Quantcast
Channel: The Cult of Ghoul
Viewing all 1389 articles
Browse latest View live

NAJBOLJI HORORI 2017.

$
0
0
  
            Prošla godina za horor je, u proseku, bila nešto bolja– jer bilo je više čistih, lepih trojki; ali je slaba utoliko što se ništa nije tako značajno i napadno nametnulo kao jače od toga. Bar neki „četiri minus“... Ali ne, za sada kandidati za tu ocenu još nisu procurili... Dakle, puno vrlodobrosti, a malo ili nimalo odličnosti, a kamoli izuzetnosti...

            Evo, onda, šta je dr Ghoul istakao kao najbolje horore iz prošle godine. Listu, kao i obično, delim na dva dela – prvo dolaze oni koje (uslovno) preporučujem za gledanje, sve do granične linije 2+/3-, a zatim dolazi i sve ono ostalo, ispod crte, što možda zavredi samo najneprobirljivijima, najočajnijima, najhrabrijima, najnepoverljivijima. Samo, nemoj posle da bude „Nismo znali“ i „Eh, ko nas je terao...“ i „Eh, što nismo poslušali Ghoula“...
            Naravno, filmovi koji su na blogu dobili zasebne ili barem grupne rivjue linkovani su – kliknite na naslov da (ponovo?) čitate šta sam o njima imao reći.
            Od prošlogodišnje dodele Zlatnih Ghoulova pa do nedavne (vidi šta je tu bilo nagrađeno OVDE) odgledao sam ukupno 65 premijernih horora, a preko 90% te cifre su najnoviji, iz zadnje 2-3 godine, i potonji su razvrstani na donjim listama. Dakle, prvo imate top-27 solidnih i iole gledljivih, a onda još 32 slabunjavo-osrednja i (polu)nebitna, ako vam je baš zapelo.

NAJBOLJI HORORI 2017.
 top-lista 
 

USA, 17
***           3+

USA-FRA, 17
***            3

USA, 17
***             3

4. LIFE
USA, 17
***             3

USA, 17
***              3
 

USA, 17
***             3

USA, 17
***             3

IRE, 17
***             3-

USA, 17
***        3-

10. IT
USA, 17
***            3-

UK, 17
***            3-

12. THELMA
NOR, 17
**(*)         3-

USA, 15
**(*)           3-

USA, 16
**(*)         3-

USA, 17
**(*)          3-

SPA, 17
**(*)            3-

16
**(*)          3-

USA, 17
**(*)          3-

USA, 16
**(*)         3-

USA, 16
**(*)         3-

21. The Crucifixion
USA, 17
**(*)          3-

22. The Sleep Curse
HK, 17
**(*)         3-

USA, 17
**(*)         3-/2+

USA, 17
**(*)         3-/2+

USA, 17
**(*)        3-/2+

26. IT COMES AT NIGHT
USA, 17
**(*)      2+/3-

RUS, 16
**(*)    2+/3-


***
  OSTACI I OTPACI  
 po redosledu kojim sam ih gledao 


Anarchy Parlor
UK, 15
**              2-

CAVE
NOR, 16
**(*)         2+

ELOISE
USA, 16
**              2+

THE VOID
USA, 17
**(*)   2+

XX
USA, 17
**              2-

TERROR 5
ARG, 16
**              2

Havenhurst
USA, 16
**(*)        2+

Galaxy of Horrors
CAN, 17
**

Sun Choke
USA, 16
**              2

The Dark Tapes
USA, 17
**(*)        2+

Rings
USA, 17
**        2+

REPLACE
UK, 17
**      2

ALENA
DEN, 16
**               2

LET HER OUT
USA, 17
**                2

THE MUMMY
USA, 17
**             2

It Stains the Sands Red
USA, 17
**             2

OUR EVIL
BRA, 17
**              2-

HOUSEWIFE
TUR, 17
**              2+

RED CHRISTMAS
AUS, 17
*(*)          2-

LEATHERFACE
USA, 17
**        2+

Cult of Chucky
USA, 17
**(*)    2+

NIGHTWORLD
USA-ITA-BUL
**     2

We Are Not Alone
PERU, 17
*(*)           2-

MADRE
ARG, 17
**               2+

VURDALAKI
RUS, 17
**               2+

The Tutor
ARG, 17
**               2+

Amityville: The Awakening
USA, 17
**      2+

VERONICA
SPA, 17
**               2-

Jeepers Creepers III
USA, 17
**               2+

ROKKUR / RIFT
ICE, 17
**               2+

through the shadow
BRA, 15
**               2+

THE MIMIC
KOR, 17
**      2

********




THE ISLAND OF DOCTOR MOREAU by Ivica Stevanović

$
0
0
  
            OSTRVO DOKTORA MOROA je vrhunski SF-horor roman, verovatno najbolji – svakako meni lično najdraži – roman H. Dž. Velsa. Vels je, inače, širokim masama najpoznatiji po relativno dobroćudnim SF romanima (NEVIDLJIVI ČOVEK, VREMEPLOV, RAT SVETOVA...) 

– mada su i oni, zapravo, mnogo mračniji i hororičniji na papiru od svojih opštepoznatih umivenih, filmskih verzija (mada je Vejlov N. ČOVEK prilično zločest; poneki ga čak smatraju hororom).
Ono što se manje zna, barem među masama, jeste da je Vels takođe napisao brdo odličnih horor priča. Bio sam usred pravljenja izbora takvih bisera za Orfelin prošle jeseni, kad na sajmu videh da je jedan kretenski izdavač već to objavio, 
naravno u daleko jadnijem izdanju, pa je tako Orfelinovo izdanje Velsovih priča obesmišljeno. Bar u bližoj budućnosti.
Roman OSTRVO DOKTORA MOROA svojim kvalitetima sasvim bi zasluživao da se nađe u ediciji „Poetika strave“ koju uređujem, ali po svemu sudeći ovo delo dobiće poseban tretman u nešto luksuznijem obliku.

Naime, pre par meseci u Americi je, kod izdavača Easton Press, izašlo super-luksuzno izdanje ovog romana – obogaćeno, ni manje ni više, nego kolor i crno-belim ilustracijama Ivice Stevanovića, niškog genija preseljenog u Novi Sad, i veterana Orfelinovih izdanja.
 Svojim horor-divotama već je ukrasio korice za ŠAPTAČA U TAMI, VELIKOG BOGA PANA i PISARA TAME, a tek će da krasi i predstojeće Treće (Ultimativno) Izdanje Nekronomikona, i još ponešto iz Orfelinove horor kuhinje.
Evo osnovnih podataka o američkom izdanju: sadrži 11 ilustracija u punom koloru, računajući i naslovnu stranu, i brojne crno-bele unutra. 
Kolor slike pokrivene su prozirnim pokrivačem. Ručno numerisana izdanja urađena su u tiražu od 1.200 primeraka. Format je 9” x 11”, a knjiga ima 288 strana.
Tvrdi kožni povez sa reljefnim zlatotiskom. Ručno rađena zaštitna kutija sa platnenom površinom. Vrhunska štampa na papiru bez kiselina, kažu da traje generacijama (živi bili pa videli)! 

Šiveni povez. Pozlaćene ivice strana, zlaćane šare na forzecu i narzecu, traka od satena za beleženje strana.
I kao da to sve nije dovoljno – svaki primerak je svojeručno potpisao Ivica Stevanović, i to na ćirilici (da se dzvere Ameri), pa još u prisustvu svedoka, potvrđeno potpisanom potvrdom, da ne kaže neko posle: „Pih, to je mogo svako tako da potpiše!“
I sve to Ameri, koji ne znaju šta će od „besa“, plaćaju $79.
            A evo kako se hvale Ivicom:
„To illustrate this deluxe edition, Easton Press turned to Serbian illustrator, comic artist, and designer, Ivica Stevanovic. With a versatile technique that mixes pen and ink, watercolor, and digital painting, and a daring genius for portraying imaginary creatures, Stevanovic is the perfect artist for H.G. Wells' prophetic tale.“ 
Naravno, lako je njima da ga hvale danas, kad ga ceo svet zna. Gde su bili pre 10 godina kad sam ja hvalio njegovog KATILA, pitam ja vas? Čekali su nekog promućurnijeg da ga otkrije, eto gde, pa da onda dođu na gotovo!
(Uzgred, znate li da onaj ološ i lopov, Boban Knežević, nikad nije platio ni cvonjka autorima KATILA? Naravno da ne znate, jer on se i dalje, sa svojom propalom firmom, naivnima izdaje za mecenu i dobročinitelja srpske fantastike... ali nećemo sad o ološu...)

Dobro, sve je to lepo, čestitamo našem Nišliji koji je dogurao do Amerike (preko Novog Sada) ali – šta sad da radi pošten čovek u Srbiji, a ako je pošten onda se podrazumeva da je i siromašan, šta da radi, velim, povodom ove za nas preskupe knjige?
Hej, ne klonite duhom! Samo zato što će Psiho-Vučić sa svojom kamarilom moroovskog, subhumanoidnog polusvinjskog slinavog ološa (e jbg, nisam izdržao!) da vlada ovim jadnim izgovorom za zemlju sve do svoje mirne, daleke, staračke, nimalo nasilne ili pak revolucionarne smrti, nije razlog da padnemo u defetizam. Zapravo, jeste, ali jebi ga – nećemo iz inata.
Iz inata ćemo se pretvarati da živimo u normalnoj zemlji u kojoj štampanje knjiga još ima smisla. Iz inata će Ivica uploviti u izdavačke vode sa samoubilački nazvanom firmom „Bela vrana vran gavran“ 
...a prvo izdanje biće upravo srpski prevod Velsovog genijalnog romana, sa svim ovim ilustracijama itd. Možda čak i izvesni doktor horora iz Niške Banje sroči kakav prigodan pogovor, ali o tom potom.
Za sada samo velim, ne zalećite se i ne bacajte pola svoje plate na luksuzno američko izdanje ove knjige: srpsko će biti znatno humanije prema ovdašnjem džepu, a ne drastično siromašnije u smislu opreme i kvaliteta štampe i poveza. 
Očekuje se već jesenas, do Sajma knjiga.
Eto, upamtite gde ste za ovo prvi put čuli, odvojite od usta koji dinar (još bolje, uzmite krišom od svoje babe ili dede a ako vas uhvate, recite: „Uzeo Psiho; vratiće za dve, najviše tri godine!“) i strpljivo čekajte jesen da se nauživate u ovoj knjizi kako priliči...
 


ZLATNA SERIJA ponovo sija!

$
0
0


           
            Od četvrtka 08. februara 2018. na kioscima i u striparnicama širom Srbije „Veseli četvrtak“ vaskrsava ediciju „Zlatna serija“. To je povod za nešto od flešbeka i prisećanja, pre nego što kažem koju o „ZS za 21. vek“.

Pre svega: kad se kaže „strip“ – meni su i dan-danas prva asocijacija stripovi iz edicija „Zlatna serija“ & „Lunov Magnus Strip“. Evo zašto.

1) Stripovi (ZS & LMS) su krivi što sam naučio da čitam mnogo pre polaska u I razred osnovne škole.
Da, zvuči kao kliše ali u mom slučaju je doslovna istina: zaista sam naučio da čitam uz Dnevnikove stripove. Sam od sebe. Niko me nije terao, pa ni naročito podsticao. Ti stripovi su se vrzmali oko mene zahvaljujući starijem bratu od tetke – on je bio VIII razred onda kada sam ja pošao u I – i ja sam neosetno, ne znam ni sam kako, naučio da čitam uz njih.


2) Stripovi su krivi što je moje primarno pismo bilo i ostalo latinica, što na njemu i pišem, i potpisujem se, i... razmišljam.
Jeste, ćiriličari – pucajte u novosadski Dnevnik! Oni su krivi što se nisam zadojio ćirilicom... Potonje pismo mi je uvek bilo i ostalo sekundarno. Naravno, kad čitam, sasvim mi je svejedno koje je pismo u pitanju, često nisam ni svestan koje je, ali što se tiče pisanja – moja ćirilica je ostala na zakržljalom, osnovnoškolskom nivou, iz Bukvara, jer je nisam praktikovao nikad i nigde izvan obaveznih školskih sastava i pisanih zadataka.

3) Stripovi su jačali moj karakter– ne samo kroz gajenje moralnih načela i navođenje na ispravno poimanje Dobra i Zla, nego i na nešto konkretniji način.
Naime, roditelji su mi uglavnom branili čitanje stripova – ili barem dok traje školska godina. Iako sam bio odličan đak i, govorilo se, bistro i marljivo dete, oni su iz nekog razloga bili ubeđeni da će čitanje stripova loše da se odrazi na moje ocene. To je bio bulšit: jedino što je ikada uticalo na moje malo slabije ocene bilo je urođeno nezanimanje za neke stvari: npr. za matematiku, ili za tzv. „poznavanje društva“. Još pamtim kad sam ja, inače petičar, naređao niz od nekoliko dvojki iz predmeta „poznavanje društva“ u IV razredu zato jer me je snažno bolelo pače za to kako je organizovana skupština opštine, sa koliko odbornika, s kojim podsekcijama i jebem li ga kojim (pod)organima tadašnjeg samoupravnog socijalističkog sistema...
Nebitno. Branili su mi čitanje stripova, pa sam to morao da radim krišom. Skrivao sam stripove, a kad bi mi ih pronašli, ili bi ih sklonili od mene, ili bi ih, u par histeričnih navrata, pocepali preda mnom. Ovo drugo je na mene moglo, još tada, i zauvek, da ima samo jedan učinak: buđenje inata. Konkretno, pocepanu epizodu stripa ja bih opet kupio – i ne samo to, nego i pokazao majci. „Znaš onaj strip što si mi pocepala prošle nedelje? Evo, kupio sam ga opet.“ To je vaspitno-popravno delovalo na nju, pa je prestala s time. (Iz serijala Ghoul se saginjati neće: Junior Years)

4) Stripovi su bili važan deo mog tadašnjeg identiteta.
Bio sam zagriženi stripadžija. Većina rodbine, komšija i vršnjaka iz moje blizine stripove je čitala i bacala, odnosno nehajno ostavljala negde po strani, pozajmljivala bez reda i pažnje. Ja sam ih fanatično čuvao i pazio.
Dobro, nikad nisam bio kolekcionar u patološkom smislu koji danas hara ovim prostorima – pored ostalog i zato što sam oduvek bio probirač a ne svaštar. Budući da me nisu zanimali svi ti Tim i Dastiji, Karabine Slimovi, pa čak ni Teksovi i Ken Parkeri, a kamoli Džudasi i šta ti ja znam, naravno da nisam imao ambiciju da ih posedujem SVE. Bilo mi je dovoljno da sakupim sve Zagore i Kitove, eventualno Blekove, pa ako baš mora, ajde i Komandanta Marka, a kapetan Miki može da se pridruži onim gornjim kaubojima (mada, njega sam, u nedostatku boljih, još i čitao).
Bio sam geekmnogo pre nego što sam i znao za tu reč.
Stripovi su bili prvi objekat mog fanatizma, pre nego što sam se snažnije (tj. potpuno) okrenuo hororu.
Recimo: ja, koji nikada nisam skupljao sličice sa fudbalerima kao svi moji vršnjaci, popunio sam i Dnevniku poslao album sa sličicama VELIKI BLEK, i kao nagradu dobio belu majicu sa Blekom koju sam nosio sve dok i poslednji tragovi Crnog na njoj nisu izbledeli. (Kasnije, kad je izašao album ZAGOR već sam bio mator za to, pa sam njega preskočio...)

5) For better or worse, ta su izdanja bila moja prva ulaznica u svet stripa, pa i više od toga.
Bili su jeftini i masovno dostupni: trafike su bile zakrčene njima kad sam odrastao. Kada sam pošao u I razred, 1980. godine, ZS & LMS su koštali 12 dinara ali su na trafikama mogli lako da se nađu i skorašnji brojevi po ceni od 10 dinara.
To je bila takva mas-produkcija da su ostali stripovi bili zagušeni, skrajnuti. Istina, bio sam ja tada svestan da postoje nekakva Stripoteka i Yu strip i Spunk i šta sve ne, ali ovi su bili nešto skuplji, ređe su izlazili, manje ih je bilo, a sadržaj im je bio za nešto zrelije čitaoce nego što sam ja u tim pre-teen godinama bio.
ZS & LMS su bili savršena početna stanica na putu ka zrelijim i slojevitijim i umetničkijim strip sadržajima. Sa svojim prilično simplicističkim storijama, prijemčivim herojima i jasnim podelama na dobre i loše momke, te sa preglednim crtežom koji služi samo za ilustrovanje priče, takve kakva jeste, a ne za umetničarenje ili ekspresije ličnih vizija, ti stripovi su mi usadili osnovnu azbuku ne samo stripa kao medija nego i osnove svakog vizuelnog pripovedanja (zajedno sa filmovima, koje sam takođe pasionirano gutao još otkad znam za sebe).

6) Stripovi ZS & LMS su podgrevali i održavali moju iskonsku žeđ za hororom koju, u to vreme, kad bejah klinac ja (rane 1980-te), niko drugi nije podsticao.
O ovome sam već pisao u pogovoru knjige 27 Biblioteke ZAGOR „Veselog četvrtka“. Epizoda Oluja nad Haitijem, koja vrvi od vudua i zombija, poslužila je kao povod da za ovu knjigu napišem poduži esej „ZAGOR: HOROR PRIČA“, sa podnaslovom: „Elementi horora u klasičnim Zagorovim avanturama.
To je moj osvrt na to šta je i kako rađeno sa horor motivima u klasičnim epizodama koje pamtim iz detinjstva i rane mladosti – kada je Zagor bio moj prvi konzistentni i razrađeni portal ka svetu horora, pa time i daleko najomiljeniji strip junak (sve do tinejdžerskih godina, kada sam otkrio Astera Blistoka u Stripoteci, a kasnije i do Dilana Doga, čim je počeo da izlazi).
Nešto malo sam načeo tu temu i ovde na blogu, u osvrtu na legendarnu Zagorovu epizodu Teror šeste planete, pa kliknite da vidite ili se podsetite.

            7) Stripovi su ostavili snažan pečat i na moju kreativnost.
            Nisam bio samo konzument. Nisu mi služili samo za ubijanje vremena.
Pričanje u slikama me je oduvek intrigiralo, a budući da sam rastao u provinciji, a ne u Beogradu, pa još u porodici osrednjih primanja, znao sam da nema ništa od ambicija da eventualno postanem reditelj, iako su se još moje samotne dečje igre, sa raznim figuricama, zvale „snimanje filmova“ (da, kad bi me neko stariji pitao šta radim, odgovorio bih: „Snimam film“). Zbog toga sam, dugo vremena, u ranoj mladosti, imao ambiciju da postanem crtač stripova, i amaterski se bavio time u nekim sveskama.
Ti moji prvi stripovi bili su besramno oponašanje stripova Zlatne serije, a pre svega Zagora kao daleko najomiljenijeg mi junaka tada. Prvi strip sam napisao i nacrtao, običnom olovkom, na nekih 50-ak strana ako se dobro sećam (avaj, nije sačuvan!) i zvao se Noći punog meseca. Korica je bila obojena flomasterima.
Predstavljao je moj rimejk i reimaginaciju vampirske avanture s baronom Rakošijem iz serijala Noć užasa, Zagor protiv barona, Noć demona i Raskrinkani vampir (to je „Veseli četvrtak“ četvrt veka kasnije reprintovao u jednoj svesci kao Povratak vampira).
U mojoj verziji bilo je manje kauboja (koji me nikad nisu zanimali: Tekse, izvini), tačnije, nije ih bilo uopšte, ali je bilo znatno više horora, uključujući i mnogo krvavije scene. Zagor je bio čedan u pogledu splatera, tj. nije ga tamo ni bilo, ali je zato u mom stripu krv slobodno šikljala a glave se odsecale bez pardona...
Moj drugi strip zvao se Kuća lutaka i tu već nisam oponašao nijedan konkretan strip, mada sam sigurno kraduckao iz raznih. Slabije se sećam ovog stripa, osim da se radilo o nizu ubistava u jednoj kući, i da je verovatno najdirektnije bio inspirisan mojim gledanjem filma Dementia 13, koji je prikazan sredinom 1980-ih na TVBG (jedne srede uveče, oko 20h), ali sa tragovima starog Muzeja voštanih figura, kojeg takođe pamtim iz jednog nedeljnog popodneva (!) tog vremena.
Ni ovo remek-delo naivne umetnosti nisam sačuvao. Ako vas baš kopka, oba ova unikata zamenio sam s jednim drugarom koji ih je snažno želeo, a u zamenu sam dobio neke knjige i stripove koji su mi mnogo više bili potrebni.


I sad, kad vratim film, shvatam da, kako sam rastao tako se i sve oko mene kvarilo.
Kiosci koji su u mom detinjstvu bili zatrpani (pre svega Dnevnikovim) stripovima, u poznom tinejdžerskom dobu postali su zatrpani pornografijom u tolikoj meri da su podsećali na seks šopove. Početkom 1990-ih raskrečene vagine i krvavo-nabrekli penisi prčili su se iza stakala tamo gde su donedavno bili Zagor i Blek, a paralelno sa njima dizale su se i cevi topova. Vrag je odneo šalu i doba nevinosti, a sa njim i stripove. Ali, pisao sam već o tome naširoko u mom prvom romanu, NAŽIVO(2003)...
Prepoznajte ovog mladog NAŽIVO fana i osvojite letovanje za dvoje na Palma de Majorci!


Vetrovi rata odneli su u crnu rupu „Zlatnu seriju“ & „Lunov Magnus Strip“ već na samom početku krvavih 1990-ih... a danas, kad već imamo dubioznu privilegiju da posmatramo „povratak devedesetih“, evo nam i „Zlatne serije“ ponovo, kako bismo imali upotpunjen ugođaj! Kad već našim sudbinama još uvek gospodare Slobin potrčko, Šešeljev potrčko i Baba-Julin psiho-potrčko, možda je pravi čas da nam se vrate Zagor i Teks u zlatnoserijskom pakovanju – jer kako izgleda, veća je šansa da ONI stanu zavrat pošasti onih Zlih Manijaka nego bilo ko ili bilo šta drugo ovde.

Za kraj, par pojašnjenja i opservacija oko ovog ZS vaskrsenja.
1) Ovo neće biti reprinti starih epizoda – nego sasvim nove, neobjavljivane do sada. Bar će u početku biti tako, ali...

2) Neće se strogo slediti junaci nekadašnje ZS, nego će biti i nekih novih– uključujući i Dilana Doga (koji jeste krenuo kao „specijalno izdanje ZS-a“ pre – gulp – 30 godina). Koje epizode Dilana, pitate se sada vi? Pa, one nove, iz paralelnog serijala, sa penzionisanim Blokom u provinciji i sa Dilanom koji mu pripomaže.

3) Cena!Da, ovo izdanje će na kiocima koštati 350 din. To je znatno skuplje nego u moje vreme. Kada bejah mlađan striper ja, komad „Zlatne serije“ nije koštao više od prosečne užine – recimo, tri pogačice ili četvrt bureka – što bi bio ekvivalent današnjih oko 120 din.

Zašto je, onda, ovo izdanje triput skuplje? Eh, pa zato što živimo u triput gorim vremenima, u triput manjoj zemlji sa triput manje potencijalnih čitalaca nego u pokojnoj velikoj SFRJ, sa triput gorim mladim generacijama, itd.
ALI! Ovo izdanje će imati bolje korice, povez, a naročito znatno bolji papir i štampu nego Dnevnikova ZS. Plus, imaće 130 strana, sa bar dva stripa unutra. Plus, sadržaće savremenije i bolje stripove.

Mada, to sa brojem strana i količinom epizoda će varirati. Na primer: desiće se da u broju bude samo jedna epizoda, ali na 160 strana, itd.
ALI! Cena u striparnicama i u objektima „Trafika“ i preko Kluba čitalaca Veselog četvrtka biće20% manja– tako da će stripadžije zapravo ovo moći da kupe za oko 270 din. Da, bzvz je što to neće moći na trafikama, ali za to su krive trafike (i distributeri) a ne VČ.
4) Alternativne korice: zbog nekih pravila i ugovora na koje se ne može uticati, ZS će izlaziti sa dve varijante korice. Jedna će biti ODLIČNA, po uzoru na dizajn stare Dnevnikove ZS, i radiće je domaći autori (prvu je nacrtao veteran, Kerac!) i ta će se prodavati u striparnicama i na drugim šu-šu mestima. Druga će biti znatno bezveznija, i ta će da ide na kioske: nju rade Italijani.
5) Ritam: predviđeno je da ZS izlazi na svakih mesec i po. Jedino će prvi broj biti koji dan duže na kioscima, ali posle njega će na svakih šest četvrtaka izlaziti novi broj. Ovo bi moglo da bude malo nezgodnije čak i od cene. Dnevnik je nekad davno, kao što rekoh, zatrpavao trafike svojim izdanjima. VČ danas nije u poziciji da radi išta slično, pa će tako i ZS verovatno biti prevashodno namenjen kolekcionarima, već in(f)iciranim stripadžijama, ukratko: matorcima. U nadi da će bar svaki deseti preneti svojoj deci ljubav i prema stripovima a ne samo prema (Tijana)ajfonima... U nadi da im idoli ne budu samo Ranjeni orao ili Mimi Oro, nego i Noćni Orao...
„Zlatna serija“ bi mogla da da svoj doprinos tome. Zato, neka nam je živa i zdrava i dugovečna. Dajmo im malo vere i podrške: bili smo svi skeptični kad je „Veseli četvrtak“ krenuo pre tačno deset godina (!) – a gledajte dokle su dogurali sad! Who's laughing now?!
I umesto da se baškare na lovorikama i gađaju rođendanskim tortama, oni stvari teraju još dalje, i dalje. I zato...
Dobar vetar, zlatna ptico (moje mladosti)!

THE KILLING OF A SACRED DEER (2017)

$
0
0

 ***(*) 
 3+ 


            Pola hirurški ledeni kjubrikovski mizantropski horor, pola vrlo crna dead-pan grčka komedija na engleskom, pola prank trolovanje likova, glumaca, publike, kritičara i pola ozbiljna studija o hipokriziji, (ne)odgovornosti i paklu patrijarhata (ali u tome manje ozbiljna i dosledna i snažna nego u OČNJAKU) = četiri polovine, dakle, pa vi sklapajte (i skapajte) do mile volje šta i kako vam se svidi, mada teško da će neko od ovoga da sklopi smislenu i celovitu celinu (sic). Ipak, pokušaću nešto tako zaludno...
Lantimos voli da nam ne bude prijatno, i koristi brojne strategije za stvaranje nelagodnosti: počinje film krupnim planom operacije otvorenog srca (prava stvar a ne spec. efekat),
tizuje nas raznim perverznim mogućnostima (da li je Kolin Farel gej pedofil? u kakvom je odnosu s tim tinejdžerom?) samo da bi ih negirao (hej, perverzija je u oku posmatrača! vi ste bolesni a ne ja!),
ponižava zvezde (ajd’ što tera Nikol Kidman da leži golopičasta pred Farelom, nego još nemilosrdno ogoljava i žile na njenom nemladom i neplastificiranom vratu),
golica nas titranjem nekih tabua (klinac opsednut muškim dlakama, a naročito onim ispod pazuha; roditelji otvoreno sa prijateljima i posetiocima govore o menstruaciji svoje ćerke)
testira nam strpljenje namerno usporenim ritmom, i to ne samo „akcije“ nego i dikcije glumaca, svesno fletlajnovane,
a pored toga, njihovi su dijalozi, takođe, namerno lišeni sočnosti i udrvljeni su, kao iz nekog neveštog udžbenika za učenje stranog jezika, punog otrcanih fraza dovedenih do ivice apsurda – ne baš do „my hovercraft is full of eels“, ali tu negde,
a u središte svega postavlja bizarnu moralnu dilemu kao prepisanu iz Starog Zaveta: ubij člana porodice po svom izboru kako bi „iskupio“ tuđi život koji si oduzeo.
Ovaj film je kao Rubikova kocka čiji je autor namerno stavio nepravilan broj kockica ove i one boje, pa onda seo sa strane da posmatra frustrirane sklapače.
WHAT THE FUCK is the name of the game.
I činjenica da Lantimosu uspeva da nas time troluje puna dva sata, balansirajući između nedeliverovanja onoga što očekujemo i deliverovanja onoga što nismo ni znali da treba da očekujemo, između frustracije i bizarnog, teško odredivog zadovoljstva, pokazatelj je retke veštine, unikatnog talenta.
Sad, u koju je svrhu on stavljen, šta je s njim urađeno – ostaje pitanje.
Čini se da Lantimos uzima dva temelja zapadne civilizacije – hrišćanstvo i patrijarhat, i zajebava se sa njima, poluozbiljno, principom reductio ad absurdum, kao neki Tarkovski koji, za promenu, ima smisao za ironiju i humor, i kao neki Kjubrik koji sebe, za promenu, ne shvata preterano ozbiljno.
Rezultat je komedija u kojoj je smeh na račun svih nas, a ne samo nevoljnog Farela i njegove familije: apsurdni ljudi stavljeni u groteskne situacije, pred neshvatljive izbore – ljudi robotizovani, obezdušeni, šuplji, robovi fraza bez značenja i gestova bez težine, primorani da traže smisao (i poredak, i pravdu) u besmislenom (i haotičnom, i nepravednom) svetu...
...Rastrzani između Velikih Odluka („Bolje živeti sto godina kao milioner nego siromašan sedam dana!“) i trivijalnog ćeretanja o kaiševima za ručne satove, između Pitanja Života i Smrti (pa i onoga Iza – nije slučajno religiozna muzika u pozadini pomenutog Srca, na početku) i proždiranja fast fuda (klinac jede hladne špagete dok ga Farel moli da ga pusti na miru; na kraju se svi nalaze u dajneru uz pljeskavice i pomfrit i kokišku)... ukratko, marionete Haosa, manekeni Propasti, tragi(komi)čne Karikature...
Dok im/nam se Lantimos hladno smeška s visine, kao neki zločesti Demijurg, i kao da kaže: „Eto vam ga vaš Ugledan Hirurg! Eto vam ga vaš Voljeni Otac! Eto vam Detinje Ljubavi, eto skrušene, podatne, subordinisane Žene i Majke! Eto, ukratko, Porodice, stuba Društva!“
I sve je to lepo i krasno i masno i slasno – mada je moglo da ide dalje i dublje i luđe u poslednjoj trećini. I duhovito je, naročito pred kraj, kad Nikol daje handjob po kolima da bi došla do informacija, i kad deca počnu da se nadmeću za „ljubav“ roditelja, i kad Tatko reši da odluku ipak vrati u ruke Sudbine metodom prikladnijom Elmeru Fadu nego „ozbiljnoj“ drami.
I jezovito je, u tim ŠAJNING u predgrađu (i u bolnici) momentima, sa kadrovima iz božje perspektive i sa pretećim dronovima na saundtreku koji sadrži i par zvučnih citata iz Ligetija (Đerđa a ne Tomasa) koje je i Kjubrik stavljao u svoj horor, i još sa tim jezivolikim klincem s mrtvim, čudnim očima...
Ali, na kraju balade, to sve ostaje jedna intelektualna igra – zabavna, respektabilna, nepredvidiva, ali ipak igra, ako ne trolovanje. A srce gde je onda? Tu je Nikol kao žena zvana Blonda, ali srce –ono sa samog početka filma- ostade neuzdrhtalo, netaknuto.
Zato, i samo zato, blagu prednost prošle godine dadoh filmu CALL ME BY YOUR NAME– površno, možda, konvencionalnijem, ali duševnijem, toplijem, srčanijem. Danas je lako cinik i mizantrop biti – povoda je i previše oko nas, ako neko povode (alibije?) uopšte i traži – ali biti romantičan, danas, e, to je prava hrabrost i umeće. I bezumlje. I zato, kažem, blaga prednost među Zlatnim Gulovima (a uskoro i na godišnjoj top listi), za jednu nijansu, ide onom filmu sa srcem. CALL ME ću više voleti dok ću SACRED DEER više poštovati.



ZAMALO PA HORORI (1. deo)

$
0
0



            Voleo bih da više ljudi može da razume ovaj jednostavni truizam: samo zato što određeno delo ima JEDAN motiv (vampir, duh, psiho-ubica...) ili JEDAN stilski postupak (npr. splater) koji se obično povezuje sa horor žanrom – i dalje NE ZNAČI da je, samo zbog toga, to delo pripadnik horor žanra. Može krv da šiklja koliko hoćete, to samo po sebi neće film činiti hororom – inače bi i SPASAVANJE REDOVA RAJANA bilo horor. Možete da imate ove ili one kreature ili ludake, ako oni ne rade ono što se u hororu očekuje – to delo neće biti horor. Pa, šta onda JESTE horor? Eno, doktorirao sam na tu temu pre 6 godina i objavio knjiguo tome pre 4 godine, pa se podsetite.
            Ipak, žanrovi nisu fiksirane kategorije; skloni su raznim variranjima i mešanjima, često do neprepoznatljivosti, a naročito u današnje doba kada se takvim mućkanjima želi dodvoriti što većem broju potencijalnih konzumenata. Zato se sve češće nalaze filmovi koje nije lako klasifikovati... kao što je, npr. THE KILLING OF A SACRED DEER (2017), koji je zaslužio zaseban osvrt.
            Zato, evo mojih kratkih osvrta na filmove koji su se premijerno mogli videti tokom 2017. godine a koje su mnogi svrstavali u horore i mećali na liste horora, dok ih kod mene na listi najboljih horora niste mogli videti – iz prostog razloga što ovi filmovi za mene NISU horor. Šta su, onda? Evo, piše ispod.
           

Brimstone
USA, 17
***
3
Horor vestern o tamo nekoj divljezapadnoj Mučenici na koju se navrzo Zlikovac pa joj sistematski razara familiju, zdravlje i život. Bizaran spoj hipertrofiranog, hiper-melodramatičnog palpa i kvazi-gritty-realističnosti – ili, još bolje, kao da je neko uzeo jedan od onih ženopisanih gotik romana s kraja 18. veka, pa dao Krmaku Mekartniju da ga rimejkuje, a ovaj bio lenj pa ga samo provuko kroz neke odbačene deonice –nedovoljno bolesne i krvave- iz svog KRVAVOG MERIDIJANA. I tako dobismo ovo besciljno ali umereno zabavno valjanje po najgoroj prljavštini i ljudskoj štroki sa klanjem i pucanjem i akcijanjem, a sve to sa poentom da je, izgleda, Divlji Zapad bio tirnan Tirnaniću a kamoli Duši Blagorodnoj. Ako niste znali.
PS: Glumatanje Gaja Pirsa kao Zlotvora ostavilo me je hladnim.



MOTHER!
USA, 17
**(*)
2+
Bog je Muško. On je Stvaralac (Pisac). U kreativnoj blokadi. Priženjen je Majkom Prirodom. U njihov samodovoljni, izolovani Raj dolaze Ljudi – najgori ološ koji je ikad puzao vasionom – jebo ih Onaj Ko Ih Takve Napravi... Sledi: Haos, Rat, Silovanje Mame, njeno čerečenje i proždiranje, Holokaust... Pa onda sve Jovo Nanovo... Tako bar kaže Aronovski u ovom klinački naivnom i klinački mrtvoozbiljnom, neironičnom, suvoparno-tupavom kvazi-arti filmiću koji mora da je osmislio još kad je imao 12 godina, ali tek sad je dovoljno mator da mu neko da pare kako bi ovu infantilijadu zapravo i snimio.
Ali, nije problem što je ovaj prenaduvani studentski film sve gluplji što više razmišljate o njemu.
Problem je što je skoro negledljivo dosadan, ružan i glup čak i ako isključite mozak, tokom celog svog trajanja.



HIMEANOLE
JAP, 16
***
3
Samo u Japanu ekscentrične romantične komendije izrastaju ovako prirodno, neusiljeno, glatko – u teritoriju psiho-telesne torture i splatera! Zaplet i odnosi likova deluju pomalo proizvoljno nalepljeni jedni na druge, ali u tome je deo korena efekta – film je nepredvidiv zato što kao da sledi logiku iracionalnog kojom se vode poremećeni likovi. Zato ga nije lako ni prepričati. Ali, ako tražite onaj vintage japanski ugođaj stvari koje se otržu kontroli i tonu u Ludilo – evo sasvim lepog svežeg primerka. Nije klasik, ali može da posluži.


MUSEUM
JAP, 17
***
3
Veoma krvavi i bolesni triler na samoj granici horora – ali horor ipak nije – još jedno je od odocnele bastard-dece filma SE7EN, ali u Japanu. S tim što ovde Psiho, nakon niza krvavih zločina i slikovito insceniranih leševa, svoj Moralitet ima da izloži u nešto razrađenijoj formi nego stari dobri Džon Do (čitaj: zadnjih pola sata filma, ako ne i duže!), što bi bilo bolje da je nešto kraće, sažetije i manje predvidivo. Ipak, ovaj egzersajz iz nihilizma i torture ima obilje svojih momenata, uključujući i sasvim finu epilog-scenu.


Hounds of Love
AUS, 17
***
3
Sve smo ovo već videli, više puta, ali ne sa ovolikom pažnjom na polju motivacije i psihologije ludaka koji otimaju i muče siroto ženskinje. Eto, sad smo i to dobili. Ipak, povećani realizam je dvosekli mač: ono što dobijamo kroz plastičnije likove pa time i jači saspens, kad se za njih vežemo, donekle se gubi suštinski prozaičnom skaskom kojoj fali onaj Larger Than Life momenat koji samo Umetnost donosi. Ovde imamo samo Life, spakovan nešto lepše i bolje nego inače.


Que Dios nos perdone
SPA, 16
***
3-
Evojoš jednog od odocnele bastard-dece filma SE7EN, ali u Španiji. Dok se sprema dolazak pape Madrid drma serija vrlo gnusnih zločina prema babama: dva brutalno nasilna detektiva pokušavaju da nađu Psiha uz obilje frustracije, jurnjave, promašaja i kršenja ljudskih prava. Film je gadniji (i potresniji?) nego obično baš zbog ciljne psihove grupe, ali i zbog bolesne mašte scenarista. Avaj, to donekle utiče na entertainment value svega ovoga. Oprosti mi, pape.


The Love Witch
USA, 16
**(*)
3-
Period 1970-ih je rekreiran sa fascinantim fetišističkim smislom za detalj – i pritom mislim na FILMSKI period, na ugođaj okultnih trilera iz tog doba a ne na nekakav „stvarni svet“ te decenije – ali čini mi se da je to ovde bilo samo sebi cilj, bez dublje poente. Dapače, javlja mi se da su tvorci zajedno sa epohom nevoljno preneli i njene određene reakcionarne idejne momente, uključujući tu, na kraju krajeva, i prikaz naslovne antijunakinje. Plus, film je predug: da je nešto koncizniji i idejno fokusiraniji, bio bi bolji.


The Limehouse Golem
UK, 17
**(*)
3-/2+
Vizuelno i atmosferično prijatna poor man’s verzija FROM HELL, generičkija i stoga više user friendly. Viktorijanski gotik natrpan je i likovima i motivima i temama i ambicijama, ali iako to sve uglavnom nije loše dok traje – nakon konzumacije slabo šta ostaje.  


MAYHEM
USA, 17
**(*)
2+
Antipatični ljudi zatvoreni u ofisu blisko-budućeg bezdušnog korporativnog poretka krvavo se bore međusobno, do poslednjeg. Nešto bolja verzija.


The Belko Experiment
USA, 17
**(*)
2+
Antipatični ljudi zatvoreni u ofisu blisko-budućeg bezdušnog korporativnog poretka krvavo se bore međusobno, do poslednjeg. Nešto slabija verzija.


Ballad in Blood
ITA, 16
**(*)
2+
Ruđero Deodato na ultra-niskom budžetu valja se u đubretu, mizantropiji i eksploataciji najnižeg tipa nudeći, u suštini, malko preopširnu ekranizaciju stvarnog zločina iz italijanskih crnih hronika – i mada je to sve krajnje nesupstancijalno,  ja sam ja možda pomalo nekritički fan Deodatovog dirty šmeka, jer mi ima neki ž ne se kua u njegovom besomučnom insistiranju na tome koliki su ološ izvan svakog pojma ljudskosti „likovi“ koje nam opisuje, kao i u potrebi da plasira golotinju mnogo više nego što je narativno-tematski potrebna, pa makar ona bila i pretežno nekro-prirode (vezano za goli leš ubijene devojke).


Prevenge
UK, 17
**
2+
Dobra ideja protraćena je u ovoj napadno neduhovitoj „crnoj komediji“ o trudnici kojoj beba kanda komanduje da ubija. Traljav spoj žanrovske stilizacije i promašenog kvazi-realizma. Neočekivano bleda i nenadahnuta gluma inače dobre komičarke koju pamtimo iz nedostignutog SIGHTSEERS.


---NASTAVIĆE SE.

U IDUĆEM NASTAVKU:


The Berlin Syndrome
Killing Ground
Happy Hunting
PLAC ZABAW (PLAYGROUND)
EL BAR
Death Note
BITCH
the strange ones
spoor
V.I.P.
MOM AND DAD
My Friend Dahmer

MY FRIEND DAHMER (2017)

$
0
0
  

**
2

Ovo je promašeno u fundamentu: cela poenta Damerovog slučaja, i srž užasa priče o njemu sastoji se u tome što on NIJE bio produkt ni svoje familije, ni škole, ni drugara iz odelenja, ni društva, ni socio-političkih faktora, ni sunčevih pega, ni doba Saturna, ni ne znam čega. Damer je, prosto, anomalija, mutant, Zlo, Majkl Majers koji se, iz čista mira, rodio u jednoj familiji i pobio grdne neke ljude nizbogčega, eto, zato što je rođen nakrivo.
Ovo je nepopularna ideja.
Ako želite biti liberalni, popularni u društvu, da se izdajete za humaniste i dušebrižnike i uopšte nosioce progresivnih tendencija, onda morate da snažno podržavate sve te psihološke i socio-polit. žvake o tome da smo mi rođeni dobri a ako nešto pođe po zlu – „society is to be blamed!“ Pa onda kreće naklapanje obaveznim faktorima koji navodno-po-rođenju-dobre-duše naknadno kvare i od anđelčića prave monstrume.
E, pa, kurac, gospodo.
            Ako postoji slučaj koji plastično demonstrira iluzornost (ili bar duboku relativnost) tih kvazihumanističkih ideala, onda je to upravo slučaj Džefrija Dahmera. I to se jasno vidi u dokumentarcu Dahmer on Dahmer: A Serial Killer Speaks (dobitnik Zlatnog ghoula za najbolji horor dokumentarac 2017).
            Najjezivija stvar koja je očita u tom filmu jeste to koliko Dahmer nije imao kontrolu nad sobom. Gledaš i slušaš čoveka (?) koji vrlo artikulisano i ubedljivo i, čak, inteligentno govori o svojim porivima – i o nemogućnosti da išta preduzme protiv njih. Što se mene tiče, nema većeg užasa nego videti toliki Poraz Razuma: ono, kad nešto Znaš, ali ti to Znanje ne vredi ni pišljiva boba, jer, kako ispada, protivno ustaljenoj žvaki celokupnog obrazovanja, ne pita se Razum šta da se radi, nego neke druge „čike“ u tebi koje s Razumom nemaju veze.
            Ne, nije ovo ono kad ti nekakvi „glasovi“ govore šta da radiš. Ili kad si podeljena ličnost, pa ne zna dupe šta mu radi glava, i obrnuto (Norman Bejts). Niti je ovo kad si psihopata, pa te baš briga šta drugi misle – ti imaš neko svoje gledište i furaš svoj fazon jer imaš drugačija merila. Ne – Dahmer je znao da to što radi ne valja, da nije dobro, ali nije ništa mogao tim povodom da preduzme, da to zaustavi. Vrlo dobro je znao šta radi, svestan i lucidan, ne u nekom pomućenom stanju (ako ne računamo alkohol).
            Dakle, gledati i slušati Dahmera kako govori meni je bilo jezivo ne u nekom kliše smislu, kao, gledaš Zlikovca (npr. Kanibala Lektera) koji uvrće svoje metaforičke brke i „bezosećajno“ zuri u kameru pričajući šta bi radio i tebi i tvojoj mami i tvom kanarincu, samo da je na slobodi. Ništa tome slično. To je granginjol. Umesto toga, gledaš i slušaš lika koji je i sam zbunjen time šta ga goni, koji je i sam zgađen, i užasnut time, ali takođe jasno, lucidno zna da, kad bi se nekako našao na slobodi, OPET bi to isto radio.
            Evo kraćeg odlomka iz intervjua s njim, iz dokumentarca:

- Were you molested?

- Never. Never.

- In your childhood, do you have any memories of anything that you would associate with what you became?

- No, that's the strange thing. I can't pinpoint anything.

- So there was nothing in your childhood--

- No, no abuse-- no physical abuse, no verbal abuse. It was a normal childhood in a good home. Something went awry in my thought life. I don't know why.


            Druga jeziva stvar u vezi s Dahmerovom pričom jeste koliko je policija bila drastično nesposobna, kako u istrazi, tako još i više u par navrata kad su po svemu MORALI da ga uhvate, a nisu. Prvi put, kad je polupijan prebrzo vozio s lešom na zadnjem sedištu, a pajkan ga, pun razumevanja, samo pustio s opomenom i ne zagledavši auto.  
Drugi put je toliko neverovatan da, da sam to video na filmu, rekao bih: „E, jebi ga, sad ga baš preteraše!“ Ono kad mu „ljubavnik“ pobegao iz stana, dok je ovaj bio omamljen alkoholom, i srela ga policija, i odveli ga u stanicu, a Dahmer došao i ispričao im neku glupu priču o tome kako je to samo svađa među ljubavnicima, ništa strašno, ljubavnik mu je samo malo drogiran (a zapravo je bio lobotomizovan: slepi pajkani nisu primetili rupu na zadnjoj strani njegove lobanje!), i onda Dahmer ladno sa ovim išeta iz policijske stanice, ovi isprate nesrećnika nazad mečki na rupu – i ovaj, naravno, kad ga je doveo nazad u stan, ubije ga i pojebe i pojede ko i sve dotad.
            Šta je tu posebno jezivo? Pa, činjenica da mu je to pošlo za rukom, i išlo mu glatko toliko dugo, zato što je Dahmer bio arijevski plavooki plavušan a većina njegovih žrtava – crnci i azijati. Ovaj lobozomoizovani, kojega je policija vratila ubici da ga dokusuri, bio je azijat, Korejac čini mi se... A u Americi, sve ja lako kad si beo. Pajkani te ne gnjave kad si beo. Još ti na tacni isporuče žrtvu da je dokolješ u miru svoga doma.
            Anyway, budući da je tomu tako, SVE što se o Dahmeru ima reći, i što vredi priče, vezano je za njegovu ubilačku karijeru. Jedini razlog što se o njemu i danas govori i piše i crta i snima jesu njegova ubistva. Bez njih on ne bi postojao. Bio bi tamo neki jadni neprimećeni nikogović, luzer, čobanin, budala.
            Istina je, postoje ubice čija je prošlost u velikoj meri tvoriteljska, ili barem veoma relevantna za to šta su postali. Jedan takav je, recimo, PANCRAM. Avaj, Dahmer nije takav. Njegovo detinjstvo i mladost su sasvim irelevantni za ono po čemu je postao poznat. Zbog toga je My Friend Dahmer čisti exercise in futility: savršeno nezanimljiva, čak dosadnjikava indi dramica o tamo nekim američkim zgubidanima i bolidima previše patetičnim da bi zasluživali film.
Ništa od njihovih radnji – glupiranje po školi i po molovima, recimo – ništa od porodičnog života (sasvim svedena, nimalo dramatična priča o jednom od miliona sjebanih brakova na ovome svetu), ništa od naznaka društva (pozne 1970-te), NIŠTA to jebeno nema nikakve veze sa onim što je Dahmer postao. Jer on bi to postao i bez TIH roditelja, i bez TIH „drugara“, i bez TOG gradića i predgrađa i šoping mola... Otud je ovo neopisivo besciljan i besmislen, promašen i u korenu misguidedfilm koji doslovno nema nikakvog razloga da postoji, jer ne baca ama baš ni najmanje svetlo na svog subjekta. Ama, ni svetalce. I završava se onamo gde bi pametniji film – počeo.

PS: Inače, ovo je zasnovano na stripu, i vidim komentare da je strip bolji od filma, da pametnije ulazi u ono što film nije ni dotakao. Možda. Proveriću nekad, kad/ako stignem. Ali što se filma tiče – slobodno zaobiđite, i radije gledajte dokumentarac!

ŠTA GLEDATI NA 46. FEST-U?

$
0
0
  

            Ove godine je nešto bogatiji program FEST-a, odnosno veći je broj filmova vrednih gledanja, pa malo (na)vođenja nije zgoreg. Podelio sam filmove vredne isticanja u četiri kategorije (OBAVEZNO, VEROVATNO, KO BI GA ZNAO i NE BAŠ) pa bacite pogled...

obavezno overiti
filmovi prilično pouzdanih kvaliteta

           
VAMPIRE CLAY
REŽIJA: Sôichi Umezawa
Posle studija u Tokiju, Kaori se vraća na akademiju da završi pripreme za umetničku školu. Za vreme odsustva postala je bolji umetnik od većine njenih školskih drugova i ubrzo postiže najbolje rezultate na projektima. Stvari postaju čudne kad pronađe glinu koja je pripadala ranijem vlasniku zgrade i koristi je da vaja zadate skulpture. Posle nesreće sa žiletom i nestanka jednog od njenih najljubomornijih školskih drugova, njen nastavnik i drugi studenti akademije moraju da se suoče sa ubilačkom glinom žednom krvi.
Koliko često imate priliku da ovakvo japansko LUDILO vidite u bioskopu? E, pa, iskoristite priliku sad pa ko zna kad!

Na FEST-u igra pod moronskim, sasvim neprikladnim i netačnim naslovom SKRIVENA LJUBAV, ali za njega je izgleda krivac regionalni distributer (u Zagrebu je takođe igrao pod tim imbecilnim naslovom). Anyway, pod svakim imenom, ovo je odličan film koji vredi videti na VELIKOM platnu.

LES GARÇONS SAUVAGES / THE WILD BOYS
REŽIJA: Bertrand Mandico
Početkom 20. veka, na ostrvu Reinion, petorica tinejdžera iz ugledne porodice, zaljubljenici u okultno, izvršavaju brutalan zločin. Za kaznu ih danski kapetan ukrcava na sablasni, raspadnuti jedrenjak i odvodi ih na more. Iscrpljeni zbog kapetanovih metoda, dečaci pripremaju pobunu. Njihova destinacija je natprirodno ostrvo sa bujnom vegetacijom i opčinjavajućim moćima.
Teško opisivi i veoma nekonvencionalni art film koji donekle po svom ludilu i osobenosti unikatnog pristupa, na samoj granici eksperimetalnog. Nešto kao EVOLUTION, samo crno-belo.
  
AGAPE
REŽIJA: Branko Schmidt
Miran je nekonvencionalan sveštenik koji priprema decu za ceremoniju krizmanja. Jedno od njih je Goran, tinejdžer bez roditelja, koji uživa Miranovu pažnju. Jednog dana nov dečak se doseljava u njihov kraj i odmah postaje Miranov miljenik. Goran je ljubomoran i priznaje da je u seksualnoj vezi sa sveštenikom, što pokreće niz nesrećnih događaja.
Intrigantna tema (popovska pedofilija), pa još od reditelja Ghoulohvaljenog filma LJUDOŽDER VEGETARIJANAC, a u glavnim ulogama su dva odlična klinca iz takođe Ghoulopomazanog NIČIJE DETE.

YOU WERE NEVER REALLY HERE
REŽIJA: Lynne Ramsay
Tinejdžerka je nestala. Brutalni i problematični izvršitelj kreće u spasilačku misiju. Korumpiranost moćnika i osveta pokreću lavinu nasilja...
Kada žena-reditelj (a uz to i dokazani autor) potpiše ono što zvuči kao najbrutalniji film godine, moja pažnja je kupljena! Naravno, očekujem toplu ljudsku priču ispod sve prolivene krvi. Joaquin Phoenix impersonira Mela Gibsona.

JUPITER’S MOON
REŽIJA: Kornél Mundruczó
Mladi imigrant je ustreljen dok je ilegalno prelazio granicu. Uplašen i u šoku, ranjeni Arjan sada može misteriozno da levitira kad poželi. Bačen je u izbeglički kamp, a napolje ga krijumčari Dr Štern u nameri da iskoristi njegovu izuzetnu tajnu. Gonjeni razbesnelim upravnikom kampa Laslom, begunci stalno menjaju mesto u potrazi za bezbednošću i novcem. Podstaknut Arjanovim izuzetnim moćima, Štern preuzima zaokret u veri u svetu u kojem se čuda razmenjuju za malu nadoknadu...
Novi film reditelja BELOG PSA po svemu sudeći predstavlja još bolji, artikulisaniji i uzbudljiviji film na aktuelnu temu izbegličke krize.

BEFORE WE VANISH
REŽIJA: Kiyoshi Kurosawa
Ovaj reditelj ume da oscilira u kvalitetu, ali nepredvidivost je jedna od njegovih važnijih odlika, a premisa o predapokaliptičnoj crnohumornoj drami o vrlo originalno zamišljenoj vanzemaljskoj invaziji zvuči kao potentan film.


 VRLO VEROVATNO VALJAJU
(vredi proveriti):
 

EVA
REŽIJA: Benoît Jacquot
ULOGE: Isabelle Huppert, Gaspard Ulliel
Kada tokom velike snežne oluje dramski pisac potraži utočište u brvnari, susreće se sa misterioznom ženom.

BLACK HOLLOW CAGE
REŽIJA: Sadrac González-Perellón
Mlada devojka, koja živi u izolovanoj kući u šumi, gde joj jedino društvo prave otac i pas, pronalazi među drvećem misterioznu napravu u obliku kocke, koja ima moć da menja prošlost.

VRAĆEN U ŽIVOT
REALIVE
REŽIJA: Mateo Gil
Marku je postavljena dijagnoza neizlečive bolesti i prognozirana samo još jedna godina života. Ne želeći da se pomiri sa smrću, on odlučuje da se podvrgne zamrzavanju. Sedamdeset godina kasnije, 2084. on postaje prvi čovek u istoriji koji je ponovo oživljen. U tom trenutku on otkriva da ga je Naomi, ljubav njegovog života, sve to vreme pratila na potpuno neočekivan način.

BEAST
REŽIJA: Michael Pearce
Problematična žena koja živi izolovanoj zajednici biva rastrazana između opsesivne porodice koja je kontroliše i privlačnosti prema tajnovitom strancu, koji je osumnjičen za seriju brutalnih ubistava.

THE CURED
REŽIJA: David Freyne
ULOGE: Ellen Page, Sam Keeley
Pronađen je lek protiv bolesti koja je pretvarala ljude u zombije. Nekada inficirani zombiji, sada su diskriminisani od strane društva i njihovih vlastitih porodica, zbog čega dolazi do pojave društvenih problema na koje vlasti odgovaraju vojnom intervencijom.

MONEY
REŽIJA: Géla Babluani
Tri lopova pokušavaju da opljačkaju kuću, ali ono što vide unutra promeniće im živote zauvek.

DOVLATOV
REŽIJA: Aleksey German Jr.
Film prikazuje šest dana života briljantnog, ironičnog pisca koji vidi daleko preko krutih granica Sovjetskog Saveza sedamdesetih godina. Sergej Dovlatov se bori da sačuva svoj talenat i dostojanstvo dok gleda kako moćna državna mašinerija mrvi njegove prijatelje umetnike.

HUNTING SEASON
REŽIJA: Natalia Garagiola
Cenjeni lovački vodič u Patagoniji suočen je sa vaspitavanjem svog sina koji je nedavno izbačen iz škole. U divljem okruženju, otac ukroćuje svog sina i uči ga kako da poštuje prirodu i odnose sa ljudima.

ANIMALS
REŽIJA: Greg Zglinski
Saobraćajna nezgoda, nastala zbog izletanja ovce na put, pokreće niz neobičnih i misterioznih događaja za Anu i Nika zbog čega oboje gube osećaj za stvarnost, ne znajući da li su njihovi doživljaji istiniti, ili su proizvod njihove sopstvene mašte.

BLACK BUTTERFLY
REŽIJA: Brian Goodman
Na obodu planinskog gradića, u kome se događa niz otmica i ubistava, povučeni pisac Pol pokušava da započne pisanje scenarija za koji se nada da će mu spasiti karijeru. Posle napetog susreta na jednoj večeri sa skitnicom Džekom, Pol mu nudi smeštaj. Ubrzo dovitljivi, zahtevni Džek nađe način da se na silu uključi u Polov rad i njih dvojica počinju igru superiornosti koja će najzad dovesti jednu priču do kraja.

BASED ON A TRUE STORY
REŽIJA: Roman Polanski
ULOGE: Eva Green, Emmanuelle Seigner, Vincent Perez
Nakon uspeha svog najnovijeg romana, Delfina je iscrpljena i ima blokadu u pisanju. Ona sreće El, pametnu i intuitivnu ženu, koja je, čini se, poznaje bolje nego iko. Uskoro intenzitet njihovog prijateljstva počinje da se manifestuje na uznemirujuće načine.
Scenario:
Olivier Assayas, Roman Polanski

O CLUBE DOS CANIBAIS / THE CANNIBAL CLUB
Otaviju i Đilda su bogati bračni par, pripadnici brazilske elite, koji imaju naviku da jedu svoje zaposlene. Otavio je vlasnik kompanije za obezbeđenje i istaknuti je pripadnik Kluba ljudoždera. Kada Đilda slučajno otkrije tajnu koju skriva Boržis, moćni kongresmen i vođa Kluba, njen i život njenog supruga dospevaju u opasnost.

HITLER’S HOLLYWOOD
REŽIJA: Rüdiger Suchsland
Dokumentarac.

JA POGLEDAO A VI VIDITE ŠTA ĆETE:

Scenario je bljuzga, ali ima ovde, kao i uvek kod del Tora, liciderskih kvaliteta zbog kojih se ovo može pogledati ukrupno i u društvu s ruljom.

THELMA
**(*)
3-
REŽIJA: Joachim Trier
Ova deža vi horor-dramica nailazi na sveopšte obožavanje iako ne nudi baš ništa naročito novo niti posebno u svojoj distanciranoj, neinvolvirajućoj kvazi-lezbo pričici o devojčici sa telekinetičkim moćima. Od mene ocena 3-, a vi ako hoćete, proverite sami...

SPOOR
REŽIJA: Agnieszka Holland
***
3-
Baba više voli životinje nego ljude, živi u šumi i pomaže zverkama na udaru krvožednih lovaca, usput se (uzalud) buneći i kod seljana i kod organa vlasti (koji su snažno na strani lovaca). Kad neki od njih počnu da stradaju – da li iza toga stoji baba ili naprasno opamećene živuljke čiji tragovi se vide kraj leševa? Nažalost, odgovor je predvidivo prozaičan. Ipak, lepo je to slikano, atmosferično i sa dobro uhvaćenim prikazom podivljalog muškog šovinizma i uopšte fino seciranom falično-uništiteljskom nekrofilijom onda kada je lišena femino-kontrole.


NEPOUZDANI – SAMO ZA ODVAŽNE
 

EDERLEZI RISING
REŽIJA: Lazar Bodroža
Scenario: Dimitrije Vojnov (ŠIŠANJE...)
SF + sex + debi-reditelj + pornićarka u glavnoj ulozi...

O BUBICAMA I HEROJIMA
BUGS AND HEROES
REŽIJA: Petar Pašić (MI NISMO ANĐELI 3)
Scenario: Dimitrije Vojnov (MI NISMO ANĐELI 3)
ULOGE: Bojan Dimitrijević, Slobodan ‘Boda’ Ninković, Zoran Cvijanović
U svetu punom straha, gde ljubav polako izmiče i postaje nešto nedostižno, srećemo nesrećne ljude, kao što su Raša i njegov zahtevni, bolesni otac. Raša postaje čuvar starog hotela, gde se susreće sa čudnim karakterima, podjednako nesrećnim kao što je i on.
U međuvremenu, u svetu ispod nas, bubice prolaze kroz sličnu borbu za ljubav...

OFFENDERS
REŽIJA: Dejan Zečević
ULOGE: Radovan Vujović, Marta Bjelica, Mladen Sovilj, Svetozar Cvetković
Vođeni disidentskim idejama svog profesora sociologije, troje studenata sprovode eksperimente širom grada kako bi dokazali njegovu „Tetris" teoriju haosa: da ljudska priroda neumitno nazaduje, od reda do anarhije.


NIJE DA NIJE

EGZORCIZAM
REŽIJA: Dalibor Matanić
Veoma loš film o devojci navodno opsednutoj Đavolom i o TV ekipi koja snima prilog o njoj. Promašeno na svim nivoima, od plitkog scenarija preko preteatralne glume do primitivnih horor scena (trčanje i urlanje po mraku, od podruma do tavana), ALI – kad ste zadnji put gledali pokušaj ove tematike u ovim balkanskim krajevima? Domaće je slađe, čak i kad je govno! Kaj ne?

MAUS / THE MAUS
REŽIJA: Yayo Herrero (as Gerardo Herrero Pereda)
Aleks i Selma su zaljubljeni par, koji se nalazi na proputovanju po Bosni i Hercegovini. Iznenada, Selma oseti da ih neko progoni. Iz šume se pojavljuje misteriozna sila... Tačnije, ZLI PSIHOTIČNI KRVOŽEDNI SRBI!
Ovo je histerično antisrpsko ĐUBRE, školski primer za CHETNIXPLOITATION, i šteta je davati pare za film koji tako primitivno demonizuje Srbe, a opet... kad se već daje, neko će ga morati overiti, makar radi rivjua kasnije...

NE preporučujem – a u rivjuu lepo piše zbog čega.

TRI BILBORDA TRT MRT
Ispodprosečna duboko misguided taština praznine na koju otkidaju svi živi – proverite zašto, ili verujte Ghoulu!

ZAMALO PA HORORI (2. deo)

$
0
0
  

Nakupilo se tušta i tma nekakvih hororolikih, hororoidnih, poludupasto-stravičnih, kvazi-bolesnih, šatro-šokantnih, ovo-ono-krvavih filmova koji ponekim gledaociam liče na horor, mada to nisu. Nedavno sam se ukratko osvrnuo na neke od te sorte (OVDE) – a sad, evo i nastavka.



the strange ones
USA, 17
**(*)
3-/2+
Sumorna i bolešnjikava atmosfera na početku obećava, ali do kraja ipak guši ovaj nevešto od-kratkog-filma razvučeni feature koji u srži ima kontroverznu temu (oteti klinac postaje nešto-kao-zaljubljen u svog pedo(?)-otmičara) ali umesto da se bavi njenim istraživanjem, čuva je za twist, za sam kraj, pa čak i njega izvodi šućmurasto. Dakle, odnos koji bi trebalo da je u srži svega ovde je namerno dat eliptično, tako da ti ceo film nije jasno ni ko su ta dvojica ni šta ih povezuje, a golicanje sumnjom previše je svedeno da bi to ovoliko dugo bilo zanimljivo (druga je stvar u kratkom filmu). Na kraju, kad se to, kao, otkrije (na svoj poludupasti, dal jeste dal nije način) – prekasno je da nas bude briga, ovako ili onako.
Ipak, gluma obojice aktera, a naročito klinca, vrlo je upečatljiva.


The Berlin Syndrome
2017
**(*)
2+
Još jedan predug a nesupstancijalan prikaz neartikulisano eskcentrične veze kidnapera (muškog) i žrtve (ženske) koja kao da postaje vezana za njega nevidljivim nitima.


Killing Ground
AUS, 17
**(*)
2+
Još jedna antireklama za turizam u Australiji – mladi par na kampovanju u divljini zaglavi u šakama nekakve dvojice nemotivisanih redneka (koji valjda ubijaju jer im je dosadno u toj nedođiji, šta li), pošto prvo nabasaju na tragove njihovog prethodnog zločina, uključujući detence preteklo od ubijene familije. Dakle, ko-zna-koja po redu varijacija na WOLF CREEK, samo kvazirealističnija i bez naročito memorabilnih zlikovaca – ili set pisova. Ističe se jedino totalnim nihilizmom. Nevini stradaju: i familije, i sitna deca, i dobroćudni nesuđeni pomagači – svi najebu, a zlikovci preteknu. Ali, šta s tim?


Happy Hunting
USA, 17
**(*)
2+
„The Most Dangerous Game“ – na meksičkoj granici. Gledljivo, ali tanko: fali artikulisanija satirična nota prikladna za doba Trampa... Odnosno, fali da je taj lov na ljude nekako globalnije povezan sa američkim društvom, a ne eskcentrična ludorija tamo neke nedođije i šačice ludaka. Ne jebe te šačica ludaka nego sistem(sa rednekom na čelu), bato!


PLAC ZABAW 
(PLAYGROUND)
POL, 16
**(*)
2+
Naturalistički prikaz toga koliko su obezljuđena, prazna i psihopatična današnja (ovde: poljska) dečurlija pre-teen uzrasta. Ipak, prećeralo se s „realizmom“ a opet bez poente, jer navodni Uzroci (plastično prikazan porodični i školski život malih aktera) nikakvom nužnošću ne vode do Posledice (brutalno ubistvo trogodišnjeg deteta koje, u finalnom prolongiranom set-pisu, gledamo in real time, ali izdaleka). Zbog te scene neki su ovaj film svrstavali u horor, ili bar tvrdili da je užasniji od svakog horora. Pa, OK; nije prijatno, jer realistička priprema čini taj grozni pančlajn dokumentarističkim, što je pojačano formom (neprekinuta kadar-sekvenca). Da, zasnovano je na stvarnom događaju, ali teško da baca ikakvo svetlo na Ljudsko Stanje – osim da su ljudi ološ ponekad (sve češće) još i dok su deca.


EL BAR
SPA, 17
**
2
Još jedna slabunjava, zaboravljiva, nebitna de la Iglesijina „crna komedija“ kojoj fale memorabilan humor i zanimljivi likovi: sve je na prvu loptu, predvidivo, bledo, usiljenokao srpska komedija 21. veka... Nije ni čudo da je ovaj film voljen među ovdašnjom publikom. Nažalost, što se mene tiče, Crkvenjakov je odavno izgubio svoj čarobni dodir i ništa ne vredi čak ni što mu se opet vratio nekadašnji scenarista neizgovorljivog imena.


Death Note
USA, 17
**
2
Retko nezanimljivo i nemušto, beživotno protrčavanje kroz umereno zanimljivu manga premisu o svesci u koju zapisano ime donosi smrt narečenoj osobi, sa slabunjavo bledim protagonistom i jedinom iskrom u vidu slikovitog antagoniste, čija CGI fizionomija, a pre svega faca, potiče od zabavno iskeženog Viljema Dafoa.


BITCH
USA, 17
*(*)
2-
Mama postaje sve luđa i prljavija i smrdljivija, naprasno odlepila i povukla se u podrum svoje kuće, i ponaša se kao besna kučka (laje, grize, sere okolo, itd) u ovoj nesuvisloj valjda feminističkoj valjda paraboli o neznamčemu. Valjda je htela da bude nešto kao sajdkvel za THE WOMAN, samo što joj fale eksploatacijski i treš momenti koji su onaj nepojmljivo precenjeni turd činili tako zabavnim za seckanje.


spoor
POL, 17
***
3-
Baba više voli životinje nego ljude, živi u šumi i pomaže zverkama na udaru krvožednih lovaca, usput se (uzalud) buneći i kod seljana i kod organa vlasti (koji su snažno na strani lovaca). Kad neki od njih počnu da stradaju – da li iza toga stoji baba ili naprasno opamećene živuljke čiji tragovi se vide kraj leševa? Nažalost, odgovor je predvidivo prozaičan. Ipak, lepo je to slikano, atmosferično i sa dobro uhvaćenim prikazom podivljalog muškog šovinizma i uopšte fino seciranom falično-uništiteljskom nekrofilijom onda kada je lišena femino-kontrole. Ovo možete pogledati i na FEST-u.


V.I.P.
KOR, 17
**(*)
3-
Izvanredna premisa: „Ne jebu te psiho-proleteri nego psiho-vladajuća klasa!“ Jeste, tako mu je to u životu: nisu najgori ludaci ti na koje smo navikli u hororima i trilerima, što u smrdljivim podrumima i štrokavim garažama, skriveni od svih, u svojim upišanim gaćama, okruženi alatkama za fizikalisanje i starim kartonima od pizza, muče i kolju nesrećnice. Daleko su gori, i češći, i po žrtvama masovniji, ovi u skupocenim odelima, koji muče i kolju po luksuznim apartmanima, ne zarđalim kleštima nego hirurškim skalpelima, ne iz ludila nego „od besa“, jer im se tako može, a onda to zataškavaju jer su deo vladajućih struktura, ili sa njima utaljeni. Ovaj film počinje fascinantim prikazom upravo toga – ali onda, ubrzo, sklizne u predvidivije i konvencionalnije deža vi vode o korumpiranoj policiji, usamljenim Don-Kihot detektivima i stripovskom nadmudrivanju sa Ludakom kojeg štite Oni Gore. Nije to nezanimljivo, ali protraćena je daleko potentnija premisa za nešto što je na kraju ispalo previše rutinsko – iako, mora se priznati, ima se ovde smisla za Gadnoću i grozotu, a crnilo je retko kad bilo ovoliko CRNO.


MOM AND DAD
USA, 18
**(*)
2+
Ono kad uzmeš divnu premisu (roditelji naprasno krenu da ubijaju svoju decu) za epski koncipiranu crnu satiru sa obiljem set-pisova i pronicljivih pizdarija i čuda, a onda od toga smandrljaš filmić od jedva 80 minuta koji se skoro ceo dešava u jednom podrumu i još pride nema nikakvu bitnu konotativnu dimenziju. A i ta jedna set-pis scena pre podruma je kilava i jadna jer nema muda da bude verna toj premisi. Ono kad bi hteo da budeš šokantan, al da ne preteraš. Kad uzmeš gadnu ideju al ne smeš njome stvarno da se igraš, nego je koristiš samo kao gimik za golicanje i navlačenje naivnih. Less is more – u rukama genija; u ovom slučaju, less is LESS.


MOHAWK
CAN, 17
**
2
Neshvatljivo precenjeni pre-western (dešava se u vreme II srpskog ustanka, ali s druge strane okeana) sa neartikulisanim likovima i njihovim odnosima: jedna Indi-pica i dva mladića (od njih jedan bledoliki) povezani su u nedefinisani ljubavni trougao koji se nađe na udaru sadističkog kapetana i njegove klike koji ih ganjaju po šumama i gorama vrlo severne Amerike. Usledi obilje mučenja, pucanja, seckanja, ali sve je to nemušto režirano, bez impakta i sa još manje smisla u svemu tome.

 * * * 


NAJBOLJI FILMOVI 2017. (NEHOROR)

$
0
0



           Prošla godina je bila prilično tanka po pitanju odličnih i izuzetnih naslova. Ovo što sledi je moj pokušaj da rasporedim najmanje slabe pokušaje da se napravi nešto čega će se iko sećati za nekoliko godina.
            Podsećam da na listu upadaju filmovi koji su premijerno postali dostupni između dve dodele Zlatnog Ghoula na najbolji nehoror, što će reći, ovde – između 31.01.2017. i 30.01.2018. Odmah da kažem da u prethodnih mesec dana nisam video ništa naročito što bi poljuljalo ovu listu; možda će FEST tu nešto promeniti, ali ako bude nečeg baš vrednog, to ide na listu za 2018. Do tada, evo šta je kolko-tolko valjalo prošle godine od nehorora.
            Takođe podsećam da su najbolji novi horori izlistani na zasebnoj listi, OVDE.
            Ono što je imalo zaseban rivju (ili makar u masi, ukratko), linkovanoje: ako vidite plavi naslov, kliknite pa čitajte kritiku.
            Takođe, zbog toga što je velika većina ovoga prilično amorfna TRI MINUS bljuzga, ne uzbuđujte se mnogo oko redosleda i rasporeda donjih naslova: to je toliko minorno i nebitno da stvarno nema bitnije razlike u kvalitetu između, npr. 10-og mesta i 30-og, i sasvim je nevažno šta je tu na 15. a šta na 25. mestu, kad su sve to TRI MINUSI.
Evo, to je TO.

NAJBOLJI FILMOVI 2017. (NEHOROR)



USA, 17
***(*)   3+/4-

USA, 17
***(*)        3+

3. The Looming Storm
CHI, 17
***(*)       3+

4. THE LOVELESS
RUS, 17
***              3

DEN, 17
***           3

6. LOGAN
USA, 17
***              3

JAP, 17
***               3

8. REAL
S. KOR.
***              3

9. A TAXI DRIVER
KOR, 17
***              3-

AUS, 17
***              3-


USA, 17
**(*)           3-

JAP, 16
**(*)          3-

13. KILLS ON WHEELS
HUN, 16
**(*)         3-

14. Blade of the Immortal
JAP, 17
**(*)               3-

USA, 17
**(*)           3-

16. Seventy seven Days
CHI, 17
**(*)              3-

17. spoor
POL, 17
***              3-

18. V.I.P.
KOR, 17
***          3-

USA, 17
**(*)          3-

20. The Disaster Artist
USA, 17
**(*)           3-

USA, 16
**(*)     3-

22. MESSAGE FROM THE KING
BEL/USA, 17
**(*)         3-

SPA, 16
***         3-

FRA, 17
**(*)          3-

25. Bottom of the World
CAN, 16
**(*)         3-

26. UČENIK
RUS, 16
**(*)        3-

27. Pilgrimage
IRE, 17
**(*)            3-

28. Hjartasteinn / Heartstone
ICE-DEN, 16
**(*)         3-

29. Quand on a 17 ans
FRA, 16
**(*)        3-

30. Pretenders (Teesklejad)
EST, 17
**(*)        3-

31. Too Young to Die
JAP, 16
**(*)     3-

32. UNCERTAIN GLORY
SPA, 17
**(*)         3-

33. Poesia sin fin (ENDLESS POETRY)
CHILE, 17
**(*)        3-/2+

  
Ovo ispod mrzi me da rangiram, uglavnom je to osrednje i ispod toga, ko će još da se zamlaćuje razvrstavanjem toga kad sam jedva nekako poređao i ovo u prva 33! 
Zato su ovi dole poređani po redosledu gledanja, od februara prošle godine naovamo.


Córki dancingu aka THE LURE
POL, 16
**           2

PORED MENE
SRB, 16
**            2+

La fille inconnue (the unknown girl )
FRA, 16
**(*)      2+

Contratiempo / The Invisible Guest
SPA, 16
**(*)        2+

The Assignment
USA, 17
**            2-

Ballad in Blood
ITA, 16
**(*)        2+

Prevenge
UK, 17
**               2+

NE MLEČNOM PUTU
SRB, 16
**                2

Colossal
17
*(*)             2-

The Belko Experiment
USA, 17
**(*)        2+

The Berlin Syndrome
17
**               2+

Killing Ground
AUS, 17
**(*)           2+

EL BAR
SPA, 17
**                  2+

FREE FIRE
UK, 17
**               2+

Death Note
USA, 17
**                2

The Limehouse Golem
UK, 17
**(*)           3-

MOTHER!
USA, 17
**(*)       2+

MAYHEM
USA, 17
**(*)             2+

BITCH
USA, 17
*(*)               2-

Plac zabaw (PLAYGROUND)
POL, 16
**(*)           2+

Happy Hunting
USA, 17
**                  2+

Tokyo Ghoul
JAP, 17
**(*)            2+

Three Billboards Outside Ebbing, Missouri
USA, 17
**(*)            2+

BABY DRIVER
USA, 17
**(*)            2+

Gukoroku(Traces of Sin)
JAP, 17
**(*)            2+

the strange ones
USA, 17
**(*)        3-/2+

MOM AND DAD
USA, 18
**(*)        3-/2+

Square
SWE, 17
**               2+


EDERLEZI RISING (2018)

$
0
0

***
3

            Na nedavnom FEST-u, i nakon njega, našao sam se u dvostruko neočekivanoj ulozi: kao prvo, zato što mi se uopšte prilično dopao film EDERLEZI RAJZING, iako ga je pratila fama problematičnog (dugo snimanje, prekidi, dosnimavanja, prekrajanja...); kao drugo, što sam se tom (pr)ocenom našao u manjini, jer većini mojih kolega (kritičara) i prijatelja iz sveta filma DEDER LEZI se nije naročito dopao, pa sam se našao u paradoksalnoj poziciji da moram da ga branim.
            Ima ovaj film svojih problema, i o njima ću malo niže; nisam ja njih nesvestan, kao što ćete videti, ali meni oni nisu bili primarni, tj. nisu mi bitnije pokvarili uživanje u njegovim dometima. Ono što je, po meni, najveći kvalitet ovog filma jeste činjenica da je svetski relevantan, i da ga, ovakvog kakav jeste, bez transfera blama, dapače s ponosom, mogu preporučiti nekom strancu.
Mogu čak i sedeti sa strancem i gledati ga bez vrpoljenja ili potrebe da mu svako malo šapućem na uho: „Znate, da je bilo više para... Da smo mogli da dovedemo ovog ili onog glumca... Da smo imali bolje tehničare za efekte ili scenografiju... Znate, Srbija... Ovo je tek drugi naš SF film... Da samo nije bilo ovih ili onih problema... Nemamo tradiciju žanra... Jer, Srbija, znate...“
            I kad kažem „svetski“, time ne mislim na trećerazredni direct to DVD treš iz Tuki prodakšna, kao npr. nedavni njegov kvazi-SF-zombi-slešer film, THE RIFT. Ne, mislim da je EDERLEZI sasvim pristojan, vizuelno bogat i tematski intrigantan, skoro pa natprosečan žanrovski film koji bi mogao bez kompleksa da izađe na megdan na svakom relevantnom svetskom žanrovskom festivalu, ili u reviji nalik onoj kakva je bila „Subverzivna Srbija“ koju sam pre 8 godina selektovao za Fantaziju u Montrealu.
            Da se ne lažemo, glavni adut ovog filma je njegov spektakularan dizajn: od izgleda svemirskog broda, spolja i iznutra, pa do prizora u svemiru, efekata bestežinskog stanja, i drugog šarenila, to je sve izvedeno besprekorno, svetski, kao da nije naše. Kvantni skok u odnosu na RIFT, na svim poljima, pa i na vizuelnom. Možda je ovo niskobudžetno, ali ne izgleda jeftino.
Dakle, kad film pravi neko ko nije reditelj po vokaciji nego grafički dizajner, onda dobijaš ovo. Neke kolege su izjavile da film podseća na „screen saver“ u trajanju od 90 minuta, druge kažu da je vizuelnost svuda isto tretirana i isto akcentovana, i nije to bez Đavla, naročito ovo drugo, ali po meni nije to toliko drastično primetno da bi bilo nepreskočivi problem (mada je nekima, evidentno, film bio dosadniji nego meni).
            EDERLEZI je vizuelno bogat i dinamičan, i maksimalno nadomešta činjenicu da se ceo dešava u 2-3 prostorije (da ne kažem sobe, pošto se radi o svemirskom brodu) a meni je već pun k... ružno slikanih i za oko drljavih filmova u poslednje vreme. Da, stranih; da, žanrovskih – to sve nešto mračno i muljavo i, kao, gritty a zapravo lenjo i bez duše smrljavljeno, iz dupeta slikano, nema čovek više ni poštenu bombonicu za oko da nađe!
I zato mi je ovaj „screen saver“ maksimalno prijao i delovao okrepljujuće, iako strogo gledano ni ovaj žanr ni ova vrsta vizuelnosti nisu baš moja šolja čaja, kao što to nisu ni njegovi žanrovsko-tematsko-formalni srodnici kao npr. HER ili MOON.
            Naravno, te mrdajuće sličice i svetalca koja neprestano trepere (s ovim se malo i prećeralo – naročito u sceni koja nije punjenje Nimani baterija, gore-dole, nego kad nekakvo svetlo šeta horizontalno po kadru, levo-desno, u pozadini, dok ide dijaloška scena!) dosadili bi brže da priča nije intrigantna a glumci uglavnom solidni u njenom nošenju. 
Izvorna priča po kojoj je ovo rađeno, „Predveče se nikako ne može“ Zorana Neškovića, dobar je primer zaboravljenog domaćeg SF-a – potentna, napadno kontemplativna (ali nimalo smarajuća) ruminacija nad pitanjima samoće i uparivanja, te međuljudskih i međuvrsnih (ljudo-androidskih) odnosa. 
Njen bi verni filmski ekvivalent bio bliskiji Soderbergovom SOLARISU nego ovom EDERLEZIJU, ali filmska adaptacija je sasvim solidno uzela to kao odskočnu dasku za dinamičniji, komercijalniji, konvencionalniji i prijemčiviji film koji se dovoljno drži predloška da ne kida pupčanu vrpcu s njim, ali i razrađuje i dodaje i osavremenjuje puno toga.  
Ukratko, ovo je prvi dobar filmovani scenario Dimitrija Vojnova, i prvi dobar film po njegovim pisanijima. Prvi put da nije potpisao treš (ANĐELI 3) ili budalaštinu koju su mu drugi prepravljali, nagore (ŠIŠANJE, O BUBICAMA I HEROJIMA) ili ko-bi-to-uopšte-gledo-i-zašto (MALI BUDO, JESEN SAMURAJA). Najzad je kucnuo i taj čas da po prvi put nema razloga da kuka „Vidi šta su mi uradili od pesme, mama“. Ovde je reditelj, za promenu, unapredio njegovo pisanje.
Ali, realno gledano, daleko je od odličnog taj scenario, i mnogi problemi koje film ima potiču iz njega; Vojnov je samo imao sreće da, ovom prilikom, rediteljsko-dizajnerska šminka uspeva da donekle zabašuri neke od njih. Zapravo, neko maliciozan imao bi ovde itekako povoda za ismevanje i zajebanciju. Počev od kretenskog naslova, recimo.
Na primer, pita me jedna drugarica šta sam gledao na FEST-u, i ja pored ostalog pomenem i EDERLEZI. A ona će: „Ah, to beše ono nešto o Romima?“ Eto, na to će stalno nailaziti ovaj film, i zasluženo. Sao roma babo babo, sao roma aždaje, eeej, ederlezi, ederlezi rajzing...
Nevezano za taj debilni EDERLEZI u naslovu (i za druge Dimbove fetiš-dosetke ubačene, kao npr. Nimani, Tifa itd), šta zapravo znači taj RAJZING? Šta se tu diže? Korporacija po imenu Ederlezi? Uzdizanje Ederlezija? Ali film uopšte nije o tome, ni izdaleka. Ta firma se čak i ne diže u filmu, nego propada– jer šalje na intergalaktičko putovanje ogroman, preskup svemirski brod sa posadom od ukupno JEDNOG čoveka i JEDNE androidkinje (!!!), i naravno da se usput desi da misija bude sjebana i da trilioni dolara (ili rubalja?) odu u crnu rupu zbog te imbecilne zamisli koju nijedna kompanija, nikada, ni za sto vekova, pa makar njome rukovodili Cigani iz Kustinog filma, ne bi tako sprovela.
Da ne pričamo o kretenskoj motivaciji za to ogromno putovanje! Zašto se uopšte taj jedan smrtnik šalje tako daleko? Da tamo nekima – nejasno kome, vanzemaljcima ili zemljacima? – propoveda nekakvu nedefinisanu i gluponazvanu religiju, ili beše ideologiju („džiče“, ili tako nešto?). Jedan jedini čovek leti tolike svetlosne godine da tamo nekima, tamo daleko, usađuje ne znam koju veru i ideologiju?
What’s in it for EDERLEZI da daje trilione biliona dolara za to? I zar nema jeftiniji, praktičniji način? I ko je, i kada u istoriji civilizacije slao JEDNOG misionara, bez ikakve infrastrukture i vojno-tehničke podrške, da drugima usađuje bilo šta? Koješta. Ali, dobro, recimo da je to Mekgafin. Uostalom, SVE je ovde Mekgafin, i žanr i sve, samo kako bi se jedno muško i jedno žensko našli u sobi i počeli malo da kenjaju a malo da se jebu, jer to je sve što je scenaristu ovde zaista zanimalo...
Plus, budalaštine na samom početku, redundantni i ništaneznačeći natpisi o kapitalizmu i socijalizmu – elem, ciganskonazvana korporacija je zapravo ruska (!) i šalje kvazisrbina Milutina (kojeg igra Slovenac, Sebastijan Kavaca, jer u Srbiji nema dovoljno mačoizgledajućih Milutina; zapravo, u filmu mu ime izgovaraju M'LOOT'N) nakraj svemira da propoveda „džiče“, a povremeno se, zatim, na monitorima vide ćirilični (ruski) i korejski natpisi, jer scenarista Vojnov ima fetiš na totalitarizam, pali se na to, radi ga Severna Koreja, iako ovde, na nivou zapleta i smisla, u pogledu sveta koji kreira, to je sve duboko upitno i bez veze.
Ima tu i drugih propusta, na raznim nivoima. Recimo, nauka je u ovom „naučno“-fantastičnom filmu prilično jadna: nejasno je na koji pogon se kreće ovaj brod i kojom brzinom (čini se da ide na raketni, što je apsurdno sporo), a pred kraj se sasvim netačno izmišlja neko nenormalno brzo uništiteljsko dejstvo svemirske radijacije kroz skafander plutajućeg čoveka samo zato što je scenaristi to tako trebalo za taj nevešto iskonstruisan „tragični“ kraj.

Citiraću tim povodom doktora za SF, čuvenog ABN-a, koji je na forumu Fantastikakazao:
„Дибидус је лоше оно о смртоносној сунчевој радијацији која као може да прегреје астронаута у скафандру ако је он изван брода дуже од десет минута. То је без везе. Требало је питати некога ко се разуме у астрономију. Па, не можете имати филм о путу кроз Сунчев систем а не познавати како функционише Сунчев систем.
То је као да снимате филм о резерватима природе у Африци, а не знате разлику између газеле и гибона. Забога! Па, астронаут би, у близини Сатурна рецимо, пре могао да се смрзне. Нити се од радијације умире онако брзо и временски прецизно одређено. То је баш то-тал-но лоше.“
Doktor za SF i doktor za horor, pred premijeru prvog dobrog srpskog SF filma

Takođe:
„Астрофизика је слаба. Hе иде се помоћу ракетних мотора на Алфу Центаури, нити брзином од неколико десетина километара у секунди, па да је много важан заокрет око неке планете у циљу “ефекта праћке” (slingshot effect). Осим ако мислите да путујете милионима година. Да би се у неком разумном року, унутар једног људског живота, стигло на Алфу Центаури, потребна је брзина од рецимо сто ХИЉАДА километара у секунди…“ 
            Veći problem od ovoga su, na planu idejnosti, mizogine i muškošovinističke implikacije o muško-ženskim odnosima, a naročito o ženskoj psihi, te jednodimenzionalno okarakterisan lik Milutina, koji je navodno u prošlosti bio višestruko ranjen ženskim izdajama --- prava psiha za slanje na međuzvezdano putovanje, taj će da vam bude misionar, bravo Ederlezi-u-usponu Korporacijo, bravo slovenačka regrutkinjo! --- 
pa je sad opsednut samo time da nekako zaleči svoje ljubavne rane, makar kroz iživljavanje svojih (ili scenaristinih) fantazija o poslušnoj i podatnoj ženi, a potom i najveće muške fantazije ikada, u tom pogledu, one pigmalionske: da se bude ženin kreator-osloboditelj, ali ne zaista. Odnosno, da joj se da „sloboda“ – da bude s njim. Ako li pak ova, zaista slobodna, odluči da ga odjebe – nastaju problemi. Ovo poslednje potiče iz izvorne priče, i dobro je.
            Najveći dramaturški problem vezan je za kraj filma – dakle, sledi SPOJLER!
            Pre svega, usiljeno je i nenaučno to sve sa radijacijom i Milutinovim „žrtvovanjem“ – njegovo zaginuće, ako je već moralo do njega da dođe kako bi Muški Šovinista Krapinus Balkanikus dobio svoje jadno iskupljenje, trebalo je ubedljivije rešiti.
            Još gore od toga, finalna scena je potpuno promašena, i nejasno je da li je za to kriv scenarista ili reditelj (pod uslovom da je nešto promenio i prilagodio na kraju). Naime, OK, Milutin je skapao jer je 10 minuta bio u svemiru u skafandru, i to presvisne na licu mesta, čim je ušao u brod. 
Ostavimo nauku i medicinu toga po strani. Recimo da je to tako. Ali, fuck, kada on u zadnji čas uspe da napuni bateriju naše Nimani, on klone kraj nje, i umre, a da se između njih dvoje više ništa pažnje vredno ne desi. Ona, prosto, uzme u naručje njegovo mrtvo telo i poljubi ga, i to je kraj.
            Ovom ravnom kraju nedostaje twist, nedostaje drama, nedostaje EMOCIJA. Ne može bre onaj da, posle onolike muke, dođe do nje, oživi je, i skljoka se, a ne dobije ništa, za života, nego samo posthumni lejm poljupčić. 
Trebalo je da se tu nagazi (melo)drama do daske, tu da se vrca od strasti, od emocije, da suze šikljaju iz androidkinje, da njenu ljudskost stvarno osetimo i vidimo. Tu je trebalo da se baci u žestoki, glasni ženski plač, da poverujemo da je postala žena. Na primer.
            Ili bar da ona nešto kaže njemu. Ili on njoj. Ili da uradi. NEŠTO!
            Umesto toga, lejm slou moušn, i pošto reditelja, odnosno dizajnera, više zanimaju lepe šarene slike nego pričanje priče, a kamoli značenja i poente, ostavljamo nepostojeću emociju na patosu broda, i vozimo se, polagano, unazad, kroz hodnike, u svemir, da gledamo još efekata, još lepih slika, još šarenila, sunaca, planeta, blještavila, ključanja sunca kad već na brodu među akterima ništa ne ključa, i još brod koji izgleda kao da pada i pada i pada... u svemiru gde nema gore ni dole, a kamoli gravitacije... i tu EDERLEZI PADA...
            Pored toga, gluma ovog Kavace je slabunjava. On kroz ceo film ima jedan te isti izraz i istu intonaciju glasa (kao za trejler – duboko grleno recitovanje). Iako bi njegov lik trebalo da prolazi kroz nekakve emocionalne bure i prevrate, to se na ekranu ne vidi. Recimo, mi iz jedne replike, a ne iz njegove glume, saznajemo u jednom trenu da je „u depresiji“. 
On je više maneken nego glumac ovde; ima da ide od tačke A do tačke B, tamo gde mu gazda kaže, i da izgovara neke replike, i pozira u slou moušnu sa pornićarkom Stojom u nekim kakti „erotskim“ scenama videospotovske kvazierotičnosti, samo kamin fali; to bi stvarno bilo genijalno da je neki upaljeni kamin stavljen u pozadinu svemirske kabine.
            On bi trebalo da je čovek, a jednako je mehanički, neživ, arteficijelan kao ova androidkinja – maltene sam očekivao twist na kraju, da se ispostavi da je on android koji to ne zna (kao u Skotovom BLEJD RANERU). Povrh svega, on je i SRBIN, BRE, ali to BRE nigde ga nema; da lupi šakom o sto, da opsuje sočno, da otera sve u tri pizde materine, da padne u dert, napije se šljivovice... Ništa od toga... Lejm... Ne šalji ženu da radi muški posao, i ne šalji Slovenca da igra Srbina.

            Porno Stojadinka se bolje pokazala, jer navikla je da bude objekat, pa je, kao takva, ko stvorena za dizajnera Bodrožu da je namešta tamo-vamo, slika odavde-odande, da je obasjava svetlima i lampama i šarenilima odozgo i odozdo i sa strane. To malo emocije i glume što se od nje zahtevalo, korektno je izvela. 
Ništa za spektakl i nagrade, poput one koju je dobila na najnovijem patetičnom izdanju FEST-a (patetičnom u pogledu stranih gostiju), ali kad je u datoj ponudi ova pornićarka bila jedna od najvećih zvezda, ako ne i najveća (Ištvan Sabo, izvini!), eto morali su njoj da daju nagradu za najbolju glumicu! Poštene domaćice-glumice – vi, drugi put. It’s a man’s world! Kome se ne sviđa, nek ide na Alfu Kentauri da promoviše „džiče“. Uostalom, kad su mogli da nagrade ono mrtvo puvalo Kavacu (jeste, i on je dobio nagradu!), red je i Stoja da se omasti, kad je već došla u dedovinu da je svi mediji tretiraju ko da nije slavu stekla kuropušenjem i kurolomatanjem...
            Dobro, da sumiramo: film ima brojne probleme, neke krupne i mnoštvo sitnih, i neki potiču od nedovoljno slojevitog i razrađenog scenarija, a neki od nezainteresovanosti reditelja da se bavi pričom i emocijom, ali sve u svemu, ovo je ipak ogroman skok u odnosu na mizerni RIFT, i veliko postignuće za ove krajeve, pre svega na tehničkom i vizuelnom planu.

Zato sam voljan da prstom na vagi malko nalegnem da ovo što bi, na pravdi boga, da nije „naše“, bilo negde oko 2+/3-, ipak dobije čistu trojku jer, kao što već rekoh, svaki domaći film – pa makar bio on i na engleskom, i sa stranim "glumcima"– koji u meni ne izaziva veći transfer blama već je uradio ogroman posao, i ja sam spreman mnogo toga da mu zato oprostim.
            Eh, da – prelepe slike EDERLEZI RAJZINGA (foto by Kosta Glušica) praćene su isto tako svetski odličnim muzičkim skorom Nemanje Mosurovića, koji zaslužuje aplauz i svetska priznanja i angažmane. 

            A budući da je tomu tako, zaista želim uspešan festivalski i bioskopski i DVD život ovom filmu na što više belosvetskih teritorija. Pokazali su da je ponekad i NEMOGUĆE u Srbiji – moguće, i za uspešno okončanu lavovsku borbu da od ovoga ispadne relevantan film vredi zažmuriti na oko, ili dva, na pomenute (i nepomenute) nedostatke i tretirati ovo kao čašu koja je polupuna. Sledeća će valjda biti punija.

PS: Ovaj film je mali korak za čovečanstvo, ali veliki za srpstvo!

PPS: Već samo postojanje ovog filma je najveći SF, veći od bilo čega u filmu (uključujući tu i "levu" budućnost)!

IZGREDNICI (2018)

$
0
0


Srbija
2018, 107’
R: Dejan Zečević

**(*)
2+/3-

            Novi Zekin film spada u parnu stranu njegovog opusa sačinjenog po principu „jedna tezga – jedan autorski, jedna tezga – jedan autorski...“. Dakle, nakon „veži konja gde ti gazda Tuki kaže“ RIFT-a, došao je na red jedan ličniji film. To je lepo, da se održi u stvaralačkoj formi i da ima sučim pred sv. Petra izaći jednog, nadajmo se, što daljeg dana.

           Premisa ovoga zvuči zanimljivo: nekonvencionalni profa i njegovo troje postdiplomaca sprovode eksperiment, sa tezom da urbana destrukcija vodi u socijalnu destrukciju. Naime, oni „načnu“ jednu lokaciju tako što 1) razbiju ulično osvetljenje, 2) nacrtaju kukasti krst na zidu u jednom prolazu, i 3) bace džak đubreta tamo gde to nije predviđeno, u jednom podzemnom prolazu, pa postave skrivene kamere i čekaju da vide šta će dalje da se desi. Sa idejom, da će tako načeto mesto da „proklija“ novim izgredima.
            Egzekucija svega toga višestruko je klimava. Pre svega, čak i ako zanemarimo samu tezu, koja nije toliko pametna koliko se na prvi pogled čini, sama koncepcija eksperimenta neubedljiva je iz više razloga. Recimo, uzorak je premali: samo tri lokacije. 
Zatim, fale kontrolna mesta (nenačeta), da se u poređenju s njima vidi da li je i koliko „izgred“ verovatniji i češći na načetom od nenačetog mesta. Jeste, verovatnije je da će neko baciti đubre tamo gde ga je neko već ranije bacio nego na čistom mestu; ali da li je verovatnije da će neko da crta grafite tamo gde je neko već crtao – ili na čistom, netaknutom zidu? Da li će neko da se zainati stalno na baš jednu jedinu istu sijalicu ili će da razbija i druge, na drugim (okolnim) mestima? To ne znamo; tj. nije obuhvaćeno „eksperimentom“.
Zatim, nedefinisano je vreme trajanja eksperimenta: za koje vreme je potrebno da se desi izgred, pa da se smatra da je teza dokazana? Ne kaže se. Samo sedi, čekaj, bulji u ekran i moli Azatota da snage haosa i bezumlja što pre krenu da delaju... Sa sasvim predvidivim rezultatom, da će eksperimentatori, iz dosade i nestrpljenja i možda svojih nekih privatnih zvrčki, poželeti da to malo ubrzaju, da „pomognu“ eksperiment...
Zatim, neubedljivo je da bi uopšte jedan akademski radnik, profesor univerziteta – pa makar on bio i nekonvencionalan, kontroverzan i šta sve ne – svoj ugled, i ugled fakulteta, pa i svojih studenata, stavljao na kocku zbog projekta koji je u samom korenu nenaučno koncipiran i neetički, da ne kažem i protivzakonit, jer on doslovno tera studente da i sami budu izgrednici. 
Koliko god njihovi izgredi bili relativno mali, oni su ipak etički i pravno gledano nedopustivi i kažnjivi, tako da bi eventualno publikovanje rezultata ovog „eksperimenta“ neminovno, čak i u haosu od „države“ kakva je Srbija, doveli do anuliranja i eksperimenta i karijera svih involviranih.

Ako je, dakle, profa (Svetozar Cvetković) nešto kao „ludi naučnik“, njegov opit je sasvim neuverljiv u realističkom prosedeu koji film, iako stilizovan, nudi kao zaleđinu. Stvari u stvarnom svetu ne funkcionišu tako. Tim pre što je i njegova motivacija nedokuvana: njegova teza je suviše frikšou-kripšou u startu, i sve vezano za nju može da vodi samo u nove probleme oko njegovog statusa i renomea (a da, povodom potonjih, i ne govorimo o njegovom otvorenom jebavanju studentkinje koja je deo ovog trija).
Na početku, on kuka da ga neki optužuju za pro-desničarske pa možda čak i pro-naci ideje. Na kraju, vidimo ga kako peni u TV studiju protiv današnje omladine, dramoserući i dižući glas kao da je psiho-Vučić na psiho-konferenciji a ne tamo neki levi profa koga su pozvali u „Beogradsku hroniku“ da kaže narodu zašto je toliko nasilja među omladinom. Njegova tirada je (na stranu Cveletovo preglumljavanje) neuverljiva, jer teško da bi ijedan profa, pred kamerama, urlao ono što privatno mnogi misle: da su današnji mladi nikakvi, tunjavi, jadni, bedni, fali im inicijativa, ništa ih ne zanima, itd. 
I sve to neuvijeno, neakademski, kao da je neki ulični propovednik, zapenjeni taksista ili mudrac iz kafane posle treće čašice, a ne čovek koji prima platu da tu i takvu decu edukuje i pripravi za funkcionisanje u društvu umesto da ih se ovako eksplicitno odriče i pere ruke od njih na nacionalnoj frekvenciji.
Šta je profin master-plan? Šta će mu to u životu i karijeri? Koji su njegovi nazori? Da li je on, takav kakav je, deo establišmenta ili ekscentrični izrod iz vladajućeg diskursa? Nejasno je, a to bi trebalo da je ključno već u samoj postavci. Ako je izrod, kako na početku deluje, onda film nema širu relevantnost, jer prikazuje malo verovatni pojedinačni slučaj, freak accident. Ako je simptomatičan za društvo, kao njegov etablirani član, što se čini na kraju, kad gostuje na televiziji, onda su gornja pitanja o eksperimentu još relevantnija i problematičnija za samu postavku zapleta.
Možda i najveći propust filma jeste njegova dramaturgija (scenario: Đorđe Milosavljević; pored ostalog pisao Zekinog primetno boljeg NEPRIJATELJA). Ajde i da progutamo tu tezu i taj eksperiment, kao da bi neko to ovde i sada radio tako (a neka katedra i ostale nadležne službe odobrili), ali filmu prosto predugo treba da počne. Ono što je jasno već iz sinopsisa, pre gledanja, ako ne već iz prvih minuta, treba maltene tek na pola filma da se desi – naime, da neko od učesnika uzme stvari u svoje ruke, i počne da se meša u eksperiment.
A čak i kad se umeša – to čini na nezanimljiv način: tako što plati ćaleta da razbije ono isto svetlo razbijeno već u prvoj sceni (pa zamenjeno). Pa onda opet ćeranje tamo-vamo dok, pred kraj filma, ne plate nekome i da prebije (ne i ubije) jednog beskućnika. Ukratko, pripovedanje je presporo i sastoji se od nedovoljno zanimljivih dešavanja koja su se u tom kontekstu mogla smestiti; zatim, previše je vrludavo, sa repeticijama i predugim scenama, i nikako da se stvarno zahukta: a kad se nešto kao klimaks desi, eh, to je baš preterano.
To je pojačano preglumljavanjem Mladena Sovilja, o kojem sam imao lepe reči pre skoro 10 godina povodom filma ČUDOVIŠTE IZ TAMIŠA (2006), ali izgleda da on nije mnogo napredovao u međuvremenu. Što je još gore, taj klimaks nije ni u kakvoj većoj vezi sa eksperimentom. 
Odnosno, neko toliko duboko sjeban da toliko snažno odlepi – odlepio bi i bez eksperimenta, tako da je uzročno-posledična veza eksperimenta sa tim duboko upitna... Da budem jasan: ako je namera scenarija bila da se profa, i preko njega, celo društvo, nekako okrive ili ogole, da se na njih baci neka krivica za stanje/sranje, bojim se da ovaj frikaut na kraju nije u dovoljno jasnoj i direktnoj vezi sa njima da bi se to zaista moglo...
Započeo sam sa problemima i falinkama jer su mi oni nekako odneli prevagu i umanjili uživanje, ali daleko od toga da se ovde nema u čemu uživati. Crno-bela fotografija (u formatu 4:3) je odlična, antiživotni brutalistički pejsaži Novog Beograda i njegovih zgradurina sjajno su uhvaćeni, a film je prožet opresivnom atmosferom crnila i beznađa koju jedino estetski kvaliteti slike čine donekle podnošljivom.
Svet oslikan ovde prožet je propašću, prestup je u njemu prirodna stvar, stvari su iščašene iz zgloba i tu je „izgred“ najprirodnija stvar, tj. izgreda i nema u svetu nenormalnosti. Pravi izgred, ovde, bila bi ljubav, nada, dobrota, čovečnost... ali toga nema. Ništa od novog života, novog početka... I ta osetna doza mizantropije i pesimizma kojima su IZGREDNICI prožeti ugodni su, za promenu, za videti u domaćem filmu, žanru inače najčešće zašećerenom, opterećenom melodramom i bljuzgoptimizmom.
Likovi jesu antipatični, što u spoju s upitno građenim zapletom doprinosi slabo involvirajućem filmu – ali i atmosferi ledenosti, odsustva bilo kakve topline, humora, ljubavi, prijateljstva, koja se sa platna širi i ka gledaocima. Zeka nam se ne dodvorava, ne kupuje nas jeftinim fazonima koje domaći reditelji obično koriste za namigivanje publici. Treba i to poštovati, iako je pitanje kako će prosečan gledalac reagovati na ovaj led i crnilo.
Ovde praktično imamo četiri glavna glumca: Sovilj preglumljuje mnogo, Cvele nešto manje, a preostalo dvoje su OK. Radovan Vujović je dobar i povremeno baš creepy (voleo bih da ga vidim u nekom psiho-trileru ili hororu, kao zlikovca) 
a najveće otkrovenje je Marta Bjelica, koja ionako ima najsočniji, najrazrađeniji lik i najveće glumačke izazove (uključujući i golotinju, koja joj odlično stoji).
Sve u svemu, sumornost i mrakovi IZGREDNIKA, kao i grubi nacrt eksperimenta, imaju određene paralele sa RITMOM ZLOČINA, što će reći da ovaj film više po atmosferi negoli po konkretnim scenama prilazi prilično blizu hororu ali, nažalost, u njega ne uranja. 
Ali, da budem jasan, nije moj problem s njim njegova (ne)žanrovska diferencijacija (i to što nije zakoračio u horor, a lako je mogao, sa vrlo malo želje i truda), nego koncepcijski i dramaturški problemi koje pomenuh gore. Uprkos njima, radi se o zanimljivom, eh, eksperimentu koji zaslužuje pažnju odvažnijih gledalaca.

IZGREDNICI se upravo daju u našim bioskopima, pa ako vas je sve ovo zaintrigiralo, dajte mu šansu. Ali po'itajte: nije ovo vrsta filma koja će da razbija blagajne i prikazuje se nedeljama. 'Vatajte ga dok možete, dok još igra u vašem gradu.

Šta sam pričao na Radio Beogradu

$
0
0


            Tokom nedavnog boravka u Beogradu, na FEST-u, intervju sa mnom uradila je novinarka Radio Beograda 2, Ana Vučković Denčić. Razgovor koji smo snimili u Sava Centru, između dve novinarske projekcije, emitovan je na Radio Beogradu 2, u emisiji „Klub 2“, u četvrtak, 8. marta 2018. u 13:00 h.
            Glavni povod za razgovor bila je knjiga Više od istine: Kadijević o Kadijeviću, u izdanju Orfelina, pa smo tako počeli od toga kako je bilo razgovarati s Kadijom, kako je izgledala izrada knjige, koji su mi omiljeni delovi iz nje itsl. a produžili smo pričom o mom interesovanju za horor, o filmskoj kritici, blogu itd.
            Ako ovu emisiju niste poslušali onda kad je bila emitovana, iz opravdanih razloga, jer ste bili prezauzeti proslavljanjem tzv. Dana žena, sada je možete poslušati onlajn, na sajtu RTS-a (traje oko 44 minuta) ako kliknete na ovaj link. 

Sa istog mesta možete i skinuti audio fajl ako vam je tako lakše i draže, pa ga preslušavati iznova i iznova, zauvek i zauvek...

MITOVI O KTULUU – Alberto Breća i H. F. Lavkraft

$
0
0



            15. marta 1937, rano ujutro, ispustio je svoju plemenitu, napaćenu dušu H. F. Lavkraft. Otišao je, ali ne i nestao. I ovaj dan, zato, neće služiti kao povod za tugu, nego za radovanje, jer imam zadovoljstvo obznaniti da Nije umro Lavkraft, mrtav nije, dok je Gula i Srbije!
            Naime, sredinom ove godine, do kraja juna, nadam se, Orfelin će izbaciti moj novi prevod Lavkraftovog najboljeg romana, U planinama ludila (po prvi put sa opsežnim anotacijama, pogovorom i ludilima) a za Sajam knjiga u oktobru Orfelin najavljuje i ultimativno, treće izdanje Nekronomikona pod mojom uredničkom, prevodilačkom i skoro svakom drugom palicom! 
Više o ove dve knjige za koji dan, u najavi horor planova za ovu godinu, a dok čekate na njih, evo jednog izuzetno vrednog izdanja koje će se verovatno pojaviti ranije, možda već do kraja maja.
            U pitanju je strip album Mitovi o Ktuluu, maestra crteža Alberta Breće i majstora strave H. F. Lavkrafta koji uskoro izdaje – ko drugi nego Darkwood (edicija Jezovnik)!
Alberto Breća
            Šta tu ima? Pre svega, 125 strana na kojima veliki argentinski umetnik stripa Alberto Breća nudi svoje fascinantne, fenomenalne, neprevaziđene verzije devet Lavkraftovih priča, i to:

The Festival
The Thing on the Doorstep
The Shadow over Innsmouth
The Nameless City
The Dunwich Horror
The Call of Cthulhu
The Color out of Space
The Haunter of the Dark
The Whisperer in Darkness


            Sve one po prvi put izlaze na srpskom, a samo jedna je, do sada, objavljena na engleskom – „The Dunwich Horror“, u Heavy Metal Lovecraft Specialu 1979. godine. Čujem da se Ameri spremaju da kasnije ove godine nadoknade svoje jezivo kašnjenje i najzad izdaju ceo ovaj album na engleskom ali, po svemu sudeći, bar ovog puta Srbija će biti (nešto malo) ispred njih!
            Svih devet se veoma verno drže Lavkraftovog slova: adaptacije, koje je sa Brećom radio Norberto Buskalja, u svom tekstualnom delu sastoje se skoro isključivo od fragmenata Lavkraftovih priča – nema palpa, splatera i napumpanih sisa a la Korben, nema postmodernističkih, HPL-kritičkih preoravanja i dodavanja a la Alan Mur– sve je obavljeno s vrhunskim respektom, i vrhunskim, zaista unikatnim vizuelnim talentom.
            I, što se mene tiče, tvrdim i potpisujem: Brećine adaptacije Lavkrafta najbolje su strip verzije ovog pisca koje sam do sada video. Takav vrhunski spoj crtačko-slikarskog stila (koji teži apstrakciji i sugestiji, atmosferi i ugođaju) i teksta-povoda (Lavkraft, odlično shvaćen i kondenzovan), izvan A. Breće, meni nije poznat.
Šta je to što ovaj album čini osobenim?


Pre svega to što je Breća dobro shvatio suštinu lavkraftovskog horora, onako kako ga je ovaj i sam definisao u eseju „Natprirodna strava u književnosti“:


Prava neobična priča sadrži nešto više od zagonetnog ubistva, krvavih kostiju ili prilika obavijenih belim čaršavom i okovanih zvečećim lancima – po utvrđenom pravilu. Ona mora da bude prožeta izvesnom atmosferom neobjašnjivog užasa od kojeg staje dah i straha od spoljnih nepoznatih sila; u njoj mora da postoji nagoveštaj, izražen sa ozbiljnošću i zloslutnošću koje odgovaraju temi – nagoveštaj najstrašnije zamisli ljudskog uma o opakom i čudnovatom ukidanju ili poništavanju onih čvrsto postavljenih zakona prirode koji su naše jedino obezbeđenje od napada haosa i demona neistraženog i nemerljivog svemira.

            Drugim rečima, horor se ne sastoji u motivima i ikonografiji kao takvima: možete imati ma koliko ubistava, kostura, sablasti i čudovišta, vaše delo i dalje neće zasluživati da se nazove hororom u punom, vrhunskom smislu – neće izazvati stravu kod čitaoca! – ukoliko ne sadrži gustu atmosferu neobjašnjivog užasa i nagoveštaje poništavanja zakona prirode. Nagoveštaji i, ponovo, atmosfera, ključne su reči.
            Pisao sam već ovde na blogu o problematici Lavkrafta u stripu, i prikazivao neka dosadašnja izdanja relevantna za tu temu, kao što su Korbenovo LEGLO STRAVE, zatimS ONE STRANE I DRUGE PRIČE Erika Krika i LAVKRAFTkojeg je nacrtao-naslikao ni manje ni više nego Brećin sin, Enrike.  
Takođe vas podsećam na prvorazredan strip Breće starijeg kojeg je Darkvud pre nekoliko meseci objavio u Stripoteci, a koji sam vam ovde već hvalio: IZVEŠTAJ O SLEPIMA. Overite sve ovo, i strpljivo čekajte da dođe Tata Breća, i da Objasni kako se to radi.

            U tome će mu skromnu pomoć pružiti i pogovor ovom izdanju, pod naslovom „Slike neiskazivog“ koji potpisuje dr Dejan Ognjanović, a za grafičko uobličenje korica zaslužan je dokazani majstor i Lavkraftofil, Ivica Stevanović (koji će, odmah da kažem, biti glavni dizajner i ilustrator trećeg Nekronomikona).  

Urednik ovog izdanja i glavni krivac što ćemo uopšte, pod Darkvudovim kišobranom, imati Brećinog Lavkrafta na srpskom jeste Vladimir Ćuk, pa prema tome uskliknite s ljubavlju Vladimiru Ćuku i podgrevajte kult Lavkrafta... Jer on umro nije...



PS: Mislio sam da nikad neću dočekati ovaj genijalni strip na srpskom, pa sam ga pre par godina nabavio u originalnom izdanju - direktno iz Argentine. Vidite ga na gornjim slikama. Na tom poklonu veoma sam zahvalan Darku Miletiću.

THE RITUAL (2017)

$
0
0


**(*)
3-

Rađeno po romanu Adama Nevila, popularnog horor pisca čija dela meni do sada nisu zvučala naročito privlačno, a posle ovog filma – još manje. Istina, ima indicija da su mu priče bolje, i to ću uskoro proveriti; jedna jedina koju sam mu dosad pročitao previše je eksperimentalna i unikatna za jasan sud (nema uopšte ljudskih likova, samo opisuje opusteli brod koji pluta morem).
Ukratko: grupa frendova ide u hajk švedskim pustarama i šumetinama bez žive (ljudske) duše, ili se bar tako čini, kako bi tim putem komemorisali svog drugara stradalog godinu dana ranije, kao kolateralna šteta, slučajno zatečenog prilikom pljačke dragstora.
Lepi su ti šumoviti predeli za oko, ima i nešto fine atmosfere dok tu cunjaju i dok se javljaju nagoveštaji da ih nešto prati, a vrhunac biva već negde na sredini filma, u kolibi usred šume na koju nabasaju, gde na tavanu nađu nešto kao oltar. A ubrzo taj oltar neće ostati bez prikladne žrtve...
Posle toga, za moj groš, to ide nizbrdo – predvidive griže savesti, predvidive trzavice među nedovoljno živim niti zanimljivim likovima – a onda sve padne još stepenik niže kad SPOJLERvidimo jelenoliko čudovište koje bi trebalo da je neki kao Vendigo. Još gore, tu su i njegove konvencionalne ljudske rednek sluge koje ga opslužuju žrtvama, iako je nejasno zašto bi ikakvi pomagači bili potrebni ovom čudu koje, iako visoko bar tri metra, više od pola filma provede uspešno se šunjajući među drvećem, jedva opaženo.
U finalnoj petini filma pokušaji međuljudske drame i (jeftine) psihologije tonu u sir (cheese), kliše, pulpu i akciju koja izneverava dotadašnje koketiranje sa duhom velikog i očito nedostižnog Aldžernona Blekvuda.
Nažalost, i ovom prilikom se pokazuje ustaljeno pravilo, da anglofoni žanrovski film naprosto ne ume (i ne želi) da se bavi ni okultnim, ni mističkim, ni kosmičkim, već sve, smesta, brže-bolje, po difoltu, maltene kao po nekoj nepisanoj ali samopodrazumevajućoj direktivi, svodi na psihologiju.
Čak ni to ne bi bilo tako strašno da su barem ti likovi i odnosi razrađeni i originalni; da su njihovi psiho-mehanizmi dovoljno zanimljivi i sveži; ali nisu. Ono što je počelo i pola filma trajalo kao silidan pokušaj filma STRAVE (a ne akcije, jurnjave i lomatanja i pesničenja s onostranim) – na kraju se, avaj, ipak svede na konvenciju i kliše.
Uprkos mojim gornjim ogradama, RITUAL je, sa svim svojim nedostacima, na ovu sušu i oskudicu, jedan solidan, gledljiv film kojem možete pružiti šansu. A ako vam zafali ono što je i meni, sad bar imate Blekvuda na srpskom...

HOROR PLANOVI ZA 2018.

$
0
0
   

            Najzad je kucnuo čas da možemo slobodno i sigurno, bez straha od uroka, baksuza i dušmana, da obznanimo šta se krčka u Ghoulovoj i Orfelinovoj horor kuhinji ove godine. Pa, pošto znam da ste nestrpljivi (a znam to po brojnim mejlovima i FB porukama koje sam zadnjih nedelja dobio ovim povodom), bez daljeg odlaganja, evo koje stravične poslastice možete očekivati do kraja 2018. godine.
            Naravno, o svakoj od ovih knjiga biće više i detaljnije reči onda kad se njihov izlazak primakne i kada bude raspisivana pretplata – za sada, u najopštijim crtama.

            NEKRONOMIKON
            Treće, ultimativno izdanje
            Ovo će biti moj definitivan izbor najboljih Lavkraftovih priča na jednom mestu.
Drugo izdanje Nekronomikonaimalo je 24 priče (tačnije, 23 + 1 fragment, „Istorija Nekronomikona“).
            Za treće, ultimativno, ja sam iz tog sadržaja izbaciodve kraće, slabije priče (dodate u II izdanje: „Polaris“ i „Bezimeni grad“) ali sam mu takođe i dodaočetiri nova prevoda, tako da finalna verzija ima 26 naslova (25 priča + fragment).
            Novi prevodi, koje ću ja raditi, su:
„Stvar pred vratima“
„Stanovnik tame“
„Izjava Randolfa Kartera“
„Srebrni ključ“
U ranije verzije Nekronomikona ove priče nisam uvrstio samo zato što sam se rukovodio ne baš mudrim gledištem, da su dostupne u drugim izdanjima koja su se tada mogla naći na tržištu, pa da se ne preklapam previše sa njima. Ovog puta, 10 godina pametniji, rešio sam da ignorišem sva postojeća – ionako, uglavnom šugava, u najboljem osrednja, petparačka izdanja Lavkrafta na srpskom, često sa sumnjivim ili slabim prevodima – i da u knjigu smestim SVE najvrednije od Lavkraftovih priča, na jednom mestu. Jedini izuzetak od ovoga jeste Orfelinovo izdanje Šaptač u tami, koje sam ja priredio; besmisleno je da tamošnje priče repriziramo i u Nekronomikonu, pa to nećemo ni raditi, iako bi nekolicina njih to svakako zasluživala.
Prosto rečeno, jednom kad budete kupili Nekronomikon 3.0. i Šaptača u tami, imaćete u dve lepe, tvrde, pristojne knjige sve najbolje Lavkraftove kratke priče i novele. Nekrosadrži vrh, a Šaptač je dopuna (the rest of the best), appendix Nekrou, i to što je u njima (uz eventualni dodatak horor-fantazija koje sam uvrstio u Makondov KADAT), to je TO.
            Novi Nekronomikon sadrži moju pažljivu redakciju ranijih prevoda svih priča, kao i novu lekturu. Podsećam da sam u vreme kada sam radio na prvom izdanju Nekronomikona (2007-2008) još uvek radio na fakultetu, i mučio se sa hororima mobinga od strane mentorke prilikom izrade mog magistarskog rada o Pou, tako da nisam mogao da se sasvim posvetim Nekronomikonu. Samo zato ja nisam preveo sve priče u njemu. A zbog toga su mi i promakli neki propusti u prevodima koje nisam stigao da proveravam red-po-red. Recimo, za ovo treće izdanje ja ću iznova prevesti tri priče koje je naročito slabo prevedeo Ratko Radunović, i u kojima je i nakon mog inicijalnog čišćenja, pre 10 godina, u štampanom obliku preostalo previše manjkavosti da bi se danas takve objavljivale.
            Treće, ultimativno izdanje takođe sadrži:
            - Apdejtovane i dorađene UVODNE NAPOMENE ispred svake priče.
            - Apdejtovane i dorađene NAPOMENE na kraju knjige.
            - Nove fusnote unutar svih priča.
            - Apdejtovane i dorađene prateće tekstove: UVOD, POGOVOR i BIOGRAFIJA.
            Na kraju, ali nikako najmanje bitno: novo izdanje će biti u potpunosti grafički redizajnirano. I korice, i sveopšti dizajn, i unutrašnje ilustracije biće sasvim novi – a za njih će iznad svih biti zadužen genije i dokazani Lavkraftofil, Ivica Stevanović kao šef. Ko će još raditi ilustracije unutra, i drugi detalji – biće saopšteno naknadno. Ali uzdajte se da će Orfelin i njegov tim i na ovom polju pružiti vrhunac kakav u Srbiji još nije viđen.
            Dakle, nemojte više nasedati na piratski isprintano i cenom presoljeno izdanje koje Boban Knežević, urednik I i II izdanja, još uvek bespravno prodaje po svojim garažama, šupama, haubama i Kupindima po ceni od oko 4.500 din, pa i više od toga. Treće izdanje će biti bar duplo bolje od prethodnih, a cena mu neće biti ni blizu onoj po kojoj ga ovaj i druge derikože preprodaju i doprintavaju.
            Izlazi oktobra, za Sajam knjiga. Imate vremena da do tada ostavite pušenje ili neku drugu lošu naviku, i da uštedite kojih 20-ak evrića za ovo ultimativno izdanje.
            Pretplatu očekujte u septembru. Samo pratite ovaj blog i sve ćete znati i imati pre svih drugih, i po najboljim uslovima.

            GLAS U NOĆI – Vilijam Houp Hodžson
            Deseta knjiga u ediciji „Poetika strave“ biće moj izbor najboljih kratkih priča Vilijama Houpa Hodžsona, nepravedno skrajnutog i relativno slabo poznatog pisca koji itekako zaslužuje da ovdašnjoj čitalačkoj publici bude predstavljen kako mu stvarno dolikuje. Ovo je prvi put da se njegova proza predstavlja našim čitaocima; do sada ste mogli samo jednu njegovu priču da čitate u nestručno skarabudženoj zbirci kičaste korice i maštovitog naziva Horor priče, gde čak ni prevodilac nije bio potpisan, a kamoli soko sinji.
            Istina, na srpskom ste nedavno, zahvaljujući Darkvudu, mogli da čitate odličnu strip adaptaciju Hodžsonovog romana KUĆA NA GRANICI– koju toplo preporučujem za zagrevanje pred izlazak Hodžsonove jezovite, košmarne proze.
            Sa velikim uživanjem sam krajem prošle godine prošao kroz celokupan Hodžsonov prozni opus, i oduševljen kvalitetima njegovih priča rešio da ih što pre podelim sa vama, pa je zato ovaj pisac uleteo pomalo preko reda. Videćete da je vredan pažnje.
            Knjiga sadrži 11 priča na 300-ak strana: od toga, 7 njih bavi se pomorskim užasima – raznoraznim paklenim dešavanjima i susretima sa čudovišnim i onostranim usred okeana; 3 opisuju najstrašnije avanture „detektiva nemogućeg“, Karnakija, a jedna je neopisiva, unikatno bogohulna, o naučno-metafizičkom eksperimentu koji i po zamisli i po ostvarenju prevazilazi onaj u Makenovom „Velikom bogu Panu“.
            Više i o ovim pričama i o Hodžsonu – za par nedelja, kad budemo raspisali pretplatu.
            Do tada, podsetiću vas samo šta je Lavkraft imao da kaže o ovom piscu u svom nedostižnom eseju „Natprirodna strava u književnosti“:
„Of rather uneven stylistic quality, but vast occasional power in its suggestion of lurking worlds and beings behind the ordinary surface of life, is the work of William Hope Hodgson, known today far less than it deserves to be. Despite a tendency toward conventionally sentimental conceptions of the universe, and of man's relation to it and to his fellows, Mr. Hodgson is perhaps second only to Algernon Blackwood in his serious treatment of unreality. Few can equal him in adumbrating the nearness of nameless forces and monstrous besieging entities through casual hints and insignificant details, or in conveying feelings of the spectral and the abnormal in connection with regions or buildings.“
Napomena: ovaj sud Lavkraft je izneo pre svega na osnovu Hodžsonovih romana, jer mu u to vreme mnoge njegove priče nisu bile dostupne. Još glasniju bi hvalospev pevao da je za života uopšte mogao da pročita njegovu superkošmarnu priču „Svinja“ (objavljena tek 1947). Ovu predivnu orgiju najcrnjeg užasa i uopšte jednu od najstravičnijih horor priča svih vremena prevodim ja.
Napomena 2: Hodžson je, po mnogo čemu, Lavkraft pre Lavkrafta, nešto kao njegov neznani, u ratu izgubljeni brat rođeni.Objasniću ovu tezu u svom pogovoru ovoj knjizi.
            Izlazi u maju.

            U PLANINAMA LUDILA – H. F. Lavkraft


            Novi prevod by dr Dejan Ognjanović
            + opsežne fusnote
            + obimne napomene
            + obiman, stručan pogovor
            + nove, fascinantne ilustracije
            Zašto? Zato! Zato što jedan od najvećih pisaca horora 20. veka i jedan od najboljih horor romana ikada objavljenih zaslužuju da ovdašnjim čitaocima budu dostupni u izdanju koje je prikladno veličini i značaju ovog dela. Dakle, ne u trulom mekanom povezu, na lošem papiru i sa lošim fontom, i bez ikakvih pratećih materijala, nego u tvrdom, vrhunski opremljenom, trajnom izdanju, od miline za čitanje i iznovno iščitavanje, koje možete ostaviti svojoj deci i unucima u amanet.
            O propustima u postojećem prevodu ovog romana – pisaću drugi put.
            Ovo izdanje je deo akcije „Ceo Lavkraft na srpskom pod Gulovom kapom“. Dogodine planiramo i novi, moj prevod romana Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda (čiji je trenutno postojeći srpski prevod još problematičniji...).
            Izlazi u junu.

            MORE BOJE CRNOG VINA – Robert Ejkman
            Ejkman je pisac strave kojem se najsnažnije divim i kojem najdublje zavidim. Orfelin je već objavio njegovu zbirku HLADNA RUKA U MOJOJ, i mada se čitaoci nisu baš polomili kupujući je – dapače, tužno je da je baš ova pregenijalna knjiga najslabije prodavana u celoj ediciji „Poetika strave“ 
– mi nastavljamo da teramo po svome, zato što želimo da verujemo da ćemo upornošću naterati čitaoce da oprobaju nešto što nije izvikano, što nije „kult“, što nema veze ni sa hevi-metal pesmama ni sa video-igricama, već je „samo“ vrhunska književnost najčistije strave. 
Dakle, Orfelin nastavlja sa misijom građenja publike za ovog vrhunskog pisca, sa njegovom zbirkom koja sadrži neke od meni lično najdražih Ejkmanovih priča. Više o njima, kad to dođe na red.
Izlazi u septembru.


STANAR – Rolan Topor
Evo još jednog romana u Orfelinovoj ponudi: nešto svežije, iz druge polovine 20. veka, i nešto drugačije– po prvi put u ediciji „Poetika strave“ imamo prevod sa francuskog. Iduće godine, ako ovu preživimo, imaćemo i sa nemačkog... Dakle, planiramo da malo razbijemo angloameričku hegemoniju i predstavimo i stravu iz pera nekih drugih nacija i kultura.
Za početak, vrlo crnohumorno-egzistencijalistički, pomalo nadrealistički roman paranoje i košmara sa snažnim proto-ligotijevskim nabojem – nije ni čudo što je Tomas Ligoti pisao predgovor za jedno američko izdanje ovog romana.
            Po svojoj nekonvencionalnosti, crnom humoru, smušenom antijunaku i po motivu urbane paranoje postoje određene paralele Stanara sa Ligotijevim kasnijim romanom NEDOVRŠENI POSAO.
Ilustracija R. Topora

            Uostalom, veliki majstor strave Roman Polanski napravio je istoimeni, odličan film po ovom romanu, a krajem ove godine ćete moći da uživate u svem tom ludilu još direktnije, mračnije i detaljnijenego u ekranizaciji, na njenom mračnom izvorištu.
            Izlazi u oktobru.

            Da, dobro ste primetili: ove godine za ediciju „Poetika strave“ planirano je ČETIRI novih naslova. Plus, isti taj Orfelin sprema super-ambiciozni, ultimativni NEKRONOMIKON!
            Malo li je?
 

            Šta, malo vam je?
            OK, biće horora i Ghoula i izvan Orfelina.
            Napisao sam pogovor za najbolju strip-adaptaciju Lavkrafta, MITOVE O KTULUU Alberta Breće.
            Dva moja naučna rada na horor teme biće objavljena u zbornicima u Hrvatskoj.
            I dalje pišem prikaze knjiga i filmova i članke za najbolji svetski horor magazin, RUE MORGUE.
            Najbolji srpski filmski časopis FILAŽvasrksnuo je i u pripremi su, nakon nedavno izašlog broja, još bar dva ako ne i tri u ovoj godini. U njemu ćete, pored ostalog, čitati i moje nove prikaze, eseje i intervjue.
            U ovoj godini ću još intenzivno raditi na dovršetku FILM STRAVE NA BALKANU, ali ona će izaći iz štampe tek naredne godine. Nakon toga više nećete morati da tražite moju davno rasprodatu U BRDIMA, HORORI.
            U ovoj godini ću, takođe, raditi na prevodu jedne fundamentalne, meni vanredno drage knjige iz oblasti filma – koja se obilato dotiče i horora, iako nije samo o ovom žanru – ali i ona izlazi tek dogodine, pa o tom potom.
            Što se tiče moje proze – ništa me ne pitajte. Najbolje da ništa ne najavljujem, nego – ako se nešto desi, desi.
            Toliko, za sada.


ANNIHILATION (2018)

$
0
0


**
2+

            Kad jedan naizgled ozbiljno zvučeći film, sa solidnim kastom (Natali Portman i Dženifer Džejson Li!) i atraktivnim rediteljem (Aleks Garland, lepo se pokazao sa debijem u EX MACHINA: solidna trojka) njegovi proizvođači bace u februar kao vreme bioskopske premijere – to je loš znak, jer januar i februar su rezervisani za filmove od kojih niko ništa naročito ne očekuje, i koji bi u žešćoj konkurenciji (proleće – leto – jesen) bili ZGAŽENI od strane velikih, a jedino u ovim relativno mrtvim mesecima mogu da zarade bar neki cvonjak, jer u bioskopima tada nema ništa bolje. A kada ga onda, ubrzo potom, bace na Netflix (za sad, samo na evropski), to je još gora vest. Zapravo, loše su zvučale još najave o lošim test-screening rezultatima i dosnimavanjima i menjanjima, a ovo kako su ga bez pompe bacili prvo u bioskope (ograničeno, pa još u februaru) a ubrzo zatim i na TV, samo je potvrdilo da se radi o problematičnom filmu.
            Biću otvoren: bilo mi je drago zbog toga što je sve obećavalo ćorak. Zašto? Zato što se radi o filmskoj verziji romana – tj. trilogije, gde je ovo prvi deo – Džefa Vandermera. Vandermer je srednje-popularan i prilično uticajan (čitaj: dobro povezan) pisac SF-a u čijim delima su jaki elementi fantazije, horora i tzv. new weird-a. Taj lik mi je nesimpatičan još otkako sam čuo da je on bio jedan od instrumentalnih krivaca za proboj onog sterilnog suvopičastog piskarala, doktora Zoće Živkovića, u anglofoni svet. 
Drastično antipatičniji postao mi je pre nekoliko godina kada je, sa svojim jakim vezama u svetu žanrovskih pisaca, uspeo da izdejstvuje da se lik H. F. Lavkrafta ukloni sa statue Svetske nagrade za fantastiku. Da, upravo ovaj VanDrMr ološ je bio jedan od inicijatora, bukača i hukača koji su lobirali, muvali, gurali, i na kraju izgurali Lavkrafta a ugurali nekakvo kič-drvo: jes' da izgleda ko neki ukras iz kineske radnje kupljen za 200 dinara, ali je barem inoffensive a ne kao onaj užasni rasista i homofob i nosilac grdnih drugih nepopularnih mišljenja, gnjusni Lavkraft (pu pu pu)!
            Ipak, verujte mi, moje gnušanje nad tim iritirajuće nadobudnim VanDrMr ego-triperom i namćorastim drkadžijom (a to viđam svaki dan, jer sam „frend“ s njim na FB – barem dok ne bude Gugl-translejtovao ovaj moj rivju!) nije glavni razlog za moje gnušanje nad ovom ANIHILIACIJOM. Hell, ako sam mogao da nađem reči hvale za čedo Dimba Vojnova (DEDERLEZI), našao bih i za VanDrMra, da ovaj film išta, bar malo valja. Avaj, radi se o fundamentalno promašenom nedelu sa nekoliko lepuškastih slika i detalja (uglavnom ukradenih sa boljih mesta). 
Glavni problem je u samoj zamisli – u želji da se bude Papa Političke Korektnosti u fantastičnoj prozi danas, što VanDrMr zaista i jeste. A kako to na (ne)delu izgleda? Borimo se protiv muškocentrizma time što će u nepoznatu vanzemaljsku (?) Zonu da se šalje pet nebranjenih ženskinja(girl power, yeah!) a protiv belocentrizma tako što će tu da bude jedna crna, jedna smeđa, jedna žuta, pa povrh svega, da ne bude sve heteronormativno nego all-inclusive, imamo i jednu lezbijku (među obojenima), pa još sve ekološki frendli.... Dakle, pravljeno po receptu koji je del Toru doneo Oskare s onom njegovom bljutavom VODOM, ali – ha ha, suckers – isti recept je Garlandu i DrMr-u doneo samo ĆORAK.
Kako to, zašto to? U rasvetljenju tog problema pomoći će mi (i nešto vremena i truda uštedeti) moj drug, Miloš Paunović, reditelj, koji je poslao ovu donju tiradu, s kojom se ja slažem barem 95%, pa smatrajte da ovo dole ja potpisujem.
Nakon njegovog teksta ja ću, ispod, da dodam još neke opservacije i kritike stvari kojima se on nije bavio. A sad, reč ima Miloš Paunović, u tekstu koji je on naslovio:

Anihilacija ne zalužuje Gulovu anihilaciju


Sećaš se možda da sam ti jednom davno rekao da me nervira kada vidim da si uradio rivju nekog filma koji ni u kom smislu nije bio vredan ni pažnje a kamoli rivjua na, moram reći, jednom takvom retko elitnom blogu poput tvog koji je, bio ti toga svestan ili ne, meni, a i mnogima bio jedna usputna vrsta sajber univerziteta što u okviru horora, ali i mnogo šire.
      Nasuprot tome, sa sazrevanjem, sam ti se upravo zbog toga i divio, jer sam nekako izmudrovao da ti tim poklanjanjem pažnje tim delcima zapravo pokazuješ da ceniš trud kreatora u filmskoj umetnosti koliko god on bio amaterski ili eksploatatorski ili kakav god.
      Elem, palo mi je na pamet da bi mogao da uvedeš jednu kategoriju rivjua koja rivjuiše film na način da ukaže na to zašto film nije vredan rivjua, a odličan start za to je ova anihilacija osnova filmskog zanata znana kao Annihilation.
      Šta god da je trebalo da bude tema tog filma ista namerno ne treba biti tumačena rivjuom iz razloga što postoje takve amaterske stvari koje se ne mogu opravdati ni čime osim da lepo povuku film iz distribucije i odu na katovanje, dopisivanje i dosnimavanje. 
      Surovo? Jeste... surovo je kao što oni surovo vređaju inteligenciju gledaoca usled nedostatka sopstvene ili usled odsustva osnova dramskog zanata. A pre bih rekao da je ovo drugo u pitanju. Sve okolnosti iz koje priča u Aristotelovskom smislu startuje su toliko nepromišljene i banalne da film čine ravnim proizvoljnoj detinjariji.
      Nebitan je patetični neo-melodramski trougao između Natali, Jew-a i Kmice sa temom i žene se jebu sa strane ako niste znali i to kad jebu uvek su one on top... nebitna je latino lezbejka, kmica-naučnica, sumanuta psihološkinja i ona peta plantbusterka sa temom žene će uspeti tamo gde muškarci nisu... a neću ni da spomenem šta su hteli sa Bojom izvan ovog svemira i false narativom iste koji pratimo kroz Natali. Neću, jer film nije na nivou da se raspravlja o poetici, kontekstu, značenjima i tumačenjima.
      Isključite telefone, sedite pravo u svojim klupama deco da vam se dajdžestuje makar jedan semestar pa ćemo onda sve što sledi ako prođete ispite.
      Privučena random zemaljskim beaconom sestra od Lavkraftove Boje izvan ovog svemira se namerno-slučajno nasukala i za tri godine napravila finu strugackijevsku Zonu originalno nazvanu Shimmer koja šireći se anihiliše sve oko sebe tako što s nama nepojmljivim ciljem menja i mutira sve oko sebe. Ko god da je u ovom vašem scenariju ušao u Zonu ušao je besciljno i nepromišljeno i za te tri godine nikakav podatak nije skupio. Sa svom tehnologijom koju ljudska rasa danas poseduje, a ista nije baš toliko naivna ćčak ni za neuhvatljivu Boju, i sa elementarnim razumom mi i dalje nemamo nikakav naučni podatak o njoj. E, vidite, deco, to morate da preškrabate u scenariju i da bi vam to što želite da ispričate prevalilo uopšte do publike, koju ta nepromišljenost može ozbiljno da odbije, morate ozbiljno da razradite i napravite ozbiljnu studiju na zadatu temu da biste izbegli, kako kaže tata kosmičke strave H.P.L – jeftino, detinjasto i neubedljivo.
      Kako – pitate se? Krenimo od početka. Elem, kao što ste donekle bili promišljeni kada ste u biohazard odelo obukli Benedikta Vonga koji isputuje Natali Plantman po povratku iz zone na samom startu filma, tako ste s tom promišljenošću morali ostati konzistentni i nadalje. Ako ste zadali okolnost da je Oskar Ajzak prvi ljudski stvor koji se vratio iz Zone onda sav military personel koji se bavio istom je jako svestan da je on bio izložen ko zna kakvim alienskim toksikacijama, mutacijama, virusima i da ekipa koja se šalje da presretne ambulantna kola ne mogu biti vojnici obučeni kao da presreću kamion koji švercuje kokain već moraju nastupiti u istim onakvim biohazard odelima i odmah pametno izolovati Oskarovo krljkljajuće telo koje širi ko zna kakve mikrobe na sve strane sveta sa svakim krkljom. Jeste zapisali? Take your time...
      Dalje. Natali se budi i sve što je dočekuje je jednako neadekvatno obučeni statista koji igra vojnika u drugom planu s namerom da se doprinese uverljivosti i mentalno nestabilna umiruća psihološkinja koja je u ime svih Ujedinjenih nacija sveta i svih NATOa, i Rusa i Kineza tiranski vođa projekta za spas planete Zemlje bez ikakvih generala i generalkinja, predsednika/ca i iluminata/kinja koji bi joj dali makar koji savet a možda i nametnuli svoje mišljenje o celoj stvari. Ta okolnost instant obesmišljava gledanje filma nadalje i motiviše mlade generacije koje sede uz svoj kompjuter i gledaju da kliknu AltF4 i vrate se onanisanju na Petu Jensen.
      Dakle, škrabajte sve to. Da, da, SVE! Šta? Bravo ti tamo u zadnjem redu – Tačno! I za ovakvu situaciju MORATE da napravite ozbiljnu studiju i da je razradite i namaštate realno i dosledno onako kako bi zemljani stvarno pristupili istoj. Tada, motivisani girl power potrebama Holivuda, možete da uvedete taj jedan ženski lik koji će se izdvojiti iz te mase UNa, NATOa, Rusa i Kineza nekakvim začudnim i dramatičnim alienskim stavom po pitanju celog tog fenomena gde ćete logično iskonstruisati da je Zemljanima jedina preostala opcija da pošalju tim sastavljan od pet potencijalnih žena naučnica i samoubica. E sada, bilo bi divno kada biste iskoristili taj trenutak i pokazali nam svoju kreativnost time što ćete mudro obrazložiti, a ne samo puziti pred modernim Holivudom, ZAŠTO baš šaljete tim ŽENSKIH naučnica samoubica.
      Nakon toga nam MORATE predstaviti smislenu i uzbudljivu hronologiju ispitivanja Zone – potpuno je detinje samo obavestiti Natali da postoji mnogo teorija ali nikakvih podataka, da su se u Zonu slali dronovi, životinje i ljudi i da se ništa ne vraća... Deco... da li je neko probao da uzme uzorak bubble zida oko Zone i vidi kakvi su rezultati; da li je iko poslao drona koji je ostao u vidnom polju da pokupi neke podatke i ukoliko je crko, jer sve elektronsko crkava unutar iste, bio povučen nazad nekim kablom ili čime god da je ostao vezan s naše strane i šta se izvuklo od podataka iz tog drona; da li je iko na neku uzicu poslao nekog miša, zeca, ovcu unutra i posmatrao promene, a potom ih izvukao napolje, secirao i popisao ludila koja je primetio; da li je iko probao samo da uđe i izađe i šta mu se desilo; da li je iko ušao dva metara unutar iste i prespavao dan ili dva ili tri i šta mu se desilo; da li je ikome od njih padalo na pamet da nukuje Zonu?
      Prvo i pre svega morate razumeti da razlikujete specifične zanatske pojmove od specifićne poetike. Ne možete uspešno nacrtati šaku kao Pikaso a da ne znate da je nacrtate klasično anatomski precizno. Samo ćete postići da vaše delo izgledati naivno poput dečijeg čiča Gliše umesto da se jasno čita da je čiča-glišizam vaš namerni umetnički postupak. Gore navedeni predlozi koji doprinose zaoštravanju sukoba izmeću ljudi i Shimmera i uozbiljavanju cele teme su rešenja zanatske prirode, a ne pitanje ukusa. Nepromišljenost i naivnost u njima jednaka je tome da pravite scene u kojim ljudi odlaze u banku i izlazeći iz svojih kuća i stanova oni nikada ne zatvaraju ulazna vrata za sobom a kad uđu u banku sami odlaze do sefa i poslužuju se novcem, umesto da vidimo kako naravno zatvaraju vrata ili kako novac naravno podižu na bankomatu ili od šalterske službenice. Ovo vaše se samo čita kao nepostojeća budalaština, a sve što su glumci izgovorili pada u vodu i vaša poetika ne dopire do gledaoca.
      Ne znam da li se razmemo... Još jednom – ne radi se uopšte o studiji poetike teme kojom želite da se bavite u filmu nego o elementarnoj studiji ljudskog života koji ako predstavite tačno i uverljivo, a verujte, ista samo ako je tačna, i ništa više od toga, može da doprinese osnaživanju vaše poetike ma kako god da je neukusna ili ukusna.
      Školski primer izrazito tačne studije gde su svi elementi zanata besprekorno zadovoljeni je npr. Tarantinov Hateful Eight. Ništa me manje ne zanima na svetu od jedne izmišljene kaubojštine iliti kaubojske izmišljotine, ali to je potpuno nebitno, jer se radi o ukusu i poetici. Zanatski je tu SVE BESPREKORNO!
      Najveća je zabluda početnika kada stvara dramsku umetnost i živi u predubeđenju da kao neko ko živi život na planeti Zemlji STVARNO poznaje život. Tek kada stavi pod lupu i krene da secira njegove osnovne elemente shvatiće koliko je njegova percepcija siromašna i koliko malo zna.
      E, tek nakon podužeg vremena provedenog u ovladavanju elementarnim zanatom i studijom života (Džon Ford, čija mi ja naci poetika ogavna, pekao je zanat kroz nekoliko stotina kratkih filmova pre no je izrežirao Poštansku kočiju. Jeste, druga su vremena, ne morate stotinak ali barem desetinak), onda se po istom principu valja baviti studijom žanra i poetike kojom želite da se bavite... a kada smo već kod toga: da li je iko od vas pročitao dela koja su bavila sličnim temama kao što su Lavkraftova „Boja izvan ovog svemira“, Piknik pokraj puta Braće Strugacki, Solaris Stanislava Lema i pročitao ozbiljne eseje o njima? Jel’ neko pogledao makar Odiseju 2001 ili Body Snatcherse iz 50-ih i takođe pročitao eseje o njima? Ili, napravio studiju o čuvenim filmovima Tarkovskog Stalker i Solaris i pozabavio se svim uspelim i neuspelim stvarima, unapređenim i unazađenim, što bi vam poslužilo da danas i vi jednu takvu temu predstavite u još boljem, unapređenijem ruhu sa još širim svetonazorom! Naravno da niko nije... jer da jeste, NIKADA NE BISTE MOGLI OVAKVO G%$#O DA NAPRAVITE!
      Gledate me postiđeno... nekima čak idu i suze... to je normalno. Nije sramota ne znati, sramota je ne naučiti i sa tim neznanjem se baciti u posao stvaranja odnosno unazađivanja filmske umetnosti. Šta ste mislili? Važno je meni da zadovoljim svoj ego i obmanem istoriju da sam kao neki scenarista, reditelj, D.P.? Šta znaju budale šta je dobar film, nije ovo zdravstvo pa da neko umre ako gleda sranje koje je mojih ruku delo, film je i onako danas samo i samo entertainment, a ne umetnost?
      Svi koji misle tako neka vrate Index na portirnicu... odmah!
      I bez cmizdrenja... nego pišite dalje. Sa gorepomenutim promišljanjem verovatno bi čitav razvoj vaše celokupne priče nadalje bio potpuno drugačiji i dometi iste bi bili neuporedivo veći jer, na osnovu istog principa promišljanja jasno bi vam bilo da čovečanstvu nije u interesu da pet žena samoubica šalje da tako očigledno ne stignu do bedno definisanog cilja (koji bi trebao biti odavno prevaziđen) – The mission statement is to reach the supposed source of the Shimmer, the lighthouse, enter and acquire data and return– te bi ih takođe na neki naćin zaštitili odelima, ili vojskom samoubica u vidu pratnje koja bi im povećala verovatnoću da uspeju, kada ste već ranije niste setili da ne šaljete samo vojsku niti samo nezaštićene naućnike već da napokon pošaljete ozbiljan tim koji će mudro moći da se nosi sa neizvesnim ludilom koji ga čeka.
      Sa tim promišljanjem ćete izbeći sve preglupe scene koje ste proizveli na dalje: od njihovog gubitka pamćenja, predvidljive scene sa mutiranim aligatorom i negledljivih neveštih rukovalaca oružjem, bučnog raftinga po reci u kojoj ko zna šta pliva, bučnog šetkanja po divljini kojom ko zna šta luta, kretenskog noćenja i stražarenja gde onako naivno iskonstruišete da mutirani medved u mrak odvuče lika koji vam više nije potreban –zašto-zato – i potpunog narušavanja holivudskih potreba time što odnose postavite tako da nam jasno stavite do znanja da žene NE MOGU biti dobar tim.
      Ne želim vas pohvaliti za par kripi štoseva kao što su aktivna creva, rascvetali čovek, medved koji umesto urlika ispušta vrisak žrtve... Uopšte ne treba raspravljati dalje... ni o kulminaciji ni o kraju u kom bračni par svemirskih biljaka ipak sprovede svoju agendu – Koja je šta? Ne!
      Vratite se u pesak... naučite da hodate, naučite slova, da jedete a da se ne umažete pa ćete onda tek dobiti i ozbiljnu filmsku kritiku od Gula.
     
            Sve ovo što kolega veli itekako stoji, ali čak i ako nekako progutam koncepciju zapleta – tj. to kako su te „naučnice“ neubedljivo sakupljene, gde su i kako i zašto poslate, i sve oko toga – i čak i ako zažmurim na jedno oko nad ovako formulaičnom diktaturom političke korektnosti, moji problemi s ovim filmom su još i sledeći:
            - Sporedne (obojene) likinje su jedva skicirane, izrazito neupečatljive i nerazlučive, svedene na svoje etnicitete ali i dalje površno i klišetizirano prikazane (da ova jedna ne reče, sama od sebe, da je lezbo, to ne bih ni primetio, niti bi bilo bitno za išta što u radnji usledi) i zaista sam, kod njih, ponekad imao problem da se setim „Koja sad ova beše?“ odnosno „Koju sad ovo ubiše?“. Što je još gore, glavna (Natali) nam je okarakterisana putem otrcanog gubitka voljenog (sa redundantnim kliše flešbekovima) a ova druga, šefica (Dž. Dž. Li) je ceo film kao na autopilotu, govori fletlajn glasom, ponašanje i mimika i sve joj je mrtvosani fletlajn, i bez obzira što pred kraj saznamo zašto je takva (ima rak!) – zajebi ti to, bato, doveo si odličnu glumicu da ti igra MRTVO PUVALO ceo film! I za njih ja treba da navijam i dva sata da ih pratim?!
            - Fenomeni koje ove susreću su izrazito nezanimljivi – čak je i napad albino aligatora režiran toliko bezvoljno i mlitavo, kao da je to bila ugovorna obaveza („u filmu mora da bude scena napada albino aligatora!“), pa je otaljano prosto neverovatno za film ovog ranga, budžeta, profila. Plus te srne, cvećke-u-obliku-ljudi itd. ma daj odjebite s tim, kao i sa svim tim kič-dugama i ostalim šarenilom.

            - Pljuvanje po Lavkraftu dok se ovamo bezočno krade njegova najbolja priča, „Boja izvan ovog svemira“? Da se Vlasi ne dosete, ubacimo dvije žlice Strugacki-Tarkovskog (Stalker). U rukama boljeg pisca i boljeg reditelja ovo bi zvučalo kao recept za remek – pazi samo: „Boja...“ sreće Stalkera! Remek sreće remeka! Pa to ne mož da ne valja! Patka. Može. Eno, pogledajte. Tj. bolje nemojte.
Plus, ta DrMrova Boja ima najkretenskiji modus operandi u istoriji invazija: dolazi nam s vatrometom, pevanjem i pucanjem, šarenilom da sve dreči, kako bi nam odvratila pažnju sa podmuklo skrivene metode osvajanja. A još je na kraju srozana na otrcani kliše-kraj koji je praktično repriza EX MACHINE: „Zlo“ ide u svet, iza maske lepote i normalnosti dolazi među nas da nam jebe sve po spisku. Zing!
- Da li sam pomenuo koliko je film jebeno DOSADAN? Možda, ali to treba podvući i naglasiti, jer svašta ja mogu da oprostim filmu, ali ne i gnjavažu. A ovaj gnjavi i gnjaavi i gnjaaavi ko gladna godina – to traje i traaaje, a niđe veze, niđe saspensa, sve ravno, bledo, nikakvo, ako nije fletlajn (zzz...) onda iritira i nervira (!!!), a čak i kad se nešto poluzanimljivo desi (mutant-međed!), to je istovremeno i glupo inscenirano, na ivici (nenamerne) komendije...
...I tako, imalo bi se još što-šta ovde reći, ali čemu? Ovo pisanije gore je previše za ovu taštinu praznine jer ona ne zaslužuje ni toliko, i ja ne mogu više: odjavljujem se!

TWIN PEAKS, III SEZONA (2017)

$
0
0

****(*)
5-

           Linčov povratak u Tvin Piks – ovog puta samo pod njegovim uslovima, pod totalnom kreativnom kontrolom, u celosti (ko)napisanu i režiranu by The Master – jedva sam dočekao i mnogo joj se radovao još dok je najavljivana, i strepeo sam kad je, načas, bila u opasnosti da je odlože ili čak otkažu (čitaj: „nesporazum oko finansija“). Kad je, napokon, snimljena i počela da se prikazuje, fanatično sam iščekivao svaku novu epizodu, gledajući je doslovno istog časa kad bi iscurela na net. 
Bilo je to prošlog proleća i leta (2017), od maja do septembra: svake noći između nedelje i ponedeljka, uvek u isto doba, negde oko četiri ujutro, kad pošten svet spava i u snu gunđa zbog početka radne sedmice, a nepošten i nezaposlen svet dreždi do zore, pa i dalje, gledajući šta mu srcu drago, Linč nam je pružao unikatno i nezaboravno gledalačko iskustvo, neuporedivo sa bilo čime do tada, a verovatno i od tada.

            Bila je privilegija pratiti to baš onako kako je to Linč genijalno zamislio: bez ikakvih predznanja, bez unapred-rivjua, bez spojlera – nemajući ni najblažu ideju ne samo o tome šta će se u narednoj epizodi desiti, nego čak ni ko će se od likova u njoj pojaviti, ili nepojaviti. Sa totalnim neznanjem, sa totalnom otvorenošću za njegov ANYTHING CAN HAPPEN. Linč je ovde preuzeo formu TV SERIJE (da, serije, a ne kako neki tvrde – filma; to je koješta! pa makar dolazilo i od samog Linča!) i maksimalno upotrebio njenu formu – njenu iseckanost na parčiće – udaljenost tih parčića kroz vreme – i vreme da se svaka epizoda svari, natenane, i da se onda sedam dana u mislima baviš njome i da projektuješ na sledeću svakojake želje, nadanja, tumačenja, teorije – da ŽIVIŠ sa jednom pričom tokom više od četiri meseca! I to kakvom pričom!  
Stoga žalim one nesrećnike koji su, po inerciji, po ustaljenoj navici, načinili pogrešan, glup, nepromišljen korak i tretirali Linčovu seriju kao bilo koji drugi TV produkt, pa sačekali da se serija okonča, kako bi je tek onda „bindžovali“, odjednom. Ali, ono što važi za vaše Vestvorldove i Med Menove i štatijaznamšta – ne važi za Linča. Ali, OK, nema veze: mudri su sa serijom živeli 4,5 meseca; oni drugi su je izbindžovali za par dana. Svakom svoje...
Bilo je tu, da se razumemo, mnogo povoda za oduševljenje, i mnogo za zbunjivanje, i ponešto za izluđivanje – ali gutalo se i ovo potonje, u nadi da će se sve to što na prvi pogled deluje bezveze, ili nedorečeno, nedorađeno, besmisleno... na kraju osmisliti i opravdati. I, da li se to desilo? Pa, donekle jeste, ali odnekle baš i ne.
            Poslednja epizoda ostavila me je frustriranog, polubesnog, razočaranog --- ispunjenog brojnim, ponegde i kontradiktornim osećanjima --- zbrkanog, zbunjenog, ali ne na dobar način. Bila je to jedna lepa veza,  sex maraton u 18 epizoda (iliti susreta) koji je imao svoje ups & downs, ali na kraju se, niotkuda i bez najave, okončao kao ničim izazvani ice bucket challenge.
            A čak i ovo zvuči kao privlačniji i pozitivniji opis od onoga što sam tadaosećao.


            Ukratko – tada nisam bio raspoložen da pišem o TP3, delom zbog tog razočaravajućeg nekraja, delom zbog drugih obaveza u to vreme; a kad mi se raspored dovoljno raščistio, prošla me je emocija. Plus, želeo sam da se još jednom vratim seriji, da je odgledam ucelo, od početka do kraja, i da onda proverim svoj inicijalni sud. Linč je zaslužio toliko. Uostalom, kao što znate, razgovarao sam sa Linčom jesenas u Beogradu, i ostao pun poštovanja i ljubavi prema njemu čak i nakon nezadovoljavajućih odgovora koje mi je dao. Taj čovek ima preveliki kredit kod mene da bi me bilo čime, pa čak i ajs baketom, naljutio.
            Planirana bindž-repriza se, napokon, desila ovih dana: odgledao sam sredinom marta 2018. ceo TP3 u savršenom ripu sa blu reja, a za one koji to vole striktno legalno, III sezona se upravo sada daje na RTS-u (samo tokom vikenda). Takođe sam, pre ove reprize, odgledao i više sati EXTRA snimaka (behind the scenes) sa snimanja TP3, koji su se u međuvremenu pojavili, skinuti sa blu reja, a još prošle godine pročitao sam dve knjige Marka Frosta, The Secret History of Twin Peaks i Twin Peaks: The Final Dossier.
            Da počnem od kraja: koliko su prosvetljujući ovi prateći materijali, a pre svega dokumentarni snimci sa snimanja serije, pitate se vi? Pa, jesu, ali ne u smislu koji biste verovatno najviše voleli. Dakle, ne očekujte da vam bilo šta u seriji bude jasnije nakon gledanja tih EXTRAS; ono što se u njima osvetljava isključivo je Linčov stvaralački proces, i odnos između njega i saradnika. 
Ukratko, iz tih Extras se vidi da taj čovek ne samo što zna ceo scenario napamet, nego ima čvrstu, super-preciznu viziju o svakom jebenom detalju – svakoj intonaciji svake reči, svakom izrazu lica, svakom pokretu, i ne dopušta skoro nimalo improvizacije i odstupanja od toga kako je on to u svojoj glavi već izmaštao, izmeditirao, izvizionirao, odsanjao ili šta li je. Plus, zabavan je taj balans opuštene topline i umerene srdačnosti, s jedne, i strogoće i žestine, kad zatreba, s druge strane. Ali najvrednija stvar u odnosu sa ekipom jeste očigledno, potpuno poverenje svih involviranih, ne samo glumaca, i ne samo „glavnih“.
Ovo što tu vidite i čujete nije uobičajeno promo-proseravanje kakvo imate na drugim DVD dodacima nego nepatvoreno obožavanje od strane svih, totalna predanost i spremnost da se uradi šta god se zatraži. Linč kaže „Skoči“ – oni samo pitaju „Koliko visoko?“ A on im onda, u santimetar tačno, i objasni i, ako treba, pokaže. Dakle, meni kao obožavaocu Linča bilo je zabavno da sve to gledam; ali ako hoćete te DODATKE radi dodatnog razumevanja šta se to dođavola izdešavalo u seriji i šta sve to znači – man't se ćorava posla, nije Linč blesav pa da vam to otkriva.
Podsećam – ipak je Linč čovek koji je, uvodeći mlađahnog Kajla MekLahlana, nakon DINE, u svet filma i svega oko filma, junoši dao sledeći savet, kad ga je ovaj pitao šta i koliko može da kaže novinarima: „Your job is to tell them nothing!“
Drugim rečima – među Extras ne postoje „deleted scenes“ pa čak ni „alternate takes“ koji bi bacili neko novo svetlo; nema komentara da reditelj kaže šta mu zbači ova scena ili onaj simbol, niti opsežnih, detaljnih, otkrivajućih intervjua nezavisno od kratkih delića koji se provlače kroz dok. snimke. Linč vam neće reći NIŠTA izvan onoga što je u seriji. Poštujte to ili nemojte, ali to vam je što vam je.
Ovo što rekoh za TP3 Extras isto važi i za pomenute knjige, samo još gore. Ključna stvar: u njihovom stvaranju Linč nikako nije učestvovao; dapače, nije ih ni čitao. Samo je aminovao Frostu da piše šta hoće, ali u zadatim okvirima plota koji su zajedno sročili. The Secret History of Twin Peaks je nešto vrednija pažnje, jer ide mnogo dalje u širinu „mita“ (od naseljavanja Amerike, od Luisa i Klarka, pa do Kroulija i otkačenog okultiste/roket sajentista, Džeka Parsonsa i NLO-a, and beyond) i jer mestimično prilazi hororu (naročito u skoro-blekvudovskim epizodama o čudnim viđenjima i nestancima u šumama oko TP-a), ali je i zamorna sa svojom kvazidokumentarnošću.
Jebe je forma novinskih članaka, dokumenata, izveštaja, isečaka, dnevnika, jer to otvara prostor za mnogo praznog hoda: na svakih nekoliko stranica se priprema novi teren, stalno neki novi uvod, neki novi kontekst, pa dok se dođe do „mesa“ čovek izgubi apetit, previše je nakucavanja dosadnih stvari da bi se došlo do jednog zanimljivog podatka, ili detalja, i solidne scene u moru kvazirealizma. Bolje bi bilo da je neko književno obdareniji napisao zbirku priča koje se dešavaju u svetu Tvin Piksa – ili, još bolje, ne jedan autor, nego tematska zbirka, sa pričama više njih. 
Ovako, TP mitos se istovremeno i osvetljava i, samim tim, banalizuje, racionalizuje, prizemljuje. Ključni element kod Linča – MISTERIJA – ovde, kod Frosta, izostaje. Daleko od toga da je Frost sve nacrtao i objasnio; ali je njegov pristup svemu daleko racionalniji, pa je njegova priča samo nedorečena ali ne i misteriozna, ako razumete razliku.
Naravno, to je ionako bio glavni Frostov posao u ovom tandemu – da urazumi Linčove iracionalnosti, da prizemlji njegove mistifikacije, da kanališe njegove snove i vizije i dâ im privid smislenog ABCDEFGH plota... Ali, svejedno, ne mogu reći da ova knjiga obogaćuje Linčovu viziju; pre se može reći da samo razrađuje (donekle i rasplinjava) određene njene površne aspekte, ali i ne dotiče a kamoli da prenosi srž. Mada, površniji fanovi će to progutati i cvileti za još. Ako ništa drugo, što se mene i ovdašnjih kultista tiče, pozitivno je barem što ovde u centru svega nije tajni dnevnik nesrećne tinejdžerke i njeni porodični, školski, seksualni i narkomanski problemi, nego – zavere, tajna društva, CIA, FBI, ludi naučnici, NLO konspiracije, paralelni svetovi, zone mori zone, itsl. To je barem zabavnije za čitanje.

            Što se tiče Twin Peaks: The Final Dossier, to je daleko redundantnija knjiga. Naime, The Secret History bar dodaje BRDO novog materijala, koji nije ni pomenut u seriji (for better or worse), pa koga zanimaju ti noviteti – koji vrlo malo veze imaju s Linčovom vizijom – može zbog njih smisleno da čita ovu knjigu. The Final Dossier, međutim, ne dodaje skoro ništa vredno, iako se nominalno bavi „popunjavanjem rupa“ o glavnim akterima serije.  
U teoriji, super, jer serija jeste prepuna rupa, repova i nedorečenosti. U praksi, međutim, ili nam se otkrivaju nove stvari poprilično nevredne znanja i nebitne za razumevanje serije (tipa, kako je Nejdin izgubila oko), ili se „otkrivaju“ stvari koje su dovoljno jasno implicirane i dale se solidno naslutiti u seriji (koja ipak nije toliko nerazumljiva koliko je ponegde bije glas, samo što u njoj nije bilo potrebe da se te stvari crtaju drečavim bojama i krupnim slovima).
Što je najgore, daju se najprozaičnija i najbednija „prosvetljenja“, kao npr. da je Odrina priča (iz serije, iz III sezone) tačno to što smo videli i ama baš ništa više od toga. Nesrećan život, loši izbori, loš brak, blago zglajznuta psiha, i to je to. Ništa koma, ništa alernativna stvarnost, ništa „Odri je Sanjar“, ništa vremenski paradoksi, paralelni svetovi, crne rupe, bebe vaseljene... I, naravno, ništa o onom jednom zbunjujućem kadru (poslednjem u kojem je vidimo u seriji) – gde se ona nalazi u nekakvoj, kako izgleda, ludari, ili bar bolnici za Nešto i sva zbrkana gleda sebe u ogledalo samo tren nakon što je odigrala svoj trejd mark ples u Roudhausu. 
Ali, da li Roudhaus uopšte postoji u „našem“, objektivnom svemiru? U našoj stvarnosti? I da li je Odri uopšte skoro kročila tamo? I odigrala svoj ples? Ili...? ILI?! I čemu onoliko nagvaždanje kroz 3-4 epizode, „oće kaki, neće kaki, oće Roudhaus, neće Roudhaus“? To se, kod Frosta, nije ni desilo, tj. nije bitno. Prc! (Naravno, sasvim je moguće da ni Linč ne zna ništa više o Odri od onoga što nam je prikazao; ali on nam barem nije ponudio tako banalan „odgovor“ kao Frost!)
Ukratko, čitanje ove knjige je potpuno gubljenje vremena, nimalo obogaćujuće: čista mamipara da se ućari još malo na seriji, da se površnijim gledaocima nacrta ono što se već gledanjem moglo naslutiti, i to je to.
Dobro, toliko o pripremama, uvodima i pratećim materijalima. A sad, da vidimo kakva je uopšte ta treća sezona, i šta sve to uopšte znači (ako išta znači)!
U sledećem nastavku, o HORORU u seriji.
A zatim, ŠTA SVE TO DOĐAVOLA ZNAČI.

---NASTAVIĆE SE---

COLD SKIN (2017)

$
0
0


**(*)
3-/2+

Ovaj španski film na engleskom jeziku i sa eng. glumcima mu dođe kao ne-baš-oskarovski deo dabl-bila sa OBLIKOM VODE: ovog puta Zli Beli Muškarac (TM) je taj koji jebava porobljenu Amfibijku (dakle, Ženku). Za razliku od one mutave kod del Tora, ovaj čiča barem ima alibi za ovu miscegenaciju jer to čini budući da nema nijedne žene u blizini, na pustom ostrvu gde mu je posao da održava svetionik.
Plus, amfibije u ovom filmu izgledaju daleko čovekolikije i glatkije, nežne bele kože, bez krljušti, peraja, mazne su, da ne kažem znatno jebežljivije od onog čudovišnog akva-mena koji je smuvao mutavu čistačicu. Makar i po cenu da ovde imamo vodozemicu sa sisama (!) - sad, šta će žabi sise, to nam film ne govori, valjda da doji svoje punoglavčiće, il' tako nešto. 
Voleo bih da mogu reći kako je ovo bolji film od BEZOBLIČNE VODE ali, avaj, on je samo isto tako slab na neke sasvim drugačije načine; odnosno, nudi užitke koje onaj nema, ali i probleme odsutne kod del Tora.
Ambijent pustog ostrva zapljusnutog besnim talasima, gole beživotne stene, svetionik, gusta atmosfera pustoši – sve je to prelepo i prekrasno, savršen ambijent za dobru horor priču, ali likovi su slabi.
Osim zlikovca na ostrvo dođe još jedan, dobričina, nekakav učenjak, kojeg napad amfibija na kolibicu natera da se pridruži ovome na svetioniku, i onda pola filma prođe u njihovom svakonoćnom odbijanju napada tih stvorova.
Ovi im se penju po zidovima svake noći, a ovi ih skidaju puškama na desetine i desetine: i ginu amfibije ko Švabe Onih Dana pred Batinim šmajserom, na buljuke naviru, Dagon te pita odakle, ko da imaju po 9 života svaki, baš ih briga što ih ovi kose, oni samo izleću sve iznova i iznova, iz noći u noć, jebeš opstanak (i Opstanak), gologrudi na bajonete i metke srljaju ovi bledoliki žapci ko da nema sutra...

...A što je najgore, sutra ne vidimo njihove telesine, kojima bi svetionik trebalo da je zatrpan barem do prvog sprata. Niti vidimo ovu dvojicu „naših“ da ih sklanjaju (a i gde bi? svakog jutra da kopaju novu masovnu grobnicu, ništa drugo tu ne bi radili!), niti njihove suvrsnike kako ih čiste odatle, kao da su ovi baloni koji, kad ih metak stigne, samo urade PUF i iščeznu istog časa...
Anyway, protraćen je predivan ambijent na priču nevrednu truda i, na kraju, nepotrebno zamuljanu nekom, kao, melodramom i romansom i tragedijom. Pritom su amfibije jezivo nedorečene – ko su, šta su, odakle su, zašto samo tu, šta uopšte hoće...? – a i njihova simbolika je nedokuvana i nejasna.
Naime, sve se ovo dešava na pozadini I svetskog rata, pa bi nekakva parabola, metafora, šta god, trebalo da se nalazi u njihovom međuodnosu sa ljudima, ali meni sasvim izmiče poenta baš te epohe i baš ove priče, ovako proizvoljno skockane. Zli Momak ima genocidne namere, doslovno hoće da istrebi amfibije – ali Prvi Svetski Rat nije imao takav oblik niti ambicije.
Ukratko, njegova psihologija i motivacija je a) previše karikirana po sebi, on je prosto Zlikovac iz stripa (i to iz Zagora), a b) on, takav kakav jeste, ni na koji smislen način se ne može povezati sa tendencijama koje su dovele do I sv. rata. Truća se tu nešto o tome kako „mrzimo ono što ne poznajemo“ a poster veli da „nikad nismo daleko od onih koje mrzimo“... ali sve je to nedomišljeno prvoloptaško praznoslovlje u kontekstu ovog narativa i ovog odnosa snaga (likova).

Uprkos tome, ovo je dovoljno drugačije, dovoljno atmosferično i vizuelno zanimljivo da vredi pogledati, ali ne primajte se baš na to da je fil mnogo bolji od del Torove šećerne VODICE. Drugačije – jeste; manje ljigavo i proračunato – jeste. Ali je i nedomišljeno na više nivoa, i ostavlja utisak umereno slikovite jedva-polovičnosti. I ne, nema tu ništa lavkraftovsko, za slučaj da ste se pitali.



NOVI HORORI 2018 – 1. deo

$
0
0
  

Da vidimo šta se novo od horora gledalo u prva tri meseca ove godine. Ukratko: ništa posebno, tek par jedva-gledljivih i gomilica „ne gubiti vreme na ovo“. Paradoksalno-iznenađujuće, najbolje horore za sada videh na FEST-u. O njima uskoro. Do tada, ono što je masovno dostupno.

I REMEMBER YOU
ICE, 17
**(*)         3-

Pomalo nesrećno nazvan film, budući da nije baš preterano memorabilan, ali može da posluži za jednokratno gledanje, ako ste raspoloženi za slowburn triler-horor u slikovitim, pustim islandskim predelima. Solidno slikan i glumljen, mada prespor i nedovoljno eventful, sa zahtevnim pripovedanjem (dva odvojena toka zapleta koji se tek na kraju spoje) i teškom pričom: zlostavljanje i ubijanje dece – bez brige, offscreen, kao i skoro sve ostalo ovde.


Mon Mon Mon Monsters
HK, 17
**             2-

Užasno iritantan film koji mućka tešku, ozbiljnu temu (ugnjetavanje vršnjaka u školi) sa nekakvim divljim beskućnicima-kanibalima koje tinejdž-zlikovci zatvaraju u muče, a do juče kinjeni momak postaje im, kao, saučesnik u tome. Tunjavo koncipirani glavni lik, koji se previše lako pridruži svojim mučiteljima, te kretenski likovi i uneventful zaplet, potapaju ovaj hongkonški ničim-opravdano-kurčeviti prerežiran pozeraj.


Tragedy Girls
USA, 17
**             2+

Neuspeo pokušaj pravljenja satire na praznoglave srednjoškolke što vape za popularnošću i pažnjom putem socijalnih medija. Fali tu duha, memorabilnih likova i situacija, više originalnosti i zanimljivosti – mada, ovo je na granici gledljivog, pa ko voli da gleda psiho ćurke kako u krvopljusu nadmašuju psiha kog su uhvatile, nek izvoli.


The Lodgers
UK, 17
**              2

Mumblecore shoegaze less-is-more kvazi-horor smaračina i gnjavaža zaista neočekivana i ničim zaslužena od strane reditelja koji je sasvim fino debitovao filmom LET US PREY (2014). Ako usiljenom zapletu o bati i seki koji ne smeju da napuste svoju staru bogatunsku kuću na selu (jer: porodična kletva, ili tako nešto) dodamo neupečatljive glumce koji bi trebalo da sami, na svojim nejakim ramenima, nose ovaj predosadni, prenezanimljivi, prespori film – dobijamo recept za propast. Ili barem – lek za nesanicu.


Marrowbone
UK, 17
**(*)         2+

Isto to što rekoh gore za The Lodgersvaži i za ovu nesrećnost, samo malko manje. Dakle, i ovde imamo napadno usiljen, neubedljiv zaplet (gripa dečurlije i tinejdžera u staroj kućerini na selu, sa mrtvom majkom zakopanom u avliji i tajnom na tavanu), ali je srećom on neznatno oživljen većim brojem likova i time što je fotografija nešto raznovrsnija, pa ima i pomalo svetla i boje, za razliku od skoro monohromatske tmuše u The Lodgers. A i glumci su bolji; recimo, tu je Anja iz VEŠTICE... 
Avaj, zato se ovo čudo može pohvaliti iritirajuće glupim i nepoštenim twist preokretom posle kojeg nisam znao da li da se ljutim ili da slegnem ramenima, pa sam uradio prvo jedno pa drugo.


MUSE (aka MUSA)
SPA, 17
**(*)         2+

A u natjecanju za najdosadniji novi „horor“, evo još jednog ozbiljnog kontendera: sasvim neočekivano, jer Balagueroje do sada uspevao da bude zabavan i zanimljiv čak i kad je imao srednje-tupave scenarije. Još na Grosmanu mi je, onomad, hvalio ovaj roman (na srpskom ga imate pod naslovom TRINAESTA DAMA) i delovao mi je snažno voljan da napravi film po njemu. Nažalost, ispostavilo se da je premisa užasno imbecilna (muze su zle demonice koje nam na kvarno, između stihova, uvaljuju nekakvo neodređeno Zlo) a njena ekranizacija daje sasvim nove nivoe značenja frazi MRTVOPUVANJE. Plus, sebi puca u nogu sa tim naslovom, jer odavno ne videh ovoliko neinspirisan, Muzama nepohođen horor film! Mlitavo, mlako, neubedljivo, šuplje, klinački glupo, mehanički odrađeno, konvencionalno, fletlajn, musavo... Žali bože vremena i truda.


Les affamés [The Ravenous]
CAN, 18
**(*)         3-

Ako ste žestoko izgladneli za novim gledljivim filmovima o zombijima, ovaj se može pogledati. Nije izmislio ni toplu vodu ni rupu na zombijevom čelu, ali je pristojno napravljen. Sastoji se od niza paralelnih likova i radnji koji se ponekad ponegde susretnu: uglavnom po šumama, livadama i zabačenim kolibama. Uspeva u retkom zadatku, da zombije učini ne samo gadnim (da, ima tu finog splatera) nego i – suprajz! u nakoliko navrata prilično jezivim! Šteta što je samo bacio oglodanu kosku, bez elaboracije, sa nagoveštajem da zombiji imaju neku vrstu svoje neo-religije, pošto grade neke kao toteme na livadama, od odbačenog materijala, nameštaja i drugog otpada. Ali, to se ubaci samo kao lepa slika, i ništa više od toga. Možda u nastavku?


The Forest of the Lost Souls (2017)
POR, 17
**(*)         3-

Crnobeli arty portugalski „horor“ sa twistom nakon prvih pola sata, pa što manje kažem – to bolje za vas. Čiča dođe da se samoubije u šumu posebne namene i tamo sretne curu; možda je i ona samoubica-u-najavi? Neko od njih nije to što izgleda. A onda... na kraju balade, nije ovo baš toliko ni pametno ni originalno ni vredno truda, ali na ovu sušu – barem je drugačije, nepredvidivo, ima dašak egzotike, pa ga mogu pogledati oni koji su smoreni američkim klišeima (iako, na kraju, ovo priđe čak i njima).


Pyewacket
USA, 18
**(*)       2+

Pod maskom nešto razrađenije porodične drame i bolje glume krije se, ipak, previše konvencionalni, predvidiv i ravan moralitet o tome kakvo zlo mogu da izazovu previše slušanja blek metala i prizivanja demona u šumi (i to iz običnih knjiga koje imate u svakoj knjižari; ništa grimoari i Nekronomikoni, nego pejperbek iz dragstora ima formulu za prizivanje demona!). Istina, u svetlu raspleta u kojem se –suprajz! – otkrije da nikakvih demona nije ni bilo, da je sve u poremećenom umu, i ovo sa pejperbek-grimoarom ima smisla, iako je kraj (ili bolje reći: prekid) filma razočaravajući. 
Inače, naslov filma je ime demona, a ovaj preuzet od imena mačke iz klasične romantične komedije sa vešticama, Bell, Book and Candle (1958) koja je pak zadahnula Ticijana Sklavija za epizodu NJUJORK, NJUJORK aka Kaljostro, gde se mačka zove, je li, Kaljostro. Barem u Italiji. A ništa od ovoga nema blage veze sa filmom – ni mačke, ni veštice, ni Dilani... Opskurna referenca koja će omašiti 99,96% ciljne grupe, ali i ostatka čovečanstva

Na kraju, ako su vam promakli, zasebni rivjui novih filmova, podsećanje:


  
---U IDUĆEM NASTAVKU: HORORI SA FESTA---

 EGZORCIZAM

HR, 17

MAUS
SPA, 17

O clube dos canibais
BRA, 18

VAMPIRE CLAY
JAP, 17

THE CURED
IRE, 18



NAJOČEKIVANIJI HORORI 2018.

$
0
0
  

            Mislio sam da više ne radim ovakve liste – što sam stariji to se razočaranja samo gomilaju, muka mi je više od izneverenih očekivanja od svega, svačega i svakoga, pa tako i od horor filmova. Prestao sam još pre nekoliko godina pomno da pratim horor sajtove i njihove najave i vesti i trejlere; svratim možda jednom u 10-ak dana kad/ako mi nešto ćune, uglavnom da pogledam RIVJUE stvari koje su već gotove, a ne da čitam najave i obećanja i iščekivanja nečega što će tek (možda) da se pravi. Uostalom, od horora skoro ništa spektakularno više i ne očekujem, a naročito od američkog koji „snom mrtvijem spava“. Kao što ćete dole videti, većina mojih najočekivanijih stvari nastala je daleko od Holivuda...
            Ipak, postao sam žrtva lošeg društva: nateraše me NEKI ovde u komentarima i pomogoše da se prelomim, pa da ipak i ove godine sačinim listu horora koji bi mogli vredeti pažnje. Pa, dobro – evo šta me iz predstojeće ponude najviše zanima, po redosledu visine mojih očekivanja i nestrpljivosti da pogledam.


THE HOUSE THAT JACK BUILT
Lars von Trier

with: Matt Dillon, Riley Keough, Uma Thurman,  Bruno Ganz
THE HOUSE THAT JACK BUILT takes place in 1970s USA. We follow the highly intelligent Jack through 5 incidents and are introduced to the murders that define Jack’s development as a serial killer. We experience the story from Jack’s point of view. He views each murder as an artwork in itself, even though his dysfunction gives him problems in the outside world. Despite the fact that the final and inevitable police intervention is drawing ever near (which both provokes and puts pressure on Jack) he is – contrary to all logic– set on taking greater and greater chances.
Along the way we experience Jack’s descriptions of his personal condition, problems and thoughts through a recurring conversation with the unknown Verge– a grotesque mixture of sophistry mixed with an almost childlike self-pity and in-depth explanations of, for Jack, dangerous and difficult manoeuvres.
Neće ovo biti standardan horor; od reditelja ANTIHRISTAsvakako ne treba očekivati horor u smislu na koji smo navikli; ali sigurno će biti ludo, provokativno, mračno, brutalno i veoma krvavo-gnjusno (ovo poslednje može se naslutiti po broju ljudi zaduženih za efekte maske) – nešto kao fon Trirova verzija THE KILLING OF A SACRED DEER, u smislu: dokazani Euro autor radi (anti)Amerikanu u arty-horror vizuri (nešto nalik tome je, iz azijske vizure, Čanvukov STOKER).


NOVEMBER

Rainer Sarnet

An award-winner for Best Cinematography at last year’s Tribeca Film Festival, and Estonia’s official entry to the 90th Academy Awards, NOVEMBER is a unique supernatural chiller.
In this tale of love and survival in 19th-century Estonia, peasant girl Liina [Rea Lest] longs for village boy Hans [Jörgen Liik], but Hans is inexplicably infatuated by the visiting German baroness that possesses all that he longs for. For Liina, winning Hans’ requited love proves incredibly complicated in this dark, harsh landscape where spirits, werewolves, plagues and the devil himself converge, where thievery is rampant and where souls are highly regarded, but come quite cheap. With alluring black-and-white cinematography, Rainer Sarnet vividly captures these motley lives as they toil to exist—is existence worth anything if it lacks a soul?
Estonska crnobela arty paganština, pola bajka, pola horor, 100% raj za oko i crnu dušu...


Hagazussa - A heathen's curse
Lukas Feigelfeld

With his minimalist but gorgeous graduation film (!), Lukas Feigelfeld puts himself firmly on the map.
A remote mountain area in 15th-century Austria. After her mother who was accused of witchcraft dies, Albrun is left an orphan. Decades later the same fate as her mother’s awaits her, especially when she turns out to be the mother of a fatherless child as well. But just when history threatens to repeat itself, Albrun hits back.

The old-German word Hagazussa roughly translates as witch. But don’t expect a German version of The Witch. The plot isn’t the most important thing here anyway. Feigelfeld mainly seems focused on submerging his audience in a collective trance; with long drawn-out scenes, languid camera movements and zooms, and magical images of naturethat are pretty enough to hang on your wall. D.o.p. Mariel Baqueiro and editor Jörg Volkmar should definitely be considered co-authors of the film. 
Priroda, šume, atmosfera, veštice... šta tu može biti loše?


HEREDITARY
Ari Aster

with: Toni Collette, Gabriel Byrne, Ann Dowd, Milly Shapiro and Alex Wolff
After winning raves at the Sundance Film Festival, first-time writer/director Ari Aster’s fright film HEREDITARY will be released in theaters across the U.S. June 8.
When Ellen, the matriarch of the Graham family, passes away, her daughter’s family begins to unravel cryptic and increasingly terrifying secrets about their ancestry. The more they discover, the more they find themselves trying to outrun the sinister fate they seem to have inherited.
Svakakve bajke se pričaju o ovome – te najstrašniji ikada, te ludilo, te škovi, te „a Greek tragedy by way of Aleister Crowley“... a trejler zaista deluje kao da tu može biti nečega... Ima li života u američkom hororu? Sumnjam, ali želim da verujem.


SUSPIRIA
Luca Guadagnino

with: Chloë Grace Moretz, Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Jessica Harper, Renée Soutendijk
A young American ballerina comes to train at a prestigious German dance academy and uncovers the school's dark and menacing secrets.
Neka priča ko šta hoće, Luka je napravio najbolji film prošle godine, dokazao se i kao ozbiljan reditelj i kao stilista, i strašno me zanima šta je on uradio sa ovom premisom. Pa još ako je istina da film traje preko 2,5 sata! Paradoksalno, hetero-Arđento napravio je najkičastije šareni kemp horor film u istoriji; gej-Luka najavljuje sterilnu, hladnu i mračnu reimaginaciju! Čovek koji umalo nije dobio Oskara za režiju pravi svoju verziju italo-horror klasika – pa to ne može biti konvencionalno i meh! Možda bude slavna propast, ali meh neće biti.


GhostLand
Pascal Laugier

with: Crystal Reed, Anastasia Phillips, Emilia Jones, Mylène Farmer
A horror writer is confronted with the pastin a terrifying psychological horror, film by the maker of Martyrs.
After the death of her aunt, Pauline inherits her country home. On her first night there with her daughters Beth and Vera, she is attacked and has to go to great lengths to protect her children. Sixteen years later, Beth is a successful horror writer. When she goes to visit Vera, the past comes rushing back.
This new film eruptions of bloody violence are balanced out by paying close attention to Beth and Vera’s personalities.
Kažu da ima nešto lavkraftovsko u ovom plotu. Ložije ima dovoljno mračnu dušu (plus talenat) da zasluži taj otrcani epitet i učini ga svojim.


In Fabric
Peter Strickland

with: Sidse Babett Knudsen, Steve Oram
A haunting ghost story set against the backdrop of a busy winter sales period in a department store and follows the life of a cursed dress as it passes from person to person, with devastating consequences.
Malo se zna o ovom filmu, ali ja znam dovoljno: pravio ga je najbolji aktivni mlađi (moje godište!) horor reditelj današnjice, autor predivnih čarolija BERBERIAN SOUND STUDIO (2012)& THE DUKE OF BURGUNDY (2014) = meni dovoljno!


The Lodge
Severin Fiala & Veronika Franz

with: Richard Armitage, Katelyn Wells, Riley Keough
A soon-to-be-stepmom is snowed in with her fiance's two children at a remote holiday village. Just as relations finally begin to thaw between the trio, strange and frightening events threaten to summon psychological demons from her strict religious childhood.
Od tvoraca GOODNIGHT, MOMMY (Ich seh, Ich seh, 2014)– opet izolacija, opet žena i dvoje dece u kolibi, samo izgleda da će ovog puta žena da muči đecu...


A QUIET PLACE
John Krasinski

with: Emily Blunt, John Krasinski, Noah Jupe
A Quiet Place turns its lens on a family that lives away from everything and never makes a sound. Apparently, there is some crazy thing around them that will attack if any noise is made. Preparing for the arrival of a newborn baby in a world without noise is difficult, and the father continues to pore over newspaper articles and research, looking for a way to stop the creatures that kill at the slightest sound.
It’s a movie designed to make you an active participant in a game of tension, not just a passive observer in an unfolding horror.
“A Quiet Place” shreds the nerves, but it does so in a way that feels rewarding. You don’t just walk out having experienced a thrill ride, you walk out on a high, the kind of high that only comes from the best horror movies.


Mandy

Panos Cosmatos

with: Nicolas Cage
Mandy is set in the primal wilderness of 1983 where Red Miller, a broken and haunted man hunts an unhinged religious sect who slaughtered the love of his life.
Hiperstilizovani i veoma krvavi horor-triler osvete – od reditelja ludačkog BEYOND THE BLACK RAINBOW (2011).


Tokyo Vampire Hotel
Sion Sono

On the verge of an apocalyptic global event, a clan of vampires lures a crowd of humans into a glamorous hotel in order to turn it into their own private blood farm. A rival family of vamps crashes the party and sparks a violent uprising, hoping to wipe their adversaries off the map for good.
Ovo je bazirano na mangi i premontirano iz 10-epizodne TV serije pa se pitam na šta će da liči kao film, ali – Sono je to, gledaće se!


The Field Guide to Evil
reditelji: Peter Strickland, Can Evrenol, Severin Fiala & Veronika Franz

A feature-length anthology film. They are known as myths, lore, and folktales. Created to give logic to mankind's darkest fears, these stories laid the foundation for what we now know as the horror genre.
Omnibus sa znatno jačim rediteljima nego inače u toj formi. Videćemo da li su bili u formi.


Ghost Stories
Jeremy Dyson, Andy Nyman

This collection of ghostly encounters not only will give you goosebumps, it's cleverly constructed and fun too.
Phillip Goodman, host of a TV show in which he exposes ‘spiritualist’ practices as fraud, takes on three mysterious cases of ghosts haunting seemingly innocent victims. Goodman soon discovers that the stories are not only perhaps true, they are somehow all connected to him. Ghost Stories is a very British endeavor, scripted by one of the guys from The League of Gentleman. Except for the surprise finale, which is nicely set up through small clues along the way, the stories tread familiar ground: a deserted nuthouse, car trouble in the middle of nowhere, a ghostly presence. But this is all about execution, which is great, thanks to deliberate pacing, fine acting, offbeat humourand effective scare tactics.
Još jedan omnibus koji deluje vredno pažnje. Hell, zaslužio je koricu novog Rue Morgue-a!


UNSANE
Steven Soderbergh

A pulpyfilm that echoes the raw thrillersfrom the seventies.
Data analyst Sawyer Valentini has fled Boston after a stalker made her life hell there. In her new hometown she seeks help from a psychiatrist and is more or less by accident admitted to an institution. There she sees her stalker, who is now one of the nurses. Or is it just her imagination?
A far cry from the polished and expensive aesthetics of his Ocean’s 11 films, Steven Soderbergh has gone for the other extreme with this one – he filmed Unsane on an iPhone 7. The scant lighting and low, narrow hallways of the institution Sawyer ends up in, give the film a seedy look reminiscent of the briskly shot thrillers of the early seventies. The story itself is just as pulpy, with characters plucked from the fringes of society.
Brine me taj kvazi-doku stil, ali Soderberg je ludo-blesav inovator, možda mu je pošlo za rukom nešto zabavno i pažnje vredno.


HALLOWEEN
David Gordon Green

with: Judy Greer, Jamie Lee Curtis, Miles Robbins
Laurie Strode comes to her final confrontation with Michael Myers, the masked figure who has haunted her since she narrowly escaped his killing spree on Halloween night four decades ago.
Džejmi je ponovo tu, Karp opet radi muziku (tj. reciklira i reimaginira svoj evergrin) – ALI ništa što je režirao taj reditelj i ništa što je slikao taj DP ne ukazuje da bi ovo moglo bilo gde da prismrdi pregenijalnom i megaobožavanom mi originalu (vidi moju eulogiju ovde). Verovatno će dometi da mu se kreću negde između HALLOWEEN 2 i H20– pa ipak, možete se kladiti u svoje gorkoslatko dupe da ću ovo odgledati prvom prilikom koja mi se ukaže (nadam se – u bioskopu)!


The Endless
Justin Benson, Aaron Moorhead

Two brothers return to their childhood cult in stunning Lovecraftian mystery.
Justin and Aaron are brothers who are scraping by in Los Angeles. One day, Justin receives a message from the cult they were part of as children and convinces Aaron to revisit it. They receive a warm welcome, but just outside the cult’s grounds, they come across events that throw all plans into turmoil. Stunning, Lovecraftian mystery from the directors of Spring and Resolution.
The two filmmakers (who also star as the brothers) return to the world of Resolution (Imagine 2013). Once again, the filmmakers provide us with a complex and multi-layered mystery, dealing with family ties, the ability to leave the past behind and the malevolent cosmic forces that stand in between that.
Posustali su sa Prolećem ali sad se vraćaju svom odličnom debiju – i Lavkraftu?!


LIZZIE
Craig William Macneill

Chloë Sevigny, Kristen Stewart
The saga of infamous ax murderous Lizzie Borden.
The film chronicles the murders of the Borden parents, and documents a social order that saw Lizzie [Sevigny], unmarried at 32, relegated to the pariah status and trapped under her father’s austere and domineering control. When Bridget Sullivan [Stewart], a young maid, comes to live with the family, Lizzie finds a kindred spirit. Their intimacy inspires a bloody path forward.”
Ozbiljan reditelj uliva mi nadu (pre svega zbog THE BOY, a radio i na seriji CHANNEL ZERO).


THE PREDATOR
Shane Black

Writers: Shane Black, Fred Dekker
with: Thomas Jane, Edward James Olmos, Jake Busey
The Predator has been described as a true sequel to the first two movies, and it won't discard the events of the third movie, either. Arnold Schwarzenegger won't be back this time around. Instead, we'll get a team of misplaced military men who escape a prison transport to fight these killers in the asphalt jungle alongside a young kid with autism. There's also been some hints that The Predators will join the humans, for what we don't know.
Jedino zbog Bleka kao reditelja, plus Dekera kao koscenariste, imam nešto nade u ovaj pokušaj reboota.


COLD HELL
Stefan Ruzowitzky

COLD HELL is a no-holds-barredstudy of a woman navigating an environment rife with male hostility, though first and foremost it’s a full-blooded genre piece with knockout setpieces and a kick-ass heroine.
It’s a heady stew that’s stirred and heated to a boil by director Stefan Ruzowitzky, who won a Best Foreign Language Film Oscar for his drama THE COUNTERFEITERS and here makes a big step up from his previous horror outing ANATOMIE. Maintaining a swift pace and, with cinematographer Benedict Neuenfels, a rich and textured visual palette, he punctuates compelling story with horrifying murder scenes and heart-pounding action setpieces.


DOWNRANGE
Ryuhei Kitamura

Director Ryuhei Kitamura (VERSUS, THE MIDNIGHT MEAT TRAIN) has helmed perhaps his most brutal film yet with DOWNRANGE.
Six college students are carpooling cross-country when one of their tires blows out on a desolate stretch of country road. Getting out to fix the flat, they quickly discover that this was no accident. The tire was shot out. With their vehicle incapacitated, the group is pinned down and mercilessly attacked by an unseen assailant as they desperately attempt to find a way to escape.
Zaplet ne deluje bogzna kako primamljivo, ali Kitamura je prilično pouzdan kadar...


THE MEG
Jon Turteltaub

with: Jason Statham, Ruby Rose
After escaping an attack by what he claims was by a 70-foot shark, Jonas Taylor must confront his fears to save those trapped in a sunken submersible.
Most of the movie takes place underwater, and it will see Jason Statham fighting one of the biggest sharks ever committed to celluloid.
Avaj – PG-13 rejting ne obećava mnogo sočnosti ovde, a i reditelj je čist bezlični odradek... Pravićemo mi od blata DEEP BLUE SEA...


CARGO

An Australian horror film starring GHOST STORIES’ Martin Freeman, from a producing team including THE BABADOOK’s Kristina Ceyton and Jeff Harrison, is coming to Netflix and the Tribeca Film Festival this spring.
In the aftermath of a global pandemic, Andy [Freeman] is focused on keeping his wife and their infant daughter alive as they travel across the Australian Outback. A terrible accident, however, forces him to set off on foot: A zombie bite has given Andy a mere 48 hours before he, too, is undead. Andy struggles to both find a refuge for his child and stave off the disease as the clock runs out on his humanity.


BAD SAMARITAN
Dean Devlin

with: David Tennant, Kerry Condon, Robert Sheehan
A pair of burglarsstumble upon a woman being held captivein a home they intended to rob.
Zabavna premisa, solidan scenarista (arty triler APT PUPIL i brutalni slešer VENOM) i sumnjiv reditelj, plus R. Šijan među glavnima... Mogla bi biti neka mlaka trojčica.


Embrace Me
Javier Rao

Strange things start to happen after sex, in a daring, scary and disorienting debut from Argentina with a stoner sense of humour.
Joaquin likes to hang around with friends, smoke pot and watch films. One night, Josefine stays with him and they have sex. The next day she is gone, leaving blood in the bathtub. After that, strange things start to happen to Joaquin. A fortune teller tells him the shocking truth.
One of the most unusual films this year, Embrace Me is often quirky and adorable, but also scary and disorienting when it needs to be. The solid cinematography and the young, extremely easygoing cast are a treat, making the audience feel what it is like being young, loved-up and shit-faced. Joaquin is the perfect anti-hero and first time director Javier Rao seems to enjoy all the bad things that come to haunt him. After a laid-back start, the film becomes seriously creepy after Josefine’s disappearance.
Deluje kao argentinska verzija THE NIGHT OF THE VIRGIN.


+++
HELLBOY
(January 2019)
Neil Marshall

David Harbour, Ian McShane, Milla Jovovich
Hellboy squares off against a medieval sorceress who seeks to destroy humankind.
Ovo će verovatno da bude bolje od del Torovih šarenih laža i romansi: idemo sa R-rejtingom i hororom, za promenu od njegovih šećerastih fantazija. Izlazi pre naredne moje liste, pa zato neka ga ovde. Malo brine što izlazi u januaru, kao da nemaju mnogo vere u njega, ali...


+++

DOKUMENTARCI

King Cohen
Juicy anecdotes abound in this extremely entertaining documentary about Larry Cohen - one of the last B-movie authors.


BOILED ANGELS: THE TRIAL OF MIKE DIANA
Frank Henenlotter

A true case of political correctness gone wrong. Mike Diana is an artist from Florida who created a fanzine called Boiled Angels, a shocking underground comic that illustrated Diana’s own anger and frustrations of what he saw happening in the world. For Diana, the catalyst was the discovery at a young age of child abuse in the Catholic Church. Although he was never personally sexually abused as a child, learning about it effected Diana so deeply that it became the subject of his art for most of his life.
Here, Henenlotter takes this skill and adopts it to the story of Mike Diana and the grotesqueries of his art. Henenlotter contrasts the shocking content of Diana’s fanzine – clearly never meant for everyone – with the person; an unremarkable, shy man with a weak handshake whose mode of expression is purely through this very focused, specific art form.
Henenlotter succinctly makes the point that eluded so many involved with the obscenity trials for Mike Diana in Florida: that even though his images may not be to your taste, it does not mean they are not art.
Interviews with Neil Gaiman and George Romero...


THE DEVIL AND FATHER AMORTH
William Friedkin

More than 40 years after changing the face of screen horror with THE EXORCIST, director William Friedkin returns to its subject matter—for real this time—with THE DEVIL AND FATHER AMORTH.
THE DEVIL AND FATHER AMORTH combines Friedkin’s memories of crafting THE EXORCIST with a contemporary study of possession and exorcism. The synopsis: “What began as a brief conversation between Friedkin and Father Gabrielle Amorth—the head exorcist for the Diocese of Rome for over 30 years—as two professionals who knew of each other’s work soon transformed into an once-in-a-lifetime opportunity, as Amorth agreed Friedkin could film an exorcism ceremony. It would be the ninth exorcism for a painfully afflicted woman, Cristina [a pseudonym], who had already been under Father Amorth’s care—and it would be filmed by Friedkin alone, with no other crew allowed, no light other than the natural light in the room and a small digital camera-and-mic unit that could capture the ritual and its revelations. Combining the startling and singular footage from Cristina’s exorcism with interviews from priests and psychologists, neurosurgeons and non-believers, Friedkin guides us on a journey into the twilight world between the boundaries of what we know and what we don’t with a singular and startling guide in the form of the urbane, charming and self-deprecatingly funny Father Amorth, a man who laughs in the face of the devil both figuratively and literally.”


The Missing Films

A portrait of von Trier directed by two of his long-time collaborators, Tomas Gislason and Jacob Thuesen.
An unprecedented level of intimacy and access to von Trier that among other sequences shows him in production on his new serial killer story, The House That Jack Built.
The feature documentary is still in production and will continue shooting with von Trier wherever Jack has its world premiere – either in Cannes or at a later festival.
“The film is about brotherhood, friendship, love for cinema,” Dyekjaer said, adding that the film will cover von Trier’s childhood as well as his love for cinema over the decades. Both the directors have known von Trier for many years and have edited some of his films.
She added that after seeing The Missing Films, “I can’t promise that you will love Lars but I can promise you [that] you will understand him and that will help you understand his films.”


Viewing all 1389 articles
Browse latest View live