota Nikolaja,  jer njemu pripada najsnažniji glas koji se pojavio u horor književnosti još od od Lairda Barrona (videti RM #132).
Onda je sasvim prikladno da je upravo Barron napisao uvod, dok pogovor dolazi od uvaženog žanr-priređivača, Johna Pelana (Darkside) a sve priče u ovoj lepo dizajniranoj knjizi su osnažene polu-apstraktnim ilustracijama koje je izveo David Verba.
Ana Kai Tangata je veoma vredna zbirka sa ravnomerno visokim nivoom sadržaja, i što je naročito čudno – ni sa jednim ćorkom (što retko biva čak i u zbirkama većih imena, uključujući tu i Barrona). Sve priče su iznad proseka, sa veoma živim, filmskim, nezaboravnim slikama i natopljene su gustom atmosferom.  
Smisao za mesto je posebno jak: čitaoce će sigurno proganjati napušteni kamenolom koji čudno privlači protagonistu "aligatora" (sic), mali grad u propadanju u "Eyes Exchange Bank", pećina u indijanskom rezervatu sa ne-baš-mrtvim arheološkim nalazom u priči "Phragmites", kužna močvara koju opsedaju gnjecave žabe ("The Soft Frogs"), oronula stambena zgrada u San Francisku ("Geschafte") i, naravno, oduvek misteriozno Uskršnje ostrvo koje je ambijent za naslovnu priču (otud Rapa Nui jezik).
Knjizi svakako pomaže to što je većina priča zapravo obima novele ili novelete, sa dovoljno prostora da se izgradi ugođaj za pamćenje. Nikolaj - pesnik, speleolog i arheolog - bio je svuda; zna čudna mračna mesta dovoljno blisko da vas preveze tamo pre nego što to i osetite.
I da ne zaboravimo i kratak roman smešten u ovih 350 stranica - Tuckahoe je zabavna pulp detektivska storija koja sadrži amorfna telesno-topeća stvorenja i urnebesnu scenu u sali za autopsije soba koja će sigurno da vas natera ili na povraćanje ili na grohotan smeh od neverice koliko je ludački ogavna!
            Podjednako vešt kad treba da uplaši kao i da zgrozi, Nikolaj ovom knjigom nudi zadivljujuću zbirku koja zaslužuje pažnju svih tragalaca za dobrom stravom.
             (c) Dejan Ognjanović

Nikolaj je dobio odlične kritike za ovu zbirku, a godinu dana kasnije dodeljena mu je i prestižna nagrada – 2015 World Fantasy Award for Best Short Fiction (za priču “Do You Like to Look At Monsters?”). Tom prilikom se obilato sprdao sa Lavkratovim likom na statui koju je dobio, sve vreme je držeći naopačke, i lepeći na nju preko usta natpis „Black lives matter“.
On je veoma glasan pobornik političke korektnosti i, naročito, antirasizma (budući da u sebi ima indijanske krvi). Potonje, nažalost, kao da počinje da opterećuje njegovu noviju prozu. Evo šta sam u aprilskom broju RUE MORGUE-a napisao, u mini-rivjuu, o njegovom najnovijem čepbuku sa novelom od oko 90 strana.

NOCTUIDAE – Scott Nicolay
King Shot Press, 2016

            Troje ljudi (ubrzo svedeni na dvoje) zarobljeni su u pećini gde im džinovska ljudožderska biljka prepreči ulaz/izlaz dok unutra vlada mnogo rasno i polno zasnovanog nepoverenja. Previše očigledno politički korektno popovanje u ovoj noveli podriva njen željeni „kosmicizam“ vezan za neodređenu kreaturu dok je veza između spoljašnje i unutrašnje strave prilično nasumična.

            Ipak, uprkos pojedinim zabrinjavajućim znacima (prenapadni egoizam, politička korektnost, napadna mržnja prema Lavkraftu...), Nikolaj ostaje ime na koje treba obratiti pažnju, a evo šta su neki od viđenijih hororista imali da kažu o njegovoj debi-zbirci:
 


“Scott Nicolay is as good a debut author as I’ve ever read. This collection of weird and horrific tales would be a significant accomplishment for a tenured master of the black arts. That it has been created and put forth by an author in his third or fourth year on the scene is extraordinary . . . We are not in the presence of a callow and bullish youth, but a man of erudition and experience. Nicolay is one who has seen much, endured much, has undergone prolonged pressure and the result is a diamond among stones.”
Laird Barron, author of The Beautiful Thing That Awaits Us All

“What you have here is indeed something special: a debut collection that shows none of weaknesses one might expect from a new writer…I’d have assumed thsis was the fourth or fifth collection by a seasoned pro at the top of his game.”
John Pelan, author, editor and publisher

“The stories in Scott Nicolay’s excellent debut collection unite a lean, elegant prose style with meticulously-observed characters moving through landscapes rendered with painterly precision. Rooted in but not confined to the body, the terrors Nicolay’s characters confront pay subtle homage to the traditions and practitioners of weird fiction who have gone before, even as his willingness to develop his narratives at length moves them into a territory that is uniquely his own. With this book, Scott Nicolay lays claim to the attention of everyone interested in the future of weird fiction, and his claim is a strong one indeed.”

“Leave safety at the door…shaped by this weatherman of a wounded humanity, Nicolay’s punch is grim and honest, his horizons vast, alluring, and keenly attuned to what unfurls in our darkest dreams. This explorer’s debut is a collection of strange…living inside some wonderful reading.”
Joseph S. Pulver, Sr, author of Blood Will Have Its Season

“With extraordinary precision and a profound understanding of the power of language, Scott Nicolay examines the nuances of modern discontent. In his fiction you will find no refuge from the grime and dust, marrow and sinew of human experience. His characters are damaged by their efforts in a world that thrives on brutality and greed. Many of these characters can’t be redeemed through heroism. Yet they grapple, tooth and claw, with the truly horrific aspects of life: guilt, regret, and despair. And in their struggle we glimpse the last hope for ourselves, to climb over the rubble of so-called civilization and make our way toward compassion, with all odds against us.”
S.P. Miskowski, author of The Skillute Cycle

“Nicolay’s writing is clean-limbed, not a shred of rococco excess on it. Poetry and the demotic mix well in his prose. He expertly delivers clues and foreshadowings and backstory tidbits attendant upon his enigmas and frights without hammering the reader over the head with gore or hyperbole. His characters are engrossing, if often repellant, his plotting assured, and his venues enticingly nasty. This book marks the start of a fine career, I am sure.”
–Paul Di Filippo, Locus

“Scott Nicolay is a writer in the tradition of modern practitioners of the weird such as Mark Samuels, Terry Lamsley, and Laird Barron. He gives us the unease of Ligotti with the fluid prose of Clark Ashton Smith. Ana Kai Tangata is a serious contender for best collection of the year.”
–John Llewellyn Probert, This Is Horror


“Remember when you first read the stories of Clive Barker, or T.E.D. Klein, or Thomas Ligotti, or John Shirley, or Dennis Etchison, or David J. Schow or Lucy Taylor, or Caitlin Keirnan,  or Michael Shea, or Melanie Tem, and realized you were in the presence of a major talent in modern horror? I got the same feeling reading Nicolay. He steers clear of stock monsters and tropes of the horror genre. His fiction is clear-sighted, hard-edged, realistic, Raymond Carver-like…”
–Leigh Blackmore, Dead Reckonings 15

“Ana Kai Tangata is a bizarre, unsettling book of Weird fiction with some very urban and very bleak settings. It’s a book in which the mundane transforms into something toxic. So, an empty mall becomes a source of evil (“Eyes Exchange Bank”), a rundown apartment plays tricks with your mind (“Geschafte”), and what should be some sort of island paradise melts into a nightmare (“Ana Kai Tangata”).”
–Silvia Moreno-Garcia, Innsmouth Free Press

“Eight of the best weird fiction stories that I have ever had the pleasure of reading, all paired perfectly with shudder-inducing art from David Verba, make this a landmark collection. Publisher Fedogan & Bremer have struck gold with Nicolay, and further refined the presentation with the amazing artwork from David Verba, and introduction from Laird Barron, and an afterword from John Pelan.”
–Justin Steele, Arkham Digest

“Ana Kai Tangata by Scott Nicolay is a truly important collection…to this reader, the supernatural aspects aren’t what give these stories their great power. No, this is what I think Nicolay should be praised for, and what I hope he has more venues to exercise his talents in: human relationships.”
Anna Tambour, author of Crandolin

“Ana Kai Tangata [is] a truly stupendous work of modern horror. The shape of each story plays out like a familiar yet horribly catchy murder ballad–beautiful layering of character detail and an excruciating evocation of foretold doom make us care deeply for his protagonists, after which we’re forced to watch the worst possible outcome for their given situation unfold.”
–Gemma Files, author of the Hexslinger series.




Bojan Pandža: Anatomija jedne dijagnoze

$
0
0
  
            Voleo bih da ne moram da pišem ovo što sledi – naime, imao sam za danas spreman prikaz jednog odličnog dokumentarca (sa Gulovim pečatom, ni manje ni više!) – ali taj dokumentarac će morati da sačeka svoj trenutak pred jednim dokumentarnim hororom kojim sam danas, neplanirano, prinuđen da se bavim.
            Prinuđen, kažem, zato što sam ja sa Pandžom jednom zauvek završio bilo kakvu komunikaciju i odnose još pre nekoliko godina: kao što znate, jedno vreme smo, nekad davno, bili dobri, čak i sarađivali, pa smo se posvađali, pa je jedno vreme bila „ratna staza“, pa smo onda kao „izgladili“ odnose – ne u smislu pomirenja i druženja, ali barem neke vrste neformalnog „ugovora o nenapadanju“, ali onda je njega opet u'vatilo ono njegovo, pa je pre godinu-dve opet ničim izazvan počeo da me proziva i da širi kojekakve laži i podmetačine o meni na fejsbuku i drugde, pa sam ga anfrendovao i blokirao i prepustio ga njegovoj tužnoj sudbini. I nisam se osvrtao na njegove provokacije, sve do danas kad je, pored ostalih svojih laži i budalaština, pao na svoje najniže grane do sada, iz čista mira na jednom forumu blateći čak i mog pokojnog oca. Jeste, dotle je to njegovo došlo...
            Takođe, iz te njegove tirade jasno se vidi da on nikad nije shvatio zašto smo se ono prvi put posvađali (samo se pretvarao da je shvatio i prihvatio), a pošto me svako malo neko uživo ili na fejsu pita „Ama, zašto si prekinuo saradnju s Pandžom kad ste jedno vreme, čini se, lepo sarađivali?“, evo, krajnje je vreme da to raščistimo, i kako bih sebi uštedeo da svaki put iznova to objašnjavam onima koje to zanima.
            Inače, pre pet godina sam na blogu već napisao jedan tekst na sličnu temu, pod naslovom „Zašto je Abraxas prešao ulicu“, ali ako sada kliknete na adresu tog posta, videćete OVO. Zašto sad to? Pa eto, kad smo to zadnji put „izgladili“ odnose, pre nekoliko godina, zamolio me da izbrišem taj post, kao „Kad ukucaju ljudi u Gugl moje ime dolaze na to, vide neprijatne stvari o meni, vide me u lošem svetlu“ itsl. I ja sam mu, dobra duša kao što hronično jesam, izašao u susret. Međutim, i u tom pogledu se pokazala večita aktuelnost izreke „Ti ga krstiš a on prdi“...
            Zbog toga, kako bih jednom za svagda raščistio sa tim lažima koje nije prestao već godinama da širi o meni i o našem kratkotrajnom druženju, a u javnost ih je izbacio, ponovo, i danas, evo, ukratko, kako stvari stoje.

            NAJKRAĆA VERZIJA:
            Posvađali smo se (tačnije, Pandža se naljutio na mene) zato što sam mu u trenutku neopreznosti, naivnosti i lakovernosti dao KONDICIONALNO OBEĆANJE: da ću mu srediti gostovanje i promociju knjige na festivalu Grosman u Sloveniji AKO obeća da neće praviti sranja i brukati me pred ljudima kojima treba da garantujem za njega. Međutim, na dve promocije na koje sam se, posle tih obećanja (mom njemu, i njegovog meni) iscimao da s njim govorim (u Zrenjaninu i u Kragujevcu) on je ITEKAKO PRAVIO SRANJA nakon kojih sam sebi (i njemu) rekao da nema šanse da na festival filma I VINA vodim nekoga ko je obećao da više ne pije alkohol („pa zaboga, ja pijem lekove, stalno sam na lekovima, kako bih mogao alkohol sve i kad bih hteo?!“) a onda se na promocijama i posle njih toliko uroljao i naduvao da je bio nesnosno naporan i čemerno nepodnošljiv.

            Slika iz Kragujevca: „Zabava“ uz Pandžu – kad se napije, u'vati ga dert pa stane da se pali upaljačem:
 

           Problem je što on, u svojoj infantilnosti, uopšte nije u stanju da razume kondicionalnu rečenicu tipa AKO – ONDA. On je očekivao da ga neko u beli svet vodi bez ikakvih uslova, da tamo radi šta god mu ćune, a pošto sam ga (nakon njegovog obećanja da ne pije) video u Zrenjaninu i u Kragujevcu kako se ophodi prema svojim, nominalno, ortacima (ali i prema meni), nisam hteo ni da zamišljam ni da doživljavam i preživljavam šta bi radio potpunim neznancima u Sloveniji – i to tamo gde vino teče u potocima...
            Iz njegovog infantilnog ugla, međutim, to je bila moja IZDAJA, moja prevara, moja laž, moje drukanje, jer ja sam ga „odrukao Slovencima“, oni su hteli da ga ugoste ali je Zli Ghoul (koji je prvi i pokrenuo celu tu priču o njegovom gostovanju!) naprasno rešio da mu to uskrati (zašto? jer je ZAO!), čime se razotkrio kao poslednje đubre, stoka, džukela, nedrug, samoživo govno itd.


            NEŠTO DUŽA I DETALJNIJA VERZIJA:

            Ključna stvar za razumevanje svega što se tiče Pandže – ne samo ovog našeg odnosa nego i mnogo šire – jeste njegova dijagnoza. Ali, bez brige, neće ovde biti nikakvog „prljavog veša“ i obznanjivanja tajnih, privatnih podataka, jer svako ko je pratio njegov blog, odnosno svako ko je u rukama imao njegovu knjigu, zna da Pandža svuda otvoreno maše tom svojom dijagnozom, priča o njoj na sva usta, čak je jednom i kačio na blogu sken ili fotku tog zvaničnog papira na kojem piše da ima Borderline personality disorder. On se time hvali kao da mu je to najveće postignuće u  životu, a verovatno i jeste. Uostalom, to ne da nije tajna nego je on čak i u biografiji na kraju knjige A ZNAŠ LI TI JADAN... opširno citirao stavke iz te dijagnoze.
Znači, ništa podmetačine, pljuvačine, nagađanja, pričam-ti-priču, nego lepo, crno na belo. Podsećam:

Baš zbog ove dijagnoze, i uopšte zbog svesti o koliko labilnoj i nekontrolisanoj osobi se radi trpeo sam ga duže i više nego što bih nekog ko je nominalno zdrav, a u skladu s mojim vazdašnjim hrišćanskim principom: „Oprosti mu, Gospode, jer ne zna šta čini,“ iako su me neki prijatelji ispravno upozoravali: „Ko s decom leže, upišan se budi!“ Ja sam, uprkos svesti o tome, ušao u akciju podrške tom nezrelom liku jer sam smatrao (a i dalje smatram) da je vredno to što je radio na tom blogu i u toj knjizi.
Uostalom, sam Pandža je sebe najtačnije i najpreciznije opisao, mnogo bolje nego što bih ja to ikad učinio, jer ja jesam doktor, ali ne za njegovu bolest. Evo odlomka sa njegovog bloga u kojem opisuje borderlajnere uopšte, pa tako i sebe samog:

„Kod borderlajnera (Borderline personality disorder) je to skroz obrnuto, oni svoj nezadrživi bes i agresiju okreću prvenstveno prema sebi, ili tako nekim objektima, a nisu retki ni pokušaji samoubistva, samopovređivanje svih vrsta, ali što se tiče tog samopovređivanja i njegovog dubljeg smisla za osobu koja to radi, bolje pogledajte dok. jer imam trip da se neću najbolje izraziti, pa nećete skontati o čemu se tu zapravo radi. Inače i sam imam ovu dijagnozu od pre par godina, tako da mogu sa sigurnošću da tvrdim da je sve navedeno tačno. Dalje, "graničari" takođe imaju problem sa strahom od samoće, strahom od napuštanja, a to sam i sam iskusio kada me je ostavila devojka sa kojom sam bio 5 godina, ja prvo nisam znao o čemu se tu radi, odakle tol'ki bol, odakle tol'ki bes, i tek par godina kasnije sam shvatio o čemu se radi. Znači najgoru stvar koju možete da uradite nekom graničaru, je da ga odbacite, i verujte mi na reč, nema goreg osećaja, a posebno ako se ta odbacivanja zaređaju, i evo npr. meni se desilo '99 da su me drugari izbacili iz jedne muzičke grupe, verujte mene i dan danas to boli iako je prošlo 10 godina, i nema šanse da ja to zaboravim, jednostavno bio sam odbačen i to me ubilo, a što više volite nekog ili nešto to je još gore, zato sam danas naučio da budem oprezan sa tako tim akcijama, da ne dajem previše od sebe ako nisam u dobroj meri siguran da je to OK, da pazim da se opet ne zajebem, jer taj bol, ta psihička patnja povodom odbacivanja je praktično neizdrživa tako da obično vodi u samopovređivanje ili neku još goru akciju.“

            
I još kaže Pandža:

„O graničarima se još može reći da su izuzetno nestabilne ličnosti, da su manipulativne, znači imaju tendenciju da manipulišu bliskim osobama, impulsivne su, nepredvidljive, sklonije su od ostatka populacije zloupotrebi alkohola i droge, zatim imaju česte promene raspoloženja, naravno auto-destruktivne, ponekad se javlja ta jedna specifična vrsta besa koja mora nekako da se izbaci iz sebe (takve akcije završavaju samopovređivanjima), zatim osećaj krivice je užasan, e sad nije to ova regularna krivica kad nešto uradimo loše pa se sa razlogom osećamo krivi, nego su to bre neke skroz nerealne akcije, dešavalo mi se da se tako setim nečega od pre 15 godina i da me ubije osećaj krivica, da o tome razmišljam i po ceo dan, a to naravno veze s'mozgom nema. I da, ono što je najzanimljivije kod ovog poremećaja je da graničari sve vide crno-belo. E sad šta to tačno znači, e tu se upravo radi o onome zbog čega su me mnogi prozivali u poslednjih 15 godina, da idem iz jednog ekstrema u drugi ekstrem, iz krajnosti u krajnost. Npr. kad je neka osoba super ona je super do daske, znači idealizuje se, diže u nebesa i slično, ali ukoliko neka osoba izneveri poverenje nastaje DNO, ta osoba postaje najgora na svetu, sve najgrđe, mržnja prema njoj je neopisiva, i tome slično.“

            Sve ovo gore nije izmislio Zli Doktor Ghoul, nije to nikakva moja podmetačina niti pljuvačina, nego autodijagnoza od strane samog pacijenta, i to sve lepo stoji OVDE, pa ko hoće može da proveri – osim ako pacijent ne reši da to obriše pošto se previše razotkrio.



            E, ovo je osnova i ključ za razumevanje svega što je usledilo.
            A šta je usledilo?
            Nezalečena rana našeg odnosa, rak rana zbog koje je on odlepio, nešto što mi nije nikad oprostio (čak ni onda kada je tvrdio da jeste), nešto čemu se uporno vraća, stalno, svako malo, bez obzira na proteklo vreme od tada, nešto što uvek ponavlja jeste – optužba da sam ga izdao zato što ga nisam odveo na Grossman festival filma i vina, kao što sam obećao.
            Otkud odjednom to ZLO kod mene, koji sam dotad bio toliko DOBAR prema njemu?
            Kako preko noći postadoh zlikovac, ja sam bio taj koji ga je ubedio da svoje dugačke rivjue za bolesne dokumentarce, koje je kačio na „mom“ topiku na forumu Znak sagite (tj. na topiku koji sam ja pokrenuo) ne ostavlja tu, nego da bi bolje i pametnije bilo da pokrene blog pa da tamo budu i vidljiviji i pregledniji nego na forumu?
            Kako postadoh samoživa džukela ja koji sam potpuno besplatno – bez honorara, bez ičega zauzvrat, niti tražeći niti očekujući ikakvu korist, iz čistog entuzijazma – napisao PREDGOVOR njegovoj prvoj i jedinoj knjizi i tako joj dao dodatni kredibilitet, povezujući svoje ime i ugled sa jednim bivšim osuđenikom i pacijentom zatvorske ludnice?
            Otkud odjednom sebičnost i druge niske strasti kod mene, koga nije mrzelo da se cimam u Kragujevac i u Zrenjanin(znate li vi koliko traje putovanje busom od Niške Banje do Zrenjanina? Negde oko 8 sati! U jednom pravcu!) samo da bih tamo učestvovao na promocijama njegove knjige i pomogao mu, pošto njemu javni nastupi ne idu ama baš nikako?
            Kako iznebuha postadoh koristoljubiva drukara, ja koji sam mu bio sredio i promociju u Nišu, u NKC-u, koju sam zatim morao da otkazujem u zadnji čas – kad je termin već bio zakazan, materijali i najave spremni, budžet obezbeđen za njegov put i honorare – zato što je njega naprasno strefila depresija il' tako neko mentalno stanje zbog kojeg nije mogao da se cima na daleki put Bg-Niš da bi mucao o svojoj knjizi i još pride uzeo neku paricu?
            Otkud se pretvorih u ciciju i sebičnjaka, kako me svuda gde stigne opisuje, ja koji sam mu poklonio nekoliko podebelih i nimalo jeftinih knjiga i koji sam ga čašćavao kad god sam, tokom tih dana kad smo se „družili“, dolazio u Bg a on sebe uspeo da natera da digne dupe iz svoje depra-gajbe i potegne do centra grada?
       Na slici: Proslava mog magistriranja, u leto 2009. Među prijatelje koje sam odveo u Skadarliju da častim došao je i Pandža. Platio sam mu litar belog vina koje je sam samcit pošljokao naiskap, a onda slomio flašu i stao njome da se seče. Jer, takav je kad popije... I ovoga da vodim na Festival Filma i Vina?!
 

            Kako su se desili takvi iznenadni i krupni preokreti, pitate se?
            Lako, ako stvari posmatrate iz ugla osobe sa dijagnozomborderlajnera!
            Ako “odbacite” nekoga kao Pandža, ko je po sopstvenom gorecitiranom priznanju osoba sa strahom od samoće, strahom od napuštanja, i kojoj je najgora stvar koju možete da uradite - da ga odbacite, onda imate da trpite konsekvence kakve ja trpim već godinama.Laži, blaćenje, podmetačine, tripovi, halucinacije, infantilne koještarije, niđe veze brbljanja, uvrede, ponižavanja, pretnje fizičkom silom (tj. da će on ili neki od njegovih krimogenih „drugara“ da me išamara, da mi lomi kosti itd)...
Znači, ja sam navodno izneverio izuzetno nestabilnu ličnost, koja je manipulativna, ima tendenciju da manipuliše bliskim osobama, impulsivna je, nepredvidljiva, sklonija su od ostatka populacije zloupotrebi alkohola i droge, zatim ima česte promene raspoloženja, naravno auto-destruktivne, a povrh svega tu je ta jedna specifična vrsta besa koja mora nekako da se izbaci iz sebe. A nagomilane frustracije i bes zbog svog promašenog (ne)života nalaze svoj ventil u vidu Zlog Ghoula koji ga je, kako je ovaj umislio, izneverio, izdao, iskoristio, prevario itd.
Evo kako to izgleda iz njegovog ugla (citat sa foruma Znaka sagite, s jednog topika koji je pre jedno 4 godine bio bačen na Deponiju a onda i obrisan, tako da ga više ne možete videti; ali Ghoul čuva dokazni materijal, ZLU ne trebalo):

„Onda je došlo do tog kobnog leta ove godine, gde me je on ispalio iako sam mu samo jednu stvar tražio kada smo počinjali saradnju, dakle sve, sve može, ALI DA ME NIKAD NE IZDA ILI ISPALI, te da završim kao neki drugi njegovi bivši "prijatelji". On je tada na to pristao, ali me ipak ispalio tako što je pored NEOPOZIVOG OBEĆANJA da će me voditi na Grossmann, koje mi je dao u aprilu, ipak ispalio pod izgovorom da sam se ja napio RAKIJE posle promocije u Kragujevcu (što jesam) te da je on tek tad video kakva sam ja grozna ličnost i da kao takvog ni u ludilu ne može da me vodi u Sloveniju na taj fensi fest gde se išlo minibusom a ne ko mi klošarski seljobusom sa kraja na kraj Srbije, jer se kao ovde služi vino za DŽ pa bi mogao da pravim sranja, kao sklon sam samopovređivanju a to bi ga obrukalo, jer bi morao da me vucara okolo, pa još blam od Ace i ekipe, ma bruka jedna sveobuhvatna.
Kada mi je to saopštio, ja sam ga molio da ipak malo razmisli jer sam već početkom juna goreo od želje da opet posetim Sloveniju, zemlju Laibacha, i da tamo održim promociju u svom onom komforu i lepoti krajolika. Naime, najveći fan Laibacha, koji trenutno nema para za merchandise al'će imati, sam upravo ja što može da se vidi i po blogu, dakle sve ja to marljivo skupljam od '91 godine i nemam nameru da stanem. Na tu moju molbu on je rekao, OK kao razmisliće, ali sam ja već znao odgovor, jer sam dotad ja postavljao baner za grossmann a ove godine je to uradio neko drugi, dakle, bio je pokušaj eskivaže, u fazonu mutavi tabletoman i ološ će na tu divotu da i zaboravi kakav je, pa sam mu se javio mobilnim i rekao da ipak odustajem, da neću ništa na silu, ima i sledeća godina, možda budem bolji pa me čika Ghoul nagradi ovim izletom u inostranstvo...“

            Ta njegova tirada ide unedogled (jer njega TO kad u'vati, ne pušta!), neću da prljam svoj blog baš tolikim izlivom proliva: iz ovog odlomka vam je već jasan „frame of mind“, odnosno klinička slika.   
            Ali to je bilo još pre jedno čet'ri-pet godina, i bilo je začinjeno uvredama najprimitivnije vrste, gde me je nazivao „patuljak“, „patrljak“ i slično, i upućivao mi direktne pretnje da će da me bije on ili neki njegov. Podsećam: zbog čega? Zbog neviđenog Grosmana! LUDILO!!!
           

            Što je naročito smešno, on se utripovao da sam ja njemu u tom trenutku naše „komunikacije“ bar nešto verovao, pa tako i u ove pretnje – nesvestan da sam ja u tom trenu već jasno video koliko vredi njegova reč, bez obzira da li obećava da više ne pije ili da će da me prebije. Kako bi svoju krhku personu učinio važnijom nego što jeste, on je sebi puštao filmove kako se ja njega nešto strašno plašim, kako ne smem da dođem u Beograd od straha da ovaj ne iskoči iza nekog ćoška i ne prebije me, kako tražim „telohranitelje“ (izraz koji sam u šali pomenuo jednom tadašnjem prijatelju – ali očajnik se za slamku hvata) itsl.
            Smešno je i baviti se svim detinjarijama ovog borderlajnera, ali on u njih i dalje veruje, što se vidi po tome što ih i dalje besomučno ponavlja u svojim tiradama. Ko zna, možda je neko glup, naivan ili ga prosto ne zna tako dobro kao ja, pa mu poveruje? Najbitnije je da on sam veruje u te svoje tripove! Barem tokom pola godine, pošto je on jedan od onih što pola godine mrze same sebe, a pola godine – ceo svet. Sad mu je naišao taj period kad su mu drugi krivi za promašen život, a zgodno je, pičkica, sačekao trenutak kad sam napustio forum Znaka sagite, da bi krenuo da kenja kao foka znajući da mu neću odgovoriti. (Zapravo, verovatno se nada da ću sići u kaljugu ZS Deponije da se s njim raspravljam, pa da usklikne, pobedonosno: „Eto koliko je potrajalo to Gulovo izbivanje sa Sagite! Eto koliko je izdržao! Rekao sam ja! Znao sam ja! Nisam li prorokovao da će tako biti?!“)
            Jedan od smešnijih tripova je i taj da sam ja navodno podmuklo radio na uništenju njegove reputacije (ha!ha!) kod nekih poznanika i prijatelja, šireći laži o njemu. Kao, oni su sve odreda slepci, nemaju svoje oči i svoj mozak, nego im dođe Zli Gul pa im sipa koješta u lobanje, a oni sve to gutaju bez pitanja! Da li još neko osim Pandže veruje da on uopšte ima neku pozitivnu „reputaciju“? Onima koji su me usmeno pitali za razloge našeg sukoba samo sam ispričao ČINJENICE, onako kako ih i ovde iznosim, ništa više od toga. Nikakve spletke, hajke, podmetanja, laži, akcije, ofanzive, paranoje... Pričao sam o tome samo onima koji su me pitali; inače se tom spodobom ne bavim ni u mislima ni u delima.
            Uostalom, zar je bilo kome sa strane uopšte potrebno da vidi nešto više od onih pretnji (vidi slike!)? Već i iz njih je svakome jasno s kakvom psihofizionomijom se tu ima posla.
            Ali on s tim klevetama nije prestao. Evo šta danas bulazni u jednoj ogromnoj tiradi ostavljenoj – prikladno! – na Deponiji Znaka sagite:
 
„Reko dobro, koca tamanica, ali imam i ja drugare huligane u Nišu koji očas posla mogu da mu odu u tu Banju i da ne bude ni svestan ko mu je polomio one ćevapčiće od prstića pa ne može više ni tastaturu da koristi.Al' naravno da meni nije palo na pamet da se ja sad tu šibam s likom koga ne znam zbog tamo nekog trećeg lika iz Niša, da kao nešto ja tu dokazujem bilo kome. I onda fino pustim priču preko ovih njegovih pulena koji su se pravili da su OK sa mnom i to samo iz raloga da bi ovaj preko njih imao info čime se ja bavim, a i taman sam tačno znao ko je tu ko, i gistro u poverenju bacim tu priču da ga ovih dana MOJE Nišlije čekaju u Niškoj Banji, i da će ga vode u šumu na fuka. Naravno, nisam im objašnjavao šta znači taj sleng "u šumu na fuka" baš iz razloga da bi se što više istripovali, što su na kraju i uradili, jer je ovaj već sutra podivljao, ponašao se mahnito, nije znao gde udara. Ali to je i bio cilj, jer on je meni spremao sačekušu tako da sam ja hteo ne hteo bio prinudjen da se branim, a pošto mi ne pada na pamet da se bijem s likom iz Beograda zbog zlog patuljka iz sela pored Niša fino sam mu pustio paranojicu, i iskreno voleo bih da sam tih dana bio u nekom žbunu blizu njegove gajbe da vidim sve te tikove, ludila i osvrtanja da ga neko slučajno ne prati.“

            Ja NJEMU spremao sačekušu?
On MENI puštao paranojicu?
LOL! Ima li kraja ovim simptomima?! 
            NEMA! Jer Pandža mašta i dalje: pustio sebi film, pa samo tripuje – ali u javnosti, pred publikom koja je jedva dočekala pacijenta da ih zabavlja svojim tripovima:

„Jer ja nigde ne žurim, čak možda bi najbolje bilo i da totalno nestanem iz njegovog vudokruga, da me malo zaboravi i onda kad se najmanje bude nadao da mu vratim sve to sa paprenom kamatom. I zato navijam da se uzdigne što više, da istripuje da je na nebesima, da je najbolji, najčitaniji, ma sve sve u supelativu, i kada bude dosego taj neki nivo apsolutnog ludila opsednutosti samim sobom samo da ga spustim tamo gde mu je oduvek i bilo mesto. Dakle za mesec dana, za godina dana, za 5 godina, nije uopšte bitno kad, jer ja nikad nikom nisam ostao dužan u životu, i kad bi mu ovo sad pustio tek tako ja bi se osećao ko zna se šta.“

            Evo, već drhtim od strašnog Pandže i njegovih navijačko-krimogenih krugova koje će da mi šalje u Banju da mi lome prste! Zato, preventivno, čuvam ove njegove pretnje, pa ako u narednim danima, nedeljama, mesecima, godinama pročitate u novinama naslov: PISCU I KRITIČARU IZ NIŠKE BANJE NEPOZNATI NAPADAČI POLOMILI RUKE I NOGE ili DEJAN OGNJANOVIĆ ZAVRŠIO NA ORTOPEDIJI NAKON SUSRETA SA BIVŠIM SARADNIKOM, OD RANIJE POZNATIM ORGANIMA GONJENJA znajte da je iza toga stajao BOJAN PANDŽA, kriminalni mastermajnd koji iz svoje sobice, kad sedne za kompjuter, na svoju tvrdu stolicu, postaje zastrašujući papet-master na čiju komandu skaču skinhedi, navijači, izbacivači i ostali, i kreću da biju i razbijaju za svog vođu!
            Šta je njima da malo i odrobijaju ako treba, za viši cilj: da se smrse konci ZLOM GHOULU!
            Eto, dragi čitaoci, pa vi sutra nemojte da ga pozovete na neku manifestaciju (recimo, u Sloveniji) – videćete kako ćete proći!

            Međutim, i ovu bih mu tiradu otpisao na dijagnozu, kao i tolike do sada, i odzenovao je kao jadno bulažnjenje nekog bolesnika koji čami u svom ćumezu pa zaludno kuca kojekakve svoje tripove u kompjuter i u cyber-etar, da me nije žacnuo jednom rečenicom. Jednom jedinom. U celom tom moru besmislica, laži, falsifikata, projekcija, detinjarija, amaterske psihologizacije, ponovljenih pretnji nasiljem i svega ostalog – ništa me nije dotaklo; sve sam to već čitao i slušao toliko puta od njega; ništa, kažem, OSIM jedne rečenice, gde je Pandža pao toliko nisko da mi pominje mrtvog oca:

„I onda ti kompleksi, ma ne zna im se broja, pa seoska sredina, i ko zna s kim je jađa maleni odrastao u toj školi i šta su mu sve radili pošto nisu smeli da ga biju zbog ćaleta koji je bio određena vrsta uglednog građanina koji je imao jako dobre veze u gradu.“

            Koliki bednik treba da budeš pa da ovo sročiš? Kolika ljudska ljiga, koliko đubre – da u moru laži, auto-projekcija, nagađanja i smešno-amaterskih pokušaja moje dijagnoze ne možeš i bez ovog neutemeljenog i ničim izazvanog blaćenja?
            For the record: Niška Banja u ranim 1980-im nijebila Voždovac u ranim 1990-im (gde je on odrastao), i niko me nije tukao niti se nada mnom drugačije iživljavao jer je to bilo jedno mesto i jedno mirnije i normalnije vreme koje kasnije generacije ne mogu ni da zamisle.
            Niko me nije tukao, to je istina – jer niko nije imao razloga da me tuče. Nikoga nisam dirao, a nikad nisam ni imao neke pare, odeću ili patike zbog kojih bi me neko maltretirao i otimao mi ih (uostalom, šta bi pa radili s tako malim brojevima?).
            Ove insinuacije o mom ocu su čista budalaština bolesnog Pandžinog uma: moj ćale je bio običan službenik u računovodstvu, prvo u niškom Dispanzeru za plućne bolesti a onda u Kliničkom Centru, i nije imao nikakve, a kamoli „jako dobre veze u gradu“ koje su se prividele ovom pacijentu.
            Ova nakazna laž pokazuje da bolest, zaista, ne bira; ali čak ni bolest ne može doveka da bude alibi – neka granica treba da se zna, čak i ako si psihički bolesnik. Ne možeš okolo da lažeš koješta i da optužuješ druge za svoju propast, za svoje nečoveštvo.
            Eto, toliko.
            Drugim lažima i glupostima iz te njegove deponijske tirade neću da se bavim (i ovo je bilo previše i već mi je žao potrošenog vremena), ali ovom jednom izmišljotinom morao sam, jer ne bih da neko naivan pomisli da onaj pacijent ima nekakav uvid u moj život i porodicu i da nešto zna o meni, te da su njegova bulaženjenja utemeljena na nekoj objektivnoj stvarnosti koja postoji izvan njegovih tripova. Ne, to su halucinacije osobe koja pati od Borderline personality disordera i stoga njegove bolesne laži ne treba uzimati za ozbiljno.
            Mir i ljubav svima i neka vas dragi Gospod sakloni od ovakvih pacijenata i onih koji ih podržavaju u njihovim priviđenjima!


BRIDGEND (2013, doc)

$
0
0

 ***(*) 
 4- 

            Verovatno ne postoji veća patnja i muka nego sahraniti sopstveno dete. Ali ovaj film otkriva i dodatni okretaj zavrtnja u toj muci: jer ako uopšte može postojati gradacija u krajnjem bolu, onda je to situacija kada ti dete izvrši samoubistvo.
            Neke druge situacije, ma koliko užasne, mogu se uz mnogo patnje, prihvatiti kao neka vrsta neminovnosti ili usuda ili božje volje: teška bolest, saobraćajna nesreća, ubistvo... U slučaju bolesti, recimo, makar imaš neku mizernu zadovoljštinu ako si učinio sve što je u ljudskoj moći da sprečiš ono najgore, pa ako se ipak desi... Prosto, došlo je, tako je kako je i nema tu šta. Čudni su putevi gospodnji i tako to.
            Ali u slučaju samoubistva bol pojačava griža savesti kod najbližih: jer, ne samo što tog deteta više nema, nego ga nema MOŽDA upravo zbog tebe (roditelja). Bilo da je to direktno tako (ubio/la se zbog tebe! Ti si je oterao/la u smrt!), ili indirektno (nisi to sprečio!), sa svim pratećim proganjanjima tipa: zašto nisam bolje gledao, pazio, slušao, zašto nisam pridao veći značaj onoj rečenici, onom pogledu, osmehu, suzi...? Ukratko, roditelji dece koja izvrše samoubistvo prolaze kroz pakao unutar pakla.
            A odličan dokumentarac Bridgendgovori upravo o tom paklu. I još više od toga. Naime, naslov je zapravo ime jednog gradića u Velsu, provincijskog mesta koje njegovi stanovnici opisuju kao „bez budućnosti“ i „u propadanju“. Ali, koliko god da njima to izgleda jadno (a ono što kamera prikazuje uopšte ne izgleda tako strašno i bedno) – ništa ne može da objasni niti opravda najezdu samoubistava među tinejdžerima i mladima u Bridžendu tokom koje se, za samo par godina, počev od 2007. pa do 2009. ubilo više desetina, zvanično 25, a po nekim brojanjima – i svih 99 osoba!
I svi na isti način: vešanjem. Najčešće na niskom mestu, tako da noge zapravo dodiruju tlo; leševi pronađeni u čučećem položaju. I niko od njih nije ostavio nikakvo oproštajno pismo. A većina nije pokazivala neke muke i probleme i suicidalne simptome pre tog iznenadnog čina. Neke od žrtava su se poznavale, neke nisu. U ponekom slučaju se može naći bar neki, ma kako tanak povod („posvađao se s devojkom“!); u većini – ni to.
Sekta? Suicidalni paktovi? Masovna histerija? Puka slučajnost? Čista društvena uslovljenost (mladi u gradiću bez budućnosti)? Serijski ubica koji inscenira scene samoubistava?
Da ih je bilo 5-6, pa nekako i da kažeš „mladost-ludost“, „histerija“, „oponašanje“, ili nešto slično. Ali računa se da ih je bilo najmanje 25 samoubijenih za dve godine – svi, ponavljam, na isti način, vešanjem: niko pilule, pištolj, voz, skok sa zgrade, u reku, otrov...
Sociološki faktor nije zanemarljiv: 1) vidi se da je većina njih iz srednjeklasnih ili nižeklasnih porodica: sve to polugolo, tetovirano, s kajlama oko vratova, u trenerkama; 2) 31-godišnji vlasnik radnje za tetoviranje priča o tome kako brine za svoju 13-godišnju ćerku (jeste, taj je sa 18 već postao tatko...); 
3) široka rasprostranjenost alkohola i droga među tom „decom“; 4) nesposobno zdravstvo (u nekoliko slučajeva jasno suicidalni pacijenti oterani su iz bolnice sa „ne foliraj, nije ti ništa“, ili „uzmi pilule protiv depresije“ ili – „dođi u ponedeljak“! čisto da ne mislite da je srpsko zdravstvo unikatan krš kakvog nigde nema i da ćete se „iznova roditi“ odlaskom na mitski civilizovani „Zapad“); 5) nezainteresovana policija (nema dokaza za „foul play“, nema zločina; „obično“ samoubistvo, pa prema tome – nema se šta istraživati!)...
ALI, kad bi taj faktor bio glavni ili vodeći, šta bi trebalo da se dešava po srpskim Paraćinima, Mladenovcima i Babušnicama? I tamo je (i u hiljadu drugih gradića, varošica, palanki i sela u Srbiji) besperspektivna mladež koja očaj i besciljnost utapa u droge i alkohole i besciljno bezosećajno pornićarsko karanje, jer za bolje ili nisu ili ne znaju ili – ne mogu. Povremeno poneko i pukne i ubije se, neko ovako, neko onako, ali epidemija? Desetine njih za kratko vreme, i svi na isti način? Teško!
Ovaj film nije rađen senzacionalistički i ne potencira MISTERIJU (iako je ona, da budem iskren, meni bila glavni inicijalni motiv da ovo pogledam, jer zaista čoveka kopka šta li može da bude u zaleđini jedne takve pojave). Naglasak je na humanom momentu, na ljudima koji ostaju iza samoubistva: na te ruine od ljudi, roditelje, braću, drugove – devastirane preranim i neobjašnjivim dobrovoljnim (?!) nestankom dragih, mladih ljudi.
Deo misterije je i to što je više njih, kad je počela ta epidemija, svojim roditeljima izričito obećalo da nikad tako nešto ne bi učinili, da im ne bi naneli takav bol – samo da bi uradili upravo to, samo par nedelja kasnije! Što je naročito potresno i iznenađujuće, jedan simpatičan momak koji je poprilično govorio u prvom delu dokumentarca, u drugoj polovini, odnosno tokom snimanja filma – završi kao i desetine svojih drugara: obešen! Samo odjednom, nakon snimka njegovog zavetovanja da nikad svoju majku ne bi tako povredio i njene tirade kako je on suviše snažan i odlučan da bi se ubio, vidiš natpis: „Three weeks after this interview X hanged himself...“
Ako je uopšte potrebno kazati očigledno: film je veoma dirljiv, potresan, svakako nije za osetljive gledaoce. Suze su garantovane, depresija moguća, suicid kod najlabilnijih nije isključen. Zato, oprezno. Ocenite sami želite li i možete li ovo da gledate. Nemoj posle da vas nosim na duši ako pođete putem ovih mladih obešenjaka.
Formalno, ovo je prevashodno „talking heads“ dokumentarac. Sagovornici su uglavnom roditelji i prijatelji samoubica. Samo jedan mrtvozornik i jedan psiholog daju svoje uvide; policija je odbila da govori za film. Dokumentarac je tehnički korektno urađen ali svojom izvedbom svakako nije nekakvo umetničko delo: ono što ga izdvaja jesu zaista intrigantna tema, autentična emocija, misterija...
Ono što mu fali jeste makar minimum hipoteze ili skice za rešenje tajne, mada to nije krivica samog filma. Recimo, drugi veliki potresni dokumentarci, poput masterpisa PARADISE LOST, takođe ne nude rešenje, ali bar daju čitav niz sumnjivaca i crvenih haringi, pa vi sad sami birajte da li vam je sumnjiv taj gotičar, ili ovaj ćale, onaj ćale, ona keva ili neko šesti. Ovde, u Bridžendu, ja zaista ne vidim čak ni senku mogućeg rešenja. Ni u najavi. Barem u okvirima ovozemaljskih sila i zakona, bez upliva natprirodnog.

Uostalom, pogledajte sami pa recite. Ceo film je na Jutjubu – ovde:



Inače, postoji i igrani film inspirisan ovim događajima, pod istim naslovom - BRIDGEND (2015). I njega sam pogledao, i mogu reći da on debelo zaostaje za dokumentarcem! Detaljnije u zasebnom rivjuu - a do tada, POGLEDAJTE OVAJ DOKUMENTARNI!

BRIDGEND (2015)

$
0
0

**(*) 
2+

Evo i igranog filma inspirisanog desetinama samoubistava tinejdžera i mladih osoba u jednom malom velškom mestu, pod istim naslovom - BRIDGEND (2015). I njega sam pogledao, i mogu reći da on debelo zaostaje za dokumentarcem na istu temu o kojem sam već pisao OVDE

Ne biva to često, ali dešava se; isto, recimo, kao što je Egojanov DEVIL'S KNOT (2013) potpuno bleda, zaboravljiva, beskrvna, fletlajn verzija dešavanja opisanih beskrajno bolje u eksplozivno-genijalnom dokumentarcu PARADISE LOST (1996). 


To je veoma dobro uslikan film, ali fotografija je otprilike sve što je tu zaista dobro, uz poneku glumačku performansu (s tim što su potonje uskraćene za vredan scenario). Sve ostalo je slabunjavo. Filmu nedostaje tačka gledišta: zarobljen u lancima zvanim "stvarni događaj", igrani BRIDGEND se ne usuđuje da istera bilo kakvu doslednu i smislenu liniju, odnosno da ispriča bilo kakvu zaokruženu PRIČU (što je posao svakog komercijalnog narativnog igranog filma, čak i onda kad mu je povod događaj koji u "stvarnosti" nema zaokruženost, odnosno razrešenje). 

Umesto toga, igrani BRIDGEND bez ikakvog smisla nabaca razne opcije od kojih nijednu ne razvije valjano, i svaka za sebe deluje krajnje bezvezno, barem u obliku u kojem je ovde data. 
Vidimo tu decu u nekakvim čet rumovima gde trućaju koješta, ali - šta s tim? The internet made them do it? 
Vidimo neke naznake da su ovi maltene kao neka sekta, da su svi povezani, imaju ustrojstvo, hijerarhiju, pa čak i neku vrstu "vere" ili barem rituala - ali šta tačno ova decu veruju, šta očekuju da postignu samoubijanjem...? Pa, eto, NEŠTO...
Vidimo naznake sukoba svih mladih (kao jedne homogene grupe) sa svima odraslima (i oni su svi ko jedan među sobom), ali koreni tog sukoba nisu ni nagovešteni; a ako se sve svodi na "večiti rat" generacija, zašto se onda neshvaćena omladina ne samoubija masovno širom sveta u znak protesta što ih roditelji, nastavnici, popovi i ostali "ne razumeju" - nego samo u Bridžendu?
To nam ovo filmče ne kazuje.

Pored toga, socijalni momenat je napadno ispušten: u dokumentarcu, kao što rekoh, vidimo da su ta deca pretežno spadala u nekakvu polu-sirotinju, u dizelaše, u trenerkama, u nekakvim prosečnim proleterskim stanovima... Film ih prikazuje kao glamuroznije, bolje stojeće, u pristojnijoj odeždi (mada, vidi se i par trenerki, ali ni blizu onome u stvarnom svetu), u bolje opremljenim, slikovitijim domovima, a kad prave žurku to rade uz mnogo bolju i slušljiviju muziku nego što je verovatno za decu tog staleža... 
Ukratko, u težnji da nikoga ne uvredi, da nikoga ne povredi, da bude fin prema svima, ovaj BRIDGEND nije fin prema svojim gledaocima, a njegova primena "less is more" i "fill in the blanks" strategija je, ovde, skoro sasvim promašena. Delom i kao posledica toga, film je jezivo hladan, emotivno ravan, ne sadrži nijednu situaciju niti scenu koji bi zazvučali stvarno, a kamoli dirljivo i potresno kao što izvorni događaj  i dokumentarac o njemu sasvim sigurno jesu. Čak je oko-mameći poster zapravo eksploatativan i bez poštovanja za žrtve (s naglaskom na sisama! Iako u dokumentarcu vidimo da je više samoubica bilo među muškima...), a scene u kojima se ovo isto vidi u filmu deluju veštački, usiljeno nalepljeno.
Još prostije rečeno, BRIDGEND doc= oči ćete isplakati i uz to još dobro porazmisliti o raznim stvarima; BRIDGEND igrani = smrtno ćete se dosađivati posmatrajući tu decu sve vreme spolja, sa kliničke distance, nijednog trena ne osetivši kako je njima, šta znači biti u njihovim cipelama, šta osećaju i šta i zašto rade; nećete osetiti ništa i film ćete sasvim sigurno zaboraviti čim ga odgledate. Ali zato, dokumentarac obavezno overite!

Petak 13-ti: Veče strave!

$
0
0


Odavno se spremam da odem u Veliku Planu, jedan od centara srpskog etno-horora, u goste kod Mladena Milosavljevića, pisca, reditelja (NAPRATA) i urednika štampanog i veb magazina za folklorni horor, OMAJA. Najzad je kucnuo čas – i to baš PETAK 13. maj!
Mladen je već ranije za ovaj blog priredio nekoliko slikovitih izveštaja o određenim jezovitim lokacijama iz svog kraja – vidi: Zlokobna klanica, točak za mučenje i stari most (Velika Plana, Smederevska Palanka)i Močvare i stara groblja (Veliko Orašje kod Velike Plane). Sada ću najzad, ako to kiše, pljuskovi, oluje i potopi dozvole, ova mesta overiti i naživo.
A povod ovom davno spremanom putovanju jeste sledeći:

Promocija romana Zavodnik Dejana Ognjanovića
i edicija „Gluvo doba“ i „Poetika strave“ 
koje on uređuje

Učestvuju:
Mladen Milosavljević, voditelj i domaćin
Dejan Ognjanović, pisac i urednik
Marko Pišev, pisac

Dakle, dragi prijatelji iz Velike Plane i okoline, spremite se da u petak 13. maja, u prostorijama gradske biblioteke „Radoje Domanović“, naživo čujete, vidite i upoznate dr Dejana Ognjanovića, jednog od naših najvećih poznavalaca književne i filmske horor kulture.
Obećavamo zanimljivo veče i obilje hororičnih tema.
Biće to ujedno i prilika da nabavite knjige koje je pisao i priređivao.


* * *

Roman Zavodnik dešava se u zabačenom, opustelom selu Špaj, u brdima jugoistočne Srbije, gde jedan mladi profesor iz grada dolazi da podučava dvoje dece o kojima se stara njihova baba. Ali, ubrzo shvata da se nad njima nadvija tajna koja ima neke veze sa njihovim poreklom, ali i sa polusrušenim kućama, starim grobljima, u korov zaraslim njivama, dubokim šumama, brdima i mračnim pećinama.
Pripremite se za stravu kakvu niste osetili još od slušanja bakinih strašnih priča, od detinjih košmara i prvog gledanja Leptirice.
 

„Ovaj roman najavljuje povratak iskonske, paganske, slovenske strave koja je i egzistencijalna i fundamentalna.“
- Đorđe Kadijević, reditelj (Leptirica)-

* * *
Edicija „Gluvo doba“ koju uređuje Dejan Ognjanović za izdavačku kuću Orfelin(Novi Sad) posvećena je kvalitetnim domaćim delima horora, dok ediciju „Poetika strave“ čine klasična i moderna ostvarenja ovog žanra koja se po prvi put javljaju na našem jeziku, praćena stručnim pogovorima i vrhunskom opremom. Do sada su objavljena dela Blekvuda, Lavkrafta i M. R. Džejmsa, a šta je još u pripremi – čućete na ovoj večeri posvećenoj hororu u književnosti.



Vrmdža: selo motike bez gotike

$
0
0

            Na ovom blogu povremeno se bavim tzv. „srpskim gotikom“, odnosno, pustim, „ukletim“ selima u izumiranju i raspadu, u ruševinama... Kao što znate, u jedno takvo smestio sam i svoj roman ZAVODNIK.

            Međutim, pretpošlog vikenda bio sam deo jedne delegacije kreativnih ljudi iz Niša koji su posetili selo kraj Sokobanje čudnog, skoro neizgovorljivog imena – Vrmdža! – koje je redak primer živog i živahnog sela sa solidnim perspektivama za budućnost.
            Ovo što sledi je jedan sasvim subjektivan slikovit izveštaj, skroz iz mog ugla, o jednom lepom mestu koje ima šta da ponudi onima koji vole ovu vrstu ambijenta.
U nedelju, 8. maja 2016. godine, Mesna zajednica Vrmdža, na čelu sa predsednikom Slavišom Krstićem, lokalnim aktivistom koji je po svojoj posvećenosti i uspešnom radu na razvoju zajednice pravi primer svima u Srbiji, organizovala je okupljanje planinarskih i kulturnih aktivista i kreativaca radi pravljenja ambicioznih planova za budućnost.

Iz Niša su krenuli
Marijan Cvetanović Maksa, profesor muzike, filmski reditelji poznati džez trubač i kompozitor, vođa sastava "Nais Blu" i presednik Udruženja "Forum Artistikum" iz Niša,
Vladan Pavlović, član Udruženja "Forum Artistikum",
Miroslav Dokman, pokretač mnogih planinarskih manifestacija na jugu Srbije
i Dejan Ognjanović, pisac i kritičar.

Domaćini i vodiči su nam bili članovi sokobanjskog društva planinara. Sa njima smo obišli neke od lokalnih znamenitosti.

Skromni „Etno-muzej“ sa autentičnim nameštajem i raznim priručnim čudima, kostimima i ukrasima iz starine

...uključujući i jednu (crkvenu) knjigu starostavnu čiji me je memljivi miris smesta privukao...

Crkvicu i zvonik kraj nje...

Te slikovito stenje i vidikovac odmah pored...
Tu su i tragovi nekadašnjeg propadanja, u vidu ruševine stare škole – prizor tipičan za (polu)mrtva srpska sela...

...ali tu je i nova, zdrava i prava škola u koju idu deca iz ovog sela.

Jedna nadstrešnica kraj nje poslužila nam je kao privremeni zaklon tokom kraćeg pljuska, nakon kojeg smo produžili dalje.

Selo samo po sebi u pogledu arhitekture nije naročito slikovito, odnosno izgleda kao i bilo koje drugo selo u ovom kraju – što uključuje i poneku čatmaru u stanju raspada...

...iako su ovakve, sablasne, u Vrmdži, zapravo vrlo retke; većina ih je novih, živih (ali time za ovaj hororični blog manje zanimljivih).

Zatim smo otišli u etno-restoran „Kod deda Mijine vodenice“, zaklonjen u šumi, podalje od sela (kao što je i običaj sa vodenicama), u autentičnom ambijentu blage zabiti, prijatne tišine i udaljenosti od civilizacije.

Ako nešto prezirem, to su „etno-restorani“ kraj auto-puta ili na srodnim mestima gde huje kamioni i prozori se tresu od autobusa a prašina i izduvni gasovi zaprašuju „etno“ stolove i gozbe.
Ovde nema ni traga od toga: mesto je na vanredno prijatnom mestu, barem preko dana. Šta se noću vrzma oko ove vodenice usred šume, to za sad još nismo otkrili.


Inače, ovo nije pozerska, šminkerska kvazi-vodenica za slikanje i turiste nego zaista aktivna, delatna vodenica koja se bavi svojim osnovnim poslom, mlevenjem žita.

Što je najslađe, na licu mesta možete kupiti brašno iz nje, ili u etno-restoranu probati proju od brašna samlevenog odmah tu, na 5 metara od vas.

Čak i ja, koji nisam naročiti ljubitelj proje, ovom prilikom sam u slast pojeo dva poveća parčeta, i jedva sam se suzdržao da ne uzmem još – odnosno, sprečila me je samo želja da ostavim mesta i za (mesnatiji) ostatak jelovnika.
Pored ostalih sagovornika, na tom ručku našao se i Pol Šapira, američki kompozitor pank opera, jedan od nekolicine inostranih stanovnika Vrmdže. Istina, Maksa je s njim više pričao, što je i prirodno, pošto su obojica muzikanti.
Priča o lepotama kojima je okruženo ovo selo privukla je u njega i nekolicinu drugih stranaca da baš ovde kupe placeve i nastane se tu, ili barem ovde sebi izgrade bazu za lomatanje po belom svetu...
Ne bih za sada previše o brainstormingu obavljenom ovom prilikom, jer ostaje da se vidi da li će i šta da se izrodi iz ideja koje su tom prilikom iznete, a u cilju obogaćenja kulturne i turističke ponude ovog ambicioznog sela. Verujem da će nešto svakako biti, da li jednokratan događaj ili nešto što će prerasti u stalnu manifestaciju ili festival, ali – o tom potom.
O ambicijama sela svedoče i brojni novinski članci i TV-prilozi o njemu koje možete naći na netu, a nesmanjeni interes za njega vidi se i u činjenici da je baš tog dana kada smo se tamo zatekli tu došla i ekipa Radio-televizije Srbije, gde će za desetak dana biti emitovana emisija "Trag u prostoru", o selu Vrmdža, njegovoj osobenosti, i svemu lepom što se u selu dešava, a u čemu veliku ulogu igraju i planinari.
Poznato je da je selo Vrmdža okruženo stenama, i da je idealno mesto da postane centar alpinizma i slobodnog penjanja.
Zato su otpočeli radovi na uređenju penjališta na stenama Devojački kamen i Nikolin kamen, koje se nalaze između vrmdžanskih stena Latin grad i Sokolovac.
Prošetali smo ovim predelima i nauživali se u pogledu koji sa ovih stena puca udalj, sve do mistične piramide Rtnja u daljini...

Zbog blatnjavog puta nismo ovom prilikom mogli da odemo do Vrmdžanskog jezera, gde se govorka da vreba nekakvo veliko čudo, da li zmaj ili zmija, po imenu Vrmdžilo; taj susret ostavili smo za narednu posetu.


Zahvaljujem Miroslavu Dokmanu koji je organizovao ovaj poslovno-prijatni biznis & pležr izlet. Takođe i na nekim od fotografija u ovom postu: neke je uslikao on, neke Maksa, a većinu ja sa mojim novim foto-aparatom. 

Najzad, Dokmanu hvala i na njegovom izveštaju iz kojeg sam neke delove preuzeo i upotrebio u gornjem tekstu.

2016: NOVI HORORI (1. deo)

$
0
0

           Овца ми се јагњи, зато ћу бити кратак. Ipak, red je da se bar ukratko osvrnem na nove ovogodišnje (i sveže prošlogodišnje) filmovi koji su dostupni za gledanje postali nakon dodele Zlatnih gulova, na kraju januara. Dakle, evo šta sam uspeo da odgledam u februaru, martu i aprilu.
            Napomena: svoje zasebne kritike dobili su neki od boljih horora viđenih u ovom periodu: THE WITCH (***(*) / 3+),The Invitation (*** / 3-) iOver Your Dead Body (*** / 3-) a specijalni tretman dobio je i THE RIFT, koji, naravno, ne valja, ali je „domaći“ (sort of!), pa zaslužuje da bude tretiran kao „specijalan“ (sinonim za: retardiran).  
Sve ostalo je dole, sažeto.
Tačnije, filmovi su izređani po redosledu kojim sam ih gledao, od početka februara do sredine aprila. Ostatak (sa najsvežijim buđavostima) sledi uskoro.


The Enfield Haunting
UK, 15
**(*)
3-
TV film (tj. trodelna mini-serija spojena u jednu podužu celinu) prema “istinitom” događaju (aren't they all?!) sa poltergajstima u jednoj proleterskoj engleskoj familiji tokom 1970-ih. 
Timoti Spal igra „eksperta“ (aren't they all?!) koji dođe da vidi da li se i zašto pre-teen curica bacaka po sobi i ko/šta/zašto baca stvari uokolo, uključujući tu i kiše sitnog kamenja „niotkuda“. 
Dobra gluma se podrazumeva, ali ovde je više drame nego horora, što je takođe bilo za očekivati. Gledljivo je to, ali ništa posebno. Uskoro izlazi CONJURING 2 koji je ovim događajem takođe inspirisan (kladio bih se, vrlo slobodno)!


SOUTHBOUND
USA, 16
**(*)
3-
Hajpovan a u suštini isprazan omnibus sa kvazi-povezanim pričama koje zapravo povezuje jedino „anything goes“ koncept: nekakva lebdeća skeletoidna krilata čuda (alieni? vandimenzionalna bića? zli anđeli? nešto osmo?) spopadaju neke ljude, mada ne znamo zašto baš njih. Ljudi beže, čuda ih jure: neke i stignu, s gadnim posledicama. I tako. Niti znamo šta su ta bića, ni kolko ih ima, ni šta hoće, ni otkud ovde... A nije ni bitno.
Svaka od pričica u ovom omnibusu kreće in medias res, i „završava“ se bez prave konkluzije. Utoliko ovaj film oličava blatantnije nego mnogi jednu od temeljnih boljki današnjeg horora: nesposobnost (i nevoljnost) da se pruže iole zaokružene, celovite priče. Niko ne ume da osmisli nešto što ima početak, sredinu i kraj (kraj, kažem: poentu, konkluziju – a ne nagli prekid na proizvoljnom mestu u kojem neko pogine)!
Ima tu ponešto solidnih vizuelnih pa i atmosferičnih momenata, i zato ako volite da gledate horor „na parče“, bez očekivanja i nade da se ti komadići ikada sklope u smislenu i zadovoljavajuću celinu, odnosno slagalicu (strave!) – eto vam. Ima i gorih horora u ponudi od Sautbaunda– ali, što je još gore, vrlo malo boljih!


FRANKENSTEIN
USA, 16
**
2+
Bernard Rouz (Kendimen!) nastavlja svoje bauljanje po video-andergraundu: srećom, ovo je nešto malo gledljivije od nedavnog skroz-naskroz promašenog FFF-a S_X TAPE, ali je u pitanju i dalje tek jedna mlohava i plitka „modernizacija“ besmrtnog romana Meri Šeli u kojoj Rouz otkriva toplu vodu zauzimajući pristup da je „monstrum“ zapravo veliko, nedoraslo dete, naivno verujući da to niko do sada od miliona tumača tog dela nije primetio.
Bebifejs Zavijer Semjuel mu u tome pomaže, predan je tako koncipiranoj ulozi („Frenki“ kao veliko, naivno dete-siroče), ali je njegovo stvorenje ipak u jednom jedinom (dosadno patetičnom) tonu.
Nešto bolji je Toni Tod (Kendimen!) kao crni i slepi beskućnik s kojim se ovaj sprijatelji (kao varijacija na epizodu iz BRIDE OFFRANKENSTEIN) i neko vreme s njim i okolnim kurvama deli 'leba sirotinjski pre nego što krene svojim tvorcima/roditeljima da namire račune...
Spoj palpa, žanrova i splatera sa pokušajima realizma i društvenog angažmana trapav je kao i sam monstrum – nakalemljeno je to ali ne uspeva da oživi kao nešto stvarno svoje, sa jasnim i nužnim razlogom da postoji i nešto novo (po)kaže. Ne možeš imati „ozbiljan“ ambiciozan film sa nekim kao dubokim idejama, i u njemu karikaturalno zle i nesposobne pajkane koji kao da su prepisnai iz Krejvenove LAST HOUSE ON THE LEFT, a o naslovnom zlom naučniku da i ne govorimo.
Ovo je najgora vrsta treša – onaj koji a) misli da je mnogo pametan, a nije; i b) stidi se da bude to što jeste, pa je poludupast i onda kad je eksploatativan, pa je rezultat: c) pretenciozno-dosadnjikav treš sa tek sporadičnim, retkim iskricama nečeg što je moglo biti zanimljivo.


KRAMPUS
CAN, 15
**(*)
2+
Ovo je lako mogla da bude horor verzija filma BAD SANTA, u kom slučaju bi sve to bilo beskrajno zabavnije i subverzivnije. Uvodna špica, tokom koje se pomahnitala rulja bori na život i smrt u nekakvom tržnom centru zarad robe „na akciji“, u slow-motionu, uz dobroćudnu božićnu pjesmicu, ukazuje na satirične nakane koje, avaj, film vrlo brzo napusti.
Umesto žestoke satire i prodornog crnog humora, ovaj PG-13 filmček se zadovolji sa nešto malo benigne porodične kvazi-mizantropije na početku (zapravo, kliše gunđanje na daleku kretensku rodbinu, koje nijednog trena ne sme da uzdrma Stub Društva, TM), pre nego što se upusti u sasvim prosečno baktanje sa nemačkim (pred)božićnim demonom u američkom predgrađu (snimljenom u Kanadi).  
Šteta što su u ovakav srednjački film, samo radi malo dekora, protraćili neke unikatno zlokobne dodolske maske iz evropskih paganskih rituala iz vremena pre Hrista koje bi lepše legle u neku pametniju i zlokobniju varijantu WICKERMANA.
Gledljivo je to, ali skroz zaboravljivo i nebitno.


LUDO
IND, 15
**
2
Viđen na FEST-u, gde je čak dobio i nekakvu nagradu od žirija kojim je presedavao Šijan! Grupica uspaljene indijske omladine nema gde da se seksa, pa od muke zaglavi u zatvorenom tržnom centru kao najmanje lošoj opciji, gde ih spopada nekakva baba-beskuć-veštica i njen pomagač (tj. brat). Nude im nekakvu varijantu igre „Ne ljuti se čoveče“ (Ludo, iz naslova) i onda: stvarnost se rastače, nastaje delirijum, košmari, vizije, koješta... Na polovini filma dobijemo flešbek koji zapravo zauzima skoro celu drugu polovinu, ali to naprasno skakanje u sasvim drugi film (kojim se napuštaju dotadašnji „junaci“ i njihove neutažene muke) trapavo je izvedeno kao i skoro sve ostalo.
Sve je to neumereno, neartikulisano, jeftino, a treš i ako je isprva i delovao freaky bizarno, vremenom postaje naprosto zamoran i dosadan, baš kao i obilje primitivno izvedenog splattera, a kraj (uz bučni hevi-metal na špici) dođe samo kao olakšanje uz sleganje ramenima i „Jebote, šta sam ovo odgledao?“


Der Nachtmahr
GER, 15
**(*)
3-
Viđen na FEST-u: mestimično zabavan film (onda kada koristi napadne strobove i buku, naročito na početku, u scenama „žurke“) sa sporadičnim natruhama kritike savremene nesposobnosti komunikacije: 
svi „junaci“ sve vreme u rukama drže telefone nakačene na net i fejs i instagram i tviter i sve živo, a opet – udaljeniji su jedni od drugih i od sebe samih nego da su klasični tinejdžeri izgubljeni u šumi iz slešera od pre 30 godina.
Ova tema, međutim, nije baš dosledno sprovedena, i veći deo filma zauzima ne baš naročito nadahnuto niti zanimljivo potonuće u ludilo (?) glavne junakinje, izrazito antipatične devojke kojoj se nakon žurke priviđa nekakvo čudovištance koje samo ona vidi.
Još od KLIPA i VARVARA nije viđen film sa ovako dosledno i duboko iritantnim mladim „junacima“, odnosno kretenima vrednim samo za u veliku vodenicu za meso.


BUNNY THE KILLER THING
FIN, 16
*(*)
1+
Finski pokušaj da se napravi instant-kult klasik putem infantilnog poigravanja neukusom: džinovski zec sa velikim kurcem trčkara snežnim šumarcima i oko polupustih koliba i spopada (siluje!) sve što zaliči na vaginu 
– a posebno su mu privlačne nacrtane, pa tako radije naskače na jednog lika koji nosi majicu sa sitnom, hiperstilizovanom „picom“ negoli da povaljuje pravu, mesnatu vaginu na nogama koja trči odmah pored ovoga.
Sve je na prvu loptu, jeftino i dosadno, bez trunke duha, naporno kao „neukusni“, prljavi „seksi“ vic koji vam priča neki 12-godišnjak u pokušaju da vas šokira. Inače, u majskom broju magazina RUE MORGUE možete čitati moje detaljnije i surovije sasecanje ove budalaštine.


the girl in the photographs
USA, 16
**(*)
3-
Vrlo solidan slešer o serijskom ubici u jednom malom mestu koji javno kači fotografije svojih mladih ženskih žrtava. To privuče pažnju hiper-iritantnom Hindu-fotografu koji misli da je ubica bio nadahnut njegovim radovima, pa zato dođe sa ekipom u to mesto i pravi audiciju za modelsice koje će slikati u ubistvenim pozama... što naravno, dovodi do krvavih rezultata.
Prepotentno-cinično-mizantropski Hindu fotograf je zaista redak spoj napadno antipatičnog i sporadično zabavno-simaptičnog lika – od sorte koju volite da mrzite.
Iako njegov karikirani lik preti da pojede film (i horor u njemu), pred kraj ipak dočekamo i nešto solidnih slešer scena, iako su i zlikovci, i motivacija (ŠTA?) i rasplet krajnje banalni i zatupasti.


THE BOY
USA, 16
** 
2+
Usiljeni gimik od zapleta: Amerikanka došla čak u Englesku da beži od siledžijskog momka i da bude dadilja lutki (!) dečaka čiji „roditelji“ (deda i baba!) smesta odu na put i ostave je samu u ogromnoj gotskoj kućerini.
Zatim sledi klackalica – da li je u kući nešto natprirodno, da li je tu duh dečaka, da li je lutka živa, šta to šuška, šta to pomera „dečka“...
A onda i rasplet u skladu sa svom tom usiljenošću (dakle: prikladan). Lepo je to slikano i nije bez svojih momenata (naročito ko voli gotsku vizuelnost i ne smetaju mu mehanički napregnuti zapleti), te se stoga može i pogledati. 


HUSH
USA, 16
**(*)
3-
Gluvonemu devojku koja sama živi u kolibi u šumi (how convenient!) proganja manijak. Zašto? Zato što je manijak! Zašto on nosi masku? Zato što je manijak! Zašto je, pre polovine filma, skine i ogoli sasvim običnu facu? Zato što je manijak! Zašto je ne ubije kad može, nego se poigrava i pusti da ga ova bezveze izbaci iz kolibe? Zato što je manijak! Zašto mu je tako teško da razbije neko od grdnih stakala na vratima i prozorima nego mora sat vremena s njom da se abre-ubre lomata a da ne upadne unutra? Zato što je manijak!
Uostalom, čitav zaplet je rađen po principu „Because FUCK YOU, that's why!“ i ako niste spremni da progutate tu premisu, nemojte ni gledati. AKO, pak, pređete preko gorepomenutih tema i dilema, pomireni s tim da ne gledate realističan film o tamo nekim stvarnim ljudima i real world problemima, 
...nego čist žanrovski film koji bi samo da se malo igra s nekim klišeima bez naročite poente ili smisla ili poruke, eto tako, Because FUCK YOU, that's why, onda sve te Tom & Džeri, Kojot & Trkačica, Home Alone pizdarije mogu biti umereno zabavne za jednokratno gledanje.


---NASTAVIĆE SE---

SF IZLOŽBA: Odiseja u svemiru knjiga

$
0
0

Niška Univerzitetska biblioteka „Nikola Tesla“, u saradnji sa brojnim organizacijama, udruženjima i pojedincima, organizovala je prvu izložbu posvećenu naučnoj fantastici, pod nazivom „Odiseja u svemiru knjiga“. Svečano otvaranje bilo je u petak 13. maja u 19 časova.


Dakle, u isto vreme dok sam ja, tog prikladno-hororičnog dana u Velikoj Plani govorio o hororu, u Nišu se govorilo (?) ili barem slikalo na temu SF-a. Pošto nisam mogao biti na dva mesta istovremeno (to bi već bio SF! A možda i horor?), izložbu sam posetio koji dan kasnije.
Evo sada da sa vama podelim fotke koje sam tom prilikom napravio: onima sa strane, daleko od Niša, da pokažem kako to izgleda, a Nišlijama i svima koji se u njemu nalaze ili kroz njega prolaze, ne samo da pokažem nego i da ih potaknem da svrate i pogledaju izložbu, i da možda čak ponešto od ovih knjiga iznajme u biblioteci, ili ih kupe tamo gde se to još može (knjižare, Kupindo itsl).

Podsećam: ako kliknete na fotke, videćete ih, kao slajdšou, mnogo veće i detaljnije!


Izložba obuhvata mnoštvo publikacija iz fonda Univerzitetske biblioteke i privatnih kolekcija, filmske postere, fotografije, dokumenta i predmete koji se tiču naučne fantastike kao književnog i filmskog žanra.
Ulaz na izložbu je slobodan. Nigde ne piše do kada traje, pa je poželjno da je overite što pre.
Paralelno sa njom na istom mestu je još jedna, srodna:

IZLOŽBA „NIKOLA TESLA I HJUGO GERNSBEK : SARADNjA DVA VELIKA STVARAOCA I VIZIONARA“
            Povodom 160 godina od rođenja Nikole Tesle i Dana Univerzitetske biblioteke „Nikola Tesla”, Univerzitet u Nišu, Muzej Nikole Tesle (Beograd), Elektronski fakultet (Niš) – CIIT laboratorija, i Univerzitetska biblioteka „Nikola Tesla”, organizovali su izložbu „Nikola Tesla i Hjugo Gernsbek: saradnja dva velika stvaraoca i vizionara“...
Više o tome saznajte OVDE.


            Kao što možete videti, izložbu pretežno čine knjige, uz poneki časopis i fanzin, ali ima i nešto figurica, postera, plakata, fotografija itsl.
            Posebno su za pohvalu „oblačići“ sa podacima i kuriozitetima koji mogu da zaintrigiraju potencijalne čitaoce i buduće fanove.


            Pažljivi gledalac zapaziće da ima mnogo više materijala iz nekih boljih dana (pre raspada SFRJ), dok je sadržina vezana za novije vreme nešto tanja, a verovatno bi bila još tanja da mnoga od novijih izdanja nisu biblioteci donirali sami izdavači.


            
Tu su i dokumenti o nekadašnjim slavnim danima niškog SF-a, vezanim za „Liru“ i „Hlojgeovce“... Nekad bilo, sad se pripoveda...








            ...ali i pokazatelji da se ponešto (znatno skromnije) i dan-danas radi kod fan-mlađarije: "Niški džedaji", "Raketle" itsl.




            Što se izbora knjiga tiče, ima tu i naslova koji nemaju nikakve veze sa SF-om: recimo, zbirka HOROR priča G. Skrobonje i antologija FANTASTIKE ruskih autora koja samo marginalno ima nekoliko pričica/odlomaka antiutopijske sorte dok je najveći njen deo posvećen folklornoj, mračnoj, da ne kažem hororičnoj fantastici...
            Ima i knjiga fantazije (fentezi) za decu, kao što je GAMIŽ...
            Zatim, izlaganjem njegovih proznih radova prolongira se zabluda o Zoranu Živkoviću kao SF piscu, što on nije, i što i sam uporno ponavlja u svojim intervjuima (ali ko njih čita, a kamoli pak njegove knjige)!

            Još neke knjige su tu samo zato što se „fantastika“ pominje u njihovim naslovima, iako se (kao u ruskom slučaju) radi o sasvim „nenaučnoj“ vrsti fantastike – folklornoj, deliričnoj, oniričkoj, nadrealističkoj, hororičnoj itsl.
Naročito je zabavno prisetiti se ovih reči koje je dr A.B. Nedeljković nedavno na jednom forumu napisao: „Да се подсетимо, и у студијама српске књижевности, деценијама су респектабилни били акрепи и караконџуле итд, а СФ не. Академски респектабилно је било, такође, казати да је СФ бајка модерног доба (иако то такође није тачно; бајка је део фантази жанра).“
            A onda, nakon njih, videti njegovu knjigu na ovoj izložbi smeštenu odmah ispod debelog zbornika radova koji se pretežno bave „akrepima i karakondžulama“!
            Inače, o ovoj ABN-ovoj knjizi pisao sam veoma iscrpnu (negativnu) kritiku u GRADINI, pre par godina, a u vitrinama ovde možete videti i temat Gradine o fantastici (ne samo naučnoj).
        Na izložbi se, takođe, prolongira teza o tome da je gotski horor roman FRANKENŠTAJN takođe i prvi SF roman. Za diskusiju na tu temu radoznalog čitaoca ipak upućujem na moju studiju POETIKA HORORA (u kojoj se iscrpno bavim i tim romanom, i ovom problematikom).


            Lepo je što su svoje mesto dobili i pioniri SF-a u Srbalja...




            Tu su i ilustracije koje prikazuju postapokaliptički razoreni Niš – zapravo, vrlo blizak ništavilu koje odjekuje i dan-danas, u prezentu, u gradu rečitog imena: NIŠ(ta)...



            Sad, pitam se (glasno) da li bi Univerzitetska biblioteka mogla i htela da podrži i sličnu izložbu posvećenu HORORU – i da li bi uopšte u svom fondu imala dovoljno toga da popuni sve ove vitrine... Zapravo, odgovor na drugo pitanje više nego slutim, dok za ono prvo - videćemo.













ZAVODNIK u Velikoj Plani (video)

$
0
0
  
Promocija romana Zavodnik, autora Dejana Ognjanovića i horor edicija izdavačke kuće ''Orfelin'' iz Novog Sada održana je u petak 13. maja u biblioteci ''Radoje Domanović'' u Velikoj Plani.


Učestvovali su, pored autora, još i Mladen Milosavljević, voditelj i domaćin i Marko Pišev, pisac.



Iako je tih dana vreme bilo vanredno promenljivo, kao da je mart a ne maj, nije bilo ni kiše ni pljuskova, bar ne u tom času, tako da oni koji su došli da odslušaju ovaj javni razgovor – njih oko 25 – tu svakako nisu bili kako bi se sklonili od kiše.


Dobro, jedan je došao kako bi tu na miru odremao: neki ljudi vole da spavaju uz upaljen TV a neki, eto, uz govorancije na promocijama u biblioteci.


Ipak, svi ostali pažljivo su odslušali to što smo imali da im kažemo, a čak su se neočekivano aktivno uključili u razgovor na kraju. Kao što ćete videti ako pogledate donji snimak, naša priča trajala je sat vremena, a onda se razvila diskusija sa publikom u trajanju od još pola sata. To je pokazatelj da smo ih nečim zaintrigirali i inspirisali.


Voleo bih da smo ih inspirisali i da kupe više knjiga nego što jesu, ali – ne može se SVE imati na ovo krizno vreme. Mnogo slušalaca, malo kupaca...


Uzgred, „Orfelin“ je dan ranije poslao paketić s knjigama u Veliku Planu putem AKS kurirske službe. Taj paket nije stigao u petak 13-ti, kako je trebalo. Ni u subotu 14-ti. Ni u ponedeljak... 


Zapravo, neznano kako i zašto je lutao Srbijom danima i bio ko zna gde, dok se tačno nedelju dana kasnije nije vratio nazad u Novi Sad, bez ikakvog izvinjenja ili, daleko bilo, objašnjenja. Zbog toga koristim ovu priliku da poručim AKS-u: „Neozbiljna, nepouzdana, neodgovorna stoko!“


Sva sreća da sam sa sobom imao nekoliko primeraka I izdanja ZAVODNIKA i par knjiga edicije „Poetika strave“, inače se moglo desiti da promocija prođe i bez knjiga koje se, kao, promovišu. Eto, to vam je Srbija danas!


Ali, to je bila doslovno jedina senka na toj večeri: sam razgovor je protekao u prijatnoj atmosferi, bio je dobro vođen i kvalitetno razvijan (čini mi se; proverite!) a produžio se, zatim, i u obližnjoj kafani uz finu večeru sa našim domaćinima iz biblioteke.


Bio je to tek početak gostoprimstva u Velikoj Plani, koju odavno planiram da posetim, ali o drugim slikovitim lokacijama koje sam sa prijateljima obišao narednog dana – detaljnije uskoro, uz mnogo zabavnih slika.


A do tada, evo ga ceo, nemontiran, uncut snimakove večeri koji je načinio Milanče Marković, fanta-horor-aktivista i filmadžija iz V. Plane kojem i ovom prilikom zahvaljujemo.


Klikćite i gledajte.


Književna fantastika 3

$
0
0


     Raduje me što mogu da najavim da iduće nedelje iz štampe izlazi treći godišnjak/almanah posvećen fantastici u književnosti (SF, fantazija, horor...) i da ćete i u ovom izdanju, kao i u prethodna dva, moći da čitate i moje priloge. Da se podsetimo sadržaja prvog, a onda i drugogbroja, pre nego što bacimo oko na treći, koji – odmah da kažem – zvuči još spektakularnije nego ijedan do sada! I to ne kažem samo zato što je po broju strana najobimniji.
            Evo zvanične najave.
Novi, treći broj almanaha „Književna fantastika“, u izdanju sajta za promociju fantastične književnosti Art-anima i izdavačke kuće Čarobna knjiga, trebalo bi da izađe iz štampe do kraja maja.
Ovogodišnje izdanje, koje su uredili Dragoljub Igrošanac i Mladen Jakovljević, ljubiteljima žanra donosi niz ostvarenja vrhunskih domaćih i stranih pisaca fantastike: Filipa K. Dika, Zorana Živkovića, Filipa Davida, Lorda Dansejnija, Gorana Skrobonje, Bobana Kneževića, Ilije Bakića i Ivana Nešića.
Esejistički segment zauzimaju radovi istaknutih svetskih teoretičara fantastike Džona Kluta i Darka Suvina, kao i tekstovi domaćih autora Dejana Ajdačića, Vladislave Gordić Petković, Dejana Ognjanovića, Mladena Jakovljevića i Mladena Milosavljevića.
U novom broju „Književne fantastike“ moći ćete da čitate i intervju sa Darkom Suvinom koji je uradila Zorica Đergović-Joksimović, a u kome jedan od najpoznatijih svetskih teoretičara fantastike, između ostalog, otkriva i zanimljiv sukob sa Filipom K. Dikom.
U istom segmentu, moći ćete da ispratite razgovor koji je Dragoljub Igrošanac vodio sa Dejanom Ognjanovićem, jednim od najvrsnijih domaćih poznavalaca horor žanra, urednika i pisca, kao i razgovor sa plodnim prozaistom Ilijom Bakićem, koji je povodom objavljivanja njegovog leksikona „101 lice fantastike“ vodio književnik i kritičar Đorđe Pisarev.
Slobodan Ivkov u tekstu „Ogled posle više stotina prikaza“, pravi pregled teorijskih publikacija posvećenih fantastici, objavljenih od 2006. do 2016. godine.
U rubrici posvećenoj stripu i fantastičnoj književnosti, Milan Jovanović predstavlja izuzetni serijal „Lokot i ključ“ Džoa Hila i Gabrijela Rodrigeza čiji je poslednji, šesti nastavak objavljen nedavno u izdanju Darkvuda.
U završnom segmentu prikazani su odabrani naslovi objavljeni tokom prethodnih godinu dana, dok je poseban članak posvećen Festivalu fantastične književnosti „Refesticon“ iz Bijelog Polja, koji je pružio izuzetnu podršku objavljivanju ovog broja almanaha.
Prva promocija almanaha „Književna fantastika 2016“ biće upriličena u ponedeljak 30. maja u 18.00 časova u Rimskoj dvorani Biblioteke grada Beograda, u okviru III Festivala fantastične književnosti Art-anima.

SADRŽAJ

PROZA


Filip K. Dik – Lobanja
Zoran Živković – Telefon
Filip David – Priča o turskom časovničaru
Lord Dansejni – Drumski razbojnik
Goran Skrobonja – Zeleno
Boban Knežević – Neparnom stranom ulice
Ilija Bakić – Prazni zidovi
Ivan Nešić – Suteren pod sjajem prozirnog neba

OGLEDI

Džon Klut – Fantastika
Darko Suvin – Okrenutost utopiji i naučnoj fantastici na početku novog veka
Dejan Ajdačić – Velesova knjiga u slovenskoj književnoj fantastici
Vladislava Gordić Petković – Duhovni i glas duhova
Dejan Ognjanović – Lavkraft puni 125 godina
Mladen Jakovljević – Dik, kiberpank i stvarnost
Mladen Milosavljević – Posle devedeset godina

INTERVJUI

Darko Suvin (Zorica Đergović Joksimović)
Dejan Ognjanović (Dragoljub Igrošanac)
Ilija Bakić (Đorđe Pisarev)

SCENA

Slobodan Ivkov: Ogled posle više stotina prikaza
Regionalni festival fantastične književnosti REFESTICON

STRIP

Milan Jovanović: Lokot i ključ – crni biser savremenog američkog stripa

PRIKAZI

Miloš Jocić: Zakopani džin– Kazuo Išiguro
Miloš Cvetković: Zazviždi i ja ću ti doći– M.R. Džejms
Ilija Bakić: Vrata u zidu– H.Dž. Vels
Ilija Bakić: Marsovac– Endi Vir
Đorđe Bajić: Knjiga o džinovima– Petar Meseldžija
 

            A sad opet malo ja.
            1) Tekst Lavkraft puni 125 godina je zasnovan na obimnom tematu o Hauardu Filipsu Lavkraftu, koji je objavljen u najboljem svetskom horor magazinu Rue Morgue (br. 161) iz novembra 2015. godine. U nominaciji stoji: „In three articles, including an expert roundtable, H.P. Lovecraft's work is invoked anew.” Za ove povezane članke bio sam nominovan za 14. godišnju Rondo Haton nagradu, koja se dodeljuje za doprinos proučavanju i popularizaciji klasičnih dela horora. Na kraju se taj članak našao u najužem izboru za nagradu. Detalje vidite OVDE.
            Verzija koja izlazi na srpskom specijalno je prerađena i priređena tako što su u nju uvrštene i brojne deonice koje, zbog prostora, nisu mogle da se nađu u štampanom izdanju časopisa.
Pored moje uvodne reči, u ovom tekstu moći ćete da pročitate osvrte na lik i delo velikog pisca, koje su meni u pero dale njegove kolege i izučavaoci a naši savremenici: Tomas Ligoti, Čarls Stros, Brajan Hodž, Sajmon Strancas, S. T. Džoši, Stiven Džons, Džefri Vajnstok i Elen Detlou. Svi oni odgovorili su na pitanja zašto je važan Lavkraft, kakva je suština njegovih priča, zašto je sada popularniji nego ikada pre, zašto mnogi fanovi žele proširenje njegove mitologije itd.

            2)Što se tiče intervjua koji je sa mnom vodio Dragoljub Igrošanac, urednik sajta Art-anima, glavni urednik i pokretač almanaha kao i festivala Art-anima, mogu reći da je to jedan od najboljih koje sam imao zadovoljstvo da dam, a verovatno je i najiscrpniji. Uostalom, evo pitanja na koja sam tu odgovorio:

- Često ističete da ste u svet književnog horora ušli zahvaljujući Edgaru Alanu Pou. Šta je to što Vas je posebno privuklo njegovim delima?
- Jedna od vaših do sada najvažnijih knjiga, i knjiga koja vas je definitivno potvrdila kao najvećeg domaćeg poznavaoca lika i dela Hauarda Filipsa Lavkrafta je „Nekronomikon“. Smatra se da je ova kolekcija najboljih Lavkraftovih kratkih priča i novela obavezno štivo za svakog ljubitelja stvaralaštva ili proučavaoca literarnog opusa ovog pisca. Kako ste se odlučili za jedan tako obiman poduhvat kakav je objedinjavanje svih najznačajnijih Lavkraftovih proznih dela na jednom mestu, i koliko vremena je bilo potrebno da se okonča jedan ovakav projekat?
- Do nedavno je lik H.F. Lavkrafta bio prikazan na statui Svetske nagrade za fantastiku (World Fantasy Award). Kako komentariše odluku organizacionog odbora nagrade, da na statui tog priznanja više ne bude Lavkraftov lik? Da li je posredi pokušaj uvođenja političke korektnosti ili je posredi nešto drugo?
- U studiji „Poetika horora“ urađenoj na osnovu vašeg doktorata ’Istorijska poetika horor žanra u anglo-američkoj književnosti’, prikazujete razvoj horor žanra od gotskog romana u 18. veku pa sve do 21. veka. Praktično, studijom pravite presek 300 godina ovog žanra. Koliki je značaj horora za popularnu književnost, ali i književnost uopšte?
- Kako biste definisali horor žanr?

- Mnogi savremeni čitaoci, pa čak i autori mračne fantastike i horora ne znaju za preteče ovih žanrova. U ediciji „Poetika strave“ koju ste pokrenuli u okviru izdavačke kuće Orfelin, prošle godine ste objavili tri knjige: „Vrbe“ Aldžernona Blekvuda, „Zazviždi i ja ću ti doći“ M.R. Džejmsa i „Šaptač u tami“ H.F. Lavkrafta. Od toliko dela koja su Vam bila na raspolaganju, zašto ste se odlučili baš za ova tri?
- Dela koja uređujete po pravilu su dobro prihvaćena od strane ljubitelja horora. Postoji li neki urednik koji je uticao na vaš rad? I koji kvaliteti su neophodni da bi se postao uspešan urednik?
- Autor ste dva romana, „Naživo“ (2003) i „Zavodnik“ (2014). Ono što je zajedničko za oba jeste autorska odluka da se radnja dešava na nama poznatom tlu. U prvom romanu to su Niš i Priština, u drugom to je ruralni ambijent zabačenog sela u istočnoj Srbiji. Koliko je važno da okruženje u kojima se odvija radnja vaših romana bude autentično i zbog čega je to bitno?
- U vašim delima se vodi računa i o staroj srpskoj religiji, mitologiji, narodnim verovanjima, koja su gotovo u potpunosti zaboravljena. Neretko obilazite malo poznate lokalitete širom Srbije na kojima se nalaze zaboravljena svedočanstva nekih minulih vremena, stare vodenice, keltska svetilišta, napuštena sela, tvrđave a za koje se vezuju i zanimljive priče. Šta za vas lično predstavljaju ovakvi obilasci i koji je na vas ostavio naročito upečatljiv utisak?
- Često se u horor literaturi nadrealni elementi koriste za naglašavanje strave. Šta, prema vašem mišljenju, daje veći doprinos kvalitetu horor ostvarenja: nadrealno ili stvarnosno, eksplicitno ili nagovešteno?
- Opšte je mišljenje da je horor žanr neshvaćen ili, u boljem slučaju, nedovoljno dobro shvaćen. Kako biste ohrabrili nekoga ko nije ljubitelj žanra da pročita neko delo i koju biste mu knjigu preporučili?
- Koji autori su najviše uticali na izgradnju vašeg literarnog ukusa?
- Možete li da navedete tri priče koje po vama mora pročitati svaki ljubitelj horora?
- Koja vrsta priča plaši Dejana Ognjanovića?

3) Od Ghoul-related stvari ističem ovde još i prikaz knjige Zazviždi i ja ću ti doći– M.R. Džejmsa koju sam priredio i delimično preveo, a koji je napisao Miloš Cvetković.

Posle svega ovoga valjda je više nego jasno da se Književna fantastika 3 obavezno mora posedovati i temeljno iščitavati: dođite na njenu premijeru u ponedeljak 30. maja, a ako to ne možete, tražite je zatim u knjižarama Čarobne knjige i onima koje drže njihova izdanja, ili tražite direktno od izdavača.

A što se festivalske cene tiče... Cijena, prava sitnica: 500 dinara!
I to će biti najniža cena po kojoj će almanah moći da se nabavi. Mislim da je cena izuzetno popularna i da bi trebalo iskoristiti priliku. Oni koji ne budu u mogućnosti da dođu na Festival, "Književnu fantastiku 2016" mogu da naruče po povlašćenoj ceni (od 535 dinara) tokom akcije "Leteći start" na sajtu Čarobne knjige. Akcija traje do 01. juna, odnosno do kraja Festivala fantastične književnosti.
Knjižarska cena almanaha biće 799 dinara.


III Festival fantastične književnosti Art-Anima

$
0
0
  
            Od nedelje 29. maja pa do srede 01. juna 2016. godine možete uživati u trećem izdanju Festivala fantastične književnosti „Art-Anima“. I u ovoj njegovoj inkarnaciji, kao i u prethodne dve, učešće će uzeti i dr Ghoul.  

            Da podsetim: Festival fantastične književnosti „Art-Anima“ pokrenut je sa namerom da se podstakne adekvatnije promišljanje fantastične književnosti i podizanje interesovanja stručne i široke javnosti za ovu vrstu literarnog stvaralaštva. Tokom trodnevne manifestacije, ugledni pisci i profesori književnosti govoriće o književnoj fantastici, njenom razvoju, društvenom uticaju i važnosti u kulturnom i intelektualnom pogledu.
            Da podsetim, takođe, i na sadržaje prethodna dva festivala.
Prvi je održan u UK „Palilula“, u vreme katastrofalnih poplava 2014. zbog čega nisam ni održao najavljeno predavanje o poetici Stivena Kinga, ali jesam promociju ZAVODNIKA (ona je održana pre nego što je sva vanrednost vanrednog stanja postala očigledna).
Drugi se odigrao u katakombama zločinačkog „Platoa“ (notornog uništitelja malih izdavača), gde sam učestvovao na tribini o vampirima i vodio promociju izdavačke kućice „Gavran“.
Nešto ne pamtim da sam kačio fotke sa ovog zbivanja, pa zato njima sad ilustrujem i ovogodišnju najavu. Evo me, recimo, sa istaknutim vampirologom, Tomom Longinovićem:
Treći je opet u Knez Mihajlovoj, ali ovog puta na samom njenom kraju – u „Rimskoj dvorani“ Biblioteke grada Beograda.
            
Evo programa i satnice.
Moje posebne preporuke su označene svetlijim slovima.


Nedelja,
29. maj 2016.
 
18:00
Predstavljanje
knjige „Nameštaljka“ Malkolma Rouza
Petar Kapuran, Marija Vukosavljević, Aleksandar Gubaš

19:00
Predavanje:
„Beovulf kao inspiracija u Tolkinovom stvaralaštvu“
mr Nataša Tučev, Nebojša Galić

20:00
Razgovor
o delima „Klanica 5“ i „Svračje noge“ Kurta Vonegata
Goran Skrobonja, Aleksandar Šurbatović, Irena Dajić

21:00
Predstavljanje
izdavačke kuće „Strahor“ i knjige „Kroz oganj i vodu“
Aleksandar Tešić, Đorđe Bajić


Ponedeljak,
30. maj 2016.
 

18:00
Predstavljanje
almanaha „Književna fantastika 2016“
Dragoljub Igrošanac, Mladen Jakovljević i autori
Detalje o ovom must have izdanju imate OVDE.

19:00
Dodela nagrade „Art-Anima“
Žiki Bogdanovićuza popularizaciju fantastike
Žika Bogdanović i Slobodan Ivkov

20:00
Promocija
romana „Tumač fotografija“ Zorana Živkovića i Adrijena Tomaza
Zoran Živković, Adrijen Tomaz, Amalija Vitezović

21:00
Promocija
zbirke „Vampirske priče“ Gorana Skrobonje
Goran Skrobonja, Dejan Ognjanović, Mladen Milosavljević


Utorak,
31. maj 2016.
 

18:00
Predstavljanje
festivala „Refesticon 2016“
Dragić Rabrenović, Dragoljub Igrošanac

19:00
Predstavljanje
romana „Zakopani džin“ Kazua Išigura
Miloš Jocić, Aleksandar Šurbatović, Irena Dajić

20:00
Tribina:
„Fantastika kao moderna mitologija“
ma Igor Vujčić i
Mihajlo Vitezović

21:00
Predavanje: 

„Engleske priče o duhovima - od Le Fanua preko M.R. Džejmsa do Ejkmana“
dr Dejan Ognjanović


Sreda,
01. jun 2016.
 
18:00
Promocija
krimi romana „Jedno đubre manje“ Đorđa Bajića
Đorđe Bajić, Nikola Petaković

19:00
Predavanje:
„Putujuće priče: od literature do video igara i nazad“
dr Ljiljana Gavrilović

20:00
Predavanje:
„Zašto i kako predavati naučnu fantastiku“
dr Zorica Đergović Joksimović

21:00
Promocija
stripa „Družina Dardaneli – Zločin na svetskoj izložbi“
Pavle Zelić i Dragan Paunović



Ulaz na sva dešavanja je slobodan.

III Festival fantastične književnosti „Art-Anima“, organizuje sajt Art-anima, u saradnji sa Bibliotekom grada Beograda, izdavačkom kućom „Čarobna knjiga“, Udruženjem građana „Punkt.rs“ i časopisom studenata dramaturgije „Armaturgija“.


            Što se tiče  predavanja pod naslovom „Engleske priče o duhovima - od Le Fanua preko M.R. Džejmsa do Ejkmana“, evo malo više detalja (uz fotke sa jednog mog davnog predavanja u "Rimskoj dvorani", povodom FAUSTOVSKOG EKRANA):

Predavanje definiše priču o duhovima i prikazuje njen istorijski nastanak i razvoj u okvirima engleske književnosti od sredine 19. do pred kraj 20. veka. U središtu pažnje su tri najuticajnija autora ove vrste priča koji se uzimaju za egzemplare poetike priče o duhovima svog doba, i to: Šeridan Le Fanu, utemeljitelj (sredina 19. veka), Montagju Roudz Džejms, usavršitelj(početak 20. veka) i Robert Ejkman, modernizator(druga polovina 20. veka).

Ujedno dve najave: 1) Prva zbirka priča R. Ejkmana, Hladna ruka u mojoj, izlazi iz štampe do kraja juna.
2) Treća knjiga u ediciji „Poetika strave“ (koja izlazi najesen, nadajmo se do Sajma knjiga) biće Karmila i druge priče straveŠeridana Le Fanua.
  


GHOUL'S LIBRARY (3): Savremena horor proza

$
0
0


            Znam da me neki poistovećuju sa prozom Poa i Lavkrafta, i ne bi me čudilo da veruju da sam čitalački zaostao tu negde u prvoj polovini 20. veka. Ako neko to misli, taj neko očito nije čitao moju POETIKU HORORA – a ni moje prikaze savremene horor proze i teorije u RUE MORGUE magazinu.
            U svakom slučaju, pošto ste u prethodnim izdanjima ove rubrike mogli da bacite oko na moju horor teoriju, a zatim i na horor klasike, evo najzad i polica posvećenih horor prozi posle Lavkrafta! Od sredine veka pa do današnjih dana.
            Naravno, a na žalost onih što vole da sve oštro razgraničavaju i zasecaju i trpaju u fioke, oštra podela je nemoguća: naročito u ponekim od antologija ovde ima i nešto starijih, klasičnih priča, ali veći naglasak je na novijim. Uostalom, pogledajte i sami.
            Da, oštrooki posmatrač zapaziće da u svojoj biblioteci imam samo četiri (4!) knjige Stivena Kinga – a od toga je jedna tu samo zato što mi je bila poklonjena a još se nisam naterao da je pročitam (FROM A BUICK 8). Taj fakt ne bi trebalo da čudi nikoga ko je čitao POETIKU HORORA, mada, ako ćemo realno, trebalo bi da se tu nađe par Kingovih knjiga, pre svega PET SEMATARY i sve njegove zbirke priča i novela. Ali, nema žurbe. Čitao sam ih, i imam ih u e-obliku...
            Ali zato imam sve od Ejkmana što se za razumne pare u svetu moglo naći (a uskoro, kao što znate, ovog velikana dovodim i u srpsko izdanje)... I od Ligotija... I od T.E.D. Klajna, i drugih novijih pisaca...

            Klikćite, uvećavajte, beležite – i, ako ikako možete, sebi nabavljajte! I čitajte! Knjige ne služe za ukras nego da se čitaju...


Antologije mračne fantastike i horora:

...i još antologija novije proizvodnje...

Razni novi horor romani (pretežno)...


Najnovije zbirke, antologije i poneki roman...
Viewing all 1397 articles
Browse latest View live