Quantcast
Channel: The Cult of Ghoul
Viewing all 1399 articles
Browse latest View live

U SUSRET ORFELINOVOJ FILMSKOJ JESENI

$
0
0
  
U septembru ove godine se pojavljuje film Tima Bartona Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu (Miss Peregrine's Home for Peculiar Children, 2016), snimljen po knjizi Ransoma Rigsa, a u oktobru film A Monster Calls, koji je po istoimenom romanu Patrika Nesa snimio Huan Bajona. U Orfelinovom izdanju ova knjiga se zove Sedam minuta posle ponoći.

Od 20. jula do 10. avgusta možete kupiti tri knjige o Čudnovatoj deci (Dom gospođice Peregrin, Grad pustoduha i Biblioteka duša) po promotivnoj ceni od 2.500 dinara (njihova puna knjižarska cena je 3.630 dinara), kao i knjigu Sedam minuta posle ponoći za 700 dinara (puna cena je 924 din). Poštanske troškove plaća Orfelin.
Novac treba uplatiti na račun Orfelina (Kosovska 23, Novi Sad), ProCredit Bank 220-73108-85, a svrha uplate je: Kupovina knjiga. Potom treba poslati mejl na orfelinns@gmail.com sa podacima: Ime i prezime, tačna adresa i broj mobilnog, kao što treba naznačiti i naslove knjiga za koje ste se odlučili.

            Evo nešto više detalja o ovim knjigama.

Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu - Ransom Rigs


Nisam je overio celu, ali sam overio prvih 50-ak strana, i vrlo sam prijatno iznenađen – mislio sam da je to nekakav mlaki young adult, a ovo zapravo može da se čita kao vrlo dobar HOROR roman.
Ne znam na šta liči Bartonov film, trejler deluje pomalo mlako i detinjasto-razdragano, ali knjiga je mračnija i hororičnija, koliko sam mogao da vidim.

TAJANSTVENO OSTRVO
----------------------------------
NAPUŠTENO SIROTIŠTE
----------------------------------
NEOBIČNA ZBIRKA VEOMA
ČUDNOVATIH FOTOGRAFIJA
-----------------------------------------
 

Sve to čeka da bude otkriveno u knjizi Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu. To je nezaboravan roman koji, kombinujući prozu i fotografije, stvara uzbudljivo čitalačko iskustvo. Naša priča počinje užasnom porodičnom tragedijom zbog koje će se šesnaestogodišnji Džejkob otisnuti na sudbonosno putovanje do udaljenog ostrva u Velsu, gde će pronaći ruševne ostatke Doma gospođice Peregrin za čudnovatu decu. Dok Džejkob istražuje napuštene sobe i hodnike postaje mu jasno da su štićenici gospođice Peregrin bili više nego čudnovati. Možda čak i opasni. Možda su bili zatočeni na tom ostrvu sa valjanim razlogom. A možda su i nekako – mada je to delovalo nemoguće – još uvek bili živi.
Ovo je čudesno delo mašte od kojeg će vam žmarci krenuti niz kičmu. Dom gospođice Peregrin za čudnovatu decu oduševiće i odrasle i tinejdžere, kao i svakoga ko nalazi zadovoljstvo u senovitim avanturama.

Veoma neobična knjiga koja je prevedena na preko dvadeset jezika i koja je već stekla kultni status. 20th Century Fox je otkupio filmska prava na ovu knjigu, a film je režirao Tim Barton, čovek koji nam je podario Edvarda Makazića, Noćnu moru pred Božić i Mrtvu nevestu.
Evo trejlera:


Grad pustoduha - Ransom Rigs


3. septembar 1940. godine u bombardovanom Londonu.
Desetoro čudnovate dece beži od armije smrtonosnih čudovišta.
I samo im jedna osoba može pomoći – ali ona je zarobljena u telu ptice.

*  *  *
 
Grad pustoduha uvlači čitaoce u bogato izmaštani svet telepatije i vremenskih petlji, cirkuskih karnevala i menjača oblika – svet nastanjen odraslim „čudnovatim“, krvoločnim stvorovima i fantastičnom menažerijom tajanstvenih životinja. Kao i njegov prethodnik, ovaj drugi roman u serijalu o čudnovatoj deci spaja uzbudljivu fantastiku sa do sada neobjavljivanim starinskim fotografijama stvarajući tako jedinstveno čitalačko iskustvo.

Biblioteka duša - Ransom Rigs
(treći roman o čudnovatoj deci gospođice Peregrin)

DEČAK SA NEVEROVATNIM MOĆIMA

ARMIJA SMRTONOSNIH ČUDOVIŠTA

EPSKA BITKA ZA BUDUĆNOST ČUDNOVATOG SVETA


Pustolovina koja je započela u Domu gospođice Peregrin za čudnovatu decu i nastavila se u Gradu pustoduha stiže do svog uzbudljivog završetka u Biblioteci duša. Šesnaestogodišnji Džejkob otkriva svoju novu i zapanjujuću moć, i uskoro zaranja u dubine istorije kako bi spasao svoje čudnovate prijatelje iz jako branjene tvrđave. Na tom putovanju prate ga Ema Blum, devojka sa vatrom u prstima i Adison Makhenri, pas koji ume da nanjuši izgubljenu decu.
Oni zajedno odlaze iz savremenog Londona u lavirintske uličice Đavoljeg jutra, najgroznijeg sirotinjskog kvarta viktorijanske Engleske. Upravo to je mesto gde će biti doneta konačna odluka o sudbini čudnovate dece iz čitavog sveta. Kao i prethodna dva nastavka, Biblioteka duša čudesno spaja uzbudljivu fantastiku sa nikada ranije objavljivanim starinskim fotografijama, stvarajući tako neponovljivo čitalačko iskustvo.

Inače, sve ove knjige su obogaćene standardno visokokvalitetnom opremom i dizajnom po kojem se Orfelin izdvaja od većine drugih domaćih izdavača: imate unutra i zlatne strane, i bogatu crnu farbu, i fotografije i sl. ilustracije koje su deo romana – dakle, ovo nije klasični klot tekst, crna slova na beloj artiji, nego je i u vizuelnom smislu unutrašnjost nešto posebno. Zbog toga su ove knjige nešto skuplje od uobičajenih „hitova“ i „bestselera“ rađenih na WC papiru koje se raspadaju posle jednog čitanja. Orfelinove knjige pravljene su da traju i da se se s uživanjem iznova iščitavaju i s drugima dele, poklanjaju.


SEDAM MINUTA POSLE PONOĆI - Patrik Nes


Čudovište se pojavilo odmah posle ponoći. Tada se čudovišta pojavljuju. Ali to nije bilo čudovište koje je Konor očekivao. Očekivao je čudovište iz noćne more koja ga je pohodila skoro svake noći otkako je njegova majka počela da prima terapije, noćne more u kojoj je tama i vetar i vrištanje… Ovo čudovište je drugačije, nešto drevno, nešto divlje, i traži od Konora ono najopasnije – traži istinu.
Patrik Nes gradi priču na osnovu ideje Šivon Daud, koju je prerana smrt sprečila da je sama napiše. Ovo dvoje autora, među najboljim piscima za mlade današnjice, zajedno sa ilustratorom Džimom Kejom, stvorili su SEDAM MINUTA POSLE PONOĆI, izuzetan i dirljiv roman, istovremeno mračan i nestašan i bolno čudan.

Roman je pre 2 godine objavio ORFELIN.
U pripremi je i njegov nastavak.

Set in present-day England, it features a boy who struggles to cope with the consequences of his mother's terminal cancer; he is repeatedly visited in the middle of the night by a monster who tells stories. Dowd suffered from terminal cancer herself when she started the story and died before she could write it.
Author Ness and illustrator Kay won the Carnegie Medal and the Greenaway Medal in 2012, the "year's best" children's literary awards by the British librarians (CILIP). A Monster Calls is the only book whose author and illustrator, whether two persons or one, have won both Medals.

Ove jeseni izlazi i film po ovoj knjizi.
Režira ga J. A. Bayona, najpoznatiji po odličnom hororu The Orphanage. Igraju: Felicity Jones, Liam Neeson, Sigourney Weaver...
Trejler za film:


A evo i priloga sa naše televizije o ovoj knjizi.





Kako je bilo na Grosmanu 2016? (1. deo)

$
0
0
  
            Ukratko, bilo je solidno ali nespektakularno ove godine. Kada sam kretao od kuće, spremao sam se za najgori Grosmando sada, a dobio sam samo najmanje dobar. Mada, čak i slab Grosman je bolji od bilo kog iole srodnog žanrovskog festivala i festivalčića na Balkanu čak i u njihovom najboljem izdanju. Kako to? Pa, za početak (i kraj) obilje dobrog vina svakako pomaže... Za detalje, vidi dole... a naročito idući nastavak.
            Jedino mi je pomalo žao što danas više ne mogu da pišem bez dlake na jeziku kao u mom legendarnom prvom super-sočnom izveštaju sa (trećeg) Grosmana iz 2007. godine, kojeg se u svoj njegovoj trodelnoj gloriji možete prisetiti OVDEi OVDEi OVDE. Tako je pisao vintage Ghoul, u vreme kad još nije bio ni magistar. Umesto toga, danas, kao ugledan doktor, pisac, kritičar, proučavalac, akademik i istaknuti član zajednice na koga se ugleda omladina (i na koga spremno oštre svoje kurčiće razni neki anonimni miševi, pacovi i zercovi, da i ne pominjem Pacijente, stalkere i bulije što prete po forumima, fejsbucima, blogovima, mejlovima...) moram, ipak, da malo pripazim šta govorim. Zbog toga će neke od potencijalno najsočnijih deonica donjeg izveštaja morati da budu cenzurisane. Ne zamerite. Razumite!
Horor Milena

            Put do Slovenije je bio gladak i ravan i bez najmanjeg problema: komotno, u kolima sa Bekijem (Nenad Bekvalac) i Majom (njegovom goth-Satanic ženom). Mi smo već uigrani tim i s njima na Grosman putujem već 3-4 godine unazad. Mudro smo krenuli usred noći – ovog puta je Maja uspela da svoj sarkofag spakuje na vreme, pa nismo pošli u rano jutro kao prošle godine, nego po mrklom mraku, u 3.30 sati noću, otprilike u jedinom času tokom tih sparnih dana kada je napolju bilo bar malo sveže. Rezultat toga je bio da smo u Ljutomer stigli prepodne, oko 10.30 h – a još prijatniji rezultat je da sam imao sasvim dovoljno vremena da, bacivši se u mekani krevet svoje hotelske sobe, odspavam jedno 5 sati u cugu, da se tako odmorim i prikupim snagu za iskušenja koja me čekaju.
            Prvo, pa još, za promenu, prijatno (!) iznenađenje: ove godine nemam cimera. Soba je samo moja! Široko mi oko guše...
            Ali ne, ovo ipak neće biti linearno, hronološko izlaganje: nema ni vremena ni potrebe za tim. Bolje da odmah sumiram stvari i navedem šta je valjalo a šta nije, odnosno da li je ova vinska flaša polupuna ili poluprazna.

            POLUPRAZNA FLAŠA NA MOM STOLU

            1) Prvi razlog zašto sam već u najavi očekivao lošiji Grosman bio je – slab glavni gost. I da se ne lažemo, Kjubrikov šurak i producent, Jan Harlan, nikad nije ni bio naumljen za glavnog gosta. On je trebalo da bude drugi ili treći po važnosti. Na kraju je ispao „glavni“ zato što su ona veća imena za koja su se organizatori borili – ispalila. Ovo je faute de mieux gost...
ŠAJNING? Dosta više o tom sranju. Nego, Beri Lindon...
Naime: XXXXX je ponovo na heroinu i nedostupan je; XXXXXX snima novi film; gostovanje XXXXX zajebali srpski distributeri (koji su njegov film prodali ljubljanskom festivalu); XXXXX je ionako bio slaba šansa... XXXXXX su prekasno zvali. I tako smo na kraju spali na Harlana, nečijeg šuraka i potrčka, ne kreativca, ne stvaraoca nego obavljača prljavih poslova. Kakav pad u odnosu na prošlu godinu, kad su ovde rame uz rame bili Ričard Stenli, Udo Kir i Sajmon Bosvel! Svaki od njih bi, u ovakvoj godini, bio zvezda po sebi, veća od „glavne“...
Prošle godine – gužva. Ove godine – prazno...

            2) Ajde što glavni gost nije neka veličina po sebi (nego po drugome), ali ispade, dodatno, da je Harlan prilično neprikladan gost za ovaj festival, ovu publiku i ovog kritičara! Ukratko, Harlan je jedan uštogljeni Švaba koji smatra da je THE SHINING najslabiji Kjubrikov film, da to nije ni o čemu, da nema ozbiljnu temu, da je to samo tamo nekakav „ghost movie“, budalaština, igrarija, zabava... "Horor"!
Ono kad nemreš bolivit...
            To su „teze“ kojima je prvo skandalizovao publiku na javnom času koji je s njim smandrljala debela tetka Filip, jedva popunivši 45 minuta razgovora sa čovekom koji je ionako „a man of few words“, a zatim ih je ponovio i elaborirao u iscrpnom intervjuu koji sam s njim uradio. Snažno mi je Harlan postao antipatičan još na tom javnom času (i ne samo meni; recimo, i XXXXX mi je upućivao poglede pune neverice, i vrteo glavom na provale ovog čiče), ali ipak sam zažmurio i stegao zube (i mislio na Srbiju, jer to je moj križ!) u pokušaju da ga pritesnim u četiri oka i navedem da prizna da je ŠAJNING masterpis. Nije vredelo! 
             Evo odlomka iz intervjua koji mi je dao:
            Other films he’d made are serious films, The Shining is the only one that is not. It’s a horror film: nothing makes any sense. You see the exterior of the hotel, and then the big rooms inside could not possibly fit in there, and Stanley always said: “Oh, forget it, it’s a ghost film! Anything goes. Nothing makes any sense.” (…) The Shining is a horror film. Nothing makes any sense: the guy goes and gets a job, and later on we hear that he always had the job, and then at the end of the film we see him in a picture from 1921!
Nothing makes any sense!
            Nisu moji problemi s njim vezani samo za evaluaciju tog filma; uostalom, sasvim je legitimno da se nekome ŠAJNING ne dopada (ima takvih čak i među ljudima koji nisu totalne budaletine), dokle god je u stanju da pruži smislenu argumentaciju za to. Problem sa Harlanom je što je njegov „argument“ u korenu promašen: puko snobovsko otpisivanje čitavog horor žanra kao niže vrednog, neozbiljnog. Ukratko, Harlan je na festivalu horor filma bio smešniji nego čovek koji dođe kao glavni gost festivala u Guči, i onda krene tim trubačima da trubi kako je to njihovo samo bezvezna zabava, da su prava muzika Brams, Štraus, Šopen, i besmrtni Ludvig Van! Pa jbt (što bi reko Pacijent Pandža) što si onda uopšte dolazio na ovaj festival?!
            Pored toga, Harlan stvarno nije čovek iole značajnijih misli, uvida, ukusa, lepote izraza, bogatstva duha... Njegovi odgovori su šturi, retko kad duži od tri rečenice, obiluju frazama i ponavljanjima (da nacrtam: ne samo u mom intervjuu; takav je bio i sa tetka-Filipom, koji mu je kao neki ortak, on ga je na Grosman i doveo!). Uostalom, on čitavog života, a naročito nakon Kjubrikove smrti, parazitira na telu ovog genija, priča okolo o njemu, i do sad je očigledno već razvio kliše-odgovore koje izbacuje kao unapred naučene pesmice – samo pritisneš dugme i on izruči već gotov microwave podgrejani odgovor! Kao neka mašina sa kineskim kolačićima sudbine u kojima su unapred spremne generičke poruke. Ja sam se trudio svim silama da, primenom svojih trade-mark inkvizicijskih metoda, probijem ljušturu njegove okoštalosti i da dobijem nešto sočnije i življe od njegovih auto-pilotiranja, ali to se uglavnom svodilo na ceđenje suve drenovine.
It's crap. It's a horror movie!
            Da se razumemo, taj intervju koji sam s njim uradio nikako nije nezanimljiv, biće to zabavno za čitanje, ali manje zbog uvida u Kjubrika a više zbog uvida u Harlanove predrasude. Uostalom, od nekoliko desetina intervjua koje sam uradio u životu, ovo mi je prvi i jedini do sada u kojem sam stalno bio na ivici da se posvađam sa subjektom, i prvi u kojem je taj subjekt često bio na ivici uvredljivosti prema meni, pa i preko nje, dozvoljavajući stalno sebi opaske o tome da li je i koliko zanimljivo i vredno neko moje pitanje. Recimo, ja pokušavam da raščistim neke glasine i govorkanja oko ŠAJNINGA, hoću da čujem njegov ugao o nekim tezama o tom filmu, neka tumačenja, eventualne Kjubrikove intencije, detalje o načinu rada itsl, a ovaj će, malo-malo, nešto kao: Who cares? Why is this interesting?”
THE SHINING nasred trga u Ljutomeru






            Recimo, putam ga ja: „It is claimed that Kubrick was offered to do The Exorcist before it went to William Friedkin, but he refused because they wouldn’t let him be the producer…” a on će: “I don’t remember this. Maybe he was offered and he said immediately “No”. That is possible. I wouldn’t even know. This is so uninteresting, so boring, this topic – who cares?”
            I sve tako. Skoro 50 minuta...
            Jedini način da se podnese taj Švaba bio je zamišljati kako ga, sa lažnom bradom, imitira Piter Selers, kao nemačku verziju inspektora Kluzoa.

            3) Ostali gosti. Čak i sporedni gosti bili su ove godine prilično tanki i slabo zanimljivi.
            Elem, ne mora uvek glavni gost da bude merilo zabavnosti festivala. Recimo, pre dve godine sam se sjajno zabavljao i slatko ispričao sa rediteljima filmova ASMODEXIA i DER SAMURAI. Nijedan od njih – ni Mark Karete, ni Til Klajnert – nije bio zvezda, niti je to do sad to postao (mada, rade na tome). Ali bili su to zabavni ljudi s kojima je bilo prijatno vino piti i o hororu pričati i horore zajedno gledati.
Ludvig Van Dam
            Ove godine toga nije bilo. Bio je tu Sajmon Ramli, reditelj čija prethodna dva filma ne ljubim posebno a ni čiji treći ne izgleda mnogo bolje. Tačnije, izgleda bolje nakon obilate količine XXXXX i XXX i jedino u takvom stanju u kakvom sam bio (više isključen nego uključen) se uopšte može pogledati. Što je najgore, on deluje kao OK lik, ali retko je bio viđen u društvu...
Psihološka priprema za film

            To još više važi za Stiva Orama (glavni glumac i koscenarista filma SIGHTSEERS): iako je navodno bio u Ljutomeru od prvog dana, nisam ga video ni na otvaranju niti na bilo kojem druženju u prva tri dana. Bio sam uveren da će ovaj komičar da značajno oživi atmosferu svojim forama i fazonima, zajebancijama i provalama, pa čak i ponekim tračevima o Benu Vitliju (koje bih mu ja lukavo izmuzao posle treće čaše vina), ali – XXXXX! Ništa od toga. Slučajno sam nabasao na njega jedne večeri – zapravo iste one kad sam ga, poprilično XXXXX, odveo do lokalnog bioskopa (gde sam se bio zaputio da odgledam tj. prespavam Ramlijev film), i samo kroz maglu se sećam fragmenata tog kratkog ćaskanja s njim.
            Baš mi beše krivo kad sam ga sledećeg dana video ispred hotela, s koferima, kako se sprema da pođe. Pozdravismo se – bilo je prepodne i bio sam trezan – i samo mu na brzinu izvukoh podatak da je upravo igrao u nekom irskom hororu, A DARK SONG, u kojem glumi okultistu. Strejt horor, nije crna komedija itsl.
     I to mu beše sve.
       
       Kristijana Harmana znam odranije i on je OK čova, za razliku od njegovog filma SENSORIA (koji sam napustio nakon više od polovine), njegova glavna milf glumica me nije ni zanimala, a iz čak tri glavna filma u natjecanju nije bilo nikakvog gosta – naime, ni glumac a kamoli reditelj nije bio tu iz filmova THE VVITCH, BASKIN i SCHERZO DIABOLICO. Šteta...
            Zapravo, najbolju konverzaciju sam imao, i ove godine, sa Džulijanom Ričardsom, distributerom, gazdom „Jinga films“ firme (koja je, pored ostalog, distribuirala i SRPSKI FILM), koji se ovde već odomaćio jer svake godine donese za dž svoje filmove a domaćini ga goste i titraju mu jajca (što bi reko Pacijent, nesuđeni gost Grosmana). On živi u Velsu pa smo se, pored ostalog, dotakli i BRIDGENDdokumentarca i njegove igrane verzije, i složili se oko njihove vrednosti (super dok, sranje igrani). Ispade da on živi prilično blizu i da je svoj solidan triler o tinejdžerskom nasilju, SUMMER SCARS, snimao upravo tamo. Što se, u retrospektu, i vidi.
Bridgend? Ništa čudno. Pomodarstvo!
            4) Domaći gosti. I ovde je bila tanka ponuda, naročito u pogledu vršnjaka i omladine za zezanje.
            Ranijih godina bili su tu Aca Radivojević, Miki Lakobrija, Joca Ristić i još poneki s kojima se čovek mogao zajebavati i družiti. Međutim, ovi su sada imali druga posla ili obaveze zbog kojih nisu došli. Došao je, zato, Momir Milošević, mladi reditelj bizarno-blesavog filma OTVORENA, sa jednom od dve glavne glumice. Konverzacija s njom uglavnom se svodila na njene replike: „Jao koliko sam se XXXXX!“, „Jaooo ala sam se XXXXXX“ i „Ne mogu da hodam koliko sam XXXXXX!“
I ove godine bio sam na SLO TV
Pored toga, oni su se pretežno družili sa TXkijem (ZONA MAMULINOG PROCEPA ) koji nije bio zvanično gost festivala, ali se vrzmao tu kako bi spopadao i vrbovao goste za svoj „festival“ ŽABOKREČINA (aka „Dead Lake“, na Paliću). Ja sam, inače, Momiru, u šali, govorio: "Bićeš ti TXkijev Zeka!" Na kraju, možda u toj šali bude i nešto istine...
Daleko od toga da sam se dosađivao: uostalom, tu su bili Beki i Maja, tu je bio naprasno materijalizovani Samir (ex-Lakijev efx asistent) koji je došao u svojoj režiji s par kolega, i naravno, tu su bili neizostavni domoroci, braća Mehtsun kao vrsni animatori i lucidni zabavljači (OK, kako noć odmiče, sve manje lucidni, ali zato neprestano zabavni)!
Dobro, bio je tu legendarni Šijan, s kojim sam fino proćaskao u par navrata, a s njim sam se zajedno u kolima i vraćao u Srbiju ali i sadržaj tih priča mora ostati XXXXXXXX, naročito ono o njegovom S.O.S.-u (najzad izvučenom iz kaljuge sudskih procesa?) i o Dušku XXXXXX-u.
Taj auto ("ZAAA BEOGRAD...") vozio je Dragan Jeličić, koga sam tek ovom prilikom upoznao, i lepo popričao s njim, budući da veoma respektujem njegove filmske zasluge, od napisa u RITMU preko priređivanja SVETLA U TAMI pa do kasnijih distributerskih i drugih aktivnosti. I s njim sam proćaskao o XXXXX a pomenuli smo i XXXXXX i XXXXXXX a, na moje zapitkivanje, nešto malo i XXXXXXX.

Ipak, filmove sam ovog Grosmana, a u drastičnom kontrastu u odnosu na sve prethodne, pretežno gledao sam... O njima, i o drugim lepim i manje lepim stvarima, u idućem nastavku...


---NASTAVIĆE SE---

Radovanjski Lug: Karađorđevo sudnje mesto

$
0
0
  
U noći između 25. i 26. jula po današnjem kalendaru (odnosno, 13. jula po onom kalendaru koji se u Srbiji koristi samo za duplo slavljenje „nove“ godine) ubijen je mučki, na spavanju, vođa I srpskog ustanka i jedan od najvećih junaka koje smo u istoriji imali, Đorđe Petrović – Karađorđe. Naravno, tipično srpski, da ne kažem arhetipski – ubio ga je svoj na svome, najrođeniji: kum.
Tačnije, kum je naredio i organizovao a ruke uprljao tamo neki potrčko, bednik, slina, bot, ali u krajnjoj instanci isto govno.
Poprište ovog najpoganijeg od svih zločina je Radovanjski lug, udolina blizu sela Radovanje, na 8,5 kilometara od Velike Plane, desno od puta na ulasku u selo. 
Zapazi samo ironije koje se nižu jedna za drugom u ovoj priči; koje crno radovanje– na najcrnjoj tački srpske istorije!?
Po meni, priča o Karađorđu je ultimativna srpska priča, arhetip, i prvorazredna tragedija. Kakvi Edipi, kakve Antigone, nemojte me zajebavati! I sva je sreća što se filma o njegovoj smrti (i svim značenjima sa njom povezanim) poduhvatio istinski umetnik, Đorđe Kadijević, u svom remek-delu KARAĐORĐEVA SMRT koje je jednom zauvek kodifikovalo i ikonografiju i značenje ovog mita.
Čak i oni koji nisu naročiti poznavaoci istorije svakako znaju taj izvanredni film koji je vrlo verno (ali ne slepo reporterski, nego nadahnuto umetnički) prikazao ovaj mračni događaj i urezao ga u nacionalnu svest.
Radovanjski lug je mesto nezaobilaznoza svakoga sa ovih prostora – zato što događaj koji se tu zbio nije tamo neka prašnjava arheološko-praistorijska požutela i prašnjava stvar koja s nama nema nikakve bliske veze, nego, nažalost, paradigmatičan i arhetipski događaj koji nam je, po svemu, aktuelan i savremen i koji nam se (zajedno sa temama i dilemama koje priziva) stalno iznova vraća i ponavlja.
Iskoristio sam nedavnu promociju ZAVODNIKA u Velikoj Plani da, pored ostalog, obiđem i ovo kultno mesto. 
Fotografije načinjene tom prilikom ekskluzivno ilustruju ovaj tekst: otprilike polovinu sam načinio ja a polovinu Mladen Milosavljević i njegov brat.
Na ovoj livadi je navodno bila izgrađena rekonstrukcija kolibe za Kadijevićev film
Zbog gore rečenog mislim da je više nego prikladno da na ovom mestu citiram deo onoga što mi je Kadijević u diktafon kazao o tome šta Karađorđe znači za njega. Dakle, ovo što sledi ispod je ekskluzivan odlomak iz moje knjige VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU– knjige koja, sasvim tipično srpski, od ove bedne i izdajničke, nacionalno nesvesne i beslovesne države nije dobila ni cvonjka pomoći na konkursu Ministarstva kulture za izdavačke projekte od nacionalnog značaja, i trenutno je njeno objavljivanje pod znakom pitanja, odnosno slabo je verovatno da će izaći ove godine kako je bilo planirano:


„Kod Karađorđa postoji nešto što se kvalifikuje izrazom „leži mi”. To je čovek koji mi, prosto, oduzima pamet, obara me s nogu kad pomislim samo na njega – njega, koji je pokušao nešto nemoguće. Dakle, taj sukob sa neostvarivim, taj izazov nedopuštenog, nezamislivog, ta istinska snaga volje koja nije ideologizirana nego je potpuno autentična, ta potencija, ta odlučnost, ta neustrašivost, taj direktni savez sa smrću u koju je on išao i koju je i našao u Radovanjskom lugu... To je ono što me oduševljava!

Meni se sviđa i njegova pojava, što je bio gorostas, toliko snažan i strašan, što je umeo da pogreši, da bude svirep, što je ulivao strah, bio je višestruki ubica, što je imao tu silu koja je bila veća od njega samog. Vrlo protivrečan, mada je on u suštini bio čovek krotke naravi. To je ono što je paradoksalno, sva njegova strahota, i njegove pojave i delanja, bila je alter ego njegove izvorne ličnosti. On je bio, kao i svi jaki, moćni ljudi, u stvari krotak, umeo je da bude naivan, nežan, plačljiv čak, on je često plakao... Taj strašni Vožd od koga su se tresle gaće na Porti, koji ume da zaplače kao dete. To je nešto što me je oduševilo.
Ja ne volim monolitne ličnosti. Ne volim ličnosti koje su principijelne i koje ne greše. Ne volim ličnosti koje su konsekventne, koje su ispravne, naročito te bezgrešnike, koji nemaju za šta da se pokaju; ne volim takve ljude. Znam da ima takvih ljudi, koji su takvi zato što im se nikad nije ni pružila prilika da pogreše, niti bi se oni usudili da tako nešto učine, pa je onda lako biti bezgrešan. Znam da se tako nečem čak i teži iz nekih apstraktnih etičkih razloga. Međutim, ono pravo ljudsko je uvek protivrečno i apsurdno.
Apsurdna ličnost u čistom kamijevskom smislu, to je Vožd. I on se potpuno podudara sa mojom predstavom o pravom čoveku. Jer čovek stalno zamišlja svoju realnost, ima bezbroj više artikulacija čoveka nego definicija, ali njegova stvarna inkarnacija je uvek protivrečna i apsurdna. I puna je ispaštanja zbog toga, i plaća se punom cenom, a to je život. To nalazim kod Vožda, i to me kod njega oduševljava. I njegova pijanstva, i njegovo potezanje za pištolj svaki čas, njegova logika po kojoj ne postoji trte-mrte, nego samo trte. To mi toliko imponuje i toliko me vezuje za njega, da ga osećam celim svojim bićem. I da sam živeo u njegovo doba, ja bih mu bio odan uprkos tome što bih video sve njegove greške.
Ne govorim o manama, kakve imamo svi, već o greškama, što je nešto krupnije. On je imao teške greške, ali to ništa ne umanjuje njegovu veličinu. I nije tačno da velike greške i skretanja sa nekog umišljenog pravog puta smanjuju čoveka. Svi veliki ljudi su imali stranputice. I zato je tačna ona misao zabeležena na jednom grobu, na epitafu koji sam pročitao negde u Švedskoj, i može da se shvati dvojako, kao puka duhovitost, pošalica, a može i duboko filozofski. Na tom grobu je pisalo: „Gospode, kad umrem, primi moju dušu u Raj, ali mi dozvoli da društvo povedem iz Pakla.” To je čovek.“



Odmah pored hrasta koji raste iz nekadašnjeg Karađorđevog groba nalazi se i Crkva Svetog Arhangela Gavrila. Istog onog koji krupno figurira u ZAVODNIKU...

Ovu Zahvalnicu sagradio je 1930. godine kralj Aleksanda I Karađorđević kao minijaturu  oplenačke crkve. Oltar crkve stoji na mestu gde se nalazila koliba Dragića Vujkića iz sela Radovanja u kojoj je ubijen Karađorđe.

U lađi crkve nalazi se portret Karađorđa u prirodnoj veličini iz mladih dana, rad poznatog slikara Paje Jovanovića. 

Ovu sliku nisam video ovom prilikom jer su je nedavno oštetili neki debilni huligani koji su upali u crkvu (valjda su gasili pikavce na njoj ili tako nešto), pa se nalazila na restauraciji. Još jednom: tako tipično, tužno srpski...
U crkvi Zahvalnici nalazi se i spomen ploča Karađorđevom sekretaru Naumu Krnaru, ubijenom istog jutra u Radovanjskom lugu.
Ispod crkve pod krošnjama hrasta smešteno je spomen obeležje na mestu gde su obezglavljena tela Karađorđa i Nauma Krnara sahranjena. Telo Nauma Krnara i danas počiva ispod hrasta na spomen obeležju.
Ako nađete blizu ovog kraja (a i ako se ne nađete!) – svakako jednom iskoristite priliku da se poklonite njihovim senima i da se zamislite nad njihovom (i svojom) sudbinom...


VAMPIRSKE PRIČE Gorana Skrobonje (promocija, AUDIO)

$
0
0
  
Na nedavno održanom Art-Anima festivalu fantastične književnosti učestvovao sam u promociji zbirke priča Gorana Skrobonje.
Moj kritički osvrt na tu knjigu možete pročitati OVDE, a sada vam – zahvaljujući Vladi Nevidljivom (iz Svemirskog broda) – nudim da skinete i poslušate audio zapis te promocije.
Njen domaćin bio je Mladen Milosavljević, ali ako poslušate ovo videćete (čućete!) da sam, zapravo, često i ja preuzimao ulogu gosta-domaćina kad bi Mladen zašlajfovao ('oće to tako kad čovek posle celodnevnog posla dođe da vodi tribinu)!
Razgovor je bio opušten, razdragan, ali i ozbiljan, i u njemu je Skrobonja otkrio brojne zanimljive stvari vezane za svoje pisanje, za odnos prema hororu, za uzore, za serijal knjiga (sabrana dela?) započet ovom vampirskom, itd.
Poslušajte, nećete se pokajati.

Audio fajl veličine oko 50 MB imate okačen na Mediafire, samo kliknite OVDE.
 




A ako vam ni ovo nije bilo dosta što se tiče audio-horora, evo i jedne vesti: u subotu 30. jula, od 10-12h prepodne, na radiju Studija B, u okviru emisije posvećene FANTASTICI, govoriću i ja, pa eto, ko je budan tako rano, može i to poslušati.




STRANGER THINGS (TV, 2016)

$
0
0

 **(*) 
 3- 

            U svetu postoji jedno carstvo; u njemu caruje drugarstvo. U njemu je sve lepo. U njemu je sve nežno. U njemu se. Sve. Raduje.

            U njemu se jasno zna ko su Dobri a ko Loši momci. U njemu su monstrumi prolazna intruzija u inače fino uređenom i manje-više benevolentnom univerzumu. U njemu se sve već zna, nema većih iznenađenja, ljubav i prijateljstvo pobeđuju sve prepreke. U njemu se deca susretnu sa grozomornim čudovištem iz druge dimenzije ali ih to ne pretvori u mentalne i telesne ruine, u vekovne psiho-bogalje zauvek oštećene susretom sa radikalnom Drugošću.
           Ne, u ovom carstvu deca u jednom času gledaju kako ljudi grozno umiru oko njih, kako bogohulno nepojmljive monstruoznosti haraju okolo, stežu ih za gušu i dišu im svoje crnilo u facu, a već u sledećem času probude se zdrava, čila i vesela i prirodnog spoljašnjeg izgleda, igraju se Dandžnz en' Dregonz i pitaju se: „Šta li danas ima na televiziji?“

            Pa, evo šta ima: mini-serija od 8 epizoda pod banalno prozaično ništavnim naslovom STRANGER THINGS o kojoj danas svi govore (uglavnom u najvećim superlativima). Ne mož'čovek na miru ni otići na Fejsbuk a da ga ne zatrpaju panegirici o najvećem događaju u istoriji civilizacije još od pojave filma GOONIES tamo negde u 1980-im.
           Ljudi (neki), deca (većina), i svi oni infantilni ni-tamo-ni-ovamo vole te simplifikovane mekane i mlake PG i PG-13 pričice kakve su im u 1980-im servirali Stiven King i njegove armije klonova (Kunc, Mekemon, Hautala) i Stiven Spilberg i njegove legije sledbenika (Dante, Kolambas, Darabont). Zašto? Zato!
Braća Daferi (reditelji ove serije): dva nova Stivena?

Rekoh već gore. Dva Stivena su ljudi koji su izumeli i plasirali lepo upakovan horor za one koji ne vole horor(TM; (c) by Ghoul), odnosno za publiku koja misli da voli horor a zapravo želi iznad svega avanturu, fantaziju, romansu, akciju, SF... feel-good emocije, šegu i šalu... voli čudovišta koja grupica udruženih klinaca k'o od šale sredi u akciji dok se, opcionalno, armije specijalaca, policajaca i ludih (is there any other kind?) naučnika nemoćno vrzmaju okolo... 
...ukratko, koja voli da se razgali i razonodi žvakom za mozak i bozom za dušu, da utuca malo svog slobodnog vremena „opuštajući se“ od inače napornog života (škola! pos'o-kuća-žena-deca-pos'o!) i gledajući nešto neopterećujuće, nemračno, nestravično, i po stanje stvari (status quo) neupitno.
STRANGER THINGS je omaž takvoj vrsti entertejmenta i njegovim hijerofantima. To je serija koja vam prodaje nostalgiju (ako ste stariji, pa pamtite 1980-e i konzumaciju dvojice Steva i njihovih surogata još iz onih dana), i to čini neskriveno, čak s ponosom servirajući svoju derivativnost, počev od beslovesno uopštenog naslova (IT!) pa preko fonta kojim je on ispisan (identičan onome iz naslova Kingovih pejperbek cigletina iz zlatnih dana) pa čak i podelom na poglavlja (chapters) a ne na epizode.
Zaplet je, otprilike, dobijen mućkanjem Kingove POTPALJIVAČICE (samo bez vatre) i Kunčevih (pardon, Kuncovih) POSMATRAČA (Watchers; samo bez kučeta), uz parčiće pokupljene iz maltene svakog (pretežno PG-13) hororčića, SF-a i avanture iz '80-ih (od E.T.-a i POLTERGAJSTA pa naniže do MONSTER SQUADA itd.), kao i uz obilje vizuelnih aluzija na horor filmove iz tog perioda koje uglavnom nemaju nikakvu narativno-konotativnu funkciju nego su tu samo kao „migovi“ – ne avioni, nego ono „wink-wink, see what I did there?“, muvanje u rebra, tebra, gola prazna asocijacija da se gledalac oseti pametnijim nego što jeste kad može da uzvikne „Hej, pa ovo je isto kao...X!“
Ličina nešto, stalno, a izdaje se kao „originalseries“!
I to bez obzira što su ove aluzije prilično neubedljive – recimo: klinci kojima je potrebna roditeljska dozvola da ih puste da gledaju R-rated film u svojoj sobi drže poster ZLIH MRTVACA? Ma nemoj! 
I još, u seriji koja se dešava 1983. godine, kada je opšti konsenzus bio da je Karpenterov STVOR /uzgred, ubio ga na blagajni upravo ovde-obožavano-omažirani Spilburger!/ totalni promašaj, flop, budalaština, govno – upravo grupica balavaca koji se igraju nekakvim RPG-ovima i idolizuju Tolkina je ta koja održava plamičak ljubavi prema mnogo kasnije masovno prepoznatom masterpisu! Prc! To bih možda i progutao sa nekom sasvim drugačije karakterisanom i motivisanom grupicom klinaca, ali ne i od ovih generičkih konzumenata ovde.
Ko pada na te jeftine fore može na netu da nađe članke koji iscrpno nabrajaju sve citate i aluzije, pa eto, možete da ih iskoristite kao rezultate na kraju nekog časopisa za enigmatiku, da vidite koje rebuse, koje ukrštenice i osmosmerke niste (do kraja) rešili. I bićete isto toliko pametniji na kraju te balade kao i da ste rešavali EUREKU (ili šta li već danas postoji u tom stilu).
Rekoh već – žvaka za mozak. TV Slagalica... Ali NE Slagalica strave. Ne, ovo je strogo PG-13 koji možete da gledate opušteno sa svojom kevom i babom koje su 1980-ih možda takođe gutale Kinga, Kunca, Bunca i kompaniju i verovale da ljubav pobeđuje. A u to žele da veruju i danas. Barem dok gledaju televiziju.
Dakle, imamo tri klinca: 1. iritantni bucko, 2. rasna manjina (ovde: crnče), 3. normalno-simpatični, nezvanični vođa. Pritom bucko ovde i nije naročito debeo, što kompenzuje time što ima odvratnu tršavu kosu, odbojnu njušku i što vrfka jer mu fale prednji zubi. Čovječe, ja razumem da je ovo tipski lik (kliše) čija je funkcija pored ostalog da potcrta koliko je naš normalni vođa cool, ali fuck, da li je ovaj baš morao da bude OVOLIKO iritantan? Manjina se, srećom, ne ističe mnogo iznad svoje token funkcije, a vođa je samo umereno simpatičan budući da su mu iz nekog razloga na glavu metnuli jednu od najčudnijih frizura koje sam ikada video na nekom dečaku (i, ne, ne sećam se da je iko u 1980-im nosio ovakvu emo kosicu)!
Zatim, imamo grupicu nekakvih tinejdžera koja je najodvratnija – i telesno i karakterno – gomila degena koju sam video na jednom mestu još PETKA 13. III, a što je najgore, neki od njih, tj. većina, bi u ovom narativu trebalo da nam budu simpatični, čak da budu junaci/kinje, da za njih navijamo... 
Holy shit! Navijao sam samo da odnegde uleti Džejson i pokolje ih, saseče i isprobada mačetom i vilama i harpunom! Pa, jebote, gde iskopaše onu ispijenu žgoljavu nikakvu curicu sa duboko upitnim izborom ljubavnih partnera da nam bude junakinja?
Gde nađoše njenog kockastoglavog odbojnog dečka, pa mu još metnuše onu kockastu frizuru pride (a onda još na kraju, neubedljivo, od njega načiniše dobrog momka!)? Ko im uvali onog antipatično-otužnog emo lika sa podočnjacima? Zar se Netflix toliko stisnuo za pare da nisu mogli da nađu neke mlade osobe koje ne izgledaju kao da su izvađene iz podruma, ili sa otpada, ili da im je neko tiganjem oblikovao lubanje???
Džejsone, gde si kad si nam najpotrebniji?
Onda, tu su i uporni pajkan koji sam samcit razrešava stvari (kršeći pritom pravila i upadajući čak dvaput na prajvat properti), tužna majka koja svih 8 epizoda provede s istovetnim izrazom lica i bojom glasa (sirota Vinona Rajder ionako nije neka glumica, ali ovaj njen lik redefiniše ono što naš narod zove „one note performance“!)...
...a tu su, neizbežno, i nekakvi zli naučnici i njihovi gunovi (goons, not goonies) koji su svi odreda toliko tragikomično nesposobni da izađu nakraj sa 3-4 balavca da mi je nejasno kako su pre toga uopšte uspeli da otvore međudimenzionalni portal i dovedu ovde jednog od sirotijih i nemaštovitijih Ktuluovih dalekih rođaka (naravno, antropomorfnih, ako ne računamo rascvetalu DEEP RISING glavu).
Na svu sreću, imamo tu i jednu devojčicu – da, devojčicu, mada vrlo kratko ošišanu pa je površnim gledanjem plakata i slika iz serije možete lako pomešati s dečakom. Možda čak pomislite da je Haris Pućurica najzad zasluženo otišao u USA da mu ne buđa talenat u Srbiji po kojekakvim RIFTOVIMA– ali ne! Nije ovo Denis Murić, ali neka veza između šišanja skoro do glave i odlične dečje glume mora da postoji!

Kažem, na sreću, jer radi se o najboljem detetu-glumcu koje videh ove godine – i smesta mogu da potpišem da će ova Millie Bobby Brown visoko da se vine jer je u pitanju prvorazredna glumica, apsolutno najviši rang, čisto savršenstvo, prva liga, deset plus, nema dalje. Istina, ona je toliko dobra da maltene smeta ovoj seriji jer previše štrči, zasenjuje sve ostalo u njoj, a naročito ostale klince – tršavi vrskavac i crnja šmiraju i levo i desno a dobri dečko je tek korektan ali neupečatljiv u svojoj goodie two shoes ulozi.
Kad se pored njih pojave Mili, Bobi i Braun, ova tri klovna se više uopšte ne vide na ekranu, nema ih, total eclipse, ćao đaci, nestali su k'o Beban iz PORODIČNOG BLAGA! Mili ih jede ko malu decu! I jednom kad se bude slegla prašina i euforija oko ove serije, i kad bude s pravom zaboravljena, pamtiće se bar kao fusnota, kao mesto gde je Mili prvi put u punoj snazi zasijala i pokazala sve bogatstvo svog talenta (mada je bila već viđana ovde-onde u nekim serijicama i šta ti ja znam).

Ovako prirodna gluma, neafektirana, živa, upečatljiva i, što je najvažnije – neosetna! – holy millie, ovako konzistentan bol, izmučenost, aura iscrpljenosti i crnila kroz koje je prošla i kojima tako živo, nepatetično zrači, pa jbt, to je prosto u srce da te dirne samo kad je vidiš, ne treba ništa ni da kaže, ni violine da zasviraju, samo nju metni pred kameru i gotovo, sve je jasno, sve je rečeno, sve je tu.

Zaplet je, rekoh već, recikliran, i mrzi me da se bakćem njime; reći ću samo da je to sve spakovano prilično pitko i plitko, gledljivo je, dovoljno intrigantno (a opet predvidivo i nemaštovito) da možete bezbolno overiti tih 8 epizoda (8, a ne 13, ili daleko bilo – 20!). Ipak, zlikovci su mogli biti zliji i sposobniji (da bi više bili preteći), a i njihova motivacija je mogla biti bar malko jača od klišea "Because we can!" To naročito važi za glavnog docu koji se izdaje za tatka na curicu, iako nije jasno da li to stvarno jeste, i ako jeste, zašto svom (?) detetu radi to što radi. 

Plus, veza između telekineze, mentalnih iskustava sa senzornom deprivacijom i otvaranjem vrata drugih dimenzija je nepostojeća, ovde krajnje proizvoljno predočena, a o jednom jedinom čudovištu koje u toj obrnutoj slici našeg sveta (kao pod vodom, samo bez vode) obitava i radi ko zna šta, i želi u našem svetu ko zna šta - da i ne govorim. Juz jur imedžinejšn! Ili gledajte dogodine drugu sezonu, već najavljenu, pa nađite odgovore na sve rupe koje su ovde navodno namerno ostavljene.
Ko nema pametnija posla u životu može ovo da izmaratoniše odjednom, u jednoj noći ili danu, ali nivo uzbudljivosti, saspensa, misterije i intrige je meni bio prilično nizak, pa sam je odgledao tokom nekoliko dana, jednu ili dve epizode odjednom max. Cijenim da će mlađariji koja nije izgustirala toliko materijala ove vrste sve ovo biti svežije i uzbudljivije nego što zapravo u svojoj derivativnosti jeste.


A duša gde je onda? Eh, nema mnogo toga ovde; ovo je surogat a ne THE REAL THING:

Režija je korektna, ima tu nešto blage jeze, malo tihe strave, ali ne očekujte baš HOROR seriju, jer njene referentne tačke se ipak nalaze tamo gde su kuće od čokolade a prozori od marmelade...

POISON BERRY IN MY BRAIN (2015)

$
0
0

 ***(*) 
 3+ 

            Ovaj odličan film pogledao sam još pre 4 meseca, na FEST-u, i nikako da se nakanim da sročim par reči o njemu. Evo tih reči, najzad!
POISON BERRY IN MY BRAIN je predivan, presladak, neopisivo zabavan film o – zaljubljivanju!
Ne, nisu me oteli badi-snečeri, ove redove zaista ispisujem ja, dr Ghoul (sumnjivcima nudim ličnu kartu na uvid!); uostalom, ovaj rivju ispisuje isti autor istog OVOGprikaza za istu onu francusku AMELIJU PULEN!
Dakle, u čemu je štos? Otkud uopšte jedna romantična komedija može zaslužiti Ghoulovu prelaznu ocenu, a kamoli pak specijalni tretman na ovom blogu i čak Pečat Preporuke? Pa, lako – ako je napisana tako proniciljivo i dobro (zasnovana na mangi, ali to, samo po sebi, ništa ne znači, ako se ne adaptira kako valja), ako ima ovako spektakularno dobro pogođen kast koji vrca šarmom, ljupkošću i zabavnošću, i ako je režirana tako neopisivo dobro da čarape same odleću sa stopala pred divotalnom nepogrešivošću te majstorske inscenacije bez ijednog pogrešnog koraka tokom dvočasovnog trajanja!
Konkretno, cela fora je u zauzetom uglu iz kojeg se sve prikazuje. Realistički gledano, kao što ja to uvek ponekad kažem, tj. citiram stihove pjesnika, „priča o ljubavi obično ugnjavi“! Međutoa – ako se nađe zaista SVEŽ ugao, čak i ta otrcana „boy meets girl“ priča može biti zabavna. I eto, ovde je baš to slučaj! Tačnije, ovde je „girl meets boy“, ali to mu je to.
ZALJUBLJIVANJE – IZNUTRA!
Kako?
Zamislite da je um zaljubljivačice (simpatične 30-godišnje cure koja, kako to kod Azijatkinja često biva, uopšte ne izgleda toliko staro!) zapravo konferencijska soba u kojoj se petoro likova (aspekata njene ličnosti) međusobno raspravlja, glasa i nadglasava oko svakog njenog postupka i odluke u vezi s tim da li da se javi dečku (bebi-fejs umjetniku) koji je se slabo i seća, šta da mu kaže, kako da mu kaže, da li da uradi ovo ili ono, da li da rizikuje i ispadne glupa ili da igra na sigurno, ćuti i pusti ga da ode, da li da bude nametljiva, da li da mu se smesta baci u krevet, itd.
Tih petoro su: ozbiljno-racionalni šef tima, optimistično-energični mladić, pesimistično-(pre)oprezna žena na pragu srednjih godina, napaljeno-entuzijastična tinejdžerka i suzdržano-predani zapisničar.
Zamislite da su ti „likovi“ („otrovne bobice“ u njenom umu!) zapravo neverovatno zabavni, da sve vreme preglumljavaju, ali na onaj neodoljiv japanski način, konzistentno stilizovan, i pun duha – i da su njihovo ponašanje, i replike, zaista sveži i DUH-oviti i živahni i –ponavljam se, ali zaista ZABAVNI. Zabavnost ovog filma je toliko zabavna da se to koliko zabave možete imati tokom njega teško može dovoljno zabavno naglasiti (i ponoviti)!
Da mi je neko kazao da ću ovoliko snažno i duboko da se unesem u film u kojem je glavni saspens u tome DAL ĆE DA SE UZMU rekao bih mu/joj da još nisam postao baba pred pornićem! Međutim, nakon ovog filma, ili jesam postao ta baba, ili sam se opet zaljubio (uprkos svemu!), ili je ovo stvarno izuzetak, krajnje redak primer filma koji se bavi temom koja me naročito ne zanima (bar ne na filmu) ali je, ovde, u datom slučaju, unikatno, to obrađeno toliko –ehm, zabavno, da se tu nema šta dodati ni oduzeti, to je TO!
Mislim, jbt, ovaj baja režira te „oće kaki – neće kaki“, „should I stay or should I go“ scene sa dinamikom i smislom za saspens ravnim režiji najboljih akcionih scena, ili pak onih „dal’ da seckam plavu il’ crvenu žičku na bombi“ momenata iz najnapetijih trilera!
Uostalom, ako me baš vučete za jezik, nemam ja ništa protiv ljubavi i zaljubljivanja kao teme – ni na filmu ni u životu – samo što se ta tematika uglavnom obrađuje na neke patetične, otužne, otrcane, dosadne, milion puta varirane, meni nezanimljive načine. Ovde je to sve učinjeno beskrajno (da!) zabavno!
I baš zato što je to tako, neću da vam kvarim uživanje bilo kakvom daljom pričom: ovo nije moja uobičajena kritika, pa ni rivju u punom smislu, nego samoelaborirana PREPORUKA! Neću ništa da spojlujem, niti da analiziram, još manje da filozofiram: ono što ova lepotica ima da vam ponudi zaslužujete sami da otkrijete. Samo ću reći nekoliko stvari:
1) film je neverovatno ZABAVAN!
2) likovi/glumci su neviđeno šarmantni i prijemčivi!
3) situacije su koliko prozaične toliko i životne, proživljene, i biće svakome dobro poznate iz iskustva, a opet, date su iz dovoljno svežeg ugla da to ne bude deža vi;
4) samo zato što je ovo, u suštini, rom-kom, nemojte misliti da je (kako to s tim žanrom obično, a naročito u USA, biva) predvidiv! Ili zaslađen! Mislite da je ovo neka japanska boza? Da ovde sve ide glatko i slatko uz samo minorne nesporazume, čisto da se dešava neka priča? Ne bih da spojlujem, ali kazaću samo da ni hepi-end nije ovde baš sine qua non! Ozbiljne stvari su u igri, i mada film može da deluje lagano, on nikako nije trivijalan!
Japan je ovo, zemlja velikih filmova! I baš ovo je, suprajzingli, jedan od njih!
Ni po čemu ovo ne bi trebalo da bude poseban film: radio ga nekakav pretežno televizijski reditelj koji je pre 10 godina čak napravio jedan zaboravljiv, neupečatljiv (**) hororčić, PRAY (2005); tema je ta koja je (prepričano zaista zvuči „Pih, koga je briga!“); bazirano na mangi (opet ti stripovi!); nema nikakav hajp, nigde, na Imdb-u ima samo dve kritike, čak i ja sam ga na FEST-u pogledao skoro slučajno... 
A opet, eto, zato imate mene, da vam povremeno otkrijem i ponešto ispod radara, ponešto što drugde ne biste saznali ili, ako negde i vidite u ponudi, ne biste pogledali jer na prvi pogled ne deluje kao bogzna šta...
Što se mene tiče, ovo je jedan od filmova godine, daleko najprijatnije gledalačko iskustvo u bioskopu u ovoj godini i garantovano mesto u top-10 a možda i top-5 za ono viđeno u 2016. Gulov pečat se podrazumeva. Šta još čekate? U međuvremenu se pojavio i na netu, pa skidajte, gledajte, sami ili sa svojom izabranicom/izabranikom, dejtom, ili nasamo.

P.S.: Ova fora sa konf. salom u nečijem umu može vam zvučati poznato ako gledate crtane filmove. To je zato što je primenjena u Pixarovom dugometražnom crtiću INSIDE OUT (2015). Ali ne, nisu Japanci pokrali Amere: pre će biti obrnuto, jer manga sa ovom forom (na kojoj je film baziran) izlazi od 2009. godine!

I ne samo to, nego je japanski film beskrajno zabavniji, duhovitiji, originalniji, ljupkiji i bolji od Pixarovog. Pogledao sam prvih 20-ak minuta INSIDE OUT, ali me je smorila ta prezaslađena, otužna šećerlema pa sam ugasio i obrisao. Verujte mi, POISON BERRY IN MY BRAIN je vrsta „ljubavnog“ filma koji bi morao da legne svakom pravom, posvećenom i ukusom obdarenom čitaocu ovog bloga.

ZEITGEIST (2007)

$
0
0

 **(*) 
 3- 

Podsticajan, ali metodološki prilično sumnjiv 'dokumentarac' o tome kako Amerika i njeni vladari iz senke rade na stvaranju svetske vlade i porobljavanju celog sveta ('globalizacija').
Prvi deo (od tri) je potpuno irelevantan: skoro pola sata se navode sličnosti hrišćanskih dogmi sa mitovima i religijama mnogo starijim, kako bi se pokazalo da to što nam se prodaje kao jedina prava vera zapravo potiče iz mitova i legendi i verovanja grdnih nekih starijih naroda. Dobro, ok, zar to nije poznato svakom iole pismenom čoveku, ili Amerikancima treba reći i da Deda Mraz nije stvaran (šta god o tome tvrdila 666 Coca Cola Company)? Dakle, prvih pola sata sam proveo misleći 'Tell me something I don't know!'
Kasnije se to malo razigra sa stvarima koje en generale znam, ali čije mi sve pojedinosti nisu bile poznate, od 9-11 pa do bankarske zaleđine cele priče i sa ekonomskim aspektom kojim se nikad nisam bavio.

Teorije su, kao što rekoh, podsticajne, zabrinjavajuće i vredne daljeg istraživanja, ali moj osnovni problem ovde je – način prezentacije, koji je i sam sumnjiv! Čuju se izjave, a ne kaže se ko ih izgovara, kad i u kom kontekstu, koriste se rečenice ili DELOVI REČENICA izvan konteksta, vide se snimci za koje ne piše uvek šta i gde i kada prikazuju, gledalac se BOMBARDUJE faktima, tj. gomilom 'podataka' koji se ne mogu ni apsorbovati a već ih zatrpavaju novi, pri čemu se vrlo često ne navode izvori niti se detaljnije elaborira kako se došlo do određenog zaključka i da li je to jedini put da se do njega dođe...
Dakle, antiglobalista u meni je bio zadovoljan, jer film kao da potvrđuje moje najcrnje slutnje; ali skeptik u meni NIJE bio zadovoljan, jer me nisu impresionirali 'fakti' ovako kako su ovde prezentirani. Ne znam čak ni od strane koga: KO mi priča ovu priču, i s kojom agendom?

Ipak, umereno preporučujem za gledanje, ali sa budnim, kritičkim umom.
Postaće vam jasniji neki PATERNI u istoriji i dešavanjima bliskim i nama. Iako se ništa vezano za Balkan ne pominje izričito, VRSTA politike o kojoj se govori mogla bi se ilustrovati nizom primera i iz naše lokalne recentne istorije... scary!


Mada, i po formi i po sadržini bojim se da je ova tvorevina samo prauzor za domaću (sort of), još problematičniju 'dokumentarnu' tiradu zvanu TEŽINA LANACA...

THE NEON DEMON (2016)

$
0
0

 *** 
 3 

            Uh, dobro je! Novi Refn ipak nije grozno razočaranje kakvog sam se pribojavao, a bojao sam se iz dva razloga: 1)kritike su all over the place, od potpune pljuvačine do (nešto ređih) dizanja u nebesa, i 2) njegov prethodni film, ONLY GOD FORGIVES (2013) me je ne samo ostavio (uglavnom) hladnim nego, mestimično, i ljutim.
            Sad, ovo ipak ne znači ni da je Refn povratio formu i vratio se na nivo nekadašnjih remeka, ali THE NEON DEMON je ipak korak-dva u pravom smeru, i – najzad, posle dva isprazno-dosadna i smešna filma – nešto što se može –I MORA!- s uživanjem pogledati, poželjno (gde ima/može) u bioskopu, jer ovo je (ako to uopšte treba napominjati; fuck, pa o Refnu pričam sve vreme!) zaista bioskopski film, i zahteva bioskopski doživljaj. (Da, tu i tako sam ga i odgledao, svi vi koji ste ovde samo biste pitali gde ima da se skine; nema, za sad, nigde! Idite pa gledajte i slušajte ovo kako valja, u bioskopu! Platite kartu! Za ovo – vredi dati!)

            Zašto je ovo dobro?
            Pre svega, umesto presmešnog Rajana Gusana (iz prethodna mu dva filma), ovde Refn fetišizuje oku nadasve prijatnu El Fening, obećavajuću njukamerku koja je ovde ostvarila sasvim solidnu rolu foto-modela Džesi koja se, nasuprot površnom utisku, NE svodi samo na njen izgled i manekenisanje; ima ona dosta i da odglumi ovde, i dobra je u tome; šteta samo što je njen lik nedorečen, ali o tome malo niže.
            Zatim, na svojoj trajektoriji prilaženja što čistijem filmu (čemu teži barem od VALHALE, ako ne i pre), Refn je pronašao vizuelno atraktivniji ambijent, i prišao mu sa više nadahnuća i (meni barem) zanimljivijim rezultatima nego u prethodna dva filma. Istina je: Holivud, LA i okolina deo su standardne, višestruko slikane američke mitologije, i nije Refn ovde otkrio Ameriku – odnosno, donekle (iz svog ugla) i jeste; ali, za moj groš, dodao je dovoljno svoga ovoj varijaciji i reimaginaciji Linčovog MALHOLEND DRAJVA (sa dvije-tri žlice dodatka u vidu SHOWGIRLS) da bi to bilo respektabilno gaženje delom utabanim a delom svojim stazama.
            Treća stranica ovog trougla uticaja (uz Linča i Ferhufena) bio bi Gaspar Noe, pre svega njegov ENTER THE VOID (iako Refn u ovom filmu zapravo pozajmljuje njegovog glavnog kuronju iz meni-negledljivog LOVE da igra Džesinog druga-fotografa-dečka). Postoje ovde tripozne deonice u kojima Refn kao da kaže: “Plot? Koji plot? Šta plot? Koga boli za plot! Pogledajte ove divne tapete! Zavese! Zidove! Ukrase! Idemo u apstrakciju: crnilo – trouglovi – neon – pa onda, čisto belilo! A onda opet malo farbe! A u pozadini svega toga – PREDIVNA (elektro) muzika! Enter. The. Void. Enter. The. Movie. Under. The. Skin…”  
            Kao i kod Linča, i ovo je jedna ambivalentna, mračna ljubavna razglednica Holivudu, s tim što kod Linča ipak ima više ljubavi, a kod Refna više hladnoće, bezosećajnosti, ledenosti i mraka. Kao i Malholend, i ovo se može – kad se očisti od detalja – svesti na priču o naivnoj i čistoj (?) devojci koja dođe u Holivud da postane zvezda, ali se njeni snovi sudaraju sa vrlo mračnom realnošću ispod sveg tog sjaja i neona, što rezultuje košmarima i – da ne spojlujem.

            Ali, priča je ovde sekundarna; zaplet je tu kako bi se dešavale slike, nisu tu slike da bi ilustrovale zaplet. Zaplet je ionako besmislen ako se doslovno shvata, naročito njegova kanibalistička kulminacija – uostalom, kanibalizam je očigledna (za moj ukus i previše očigledna) metafora, a čak i ako se ogoli na moralitet, priča je opet tanka i praznjikava. Wow, baš su velika otkrovenja tipa “lepota je površinska”, “Holivud je zlo i bezdušno mesto koje proždire svoju decu”, “lepi su najčešće prazniji i zliji”, itsl.
            Ono što je zanimljivo jeste način na koji Refn vizuelno demonstrira bezdušnost i košmarnost tog mesta opsednutog lepotom (tačnije, jednim, uskim, čak nakaznim, skoro fašističkim  poimanjem lepote), kako povezuje mesto za audiciju (sa izloženim skoro skroz ogoljenim ženskim mesom koje teži “savršenstvu” pomenutog fašističkog ideala žgoljave savršeno simetrične površno lepe ali prazne i neupečatljive generičke manekenske lutkaste “lepote”) sa klanicom, a onda i sa mrtvačnicom, kako povezuje klub i klozet, trećerazredni motel i prvorazrednu bogatunsku vilu, kako ogoljava sadizam i voajerizam i vampirizam fotografije (pa, implicitno, i filma), a najzad, i kako ogoljava suštinsku pedofiliju i nekrofiliju tog mesta…
THE MALE GAZE
            I da, većina ovoga su opšta mesta, ništa revolucionarno; ali ove Refnove VARIJACIJE su mi, ponavljam, uglavnom godile, naročito u deonicama kada ode što dalje u apstrakciju, u stilizaciju, u nerealnost i nadrealnost, u san-košmar-viziju, kad me hipnotiše kako slikama tako i –ponavljam i naglašavam: odličnom – muzikom, kad me zavede, kad me ubaci u slike – pa makar to neko nazvao videospotizacijom (a ima i toga, ili se bar prilazi vrlo blizu), ali ovo nije Toni-Skotovska maligna videospotizacija koja je sinonim za reklamu, koja hoće nešto da ti proda, da ti uvali uobičajena govna, konzumerizam, ideologiju (TOP GUN, idemo!) 
– ne, ovo je benigna, dobra, fina videospotizacija koja te delom izbacuje iz narativa (fuck the plot!), a delom mu, ipak, služi (ali ne ropski) jer ti implicira snove – vizije – slutnje – potencijalne košmare tog nevinog curetka koji je zaglavio, i sve dublje tone, u pakao fašizma bezdušne, isprazne “lepote”.
            I u vizuelizaciji tog ne-sveta, tog ne-mesta, tog graničnog područja snova/košmara/-stvarnosti, i prelaza između njih, i kontrasta, i varijacija, Refn ima niz nadahnutih audiovizuelnih rešenja koja je zabavno gledati, naročito ako imate strpljenje i trpeljivost (ako baš ne i sklonost) ka larpurlartizmu, iliti narodski rečeno “style over substance” pristupu. U ponečemu je on, recimo, mnogo bliži Robu Zombiju nego Kjubriku i Linču (na koje bi hteo da liči)...
            On je, rekoh već, taj pristup rabio i u prethodnom filmu – u kojem eye-candynije sporan – ali meni je uživanje u ONLY GOD FORGIVES ometao taj presmešni Gusan (bolje je gledati ga kao komičara, u The Nice Guys, što mu mnogo bolje stoji, nego kao nenamernog komičara) i ta nekonsekventna parodija (or is it? And if it is – WHY?) osvetničkog filma koja mi naprosto nije bila dovoljno zanimljiva ni vizuelno ni narativno ni bilo kako. 
Ovde, za promenu, čovek ima na čemu oko da odmori, i ne samo odmori, nego i da ga zaokupi, da izbeči oko, pa i da kaže WOW, WTF did I just see?! A to je uvek lepo kad se u filmu desi, tim pre što se dešava sve ređe, a Refn je jedan od manjine preostalih koji to umeju, bar povremeno, da proizvedu. I to treba poštovati.
            Da budem jasan: Refn je reditelj koji igra na ivici. Druga faza njegovog opusa, počev od VALHALE, sastoji se od ludački smelih-budalastih ekvilibrisanja na tankoj žici između sublimnog i ridikuloznog. To važi za sve što je uradio od VALHALE do danas. Nekad mu trik uspe skoro u potpunosti, pa dobijemo VALHALU. Nekad sklizne i ljosne na patos, to smo videli u FORGIVES. Nekad mu skliznu noge s obe strane, pa mudima padne na žicu, kao u DRIVE. A nekad se, eto, ne baš sasvim graciozno, ali ipak respektabilno, i bez većih teturanja, prošeta po toj žici, kao u THE NEON DEMON, pa smo srećni što je barem ostao na svojim nogama.
            Film nije savršen. Deonice koje bi se mogle nazvati „realističkim“ umeju da smore, da budu predugačke (Džesi sa dečkom; preganjanja sa neljubaznim motelijerom kojeg zabavno igra Kijanu Rivs; kafanske priče džet-seta, itd) – mada sam ih ja uglavnom prihvatio kao nameran kontrast onim snolikim, larger than life scenama. Bez ružnoće nema lepote. Bez dosade nema zabave. Bez prizemnosti nema uzvišenosti. Bez suvog leba nema bogato kremastog kolača...
            Zatim, lik Džesi je previše nedokuvan za simpatiju kakvu, npr. proizvodi Naomi Vots kod Linča; film je previše distanciran prema njoj, i čak se poigrava mogućnošću da ona nije baš takvo anđelče kako izgleda, i daje neke hintove u tom pravcu, ali to nažalost ostaje poludupasto...

SPOJLER:
Ja sam se iskreno nadao da će ONA da se ispostavi kao ta neonska demonka iz naslova, ali na kraju ipak ona bude žrtva; ali šta sad s tim, nejasno je.
Film gradi misteriju njenog porekla, ali na kraju – šta s tim? Ništa.
Ona se povremeno zagonetno smeška, i čak ume da uzvrati žešće nego što bismo očekivali od jedne mršave baby-face tinejdžerke, ali taman kad očekuješ da tu provali nešto demonsko – patka!
Na kraju, kad je manekenke iz'edu, simpatiju za nju ranije nismo osetili, pa tako ni tragedije nema: sama pala, sama se ubila. Uostalom bila je saučesnik tog (polu)sveta manekenstva, prihvatila je njihova pravila igre, prihvatila njihove fašističke standarde, čak se kurčila tom svojom lepotom (u 2-3 navrata u filmu je explicitno gorda zbog svog velikog „postignuća“ – što se rodila lepa), i šta sad – kad je na kraju sjebu pokvarenije od nje, šta s tim?
Film ionako traje previše nakon njenog lejm, offscreen smaknuća a nema da ponudi ništa ni lepo ni pametno jednom kad ona ode s ekrana, sem te sublimno-ridikulozne scene s ispovraćanim okom...

            Na kraju, neprijatno je iznenađenje da film koji je bio najavljivan kao Refnov prvi pravi HOROR – zapravo to nije. Ako krenete na ovo očekujući film strave – dobićete patku. Što je posebno iznenađujuće, nećete dobiti ni film groze – više krvi i gadosti ima u većini drugih njegovih flmova, a ovaj je jezivo, čak preterano suzdržan u tom pogledu! (OK, zato imamo prilično eksplicitnu scenu nekrofilije, i kratki ali uvek slatki prizor golih manekenki koje se, oblivene krvlju, zajedno tuširaju!) Umesto horora, ovo je pre jedan spoj misterije i drame sa napadno nadrealnim pristupom i nešto malo neodređenog saspensa i začudnosti koji mogu biti creepy negde u dubini, ali nedovoljno da bi ovo stvarno bilo film strave. Linčov film to, zamalo, ipak jeste; Refnov film to, zamalo, ipak nije.

            Horor ipak traži simpatiju sa likom/likovima; ili, u retkim slučajevima, barem fascinaciju/antipatiju (kao npr. u THE SHINING). Ova Džesi ovde je previše bledunjava kao lik da bi izazvala ma kakve snažne emocije (osim onih oblapornih), a uz svu lepotu i junačko držanje, ipak nema stas ni prisutnost jedne Skarlet Johansen iz UNDER THE SKIN da barem bude konzistentno jeziva i zločesta i fascinantna… nego je tako, eto, jedna manekenkica, lepa i mlaka, zaboravljiva, lutka sa naslovne strane, another brick in the wall…

            Uprkos svemu, ipak, srećan sam što mogu da obznanim da je Refn, posle recentnih posustajanja, malko stao na noge, i mada se i dalje tetura i pokazuje određene zabrinjavajuće znake (npr. vidim u intervjuima da je sve arogantniji, sve naduveniji, sve ubeđeniji da je veliki genije…), THE NEON DEMON je više dobar nego slab film, i zaloga nade da će njegov reditelj narednim radovima opravdati velika očekivanja koja sam od njega imao, i imam.

Niški kadar - izložba niškog stripa

$
0
0



Evo najave jednog dešavanja koje preporučujem svima koji to mogu da overe.


U četvrtak 4. avgusta 2016. u galeriji „Srbija“ je otvorena izložba stripa „Niški kadar“. Izložba je retrospektivnog karaktera i svedoči o istorijatu razvoja niške strip scene.

Zastupljeno je 37 autora različitih generacija – od prvih karikaturista i strip crtača u Nišu (Ivan Vučković, Slobodan Subotić, Hristivoje Nikolić, Dragoš Jovanović Fera...), preko stvaralaca zavidne reputacije (Miodrag i Vladimir Krstić, Aleksandar Blatnik, Boban Savić Geto, Zoran Stoiljković Kiza, Jože Sladić, Boban Ilić, Toni Radev, Jelena Đorđević, Ivica Stevanović, Nina Bunjevac, Predrag Stamenković, Dušan Cvetković...) do mladih umetnika i studenata koji neguju ovaj oblik umetničkog izražavanja (Adam Rakić, Milica Radenković, Velibor Stanojević, Igor Krstić...).

Izložba svedoči o prisustvu različitih strip žanrova: komični, vestern, naučno fantastični, horor, pustolovni... kao i o raznovrsnim autorskim stilovima.
Iako je u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata strip kao „kapitalistički produkt“ bio zabranjivan na području bivše Jugoslavije, već tokom pedesetih godina XX veka u mnogim sredinama, u štampanim medijima, objavljuju se stripovi. 
Tako je bilo i u Nišu gde su za potrebe tada nedeljnog lista Narodne novine umetnik i karikaturista Ivan Vučković i književnik Ljuba Stanojević objavljivali strip „Manča“ - što je prvi niški strip. Kasnije tokom decenija objavljivanje stripova vezuje se uglavnom za omladinske časopise i novine kao što su: Grafit, Gusar, Strip presing.
Mnogi od niških autora sarađivali su i sarađuju sa stranim izdavačima. Takođe, nažalost neki od strip autora koji su svojim rođenjem ili školovanjem vezani za Niš, danas žive i rade u inostranstvu.
Istorijatom i proučavanjem niške strip scene posebno se bavio Branislav Miltojević -novinar, filmski i strip kritičar, autor knjige „Antologija niškog stripa“, koji je i konsultant u pripremi ove izložbe. 
Izložbu realizuju Galerija savremene likovne umetnosti Niš i umetnička grupa niških strip crtača „Čaj...odličan“.
Izložba će trajati do 20. avgusta.

            A sad malo ja: kako i priliči ovolikom gradu, sadržaj ove izložbe je raznovrstan i pokriva širok raspon i kvaliteta i žanrova i tehnika, ali svakako ima vrednih stvari za videti, kako karikaturalno-vickastih tako i fantastično-hororičnih, grotesknih, experimentalno-bizarnih.
            Pored ostalog, izložene su i dve table iz mog stripa TRANSCENDENCE – jedinog koji sam u životu nacrtao, a koji je smesta bio objavljen u Americi. 
Detaljnije o ovom porno-splatter uratku imate OVDE, a ima i nekih skica vezanih za taj XXX-horror rad i OVDE.
            Izložbu sam posetio sa Mikijem Lakobrijom, efx čarobnjakom, koji se tada zatekao u Nišu, pa je on načinio ove fotke sa mnom, dok su ostale preuzete od organizatora i njihovih prijatelja, a u svrhu najave i promocije ovog dešavanja.

            Dakle, do 20. avgusta imate priliku da ovo pogledate. Ulaz je besplatan (što, u ovom gradu propasti, bede i NIŠtavila svakako treba naglasiti)!

            A kad smo već kod stripa, da o istom trošku najavim još jedan strip-event: paralelno sa Nišvilom dešava se i nova strip-manifestacija, STRIPORAMA, od 11-14. avgusta, uglavnom u Tvrđavi.

Striparnica Južni Darkwood i Nišville Jazz Festival predstavljaju vam Striporamu!
Slavimo strip i pop kulturu kroz druženje sa zvezdama domaćeg i inostranog stripa i ilustracije! Tribine, promocije novih izdanja, izložbe, javni intervjui, crtanje posveta, neformalno druženje sa gostima festivala, berza stripa i akcionih figura, škola stripa za najmlađe... 
Gosti su već dobro poznati strip autori, ilustratori i urednici strip izdanja: Luiđi Pikato (poznati crtač DILANA DOGA!), Dobrosav BobŽivković, Dražen Kovačević, Pavle Zelić, Dušan Mladenović(VESELI ČETVRTAK!)...
            Više detalja o svemu + satnicu imate OVDE. 


Izašla je HLADNA RUKA U MOJOJ!

$
0
0
  
            Sa velikim zadovoljstvom, radošću i ponosom mogu da obznanim da je prva ovogodišnja knjiga u ediciji „Poetika strave”, posvećenoj vrhunskim predstavnicima klasičnog i modernog horora, zbirka priča HLADNA RUKA U MOJOJ Roberta Ejkmana, pre nekoliko dana izašla iz štampe!
            Većina pretplatnika bi trebalo da je već dobila svoje primerke, a ako neko još nije, budite uvereni da je knjiga na putu i da će vam je poštar uručiti ovih dana.
            Ponoviću i ovom prilikom ono što zaista smatram – da je Ejkman, zajedno sa Ligotijem, najznačajniji pisac stravične književnosti od Lavkrafta do danas. Zbog toga, zajedno sa Orfelinom planiramo da objavimo još nekoliko njegovih knjiga – naravno, pod uslovom da ovdašnja čitalačka publika pozitivno reaguje na njegov nekonvencionalan, nadasve zreo,  horor za odrasle kakav je oličen u prvoj zbirci koju smo odabrali za njegovo premijerno predstavljanje našim čitaocima.
            Dakle, ako želite da na konkretan način podržite akciju OO (Ognjanović + Orfelin) koja se sastoji u stručnom, kvalitetnom, prefinjenom, profesionalnom kritičkom i estetskom plasmanu vrhunskih izdanaka horor književnosti kod nas – kupujte ove knjige od Orfelina, od mene, u knjižarama, gde god ih vidite (a ima ih u skoro svim većim knjižarama u zemlji) – i, naravno, poklanjajte ih drugima, širite kult, preporučujte, šerujte, lajkujte, tvitujte...
            Knjiga ima 334 strane, tvrdi povez, šivena, mat plastifikacija; zlaćani forzec, ilustrovane pregradne strane ispred priča; bočne strane poprskane sivkasto-sedefastom bojom (stručni naziv: light light dark!); odličan prevod (Sava Kuzmanović), pažljivo pregledan (dr D. O.); opširan pogovor i iscrpna biografija autora.
            I sve to za manje od 10 E!
            Kod sebe imam 10-ak primeraka za one koji žele knjigu direktno od mene; javite se što pre.
            Moje fotke su možda malo mutne, ali knjiga je odštampano oštro, jasno i lepo - kako ste već navikli od Orfelina!

            A sad, evo, ekskluzivno za ovaj blog, početka mog opširnog pogovora ovoj knjizi.

 Robert Ejkman:  
 Tužne, uklete duše 

„Priča o duhovima se, poput poezije, bavi iskustvom iza iskustva; iza gotovo svakog iskustva... Priče o duhovima treba da budu priče koje se ne bave pojavnošću i doslednošću već duhom koji je iza pojavnosti, prazninom iza lica reda.“
- Robert Ejkman-


Robert Ejkman je najbolji pisac strave za kojeg nikada niste čuli.
Njegove vrhunske priče bolje su od skoro svega drugog u modernom hororu; njegov prosečan, uobičajen nivo nedostižan je većini savremenih pisaca strave; čak i njegove slabije priče (malobrojne) rado bi u svom opusu video svaki pisac ovog žanra sa iole izgrađenim ukusom i ambicijom.
A opet, u najčitanijem i najuticajnijem savremenom esejističkom napisu o novijoj horor prozi, u knjizi Danse Macabre Stivena Kinga (Stephen King, 1982), Ejkmanovo ime pominje se samo jedan jedini put, uzgred, u nabrajanju novijih engleskih pisaca. U najuticajnijoj modernoj studiji gotske proze, u Književnosti strave Dejvida Pantera (The Literature of Terror, David Punter, 1980) iscrpno se, u zasebnom poglavlju, govori o dvojici autora koji se smatraju Ejkmanovim prethodnicima – Henriju Džejmsu i Volteru de la Meru (Henry James, Walter de la Mare) – ali ne i o njihovom velikom nasledniku. Njega nema ni u dva poglavlja dodata kasnijem izdanju (1996), naslovljena „Moderne percepcije varvarskog“ i „Savremeni gotski preobražaji“, iako bi Ejkmanov opus sasvim prikladno mogao biti opisan kroz oba ova naslova.
Ovaj pisac, očito, nije dovoljno moderan a još manje je savremen i za brojne druge novije studije i antologije radova na temu horor književnosti, u kojima se ili pominje usput, ili se ne nalazi uopšte; jedan od novijih takvih primera je, recimo, zbornik radova The Cambridge Companion to the Modern Gothic priređivača Džerolda Hogla (Jerrold Hoggle, 2015).
Do dana današnjeg, 35 godina od njegove smrti, o Ejkmanu nije napisana nijedna knjiška studija niti mu je posvećen zbornik radova, iako su ih znatno manje vredni pisci dobijali; najbliže što se prišlo tome su tri skromne, neugledne knjižice koje sve zajedno jedva dosežu obim od 200 strana, a sve tri je izbacio isti mali izdavač, „Gothic Press“ iz Baton Ruža (Baton Rouge), u premalom tiražu, s previsokim cenama i sa osrednjim sadržajem: Robert Aickman: An Introduction (Gary William Crawford, 2003; 76 strana), Akin to Poetry:  Observations on Some Strange Tales of Robert Aickman (Philip Challinor, 2010; 80 strana) i zbirčica od tri kratka eseja Insufficient Answers: Essays on Robert Aickman (Gary William Crawford, ed., 2012; 52 strane).
Čak i onde gde se Ejkman obrađuje detaljnije, kao u zbirci eseja S. T. Džošija, Moderna priča strave (S. T. Joshi, The Modern Weird Tale, 2001), očigledna je zbunjenost, skoro frustracija kritičara koji nije načisto oko toga šta da radi s ovim autorom. S jedne strane, ne može mu poreći vrhunski spisateljski dar, pa priznaje: „(...) njegova književna nadarenost bila je od izuzetno visoke sorte. Njegov prozni stil – fleksibilan, urban, sofisticiran, suzdržan, a opet sposoban za iznenađujuće snažne emotivne učinke – nikada ne posustaje od početka do kraja njegovog opusa.“ S druge strane, svrha u koju je taj dar upošljen kao da mu izmiče: „On nikada nije olakšavao posao svojim čitaocima... Simbolizam u Ejkmanovim pričama povremeno je toliko opskuran i, verujem, toliko povezan sa ličnim simbolima da je to za njega nosilo određeno značenje ali možda nije bio sasvim uspešan u njegovom prenošenju drugima, tako da čitalac ne može a da se ne oseti nezadovoljnim i, stoga, da ne upije te 'nagoveštaje'... Čini se da je verovao da je puko stvaranje ugođaja neobjašnjivog sasvim dostatna svrha pisanja strave.“ Džoši, u stalnoj potrazi za filozofijom, srećan je kada je jasno ekspliciranu nađe kod Makena, Blekvuda ili Lavkrafta, ali diže ruke u spoju očajanja i predaje onda kada dođe do Ejkmana: „Jedina filozofija koju mogu da detektujem u gomili Ejkmanove proze jeste ideja da je svet malo čudniji nego što se čini.“
U čemu je, onda, razlog Ejkmanove skrajnutosti i relativne opskurnosti s jedne, i jezive neshvaćenosti, s druge strane? Koreni i jednog i drugog počivaju u srži njegove poetike, koja se nipošto ne može svesti na banalno očuđavanje postojećeg kako to Džoši implicira; ona se nalazi u dubini u koju ćemo sada zajedno zaroniti. Uhvatite čvrsto moju hladnu ruku...



Što se tiče ovogodišnjeg plana edicije „Poetika strave”, podsećam, on glasi:
1. HLADNA RUKA U MOJOJ - Robert Ejkman (avgust)
2. UKLETA KUĆA NA BRDU – Širli Džekson (septembar)
3. KARMILA i druge priče strave – Šeridan Le Fanu (oktobar)

Uskoro očekujte raspisivanje pretplate za UKLETU KUĆA NA BRDU (nećete verovati kako spektakularno genijalnu koricu imamo za tu knjigu! Jedva čekam finalnu verziju koju mogu s vama da podelim!), a do Sajma knjiga, najkasnije, izlaze i najbolje priče strave Le Fanua!

Stay tuned!

ŠTA SE RADI, ŠTA SE SPREMA?

$
0
0

             U poslednje vreme retko se desi da prođe dan ili dva a da mi neko ne pošalje svoju priču, roman, scenario ili nešto peto: „Hej, Ghoule / ili – Poštovani g. Ognjanoviću.../ 'ajd pročitaj ovo pa mi reci šta misliš, zanima me tvoje mišljenje / tj. bio bih Vam zahvalan ako biste izdvojili malo svog vremena.../“ itsl.
            Takođe, ne prođe ni nedelja dana a da na mejl, blog, fejs, ili naživo ne dobijem bar jedno pitanje u stilu: „Kad će sledeća Orfelinova knjiga?“ ili „Koji je treći – četvrti – peti naslov u planu?“ ili „Da li ti je možda ostao neki primerak Naživo / Nekronomikona / U brdima horori / Faustovskog ekrana...?“ ili „Kad će Kadatkod Makonda?“ itsl.
            Povrh svega toga, čuju se čak i glasine tipa: „Ghoul krizira bez Sagite, ne zna šta će sa sobom, hvata ga očaj, nema čime da se bavi, sedi besposlen i vrti palčevima vajkajući se za forumaškim danima...“ itsl. Ukratko, forumašima nedostajem, vape za mnom, pitaju se gde li sam, šta radim, prizivaju me, stalkuju, provociraju...
            Kako bih umirio, razuverio, obavestio i zagolicao sve gorepomenute (i mnoge druge) – smatram da je kucnuo čas da svima na gomili saopštim čime se bavim u poslednje vreme kao i u blisko buduće vreme, i zbog čega nemam vremena ni za čitanje poslatih priča i romana i scenarija, a kamoli za natezanje sa budaletinama po forumima a i šire. Uzgred, zabavno je da je Boban sačekao da od sebe otera sve iole kvalitetne ljude, i tek kad mu je na forumu aktivan ostao samo ološ, šljam i budibogsnama (plus, Meho), tek onda se pretvorio u „elitni“, zaključani klub!
            Dakle! Prošlo je više od pola godine od napisa Šta se krčka u Ghoulovoj horor kuhinji u kojem sam najavio svoje horor projekte za 2016. godinu. Evo prilike da na jednom mestu obznanim dokle se došlo sa ovim planovima, šta je ostvareno, na čemu se upravo radi, šta je pomereno/odloženo/ukinuto, šta je novo ispalo u međuvremenu itsl.

ORFELIN i oko njega

Edicija „Poetika strave“ (strani horor klasici) ide punom parom. Istina, ne tempom kojim sam se na početku godine nadao: ideja je bila da četvrta knjiga izađe u rano proleće a ne na leto, ali – tako je moralo biti. No, nije se celog proleća sedelo skrštenih ruku, radilo se tokom celog ovog vremena kada ništa od ovih horor knjiga nije izašlo (ipak, trebalo je, recimo, izbaciti i treću GOSPOĐICU PEREGRIN, nije Orfelin tu samo za Ognjanović-related knjige!) i zbog toga će plodovi tih udruženih napora i aktivnosti izaći vrlo blizu jedan za drugim u narednim mesecima.

HLADNA RUKA U MOJOJ - Robert Ejkman
HLADNA RUKA U MOJOJ Roberta Ejkmana je upravo izašla iz štampe. Sve detalje o tome imate na linkovima.

UKLETA KUĆA NA BRDU - Širli Džekson
Sledeća na redu je pregenijalna UKLETA KUĆA NA BRDU Širli Džekson u čijem prevođenju sam neizmerno uživao; prevod sam nedavno završio, sad radim na pogovoru i biografiji ove izuzetne autorke; korica je zamalo pa gotova (jedva čekam da je otkrijem javnosti! Izuzetna je, i sasvim dostojna te vrhunske knjige!). Uskoro će biti raspisana i pretplata za nju, a knjigu iz štampe očekujemo do kraja septembra.

KARMILA i druge priče strave - Šeridan Le Fanu

Treća knjiga iz edicije „Poetika strave“ je KARMILA i druge priče strave Šeridana Le Fanua– po prvi put će dela ovog manje izvikanog majstora horora biti predstavljena sa pažnjom koju zaslužuju. Od toga bar pola knjige sadrži premijerni materijal, po prvi put na srpskom, s tim što je i onaj „reprizni“ do sada bio dostupan samo u jednom nezapaženom, slabo distribuiranom knjižuljku koji većina vas teško da je i videla a kamoli čitala; hell, čak ni ja nikad nisam u rukama imao tu knjižicu! Ova lepotica izlazi u oktobru, za Sajam knjiga.

BOŽJA VOLJA- Đorđe Kadijević
            Pred Sajam, takođe, sigurno izlazi i ovogodišnji naslov iz edicije „Gluvo doba“– knjiga proze Đorđa Kadijevića pod naslovom BOŽJA VOLJA koja se može nazvati i zbirkom kratkih priča, ali i romanom, jer su priče povezane istim likovima, ambijentom i vremenom (Beograd i okolina, pred kraj II svetskog rata). To je mračna, prodorna, opora proza sasvim u duhu njegovog PRAZNIKAi POHODA. Ja sam urednik izdanja i edicije, a verovatno ću pisati i pogovor, ako stignem.

VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU

            Nažalost, kako stvari stoje, moja opsežna, bogato i ekskluzivno ilustrovana knjiga razgovora sa Đorđem Kadijevićem, pod naslovom VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU, gotovo sigurno neće izaći ove godine. Ja sam bio toliko naivno optimističan da sam bio spreman da se kladim kako će jedan ovakav projekat, o jednom ovakvomvelikanu naše kulture, bez problema dobiti pare na konkursu Ministarstva kulture, ali i na drugim sličnim konkursima od budžetskih institucija kojima je upravo posao da pare sakupljene od harača raspodeljuju (makar u obliku mrvica) i za manje komercijalne a kulturno vredne projekte.
            Avaj, to se nije desilo. Vajna komisija Ministarstva nekulture NIJE prepoznala u ovom projektu ništa od naročitog nacionalnog značaja, i od „države“ Srbije nismo dobili ništa. Ko su ljudi koji su tako odlučili? Evo, nek im imena zauvek u knjigu srama budu upisana: Tamara
Mitrović, predsednik; Zona Mrkalj, Zoran Rakić, Petar Matović i Laslo Blašković, članovi. Nadali smo se, još, i pokrajinskom konkursu, vojvođanskom, pošto mi je izdavač iz Novog Sada – ali taj konkurs, koji je Vojvodina bila obavezna da raspiše pre proleća ove godine, do dana današnjeg NIJE raspisan i pitanje je da li će (Zašto? Politika! Izbori! Puk'o DS, došao SNS, haos...); jedino smo na gradskom konkursu od Novog sada dobili 100.000 din, što je smešna, duboko nedovoljna suma da se uopšte uđe u jedan ovako opsežan projekat.
            Trenutni status? Rukopis je odavno gotov, fotke spremne, ali – traži se suizdavač, jer Orfelin sam ne može da izdrži ovakav projekat. Jednu rezervnu opciju sam već isprobao, i pokazalo se da oni „nemaju para“. Imam na umu jednu drugu, videćemo kakav odgovor ćemo tamo dobiti, ali čak i ako Oni budu mogli i hteli, opet je prekasno da se ta knjiga desi ove godine. Na moju veliku žalost i razočarenje, a verujem i svih vas koji ovo čitate.
            Znači, ponavljam i naglašavam: u ovoj bednoj zemlji nemoguće je naći nekoga ko bi imao i mogao da podrži izdavanje knjige o Đorđu Kadijeviću, jednom od najvećih filmskih reditelja, likovnih kritičara i uopšte najistaknutijih kulturnih radnika u poslednjih 50-ak godina! Šta reći a ne opsovati?!
            Takođe, na konkursima pare nije dobio ni jedan drugi moj rukopis (vezan za fantastiku i horor na filmu), pa eto, ni od tog rada, bar ove godine, neće biti ploda, tj. vi ga nećete videti iako ja nisam sedeo skrštenih ruku i raduckao sam i na njemu u prethodnim mesecima.

Makondo

            SNOVITA POTRAGA ZA NEZNANIM KADATOM 
- H. F. Lavkraft
Pozdrav koji mi je stigao iz jednog kafića u KAIRU

„Makondo“ će objaviti Lavkraftov roman DREAMQUEST OF UNKNOWN KADATH, u mom prevodu i sa mojim anotacijama, prilozima i pogovorom, kao i sa originalnim ilustracijama jednog domaćeg umetnika.
Na žalost nestrpljivih, ovo izdanje je pomereno za proleće iduće godine. Ne brigajte ništa, nema nikakvih problema, ja sam svoje većim delom uradio, moj prevod je skoro gotov, ali a)Makondo ipak ima mnogo naslova planiranih za ovu godinu pa neće uspeti da dovrši i ovaj za Sajam, i b) treba dati dovoljno vremena mladom umetniku (kojem? Čuće se!) da uradi tuce ilustracija za ovu vizuelno ionako nadasve inspirativnu knjigu!
Dakle, ne budite nestrpljivi, ne srljajte da bacate pare na skrnavo, traljavo, jevtino i ružno izdanje koje je trapavo posrbio sa hrvatskog zloglasni pirat, Boban Knežević – bolje sačekajte ovo novo, kvalitetno prevedeno i lektorisano, ilustrovano, tvrdo povezano!

DRAKULA – Brem Stoker

            Novi prevod, uncut, ilustrovan i tvrdo povezan; lepo opremljeno novo izdanje – sa mojim pogovorom... I ovo je bilo u igri da izađe za ovaj Sajam, pa je ispalo da ipak neće stići, i da ga imamo očekivati tek početkom iduće godine.
            Slično važi za još jedno klasik-horor izdanje koje me naročito raduje, ali ne smem to ni da najavljujem ovde, sem da se radi o nečem od prvorazredne vrednosti i važnosti za horor.

RUE MORGUE – veliki temat o FRANKENŠTAJNU
I dalje pišem za najbolji svetski horor magazin, RUE MORGUE. Ukazana mi je čast da priredim veliki temat u ovogodišnjem Halloween izdanju – a ono je, kao što znate, uvek posebno: veće, bolje, drugačije od izdanja u drugim mesecima tokom godine. U redovnim godišnjim brojevima temati imaju 7 strana, a u noćveštičjem – čak 11. Od toga ja sam popunio barem 10: radio sam intervjue s nekim velikim imenima iz polja horor teorije i prakse, plus uradio pregled filmova koji se bave onom noći u kojoj je začeta varnica Frankenštajna, plus pročitao i prikazao najnoviju antologiju frankenštajnovskih priča (koja iz štampe izlazi u oktobru). Više detalja o svemu ovome kad se primakne oktobar.
Nevezano za ovaj temat, puno pišem i u redovnim brojevima. Recimo, u avgustovskom imam jednu filmsku kritiku (THE WAILING) i dve književne recenzije, obe slučajno lavkraftovske – za knjige THE MAMMOTH BOOK of CTHULHU - Paula Guran, Ed, i The Age of Lovecraft by Carl H. Sederholm & Jeffrey Andrew Weinstock (Editors). Treba sve to pogledati, pročitati, napisati… a u poslednje vreme, zahvaljujući mojim sve većim apetitima, a i poverenju koje imam kod RU MORGA, svakog meseca prikazujem po dve nove knjige.


STRUČNI RADOVI


Prihvaćeni su mi sažeci za dva akademska zbornika koja se spremaju, jedan regionalnog karaktera a jedan svetskog (na engleskom).

1) ČUDOVIŠNI HRONOTOPI U FILMOVIMA ĐorđaKADIJEVIĆA
Ovaj rad pišem zajedno sa kolegom, Markom Piševim, kroz analizu četiri filma Đorđa Kadijevića koji koriste ustaljene ambijente iz tradicije književnosti i filma strave – vodenicu u Leptirici (1973), duševnu bolnicu u Štićeniku (1973), stari zamak u Devičanskoj svirci (1973) i staru crkvu u Svetom mestu (1990).
Rad bi trebalo da bude objavljen u zborniku koji su inicirale kolege sa Sveučilišta u Zadru pod naslovom Liber monstrorum Balcanorum.

            2) RECEPTION OF IMPORTED AND DOMESTIC HORROR FILMS IN YUGOSLAVIA
            Ovaj rad pišem sam, za akademski zbornik (tj. knjigu) pod radnim naslovom Eastsploitation: Eastern Europe and the Cinematic Lowbrow. Mislim da je naslov dovoljno jasan, ali da pojasnim: This paper aims to analyze the discourse related to genre cinema in general and to horror film in particular as expressed in leading Yugoslav film publications, especially in the period of transition between president Tito’s death and the dissolution of the country (1980-1991)… Ovime sam se već donekle bavio u mojoj knjizi U BRDIMA, HORORI, samo će sad to biti dopunjeno novim materijalima i saznanjima i još ozbiljnije biti obrađeno.

Veseli četvrtak
I dalje pišem za DILAN DOG knjige „Veselog četvrtka“, mada su oni nešto proredili njihov ritam. Valjda će biti jedna s mojim tekstom za Sajam!
Pored toga, angažovan sam da za narednu knjigu biblioteke ZAGOR napišem poveći tekst o hororu u Zagor-serijalu! To će biti zabavno.
Uzgred, nedavno je u Nišu boravio Luiđi Pikato, jedan od najpoznatijih crtača Dilana Doga, pa evo kako mi je nacrtao Lavkrafta (koji se, kao što znate, lično pojavljuje u epizodi KALJOSTRO – aka NJUJORK, NJUJORK).


MOJA PROZA

            Kao što sam se i pribojavao, zbog priređivanja knjiga za Orfelin + rada na Kadijeviću itd. nisam imao ni vremena (a ni dovoljno snažnog poriva) da pišem nešto svoje.
            Ako bih uopšte nešto skoro seo da pišem to bi verovatno bila još jedna priča iz sveta ZAVODNIKA, nalik „Crnom čoveku“, samo što bi se bavila Mihajlovim školsko-studentskim danima... Ponekad mi se čini da bi to možda moglo porasti u roman, ali nisam siguran. Malo imam vremena da duže i detaljnije razmišljam o tome...
            Moj dugo spremani (i davno započeti) roman PROKLETIJE zahteva više researcha i vremena i koncentracije nego što ih sada imam i ne znam kad ću (najzad) uspeti da mu se vratim.
            Odavno rasprodati moj prvenac, NAŽIVO, trebalo bi da iduće godine dobije svoje dugo čekano (long overdue) III izdanje – nadajmo, kod Orfelina, sa celokupnim tretmanom koji to podrazumeva.
            Imao sam ideju za Skrobonjinu najavljenu antologiju priča o SFRJ, ali a) u pitanju je novela od bar 40-50 strana, to sad nikako ne bih stigao da pišem; i b) nisam baš siguran kakva je sudba tog projekta, da li će se uopšte desiti, i kad, u svetlu toga da je Paladin maltene prestao da se bavi izdavaštvom.
           
POSAO
Što se tiče mog posla – bio sam lagan i obmanjivan nekim bajkama vezanim za povrtak na niški Filozofski fakultet, ali od toga nema ništa. I moj „kolega“ a i dekan (u odlasku) su se pokazali nepouzdanim...
Zato se javila jedna druga prilika, i to u Beogradu, čak je i nekakav predugovor potpisan, ali to je i dalje na dugačkom štapu i neće se desiti pre sredine iduće godine – ako se uopšte desi.
Do tada, ja sam i dalje, već punih 7 godina, u naponu snage i potencijala, na Birou (ne)rada...


            Zbog svega gore rečenog, nemojte mi zameriti što ne stižem da čitam ništa što nije vezano za gorepomenute projekte i što se više ne igram po forumima. Jbg. Ipak, first things first... Kome baš mnogo nedostajem, pa želi da se „kači“ sa mnom, neka to svoje pokuša da uobliči u naučni rad i objavi na nekom relevantnom mestu, pa ćemo onda videti.
            Ghoul vas pozdravlja! Posao zove!
            Onaj pogovor za UKLETU KUĆU NA BRDU (20-ak strana) se neće sam napisati! A odmah zatim treba da prevedem jednu le Fanuovu podugačku priču! Pa da pomno pregledam sve prevode ostalih le Fanuovih priča! Pa da iščitam neke radove o Le Fanuu! Pa da napišem pogovor i toj knjizi (još 20-ak strana)! Pa da pročitam knjige The Secret of Ventriloquism – John Padgett i Horror: A Literary History- Xavier Aldana Reyes koje treba da prikažem za RUE MORGUE… A da ne pominjem razne kućne, porodične i romantično-zavodljive poslove koji me čekaju…

Dakle, no time Tolouse!

ZAVODNIK – jedno toplo čitanje

$
0
0

            Moj roman Zavodnik imao je relativno malo prikaza u tzv. ozbiljnoj periodici. Nešto malo u dnevnim novinama (npr. Dnevnik, Blic), nešto malo u književnim časopisima (npr. Gradina, Lipar)... Ništa spektakularno, pre svega zato što knjigu nisam „gurao“ niti nametao, a naročito njeno II izdanje, kod Orfelina, čija je celokupna reklama svedena na „word of mouth“, na lične preporuke, na veru u kvalitet koji će se sam ispoljiti (onima kojima treba), umesto kroz „kampanje“ i „akcije“ i svakojaka cirkuzanisanja. Knjiga nije slata u književne redakcije niti na televizije (osim RTS-u, koji za sada mudro ćuti), nije vas spopadala sa bilborda niti se o njoj pričalo u jutarnjim programima, šarenicama i hronikama.
            Ali – pričalo se među pojedinim ljubiteljima književnosti.
            Umesto EPP nametanja, nametala se sama (uz malu pomoć ovog bloga), onima koji su bili predodređeni da im se dopadne. Pronalazila je sopstvene čitaoce koji su joj upućivali omaže na svoj način, recimo OVAKO.
            Jednu od najlepših javnih reakcija na moje drugorođeno čedo imala je čitateljica i spisateljica Тајана Потеряхина Антоновић koja je na svom Fejsbuk profilu okačila poetički osvrt na moj roman, praćen fotografijama koje je nedavno sama napravila u selu Konarevo. Uz njeno dopuštenje, srećan sam što sada sa vama mogu da podelim ovaj tekst i slike.



Moji dobri znanci znaju da nisam do sada pročitala naročito mnogo knjiga.

Ne zato što ne volim da čitam, već kako najčešće kažem, baš zato što volim. U našoj porodičnoj biblioteci previše je knjiga o kojima već previše znam, iako ih nisam pročitala. Od odlazaka u druge biblioteke sam davno digla ruke, zato što mi je, i posle iscrpljujućih pretraga, sve teže da odaberem knjigu za sebe. Iz istog razloga zaobilazim i knjižare, mada moram priznati da me nešto manje privlače. Nisu ni približno tajanstvene i ne deluje da je u njima išta skriveno.


Sve se ogoljeno nudi i prodaje, kako priliči rublju na tezgama, a ne knjigama. To je samo estetski utisak, ne mislim da knjige treba deliti besplatno, posebno ne u vremenu u kom se najgori otpad najskuplje prodaje.

Iskustvo me uči da mi knjiga uvek uzme dušu na jako, jako mnogo vremena. Zato oprezno biram. Ne sećam se da sam pogrešila i odabrala štivo koje nije vredno čitanja. 


„Zavodnika“ sam odabrala vođena zbrkom kriterijuma – šarmantna samouverenost autora uvek privuče pažnju, za razliku od praznoglave nabeđenosti i reklame, i žanr koji kao volim i kao ne volim, posebno ruralni gotik, nešto za šta nisam ni znala da ima tako dražesno i jednostavno ime, a od detinjstva, i naravno, od „Leptirice“ me je uopšteno privlačilo.

Često čujemo kako se u Srbiji danas do beskraja proizvodi smeće, bezvredno štivo, bezvredna muzika i bezvredni filmovi...to je u velikoj meri istina, jer naše društvo neumereno proizvodi bezvredne pojedince sticajem tužnih socio-kulturnih i istorijskih okolnosti.


Sa druge strane, to je zato što neoprezno dozvoljavamo bezvrednim stvarima da se upliću u našu stvarnost, sve se plašeći da ćemo nešto da propustimo. Mi njih tolerišemo jer se plašimo da ćemo njihovim ukidanjem da ostanemo nasamo sa onim trajnim, dubokim, složenim, sa vrednim. To bi bio dosta zamoran život. I jeste, verujte mi. 

Ali, to je nadahnjujuć umor.

Kada vas neko navede da čitate čitav jedan dan i deo noći, i to je nadahnjujuć umor. I da ne preskačete, iako vam se žuri. I da ne ostavite za sutra, iako je pao mrak, pa se malo plašite. I da budete distancirani od likova i događaja veoma dugo, zavarani da čitate roman stojeći izvan i terajući se na to, jer šta ćete vi u toj priči, sve dok ne osetite da birate stranu, negujete skrivenu naklonost i naposletku, snažno želite da otkrijete ono što se oglašava iz tame, i istinu o onome koga bi trebalo da se plašite. 


Iako su možda u neku ruku „čistiji“, bar kako ja vidim pripovedanje straha, horori u kojima zlo ima samo jedno jedino lice i ne služi drugome nego da uplaši i zgrozi, bivaju obrisani iz mog sećanja velikom brzinom. Probuđeni strah od nepoznatog i mračnog u sebi je strah koji ne prestaje sa čitanjem knjige ili gledanjem filma. On ne čeka da padne noć pa da nas uznemiri vaskrsavanjem ružnih slika. Jednom kada ga osetite, uvek je tu kao spoznaja, a ne pretnja.

Zavirivanje u tamno okno bunara, zagledanje ogledala u mraku. Susret oči u oči sa nepoznatim i pretećim. I još više od toga, simpatija prema njemu, empatija, ljubav, strast. 

To „Zavodnik“ može i ja sam ga pročitala tako.


Da, zajedno sa morem komentara na internetu, ljudi koji su ga čitali sasvim drugačije. I to je sve sasvim u redu.

Sve dok ste zadovoljni izborom. Uznemireni. Umorni. Zainteresovani za sudbinu likova iz te priče kao da su deo vašeg srca. Naravno, ne svih likova.

Izabraćete svoje. I to će mnogo toga moći da vam kaže o tome ko ste i kakvi ste. 


Ja svojim izborom nisam iznenađena. Potvrdio mi je da prava strava počinje tada kada pronađemo u sebi odgovor na svako pitanje postavljeno demonima i kada želimo da zaštitimo njih, spasemo njih i opravdamo ih, po svaku cenu i uprkos žrtvama koje to zahteva, i koje mogu biti sasvim naivne i nevine.
Namerno ne pišem ništa konkretnije o knjizi. Toga ima puno na internetu. Čak i previše. Ima i predloga i komentara o tome kako bi šta trebalo bolje, pametnije, lucidnije...


To su ludosti. Treba pustiti pisca da piše. Jer ovde se radi o piscu. Onom pravom, kakvih KAO nemamo. I „Zavodnik“ je pravi roman. Strašan i pored toga duhovit, ne na postmoderni bućkuriš način, već vispreno i skoro bezbrižno duhovit, a priča koja se nalazi na kraju knjige /izdanja o kom pišem/ ne pojašnjava i ne oslobađa u meri u kojoj dodatno opterećuje...

I svaki put kada mi se neko požali kako u Srbiji svako piše, kako su nam knjižare zatrpane domaćim smećem, pitaću ga da li je pročitao ovu knjigu. Određuje nas ono što biramo. Na šund nas niko ne može naterati.
I ne, ne mora „Zavodnik“ da vam se svidi. Ali ako niste glupi, vrednovaćete to što je napisan.

* Uživajte u ovim slikama. Konarevo mi ovog avgusta nije osvetlalo obraz, pa je više ruralno nego gotik, ali biće bolje na jesen. 

P.S. Ne brinite za knjigu, lepo je obrisana i vraćena na policu nakon one torture. Vodili smo računa, tako da je u identičnom stanju kao pre fotosešna.

Ghouls Feeding

$
0
0

Na današnji dan, 20.08.1890.rođen je H. F. LavkraftI to je datum kada se tradicionalno na ovom blogu prisetimo ovog genija.
Pominjemo ga, naravno, i tokom godine, kad bude prigode – a biće još jedna, uskoro – ali na ovaj dan obavezno.
Dovoljno sam o ovom velikanu horora već pisao, i u časopisima, i u knjigama, i u stripovima, i u izdanjima koja sam uređivao, pa i na ovom blogu, da sad ne znam šta bih još tome dodao, osim da mu uputim jedan veliki slikoviti omaž kroz ono što je i mene i ovaj blog definisalo, a to su – gulovi.
Moj nick (Ghoul), pod kojim me mnogi prevashodno znaju, kao i inspiracija za naziv ovog bloga (The Cult of Ghoul), potiču od Lavkrafta, odnosno kod njega sam prvi put za gulove čuo, kao i za naslov Les Cultes des Goules (iako je, strogo gledano, tu fantomsku knjigu izmislio Robert Bloh, nakon čega je bila pozajmljivana kod drugih pisaca iz HPL okruženja, pa i u par Lavkraftovih priča).
Zbog toga sam odlučio da na ovaj sveti dan podsetim sve vas (i edukujem one koji to još ne znaju) – šta su gulovi i čime se hrane.

Gul - (eng. Ghoul) je zloduh ili demon iz bliskoistočne mitologije, nalik Harpiji ili Lamiji, za koga se verovalo da je najstrašniji od svih sličnih stvorova. Lavkraft se s njim verovatno sreo u romanu Vatek Vilijema Bekforda.
Naziv potiče od arapskog ghul (zgrabiti). Ponekad ga opisuju kao jednookog krilatog demona sa obličjem životinje (najčešće psa) koji se na grobljima hrani raspadajućim leševima. Očito je nastao inspirisan psima i šakalima koji su u pustinji običavali da raskopavaju grobove i komadaju sahranjene.
U prenosnom smislu se u engleskom često koristi za svaku osobu koja na opsceni i dijaboličan način koristi leševe, od onih koji ih iskopavaju radi medicinskih eksperimenata pa do klasičnih nekrofila. Ređe se može naći i kao sinonim za oživelog mrtvaca, odnosno zombija.
Gulovi su nešto što me je oduvek fasciniralo i što me kao senka prati: jedan od prvih mojih prevoda uopšte, inače moj prvi prevod Lavkraftove proze, i jedan od prvih ozbiljnih eseja koje sam o hororu napisao, tiču se upravo gulova, doslovnih i metaforičkih. Mislim na priču „Gonič“ i na esej „Nekrofilija – nekad i sad“...

U Lavkraftov priči „Pikmanov model“ pominje se jedna slika naslovnog umetnika, pod nazivom „Ghoul feeding“. A. B. Nedeljković je to svojevremeno preveo kao „Zveri se hrane“. Ovakvo rešenje potpuno uništava aluzivnost tog naslova.
Zveri se hrane – to može značiti nekoliko lavova koji rastržu gazelu, ili tako neki prozaičan prizor iz OPSTANKA. Ali sva suština je baš u tome KOJE su to konkretne „zveri“, i ČIME se, tačno, HRANE.  
Izvorni čitalac tu aluziju ima jasnu pred sobom, jer zna da se gulovi hrane – (ljudskim) leševima. 
Već sam taj naslov, „Ghoul feeding“, u svesti iole maštovitog čitaoca može da pobudi adekvatnu sliku, bez piščeve potrebe da opisuje detalje tog čina, kidanje trulog mesa, čerečenje i ostale eksplicitnosti. Sve je u mašti, gde horor i treba da bude.
Naime, u mašti čitaoca originalnog teksta. Srpski čitalac koji pročita naziv slike „Zveri se hrane“ teško da će zamisliti nešto bogzna kako fantastično ili grozno ili nadnaravno, i preći će preko toga ne osetivši ništa.
            Zato se u verziji priče „Pikmanov model“ u NEKRONOMIKONU ta slika zove – "Gul se hrani". A ako ima neko da ne zna šta je gul – piše lepo u NAPOMENAMA na kraju knjige. 
            Inače, pisao sam već na blogu o problemima sa prevođenjem Lavkrafta, pa i o ovom konkretnom gulovskom problemu; toga se možete podsetiti OVDE.
            Gulovi, inače, kod Lavkrafta najveću i najupečatljiviju ulogu, osim u pomenutoj priči, imaju u romanu SNOVITA POTRAGA ZA NEZNANIM KADATOM, koji će u mom prevodu izaći na proleće 2017.


            Toliko priče o gulovima; sad vas prepuštam slikama, uz preporuku da i vi, svako na svoj način (manje ili više gulovski), odate počast Tati Svih Gulova, velikom i besmrtnom H. F. Lavkraftu!
OVAKO JE LAVKRAFT NACRTAO GHOULA
OVAKO JE RASTKO ĆIRIĆ NACRTAO GHOULA
U KNJIZI 'ALE I BAUCI'
OVAKO JE IVICA STEVANOVIĆ NACRTAO GHOULA

OVAKO JE GHOUL NACRTAO GHOULA
(inspirisano jednim snom)


GHOUL SE HRANI


  




 




























 
















Unseaming: Fourteen Tales of Horror - Mike Allen

$
0
0


            U okviru akcije “Pisao sam za Ru Morg, a sad čitajte i vi ekskluzivno na srpskom”, evo prikaza jedne knjige vredne pažnje.

Unseaming: Fourteen Tales of Horror
- Mike Allen
Antimatter Press, 2014

(c) Dejan Ognjanović
 

Jednostavno ne možete skrenuti pogled sa ove korice by Danielle Tunstall: šavovi kože se raskidaju i otkrivaju novo meso ispod ... Ova slika je savršen uvod u nezaboravni svet Majka Alena (Mike Allen), jednog od najoriginalnijih praktikanata body horror podžanra koji se pojavio na sceni još od Clive Barkerovih Books of Blood.
Artwork na korici je inspirisan pričom "The Button Bin" (2008 Nebula Award Finalist for Best Short Story) i njenim nastavkom, noveletom "The Quiltmaker". Priča uvodi ideju o ljudima koji su u stanju da "rasparaju" nečiju kožu i uđu osobu, gutajući je celu. "Vertikalni šav na nadlanici iznenada se razjapio, poput otvaranja novog oka (...) Prestanite! kažeš, ali on raskopčava ručni zglob, koža se razdvaja kao manžetna, nešto svetlo i svetlucava i živo otkriveno je ispod." Ono što je otkriveno je više nego "samo" razigrani način da se izvrne fiziologija: opisani koncept se koristi kao moćno metafora za izopačene identitete, maske normalnosti i tajne skrivene odmah ispod kože.
"The Quiltmaker" je razrada istog koncepta do veličine novele, sa širim opsegom koji obuhvata ceo komšiluk kroz niz neverovatno filmskih, polu-apokaliptičnih set-pisova (zamislite: Brian Yuzna's Society meets Shinya Tsukamoto's Tetsuo trilogy).
Već samo ove dve priče vrede cene knjige, ali srećom postoje takođe i drugi dragulji ovde, kao što je "Her Acres of Pastoral Playground", sumorna priča o pokušajima jednog farmera da odloži invaziju Velikih Starih kroz mutirano telo njegove supruge; "The Hiker’s Tale" o mladiću zalutalom i zaglavljenom u kolibi starog nemačkog para koja se nalazi u blizini mesta opterećenog brojnim planinarskim "nesrećama"; "The Music of Bremen Farm" je prijatno staromodna priča o vešticinoj originalnoj osveti svojim neprijateljima, i još mnogo toga.
Ovo je sigurno jedna od najboljih zbirki horor priča u 2014. godini, i dobar pokazatelj moći pisca koga Laird Barron u svom uvodu, svrstava na čelo "novog novog talasa" moderne horor proze. Njegova sposobnost da prikaže stvarnost kao nestabilnu a tela / identitete kao plastično-promenljive sigurno ga čini dostojnim praktičarem savremenog horora i imenom koje ubuduće valja pratiti.

*
A u međuvremenu izašla je i njegova nova zbirka, SPIDER TAPESTRIES, čiji jedan extra primerak imam ponuditi prvoj zainteresovanoj osobi koja mi se javi na mejl.
 
“Mike Allen will infect your subconscious with hallucinatory and alarming delight. This book is a must-read for fans of weird fiction and dark fantasy.”
—Helen Marshall, World Fantasy Award-winning author

“Surrender yourself to The Spider Tapestries and let these tales rewire your mind.”

—Scott Nicolay, World Fantasy Award-winning author


The Spider Tapestries, Mike Allen’s sophomore short story collection, takes a wrecking ball to genre boundaries, showcasing seven stories that mix transhuman noir, Lovecraftian horror, and surrealistic sorcery in an exploration of the further reaches of the Weird. Readers who savored the disorienting strangeness in Allen’s debut collection Unseaming, a Shirley Jackson Award finalist and Amazon.com horror fiction bestseller, will find The Spider Tapestries begins whereUnseaming left off.

Mike Allen

TABLE OF CONTENTS
Introduction by Nicole Kornher-Stace
-The Spider Tapestries
-Sleepless, Burning Life
-Twa Sisters
-Silent in Her Nest
-She Who Runs
-Stolen Souls
-Still Life With Skull

Paperback, 140 pages


OTVORENA (2016)

$
0
0

 **(*) 
 3- 

Prijao mi je ovaj nesvakidašnji domaći arty crno-beli film o čudnom odnosu između dve cure, drugarice od kojih je jedna zaljubljena u drugu a druga baš i nije u prvu. I drago mi je što tako nešto postoji kod nas. Gluma je znatno bolja nego što je delovalo u trejleru – istina, ponekad se učini da glumci recituju tekst umesto da ga oživljavaju (naročito sporedni), ali u ovako stilizovanom filmu čak i taj otuđujući učinak ima smisla, makar bio i nenameran.
Crno-bela fotografija je odlična, na momente i izuzetna, svetska. Slowburnritam je uglavnom dobar, stilizacija sa „odsecanjem“ lica svih osim glavnih junakinja je dobra fora, a čak i ta Lakobrijina full-body kreatura na kraju solidno izgleda.
E, sad, što se tiče značenja i simbolike, tu već nisam siguran koliko to sve ispravno stoji. Nominalno, film kao da stoji na strani LGBT populacije, ali u stvari, kroz prikaz patološke „ljubavi“ (ako je ta opsesijaprava reč za to), kao da demonizuje i nju, pa time i ostale. Pretpostavljam da reditelj nije ni mislio da pravi film o lezbijkama nego o ljubavi „uopšte“, ali svejedno je ovakvo čitanje prilično nametnuto ovom dramaturgijom. Takođe mi naprasno pristajanje i lezbizacija dotad nezainteresovane cure pred kraj deluje ničim izazvano, naglo.
A tek o „monstrumu“ ne znam šta da mislim: čitav taj kraj mi, i vizuelno i konotativno, oscilira između sublimnog i ridikuloznog. Slično važi i za kulminaciju sa novim dečkom (kojeg „igra“ sam reditelj, i to ne baš dobro), koja  deluje psihološki i motivacijski da dolazi niotkuda – a u spoju sa sublimno-ridikuloznom odjavnom pesmom sve to kao da svodi  na nivo otkačene privatne šale.
Takođe, stiče se utisak da je OTVORENA neopravdano razvučeni kratki film jer nema tu „mesa“ dovoljno za glavno jelo, tj. dugometražni film (iako to traje jedva nekih 70-ak minuta) i u smislu gledalačkog užitka moglo se tu pružiti više, dinamičnije, zanimljivije.
Uz sve zamerke na tretman teme i ideja, stilski je ovo zadivljujuće. Reditelj Momir Milošević u svojim dosadašnjim kratkim filmovima (a pre svega MRAK i MRKLI MRAK, ali i INTENZIVNI UDARAC U GLAVU) pokazao je sklonost ka hororu i mračnoj tematici, kao i hvale vrednu vizuelnu kulturu, ali - što je u njegovoj generaciji prilično retko, naročito među žanrovcima - i izrazite ambicije u pravcu građenja karaktera i istraživanja međuljudskih odnosa, uz manje ili više krvoliptanja. Od Momira imam umereno visoka očekivanja i sa pažnjom ću pratiti njegove naredne projekte.
OTVORENA u bioskope kreće 29. septembra: overite je tamo dok možete.

PS:OTVORENA je dobila spec. nagradu na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. To je lepo. Mada, kad pogledam koji su još „filmovi“ tu dobili glavne nagrade, ne znam baš koliku to sve težinu ima...
PPS: Zbog elemenata psiho-nadreal-horora ovo je naslov koji će dobiti detaljniju analizu u apdejtovanoj verziji moje knjige o srpskom (a sada i svekolikom ex-Yu) hororu, tako da je ovaj šturi rivju samo skica u tom pravcu. Tom prilikom ću i raščistiti s nekim stvarima oko kojih za sada, nakon jednog gledanja, nisam sasvim siguran.
PPPS: Ovde možete pogledati insert iz pomenutog kratkog filma INTENZIVNI UDARAC U GLAVU u kojem se načas javlja i Nenad Bekvalac, a u ubilačkoj ulozi je Dragan Mićanović:

SON OF SAUL (SAUL FIA, 2015)

$
0
0

 **(*) 
 3- 

Naturalistički prikaz o tome kako su Jevreji patili u II sv. ratu – ovog puta „iz prvog lica“: ne baš bukvalno, kao u HARDKOR HENRIJU, ali fokalizovano tako da je pozicija i vizija glavnog lika privilegovana, pa ne vidimo mnogo više od onoga što je njemu u vidokrugu.
Vešto su snimateljski-rediteljski izbegnute eksplicitnosti zverstava, tako da se sav taj užas genocida u gasnim komorama i okolo predočava indirektno, kroz pripreme za to i posledice, kroz detalje, ovlaš spažene. I to je efektno, neko vreme.
Ali kad se film pretvori u saspens oko sakrivanja leša jednog dečaka kojeg je naš Savle rešio da sahrani po propisu, kako Knjige indžijele nalažu (dok desetine i stotine njegovih vršnjaka iz tog istog logora to neće dobiti nego će biti spaljeni ili bačeni u rupu bez obreda iz „svetih knjiga“), i kad se krene sa svim tim usiljenim situacijama, to priđe previše blizu nenamernoj grotesci.
Saživljavanje s tim likom i njegovom motivacijom skoro je nemoguće – barem meni – jer njegov „simbolički gest“ je, u datom kontekstu, toliko snažno obesmišljen razmerama i intenzitetom okružujućeg zločina da je „spas“ jednog tela/duše sasvim beznačajan. Da, u teoriji, jasno je on ne spasava dečakovu nego svoju dušu; ali u praksi, u predugačkom filmu koji nam ostavlja previše vremena da razmišljamo o tome šta gledamo, ja ne vidim čoveka u borbi za svoju dušu, nego patološki tvrdoglavu budalu koja besmisleno rizikuje ne samo svoj nego i živote mnogih drugih oko sebe radi jednog jalovog simboličnog gesta.
Uprkos tome, ima ovde zaista memorabilno odvratnih „less is more“ scena, sugestivno košmarnih i retko-viđeno klaustrofobičnih, a naročito oko gasnih komora, kao i nešto saspensa u tim ne baš mnogo verovatnim, skoro holivudski preteranim i “how convenient” preganjanjima sa Švabama i njihovim slugama u logoru… sve do kraja koji je besmislen kao i sve što je dotad naš Savle radio.

Time što demonstrira kako bez insistiranja na grozotama, kroz veštu sugestiju, prikazati zločin ovih razmera, ovaj film ukazuje i na jedan mogući način da se pristupi skoro  nerešivom zadatku, odnosno neizrecivoj i neopisivoj temi kakva je, recimo, Jasenovac (i Jastrebarsko). Kad/ako se iko ikada na ovim prostorima drzne da to filmuje... Za sada to nije niko. 
Pri kraju je, trenutno, postprodukcija neke jezive amaterštine made in Serbia o onom famoznom ustaškom koljaču koji naiđe na starca koji mu mirno kaže nešto kao "Samo ti, sinko, radi svoj pos'o..." - slike i tekstovi i najave toga smrde do neba. Za to vreme, u Hrvatskoj se sprema film o Dijani Budisavljević, koja je spasila grdnu decu iz ustaških logora i o kojoj je svojevremeno Kadijević trebalo da snima film, pa je to propalo (čitajte kako i zašto u knjizi KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU, jednog dana kad bude izašla...). 


2016 NON-HORROR (Pregled kod doktora)

$
0
0

Prošlo je već 2/3 ove godine a, ako se ne varam, još od zimus se nisam zbirno i masovno osvrtao na nehorore viđene nedavno, pa evo, da počnem, manje-više redom kojim sam ih gledao. Ukratko, jer malo je tu stvari vrednih detaljne analize. Ovi ispod ipak zaslužuju bar kratke komentare.

EMELIE
USA, 15
**(*)
3-

Bebisiterka iz pakla najavljuje vrlo wicked film, i on je umereno zabavan i obećavajući u prvoj polovini, kad se dešavaju (ili barem prete) neke gadne stvari toj dečici, ali onda to gubi i ritam i poentu i skreće u znatno nemaštovitiju i konvencionalniju i nezanimljiviju teritoriju prema kraju, što je šteta za potencijal kako premise tako i te glumice (Sarah Bolger) koja igra naslovnu psiho-Emeliju. Uprkos tome, ima ovde nagoveštaja nečeg prljavijeg i zločestijeg nego što inače dobijamo u generičkim trilerima, pa zbog svoje prve polovine ovo vredi overiti.


I, Olga Hepnarova
CZ, 15

** 
2+

Devojka (preslatka Michalina Olszanska) sa nerešenim lezbo-sklonostima u soc-Češkoj krajem 1970-ih (što vidimo po tome što je film crno-beo; tad tamo još nije bilo kolora) odlepi u jednom trenutku, sedne u kamion i usklikne, zajedno s Radovanom III: „Da pobijem govna i gotova stvar!“ I tako ona pogazi gomilu slučajnih prolaznika koje pretežno čine neke tetke s cegerima s pijace, nekakvi dede i babe. Njena mržnja prema celom svetu je zabavna kao polazišna emocija, i neko vreme boravka u njenoj sjebanoj sociopatskoj mizantropskoj lezbo-samomrzećoj glavi može biti prijatno (ako je to prava reč) gledaocima sa sličnim emocijama i sklonostima, ali sve je to za moj groš previše eliptično, presporo, nejasno, nedokuvano, prevelika je distanca od te junakinje (inače, izvrsno i saživljeno, predano odglumljene) a film čini grubu grešku kada pred kraj (anti)junakinju koja je mogla simbolizovati neke univerzalne emocije i stanja razotkrije kao PACIJENTA, kao mentalno obolelu osobu sa poremećajima u percepciji stvarnosti, tako da se poništava njen autsajderski status i sve svodi na jedan patetični case study. Da, rađeno je po istinitom događaju. Sporo, dosadnjikavo, usiljeno arty i samo na vrlo kratke momente dirljivo ali mnogo češće – krajnje otuđujuće. Time ovaj film postaje sasvim nalik svojoj junakinji: vidite da ima problem, želite da mu pomognete, hoćete iz sve snage da ga volite, ali on vam to ne da, drži vas na distanci, ne trebate mu, dovoljan je samom sebi, frustrirajuće samodovoljan...


MOJAVE
USA, 16
**(*) 
3-

Umereno zabavna ali nedokuvana triler-drama-akcija o ne baš mnogo simpatičnom suicidalnom bogatunu koji ode u pustinju da se ubije, pa se predomisli, i tamo mu se nakači psiho nejasnih intencija i motivacija, sem da sjebe ovoga. Počinje igra mačora i... mačora. Nije loše dok traje, ali nakon kraja neće u pamćenju dugo da potraje.


PANAMA
SRB, 15
** 
2

Ovo je KLIP za fensere, sa boljim muškim i slabijim ženskim glumcima, bez folka, bez sirotinje (ovde imamo na nedelu dobrostojeću stoku) i bez kuraca, pravih ili lažnih, svejedno. Dakle, ova priča o „ljubavi“ među totalnim IDIOTIMA svoje predvidive i površne truizme nema ničim naročito zanimljivim da podvuče i ilustruje, sem natprosečno dobrom fotografijom. KLIPje bio znatno snažniji, hrabriji, maštovitiji, nekonvencionalniji film na sličnu temu – pored ostalog i zbog smele odluke da svoju antijunakinju (Isidora Simijonović) ne čini simpatičnom, ne brani je, nego je prikazuje bez šminke, kao šuplje, prazno Govno od lika. PANAMA, pak, pokazuje previše simpatije prema lepuškastom šmekeru (Slaven Došlo - najzad jedno muško lice u domaćem filmu koje, za promenu, NE izgleda rođeno da igra ratnog zločinca!) i njegovim imbecilnim prijateljima s kojima se takmiči u „udaranju recki“ toga koliko je, kojih i kakvih fufa namamio u krevet i na koje ih je sve radnje naveo... 
PS: Čak i scene sexa su ovde u svakom pogledu oskudnije nego u KLIPU.


SMRT U SARAJEVU
BIH, 16
**(*)
2+

Još jedan bosanski plačipičkasti film (Oskarovac, Penis Tanović, prema dramici Bernarda-Henrija Levyja Hotel Evropa), ali ovog puta ne plaču protiv Srba – barem ne kao glavne mete, što ne znači da nema uzgrednih pljuckanja – nego protiv toga koliko im je „dobro“ sad kad su „nezavisni“, u raljama novog svetskog neoliberalnog kapitalističkog bezdušnog poretka. Ćekaj, ba, ne valja vam „nezavisnost“? A nije valjala ni Jugoslavija, ba? Pa, đe vam je, ba, Alija? Ne, nego je Gavrilo Princip opet kriv (pošto se deo filma vrti i oko 100-godišnjice početka I svetskog rata), a i jedan njegov današnji potomak je prikazan karikaturalno, tipična Srbenda (neobrijani impulsivni divljak), iako na kraju balade (too little, too late) on bude nešto kao pozitivan, pa čak ispadne i žrtva. Ipak, on je epizodna žrtva, a zna se ko su dežurne žrtve za exploataciju i silovanje ovde... OK, nije to sve baš tako crno, film je umereno gledljiv za nešto što dolazi s ovih prostora i bavi se ovim (jezivo prepoznatljivim) temama, ali ipak je to samo za hardkor fanove novog bosanskog filma (i za CHEX-radoznalce, poput mene).


ghost graduation
SPA, 16
**(*) 
3-

Dobra, duhovita i čak mestimično dirljiva ghost-komedija o profesoru koji u jednoj srednjoj školi ima da pomogne nekolicini problematičnih učenika da prođu završni ispit i pređu S One Strane. Eh, da, ti učenici su mrtvi, odnosno – duhovi, zatočeni su tu na tavanu, i samo žele da što pre odu odavde. Don’t we all? Stvari ne idu tako glatko, ali na kraju je sve ipak gorko-slatko. Solidni likovi i glumci i pošalice čine ovo simpatičnom razbibrigom.


SACRIFICE
SCO, 15
** 
2

Ova kliše pričica sa Radom Mičel se ponegde izdaje za horor, ali zapravo je mlaki triler o sekti koja vlada jednim škotskim ostrvom – što, zapravo, verovatno zvuči zabavnije nego što u praksi ova gomila predvidivih klišea jeste. THE WICKER MAN this ain’t! Više je neki generički movie of the week (or weak).


11 minut
POL, 16
**(*) 
2+

Stilska vežba odnosno egzibicija kojom se na silu ispreplete gomila slabo zanimljivih epizodica (sve se odviju tokom istih 11 minuta jednog popodneva) što sve kulminira u totalno preposterous nemreš bolivit završnici sasve klifhengerima i melodrama-akcija-pirotehnikom, ali sve je toliko mehanički, usiljeno i besmisleno da je prosto neverovatno da se jedan nekad ozbiljan reditelj (Jerži Skolimovski) zamlaćivao ovako nečim, odnosno filmom koji bi više priličio nekom mladom nadrkanom a šupljoglavom tarantinoidisanom „jooo, mama, vidi me kako montiram!“ FDU debitantu.


COSMOS
POL, 16
** 
2+

O pokojniku sve najbolje, ali testamentarni film dragog mi Zulavskog uopšte nije moja šolja kakaa (čaj ne pijem!) a otprilike je namenjen jedino njegovih najtvrdokornijim mrljama, odnosno fenovima. Ja verovatno nisam baš toliko tvrd jer me je hladnim i skoro ugnjavljenim ostavila ova „anything goes“ kvazifilozofijada, prelepo uslikana ali iritirajuća na svim pojmljivim nivoima, od scenarija i dijaloga pa do kastinga dvojice glavnih „junaka“ koji su bolni za oko; lepa argentinjanka (Victória Guerra) ublažava stvari ali nema je ni približno dovoljno često na ekranu dok ova dvojica mrsomude!


Hardcore Henry
RUS/UK, 16
**(*)
2+

Šta reći o ovome a ne upotrebiti otrcanu floskulu o posmatranju, preko nečijeg ramena, drugoga kako igra video-igricu (od „1st person shooter“ sorte)? Na formalnom planu nije to nezanimljivo posmatrati sa zapitanošću „Kako li su OVO snimili?“ i „Da li je ovde, i gde, bio CGI a odakle dokle je bio pravi kaskaderizam?“ Ali to je otprilike jedina intriga u ovoj savršeno uninvolving paradi besmislenog nasilja gde su i likovi i zaplet skroz naskroz otrcani i bezveznjački, odnosno prilagođeni ciljnoj grupi ovakvih igrica i filmova, što će reći, deci i infantilnima svih uzrasta.

    +++    
A ovo dole - mrzi me i da ih komentarišem! Muka mi je od same pomisli na ove filmove: zaobiđite ih!

NINA FOREVER
USA, 16
**              2

PRINS
HOLL, 15
**              2

Ava’s Possessions
USA, 16
**              2

Hail Ceaser
USA, 16
**(*)        2+

LES DEMONS
CAN, 16
**(*)         2+

SYMPTOMA
GRE, 16
**             2

L
GRE, 16
**(*)        2+

VICTOR FRANKENSTEIN
USA, 15
**(*)         2+

Kill Command
USA, 16
**              2

Observance
AUS, 16
*               1+


Chan-Wook Park’s THE HANDMAIDEN (2016)

$
0
0

 *** 
 3- 

            Novi Čanvuk mi je prijao otprilike toliko kao i njegov prethodni, pomalo potcenjeni STOKER, ali zbog preteranog trajanja užitak je ovde malko razvodnjen. Ipak, ova njegova SLUŽAVKA je blago natprosečan film: delom period-drama, delom krimi-triler, delom lezbo-seksijada i fetiš-parti a sve zajedno, kako smo već od Parka i navikli, jedan veliki eye-candy.
            Radi se o zapletenom i ne baš mnogo pametnom/ubedljivom pokušaju da se jedna bogatunka liši svog nasledstva putem hohštaplerskog zavođenja a deo te igre postane i naša mlada služavka, „naivna“ džeparoškinja koja, ipak, iako se radi o J. Koreji u 1930-im, spremno uskače u gazdaričinu kadu i krevet kao da se radi o gay-friendly 21. veku!
            I tako, malo hopa-cupa u bogataškom krevetu (njoj se mili u svili!), malo zavođenje od strane služavkinog muškog kompanjona i inicijatora šeme, dvije žlice perverznog ujaka, a sve to u luksuznom ambijentu prenakićene vile građene delom u azijatskom a delom u zapadnjačkom stilu.
            Konotativno, film se dotiče tematike odnosa Koreje, s jedne strane prema okupatorsko-zlikovačkom Japanu, a s druge prema Zapadu (Amerika i Engleska - biće zemlja proleterska) ali to je više „window dressing“, iliti sipino mastilo za mućenje vode, negoli što je prava tema ili nešto što nudi ne znam kakve uvide i slojeve postojećoj priči. Barem meni izmiče neka dublja simbolika svega toga, ali rad sam čuti eventualne interpretacije koje će od ovog galimatijasa napraviti nekakvu parabolu od Koreji juče danas sutra...
            Pošto mu ovo dođe nešto kao retro-neo-noar (sic! upravo sam izmislio novi podžanr!), naravno da stvari ne idu glatko-slatko, da ima tu twistova i shouta, ali je putanja svega toga već od polovine prilično jasna – naročito onima koji su gledali BOUND i još uvek ga se sećaju (ja sam ga upola zaboravio, ali Aca R. me je podsetio).
            Sa trajanjem od 2,5 sata sve je to ipak predugačko, a nema ni tu dinamiku ni to ludilo i nepredvidivost i WTF iskakanja kakve ima ovogodišnji THE WAILINGtako da čovek može da se, nakon nekog vremena, smori i overdozira svim tim baroknim preterivanjem. 
Moglo bi se reći da je, baš kao i Refn u na-net-upravo-procurelom NEON DEMONU, i Čanvuk napravio još jedan film koji je više o tapetama i zavesama i tepisima i baldahinima nego o ljudskim bićima.
            Zbog toga se može reći i da je ovo nešto kao Del Torov goth-barok CRIMSON PEAK ukršten sa BOUND-om, ali na način THIRSTAi STOKERA: ukratko, jedna prenakićena ekstravagancija koja je vrednija zbog svoje egzotične farbe i mirisa i ukusa, negoli zbog svoje supstance.
            Realno, ovo je kao da vam neko parčence mesa od 50 grama stavi na ogroman tanjir, pa ga nakiti raznim graškovima, pirinčima, peršunima, šargarepama, karijima, sosovima, kurcima i palcima metnutim samo radi dekora, ali na kraju obroka ipak kući odete polugladni. Daj mi, bato, radije 300 g suvih rebaraca na kajmaku a te tvoje ikebane i hrizanteme i hortikulture sačuvaj za baštu, a ne za moj gurmanski astal!
            Ili, koristeći jednu malo drugačiju metaforu: za SLUŽAVKU se može reći skoro isto što već rekoh za STOKERA: Čanvuk je u ovom slučaju upotrebio čitavu filharmoniju da bi odsvirao jednu prostu i čak tupavu vergl-melodiju jedva vrednu da se odzvižduće, a rezultat mu oscilira između prepotentne isprazne budalaštine i – nečega što prevazilazi reči i ipak se mora videti/čuti!

            SLUŽAVKINA priča (sic), istina, nije ni blizu toliko napadno glupa kao ona u STOKERU, ali je svakako tanka i sekundarna: garnirung je ono što je ističe, a ne ona sama po sebi.
            Nekima će par prilično žestokih scena lezbo-seksa (uključujući i jedno snažno makazičenje) svakako biti “glavno jelo” u ovom obroku, ali ja moram priznati da mi je posmatranje obnaženih azijatskih aktera u seksualnim činovima napaljujuće otprilike koliko i da gledam kučiće kako se pare. Bez uvrede, ništa rasizam, samo govorim o erotsko-estetskim preferencijama. (Isto tako 'primamljiva' mi je i azijatska kuhinja, ako ćemo već tako...) Ima ko to voli, pa nek izvoli.
            Druga polovina filma sastoji se, dobrim delom, iz flešbek-varijacija na dešavanja viđena u prvom delu, ali iz druge (prilično drugačije) vizure: i to je, donekle, zabavno kao gimik, ali pošto nam „otkriva” stvari koje smo već slutili ili znali, sve se svodi na relativno mehaničko poigravanje tipa „aha, ona scena u kojoj se činilo da njih dvoje OVO, zapravo je, kad se vidi ucelo, ili s one strane, bilo ONO...“ 
Previše je toga. Ovaj film bi, kao i WAILING, dobio kad bi izgubiojedno pola sata. Možda i više od pola sata. Nema potrebe da ova 150-minutna (!) egzibicija traje duže od 100-ak minuta (BOUND, recimo, traje 108 min).
            Ili, ako se već išlo s ovim megalomanskim trajanjem, mogao je perverzni ujak da dobije više prostora (Aca ga zove proto-Vukmir, i sanja o side-projektu sa njim u glavnoj ulozi). 
Realno, ni on, ovakav, nije bio neophodan za ovu priču, ali kad već, takav, jeste tu, film bi bio znatno zabavniji i perverzniji da mu je dato da se još više razmahne. I on, i njegov veliki oktopod (koji ovde služi, avaj, samo za ukras!)...
            Sve u svemu, SLUŽAVKA je jedno prijatno, mada pomalo efemerno, zaboravljivo gledalačko iskustvo – odnosno, i likovi i zaplet ispariće vam iz svesti vrlo brzo; naročito snažne emocije teško da ćete osetiti tokom „melodrame“, a jedino ako vas pali žuta lezbo akcija bićete srećni tokom otprilike 5 minuta ukupnog trajanja toga, garniranih sa još 145 minuta u kojima te akcije nema nimalo.

            Ali što su tapete! Zavese! Baldahini! Haljine! Nameštaj! Drvenarija! Bašte! Sve je to baš onako (glasom Zorana Radmilovića) – leeeeepo.

„Ko zna znaće, ko ne zna — neznaće“: INTERVJU

$
0
0
  
            Nedavno je ekipa Radio Sputnjika došla u Niš, i iskoristila kao povod dešavanje tzv. „Filmskih susreta“ da napravi poprilično iscrpnu emisiju posvećenu kulturnom životu Niša. Jezgro ekipe činile su ljubazna, srdačna i dobro pripremljena novinarka Valentina Bulatović i urednica, Dejana Vuković s kojom sam lepo sarađivao u vreme dok su Večernje novosti mogle normalno da funkcionišu i kad je bilo para za tzv. „Kulturni dodatak“, za koji sam jedno vreme pisao a Dejana ga uređivala; danas para nema (refren!), dodatak je skresan za polovinu i uređuje ga neko drugi, a Dejana uređuje emisiju „Orbita kulture“na pomenutom radiju...
            Učesnici-sagovornici ove emisije bili su direktorka tzv. Niškog „kulturnog“ centra Bojana Simović, umetnički direktor tzv. „Filmskih susreta“ Vladan Živković, direktorka Zavoda za zaštitu spomenika kulture Elena Vasić Petrović, reditelj filma SporazumPredrag Radonjić, selektor „Filmskih susreta“ Dejan Dabić (koga neki pamte i kao inicijatora počivšeg filmskog časopisa Filaž) – i, iskreno vaš, Dejan Ognjanović, koga ne treba posebno predstavljati!
            Intervju koji su uradile sa mnom možete i slušati (audio!) i čitati (tekst, na ćirilici) OVDE. Inače, tekst je nešto sažetija, sređenija verzija. Ako hoćete da to sve dobijete u UNCUT obliku (ili barem relativno uncut; ima tu manjih edita...) onda je bolje da slušate nego čitate, ako to možete / hoćete.
          Ako vam je lakše da čitate nego da slušate, a hoćete da uhvatite SVE što sam rekao, savetujem da odslušate barem AUDIO deonicu od oko sedmog pa do devetog minuta koja nije preneta u tekstu a u njoj govorim o hororu zvanom NIŠ... Takođe, odslušajte deo od 13. minuta pa do kraja, jer tu sam pričao mnogo više nego što je u tekstu preneto.

            Ja sam to sve prebacio u latinicu, neznatno prilagodio ovom blogu, i s dopuštenjem Sputnjika sada ga ekskluzivno kačim i ovde. Kao što ćete videti, opet sam bio mračan, negativan i kritički nastrojen prema svemu, kako prema tzv. „niškoj kulturi“ tako i prema nepostojećoj kulturnoj politici ove marionetske i nekulturne kvazi-države. Zato sam i ovaj intervju prikladno ilustrovao fotkama pustog Niša (autorka: Ivana Antović) i proročkim SF-horror artvorcima Davorina Dinića.


„Ko zna znaće, ko ne zna — neznaće“

27.08.2016

Valentina Bulatović

Danas, kada nemamo ni sankcije ni ratove, kada nas Međunarodni monetarni fond tapše po ramenu i „nije normalno koliko nam je dobro“, kultura je u nikad gorem stanju, ironično u razgovoru za Sputnjik ocenjuje pisac, filmski i književni teoretičar, kritičar i publicista Dejan Ognjanović.



Da li je niška kulturna scena otvorena prema „alternativnim“ sadržajima, koliko mlade Nišlije imaju mogućnosti da zadovolje svoje kulturne potrebe, kao i kakav je status horora ne samo u niškoj nego i u srpskoj sredini uopšte, neke su od tema o kojima je Sputnjik u emisiji „Orbita kulture“ razgovarao s Dejanom Ognjanovićem.


Festival glumačkih ostvarenja „Filmski susreti“ jedna je od najpopularnijih i najposećenijih kulturnih manifestacija u Nišu. Gde su, prema Vašoj oceni, „Filmski susreti“ danas?

— Nisam siguran gde su oni danas, jer ih sve manje i manje pratim: domaća filmska ponuda je sve slabija, a i atmosfera na tom festivalu mi ne odgovara — gledanje filmova s tolikom masom ljudi koji nisu filmofili nego su tu došli kao na neku vrstu vašara na kojem treba biti viđen. Više volim gledanje filmova s 10-15 filmofila u nekom malom bioskopu, nego s hiljadama žena, dece, rođaka koji su tu došli a ne znaju ni koji film gledaju, niti zašto ga gledaju.  

Mi sada imamo dva bioskopa, ali… To je jedna sasvim druga priča. Tu se sada prikazuju samo najveći hitovi, spektakli, blokbasteri. Nešto iole ekscentričnije, umetničkije, andergraund, lou badžet moguće je videti samo u okviru nekih filmskih revija na video-bimu. Iako je u tehničkom smislu bogatija — sada možemo da gledamo 3D filmove i razne tehničke novotarije — bioskopska ponuda je zapravo siromašnija.


Da li su mogućnosti veće kada govorimo o drugim sferama umetnosti, šta Niš nudi svojoj književnoj, likovnoj, muzičkoj publici?

— Već nekoliko godina glavne institucije u Nišu koje bi trebalo da se bave književnim sadržajima, organizovanjem književnih promocija i sličnih događaja, imaju veoma komplikovanu proceduru za dobijanje budžeta, čak i za putne troškove piscima, a kamoli za neke druge aktivnosti, honorare, dnevnice i sve ono što je u neka davna, praistorijska vremena funkcionisalo. Sve se, dakle, svodi na zavičajne pisce i na one koji su spremni da o svom trošku dođu iz neke malo manje daljine, da plate sebi kartu, jer institucije kažu da nemaju budžet. To je tužno.
Sećam se da je sredinom devedesetih, u vreme sankcija, bilo novca za sve ove stvari, za dovođenje ljudi iz Beograda, za pravljenje tribina, okruglih stolova. Danas, kada nemamo ni sankcije ni ratove, kada nas MMF tapše po ramenu, kada nije normalno koliko nam je dobro, kultura nam je u užasnom stanju.

Jednom prilikom ste, govoreći o kulturnoj politici, naveli reči Vinstona Čerčila koji je usred Drugog svetskog rata istakao da je kultura važna kao motiv ljudima da prežive.

— Odnosno da ona opravdava sve to preživljavanje, jer nama se danas preživljavanje nameće kao vrhovni ideal — težnja da imamo za „u se, na se i poda se“. Kultura se u tim nekim fantomskim ekspozeima više ne spominje ni kao fusnota. Od kulture nije ostalo ni „k“.


Hajde da, ipak, pokušamo da predstavimo i lepšu stranu ove priče: postoji li nešto, prema Vašoj oceni, čime Niš može da se pohvali kada je o kulturi reč?

— To bi, pretpostavljam, pre mogla da bude reč „entuzijasti“, nego „institucije“. To su ljudi koji su spremni da se bore protiv vetrenjača, protiv nekakvih aždaja, koji opstaju iz nekog svog fanatizma, odnosno posvećenosti onome čime se bave, iako institucionalno nemaju nikakvu podršku, nego samo prepreke. Mnogo je onoga što treba zaobići ili preskočiti, ali neke stvari se ipak dešavaju, neki festivalčići u zametku, neki festivali stripa, pa i „Filmski susreti“…

Kada govorimo o hororu kao žanru, većina ljudi ga vezuje za umetnost koja je manje vredna. Da li je zaista tako? Vi se hororom bavite i kao pisac i kao kritičar i teoretičar, uspevate li da razbijete te predrasude?

— Jednom kad nešto postoji u knjižarama ili bibliotekama, tu prestaje moj posao, nisam ja nikakav propovednik ili neko ko će nekoga da vrbuje ili zavodi. Moje je da se najozbiljnije što mogu bavim svojim poslom. Kroz ediciju „Poetika strave“ za novosadski „Orfelin“ pokušavam da popunim rupe nastale tokom poslednjih stotinak godina, da neke od najvećih klasika ovog žanra, koji dosad nisu izlazili na srpskom, ili su zastupljeni s po jednom do dve pričice, predstavim na ozbiljan način, i vizuelno i kritički. Nastojim da sve to propratim detaljnim stručnim pogovorom koji nije zasnovan na prepričavanju s Vikipedije na jednoj ili dve stranice, kako obično izgledaju pogovori u našim knjigama, nego na dvadesetak stranica na kojima čitaoci mogu da se malo više upoznaju i sa samim autorom i s njegovom poetikom, pa implicitno i s poetikom strave. Često citiram jednu lapsusoidnu izjavu jednog bivšeg ministra iz ovih krajeva koji je uoči nekog upisa đaka ili studenata rekao: „Ko zna znaće, ko ne zna — neznaće“. Dakle, ko želi da zna, naročito sada u vreme interneta, može to da ostvari.

Kako ste se i kada zainteresovali za horor u vreme kada ga kod nas gotovo nije bilo?

— U moje vreme nije još bilo svih tih gedžeta, ajfonova, interneta. Imao sam dedu i babu s obe strane, čije su me priče anegdotalnog tipa, prepričavane kao stvarni događaji o duhovima, vampirima, povratcima iz mrtvih, fascinirale od najranijih dana. Budući da u moje vreme u našoj književnosti i nije bilo horora, govorim o ranim osamdesetim, stripovi i poneki film koji se na tadašnjoj državnoj televiziji prikazivao bili su jedini način da se susretnem s ovim žanrom. Kako su se bližile devedesete i svi horori u našoj stvarnosti, tako je to počelo da se menja, i horor se pojavio i kod nas, prvo zahvaljujući videu, a potom DVX-u i DVD-u. Koren je, međutim, u tim nekim ruralnim pričama, u etno, folk fazonu kojem sam se praktično odužio u svom romanu „Zavodnik“, koji je upravo smešten u jedno selo u ovim krajevima, odakle su moji deda i baba, koji su me najviše i inspirisali za tu priču.

Vi ste priredili poetiku horora koja se bavi anglosaksonskom književnošću. Da li ste razmišljali o tome da se bavite poetikom horora u srpskoj književnosti, da li je ona vredna toga?

— Ona je vredna bavljenja jer je naša. To nešto malo što postoji vredi izučiti, valjalo bi neko to da uradi, a kako stvari stoje izgleda da ću to morati da budem ja, iako me više interesuju neke druge stvari, nešto što sam najavio još na odbrani doktorata, a to je evropski horor, odnosno ovaj žanr izvan engleskog govornog područja — francuski, nemački, italijanski, španski, belgijski. Raduckam i na toj srpskoj priči, i kroz primarnu literaturu i kroz pokušaje nalaženja nekih kritičkih osvrta na nju u poslednjih sto i više godina. Ono što je izvesnije jeste znatno proširena verzija knjige „U brdima, horori“ iz 2007. Ona se pionirski bavila hororom u srpskom filmu, a proširena verzija će biti dopunjena filmovima nastalim posle 2007. godine. Tu je bilo i te kako vrednih stvari.

Crkva „Pokajnica“

$
0
0

            Ono kad ubiješ rođenog kuma, i to ne na megdanu nego kurvinski, na spavanju, a rečeni kum je uzgred bio jedan od najvećih junaka dotadašnje srpske istorije, pa ti onda bude nešto kao malko krivo, da ne kažem blago neprijatno, spopadnu te gorušica i loši snovi, pa onda, brže-bolje, da spereš tzv. savest, rešiš da deo dukata koje si ukrao od ubijenog kuma iskoristiš da podigneš crkvicu.

            Rezultat je – crkva „Pokajnica“.

            Eh, ima li Srbina koji nije u svom životu prošao kroz goreopisani scenario, bilo u ulozi kurvoizdajnika, bilo u ulozi kurvinskiizdatoga? Svi se prepoznajemo u toj priči, u ovoj ili onoj ulozi.
Iz skromnog "Karađorđevog muzeja" u okviru manastira

            Elem, u okviru letošnjeg obilaska Velike Plane i njene bliže okoline posetio sam Radovanjski lug, poprište Karađorđevog ubistva, i slikoviti izveštaj sa tog svetog mesta imate OVDE.
            Logična sledeća stanica bila je, zatim, i ova skromna crkva – skromna i po izgledu i po veličini i po svemu, ali ne i po konotacijama. Čak i takva kakva je, ona govori mnogo. Ko ima oči, neka gleda!
BOGO sve gleda odozgo!

            Sve fotke ovde načinili moj tamošnji domaćin, Mladen Milosavljević i ja.

                       
Crkvu – brvnaru, kojoj je narod kasnije nadenuo simboličan naziv Pokajnica, podigao je u ataru Starog Sela kod Velike Plane, u prvoj polovini 19. veka budući knez smederevske nahije, Vujica Vulićević.
Želeo je time Vujica da spere krivicu sa svoje duše, jer je učestvovao u ubistvu svog kuma. Kako veli istorija manastira, novac koji je našao u bisagama svog kuma Karađorđa, Vujica je dao za zidanje prvobitno crkve, a potom i manastira Pokajnica, kod Velike Plane. Tako je Srbija dobila spomen na surovost ovog čina, koji se nikako ne da zaboraviti.
Poznato je da je crkvu, a danas manastir Pokajnicu kod Velike Plane sagradio vojvoda Vujica Vulićević, koji se istako u borbi protiv turskih okupatora. Međutim, srpski narod više od njegovog herojstva svakako pamti sramni čin u kome je učestvovao, kada je ubio svog kuma, vođu Prvog srpskog ustanka, vožda Đorđa Petrovića – Karađorđa.
Istorija manastira, a više od nje narodno predanje navodi da je vojvoda Vujica u julu mesecu 1817. godine bio jedan od glavnih učesnika zavere, koja se okončala Karađorđevim ubistvom. U neposrednoj blizini manastira, u Radovanjskom lugu se odigralo ubistvo, a smatra se da je upravo vojvoda Vujica bio taj koji je poneo sa sobom odrubljenu Karađorđevu glavu, ali i njegovu sablju, odelo, pa i ordenje i bisage u kojima je bilo čak 4 000 dukata.
Kako dalje navodi narodno predanje, a beleži istorija manastira, vojvoda je zastao da se odmori na obližnjem proplanku. Veruje se da je tek tada shvatio šta je zapravo učinio i da je tada odlučio da upravo na tom mestu podigne crkvu, ne bi li barem nekako spravo krivicu. Tadašnji srpski knjaz Miloš i njegova supruga, kneginja Ljubica su mu dozvolili da iskoristi dukate koje je pronašao u Karađorđevim bisagama, a smatra se da su i oni novčano pomogli granju crkve – brvnare.
Crkva je posvećena letnjem Svetom Nikoli, odnosno Svetom ocu Nikolaju Miriklijskom, te prenosu Njegovih moštiju, ali je ostala upamćena po nazivu koji joj je nadenuo narod – Pokajnica, mada je prvi zvaničan naziv bio Velikoplanska.
U crkvi se i danas nalazi natpis i to na prestonoj ikoni Svetog Đorđa da ju je sagradio ”gospodar Vujica za pomen 1818. godine “.
Današnji manastir Pokajnica kod Velike Plane je prvobitno korišćen kao parohijska crkva, koja je bila namenjena stanovnicima Novog i Starog Sela, te sela Rakinac i Radovanje, kao i Velike Plane. Episkop Hrizostom ju je 1954. godine proglasio muškim manastirom, a odlukom episkopa Save 1992. godine, manastir Pokajnica kod Velike Plane biva proglašen ženskim manastirom. O manastiru su tada brinule monahinje koje su prethodno boravile u manastiru Sveta Trojica na Kosovu i Metohiji, a na njihovom čelu je bila igumanija Ilarija.
Istorija manastira beleži i podatak da je 1979. godine manastir Pokajnica kod Velike Plane stavljen pod zaštitu države kao Kulturno dobro od izuzetnog značaja.
Isus ima pločica na stomaku koliko krmača što ima sisa!

Sažetu istoriju i glavne podatke o ovom mestu, kao pratnju mojim slikama, preuzeo sam odavde.

Inače, o tome koliko je ova zemlja prebogata istorijom svedoči i praistorijski čamac pronađen u ovom kraju i sačuvan zahvaljujući katranoidnoj supstanci kojom je premazan (ili u kojoj je bio pronađen) a koji stoji izložen elementima, pod strejom ovog manastira.
Jedan drugi aspekt bogate istorije, novije ali ništa manje hororične (dapače!), nalazi se odmah pored ove crkve i manastira, praktično odmah pred kapijom – a to je sablasni napušteni hotel koji sam obilato slikao i te slike okačio OVDE.



 









Viewing all 1399 articles
Browse latest View live